Evo skoro 14 mjeseci, užasno se osjećam, križam dane i čekam kad ću i ja konačno otići s ovoga svijeta, sve mi je besmisleno bez njega jer s njim su bili svi planovi. Imamo troje djece, 22, 18 i 14 i često si mislim da i mene nema oni bi se morali snaći, kao što se i ja sad snalazim, jednostavno nema drugog izlaza. Baš sam loše, nema više onog nekog veselja kad dođeš kući nakon napornog dana, samo neka praznina, puko preživljavanje.

