Printable View
kod nas toga nema i ja sam zadovoljna.
pogreska u recenici se podcrta valovitom crtom, a u matematici se zaokruzi broj netocno rijesenog zadatka.
moram pohvaliti nase uciteljice kao izvrsne pedagoge jer djeci pisu stvarno lijepe i motivirajuce poruke u biljeznicu cak i kad je nesto malo netocno. moja curka svaki dan dobiva "bravo! za sve tocno", pohvala!!, bravo za tocnost i urednost, jako lijep crtez...
Hahaha, cvijetin blokić i olovka su super ideja!
Samo, bojim se da bi takva učiteljica zbilja počela diktirati :mrgreen:
Kod ovog mog magarcica svaki drugi zapis je: Nema domaci i Ne prati upute. Premlad je, a drustvo predobro.
A pazite ovog smileyja: mali je napisao diktat bez greške, ali standardno očajnim rukopisom pa mu je učiteljica nacrtala srce koje se belji.
On je prema tome ravnodušan.
A ja pišem samo kao kuriozitet.
svi ti plačkići, smješkići pa i panoi meni su koma. pokazuju odrasle koji pokušavaju stvoriti autoritet uvijeno i simpatično. mislim da u kasnijoj dobii djeca imaju zbog toga problema. moja nije napisala zadaću i kad se vratila iz škole u bilježnici nije bio plačkić nego je crvenim slovima pisalo NEMA ZADAĆU! kratko i jasno. 'nije u redu što mi je to napisala, mogla mi je lijepo reći!'
jesi napisala zadaću?
nisam.
onda je u redu.'
ako zna vikati a da pritom ne vrijeđa draže mi je da učiteljica viče nego da svakodnevno procjenjuje dijete. ako vikne' tišina' djeca nepogrešivo znaju da trebaju šutiti. nisu loša nego trebaju biti tiho. a te oznake? zamislite da nas tako svaki dan netko procjenjuje
Kod nas nema smajlića i plačkića već crvene i crne točkice što je u konačnici isto. Nisam za taj način procjene djeteta,jer smatram da takav način procjene može samo naškoditi djetetu koje dobiva crne točkice.
Sve to me podsjeća na ono grimizno slovo A prišiveno na odjeći.
mislim da takva vrsta procjene šteti svakom djetetu. koliko je samo odlikaša 5.0 tako razvilo pretjerani perfekcionizam
Iskreno mislim da se pretjeruje s doživljajem tih smješkića, plačkića, zvjezdica... Kakve bi to katastrofalne posljedice imalo za dijete i koja li usporedba s grimiznim slovom?!
Osobno ne mislim da su posljedice katastrofalne, ali je činjenica da zbog smajlića u školi djeca upiru prstom jedni u druge, doma tračaju tko je dobio plačka i ozbiljka i radi čega... meni je to malo bezveze. Baš me nekako podsjetilo na Demi Moore dok prolazi selom, a suseljani upiru prstom i šapuću...
Doživljavaju li i ocjene tako?
Koliko znam na isti način se komentiraju ocjene, mislim da ih roditelji doživljavaju osobnije nego djece.Citiraj:
mamasch prvotno napisa
ja ne , moja dobila i 3 , klinac je znal dobiti i pokoju 1 u 1. razredu
ali ima u njenom razredu malo jalnih , ona ne ide u boravak, ponešto uči doma, sama piše zadaće i još dobi malo i od mene, ali odgovarala ona i dobila 5, a posle joj neki na tjelesnom vele kak je dobila to besplatno, jer ona nije učila, kak ti klinci znaju kaj ona dela doma.
Nisam baš primijetila da se u školi mojih klinaca tako komentiraju ocjene, ali smajlići su redovno na tapeti.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Valjda sve ovisi kakav je kolektiv, očito nisu sve škole i djeca isti...
ocjene mi nisu problem. draže bi mi bilo da znamo organizirati dobru školu bez ocjena,( kao finci npr.) ali na žalost, ne znamo. svako dijete od 7 godina ne može mirno sjediti cijelo jutro ili ako je u boravku skoro cijeli dan.
a trebalo bi zato što:je krenulo u školu i nema više cile-mile
u razredu ima 30 učenika i u protivnom rad nije moguć
šetanje ometa drugu djecu u učenju i sjedenju
tako opsežno gradivo se može savladati samo u sjedećem položaju...
karikiram naravno,ali dijete ne zna naše 'ozbiljne' razloge, nema namjeru sabotirati učiteljicu niti išta slično, ono samo ne može sjediti ,šutiti i slušati ono što su drugi odabrali ili može prekratko.
imam nećaka, on ne može. može mu učiteljica zalijepiti doživotnu crnu točku(što mu se vjerojatno i čini), prijetiti, zvati roditelje, on ne može biti miran. možda će moći za godinu, dvije . sad još ne može.
Pa nije škola od jučer... Postoje mehanizmi (i nekad su postojali, ima ih i danas i dobri su) za takvu djecu.Citiraj:
cipelica prvotno napisa
Daklem, ako učiteljica ustanovi da dijete stvarno ima problema (uz uvjet da doma ne sjedi satima pred televizorom ili računalom - to će redovito rezultirati potrebom za kretanjem u vrijeme kad se ona ne može realizirati), postoji stručna služba. Dijete će ući u program opservacije tj. praćenja, pa će se vidjeti da li treba individualizirani pristup (bar u te prve dvije godine dok ne može sjediti mirno). Pa će roditelji i učitelj od stručne službe ili stručnjaka izvan škole dobiti upute što i kako s takvim djetetom.
