Mi smo prije par mjeseci prodali stari stan i kupili novi. Prodali smo mali stan u velikoj staroj zgradi uređenog kvarta po nižoj cijeni od prosječne za taj dio grada. Kupili smo veliki stan s vrtom u manjoj novogradnji na periferiji po znatno nižoj cijeni od prosječne za taj kvart.
Nije baš da smo usred ničega. Samoposluga, osnovna škola, knjižnica, ljekarna, pošta, javni prijevoz - sve je tu. Ok, više nemamo tri kemijske čistionice i sex shop dva koraka od zgrade, ali to je žrtva koju smo svjesno odabrali i možemo je podnijeti. Ovdje gdje smo nitko ne urla i ne razbija boce do gluhog doba noći. Nema demonstracija, zatvorenih prometnica zbog značajne delegacije ili uvaženog gosta. Nema mase koja hrli na koncert godine, a za sobom ostavlja tone smeća. Kad padne gol na važnoj utakmici ne zatrese se cijelo susjedstvo i taj mi dio urbanih sadržaja uopće ne nedostaje. Naselje je mirno, pitomo i veselim se što ću za koju godinu bez straha moći pustiti djecu da se igraju u vrtu ili oko zgrade. Veselim se što će moći imati kućnog ljubimca, vlastiti pješčanik bez rabljenog narkomanskog pribora i salatu bez pesticida. A muzeji i kazališta nisu na drugom kontinentu. Ne mislim da smo jako zakinuti ako nam nisu u papučometu.

