blackberry prvotno napisa
Meni je verbalizacija osjećaja nekako okosnica odgoja.
Veoma su mi važne riječi, i djela naravno. Ne ide mi jedno bez drugog.
Ja sam odrastala znajući da jesam voljena, al ta neka komponenta neizgovorenog me oduvijek tištila.
Npr...veoma je lako kao djete zabrijati da te netko voli samo ako si "dobar". Tad se nekako spontno izgovaraju riječi hvale.
Kad si "težak" onda....
Ljubav je meni jedino bitna. Uistinu bitna. Ostalo se sve posloži. Ako ima ljubavi.
Zato mi izgleda apsurdno što nam teško padne izgovoriti svoje osjećaje.
Meni je to teško.
Ja se uz djecu mijenjam.
Dan danas šaljem sliku kako mi nije potreban dodir, zagrljaj, riječ utjehe...kad mi je teško. Meni. Uvijek izgledam kao da sa totalnom lakoćom odrađujem bome teške nedaće koje me zadese.
A nije da mi ne treba.
Samo tako izgledam. I žao mi je zbog toga.
Ne bi voljela da moja djeca imaju takav problem.
Mislila sam da ću prema djeci biti takva. Zato sam se bojala i imati ih.
Al nisam. S njima nježnost i verbalizacija iste dolazi totalno spontano.
Sa ostalima ne.
Al osjećaji su tu da govorimo o njima.
Predivna mi je ova tema