Samo reći "on ne može" nije način. Djetetu treba pomoć i ono to jasno pokazuje. Najbolji rezultati postižu se ako učitelj, roditelj i stručna služba + eventualno tko još treba (psiholog, pedagog, logoped, svejedno....) dobro surađuju i imaju svi isti pristup djetetu.
E, tako glasi teorija. U praksi - 60% toga ovisi o učitelju, 40% o roditelju. Preteže učitelj jer roditelj ne može utjecati na dijete dok je ono u školi. Ako je zaista hiperaktivno (a može biti) trebat će mu pomoć jer problemi će samo rasti s godinama,gradivo će se gomilati itd. To treba rješavati NA VRIJEME tj. odmah. Puno takve djece već u vrtiću bude uključeno u tretman. Nažalost, događa se i da se tome ne pristupi na pravi način. Neki roditelji (a bome i učitelji) ne žele priznati problem i onda je na šteti i dijete i druga djeca koje takvo dijete ometa za vrijeme nastave. A još ako nije jedino u razredu.... Tja, nadam se da kod tebe nije ovako (opisujem iskustva svoje djece - oba imaju papire za individualizaciju, stariji je imao izrazito kratak interval pažnje, ali sada u 6. razredu je među najboljim učenicima, s mlađim je druga priča ali isto - napredak se vidi). Treba tu dosta kopanja. Ne treba reći "on ne može" nego ustanoviti zašto ne može i što treba učiniti da ipak uspije.
slažem se sa svim što si napisala. 'ne može' meni ne znači 'čekat ćemo pa ćemo vidjeti što će biti'. da, treba kopati, pronaći uzrok, pronaći način... neki učitelji su stvoreni za taj posao, pa se još trude... kad je tako onda roditelji ništa ne primjećuju jer razred obično funkcionira dobro
to dijete ide u suvag. vjerujem, dakle, da mu se pomaže.
ta učiteljica ne lijepi točke samo djeci. od prvog dana roditelji slušaju kako su djeca danas neodgojena, kako roditelji rade i ne poznaju ih....
Ne želim da ispadne kako mi je cilj svađati se. ali iskreno mislim da je učiteljica u pravu što se tiče navedenih tvrdnji.Citiraj:
cipelica prvotno napisa
Klokanice, učiteljica je u pravu za neke roditelje, ne sve. Takvom generaliziranju ne bi trebalo biti mjestp na roditeljskim sastancima, a ako misli na konkretne roditele onda s njima treba i pričati/raditi.
i moja je kćer ove godine krenula u prvi razred. što učiteljica priča na informacijama sa pojedinim roditeljima ne znam, ali roditeljski sastanci su poticajni i mislim da nijedan roditelj nije otišao kući s grčem u želicu već dapače s voljom da kroz razne sadržaje pomogne svom djetetu. u šoku sam kad slušam šogoricu.
kakva je korist od nabijanja krivnje roditeljima zato što rade? hoće li dati otkaz?
jasno da učiteljica mora rješavati određena ponašanja. ako to ne radi nastat će raspašoj a tad su djeca istinski na gubitku. ja i dalje mislim da je to proces. ubrzanje tog procesa je moguće: kroz smajliće, plačkiće, točke ove,one ... međutim, i dalje ostaje pitanje kako motivirati kad prođe euforija oko oznaka? tu brigu neka brigaju oni iz viših razreda...
Ako je dijete već uključeno u Suvag, relativno je lako izganjati papire za individualizirani pristup. Istina, to ne garantira da će učiteljica postupiti drugačije, ali dobro ti dođe - može joj se argumentirano zanovijetati. I moja su djeca suvagovci, oba, svatko sa svojom dijagnozom, s tim da bi stariji prošao kod svoje učiteljice i bez ikakvih papira (jer ta je radila savršeno i s dosta djece koja nisu prošla ni dijagnostiku, a komotno su mogli dobiti papire). Mlađi mi nije bio te sreće, pa smo jedva dočekali peti razred - dijete se doslovce spasilo, ali trebalo je puno s njim raditi doma jer u školi učiteljica nije uspijevala (bez obzira na razloge) njega motivirati da radi. Kako god bilo - ako te zanima, postupak je slijedeći: ovisno o dijagnozi, u Suvagu je odmah dostupna informacija da li dijete ima uvjete za individualizirani pristup. Možda taj papir čak nije ni neophodan. U Suvagu se uredno može ugnjaviti logopeda ili psihologa ili već nekoga da napiše učitelju upute što i kako raditi s djetetom. Ponekad je to sasvim dovoljno, pogotovo ako učitelj ima volje i smisla za rad s takvim djetetom. Ako nije tako - može se ishoditi papir (rješenje o odgovarajućem obliku školovanja) koji učitelja obvezuje na to. Kako se dođe do rješenja može se doznati od stručne službe ili školskog liječnika (tamo gdje je dijete testirano prije polaska u školu) Iskreno - sve ovisi o učiteljici, jer neke su sposobne i rade sve što treba bez ikakvih papira, a drugima ni sto papira ne pomogne da progledaju. Nadam se da će ovo dijete imati sreće i da će mu školovanje biti uspješno. Mnogi klinci zbog neprepoznatih smetnji učenja nisu u mogućnosti pokazati svoje sposobnosti, a je dugoročno loše.Citiraj:
cipelica prvotno napisa
hvala
Ja cu se samo ukljucit da kazem da si ti Peterlin bas super mama svojim deckima. Mislim da puno djece ima takve poteskoce, ali nemaju tako angaziranog roditelja pa ih niti ne prevladaju.