Printable View
Meni je lakše već da ono o GO-u nije tako, ono... totalni bed i težina, ono... primarna emocija je pomoć' bidnoj ženi, smijeha ni u tragovima :). Tekstovi su mi preemotivni, bothways, nije to za serijskog nanizivača na kronglišu ka ća san ja, ali vidiš da imaš čitalačku bazu :).
ja moram priznati da nekako ne shvacam bit problema. :nono:
ako ne volis GO, nemoj ici.
ako ti se djeca penju na glavu, pa skini ih sa glave.
meni su ti opisi kakti razularene djecice, te "zapustenih" majki, bas onako cisti klisee.
Pa kako nastaju klisei iliti sablone....Nisu izmisljeni i puno zena odgovara tim kliseima, inace nebi niti postojali. Rekla bi da nije propast svijeta spadati u neki od klisea:). Evo jednog: zaposlena majka koja u 18h dolazi kuci i pusta djecu da joj skacu po glavi- iz ljubavi, jer joj fale, iz griznje savjesti ...you name it.Citiraj:
seni prvotno napisa
Ili zašto jednostavno nekog ne učiniti sretnim:-) Možda i nije odmah za Pulizera, ali mene je taklo, valjda zato jer miriše na ljudsko :-)
Citiraj:
šafran prvotno napisa
X mene baš utješi u raščupanim momentima. Osjetin da nisan jedina
ali mene stvarno uvati crnjak kad škicnem na tu vašu temu. jer ja zaista, ali zaista MRZIM tjelovježbu. toliko da se niti na jogu nisam uspjela prisiliti :(Citiraj:
Anci prvotno napisa
i svjesna sam da mi to nije ni dobro ni zdravo, ali je jače od mene. i onda me uhvati crnjak kad vas vidim sve tamo čile i poletne jer sam svjesnija svoje falinge :p ono, drago mi je zbog vas, ali mene baci u bedaru.
zato i izbjegavam tu temu u širokom luku. sorry na iskrenosti :D
Ahahahahaha, i meni odmah Pulitzer pao na pamet :mrgreen:Citiraj:
šafran prvotno napisa
Pa ovo je Rodin forum, jedna simpatična mama poželjela dati svom talentu/želji oduška.
Žena želi pisati…pa piši, ženo :heart:
Edit: i sumnjam da piše zato što ima neki problem, više mislim da ju je uhvatila inpiracija :mrgreen:
Ajde, šta ti kukaš, svaki dan šetaš ćuku i tu i tamo plivaš, dosta ti je to :mrgreen: (tješim sebe :mrgreen:).Citiraj:
Bodulica prvotno napisa
A ha ja valjda nemam homestick. Skoro nikad ne pozelim rutinu. Jedina konstanta mi je promjena ;-)Citiraj:
*mamica* prvotno napisa
Ja mislim da shvatam Eowyn i mislim da nas gotovo sve s vremena na vrijeme uhvati ta neka malodusnost kad sebi izgledamo i jadnije i ruznije i deblje i sl. nego sto zaista jesmo. Ali to uglavnom brzo prodje i vjerujem da je Eowyn samo iskarikirala takve situacije. Meni se dopalo.
Nego, vezano za GO. Trenutno me strasno nervira lose vrijeme, kod nas u Bosni hladno brate kao u aprilu. Ako mi zbog loseg vremena propadne more jedva cu preziviti. Rezervisali smo 1.08. pa valjda ce tad biti suncano da gusteram k'o covjek...
ne želim te uvrijediti eowyn ali mene tvoji tekstovi ljute, baš jako. sviđa mi se kako pišeš ali tema mi je užasno odbojna - ne želim prihvatiti da majčinstvo može tako razoriti život žene.
(istina je da ni ja nisam daleko od tebe, ustvari sam jako blizu - zato mi tekstovi toliko idu na živce. prije par godina išla sam na radionicu kreativnog pisanja i kad smo se trebale predstaviti i reći zašto smo došle rekla sam: ja sam žena koju su pojela vlastita djeca i došla sam se ponovno stvoriti)
Ja bih o godišnjem, i što kod njega ne volim. Otkad se na godišnji ide s djecom, je l te ;).
Nije to ni teglenje, ni povuci-potegni-pazi-maaamaaa, a sad ih je dvoje malih, a na plažu ne da nosim 17 grabljica i lopatica (da ima je l te za cijelu plažu ;)), vodene sisteme, napuhanaca sto komada, nego nosim i platnene pelene i slične egzotične stvari, ali ja toliko nosim i kad idem do parka, nije to meni ništa, neka se sve to nađe 8-).
Nego ne volim brate to - godišnji = plaža, more i sunce (i bježanje od sunca).
Dok nije bilo djece, a otkad ljetujem bez svojih staraca, meni je ljetovanje uvijek bilo nekakv kulturni turizam - festivali razno razni, idi od jednog do drugog... ako nema festivala - obiđi svako selo na otoku, grad od 16 stanovnika, svaki kamen iz 15.stoljeća. Bilo da sam išla s dečkom, mužem, jednom frendicom, ili nas deset... od 10 ili 15 dana godišnjeg, možda, ali samo možda bih jedan dan provela na plaži. Ostalo je bilo "baci se usput u more negdje usput... i možda neko popodne ostani 3 sata na nekoj plaži, ali sljedeća dva dana ne".
I sad dođu ti mali puzavci - gegavci, i ajde, možeš od 10 ili 15 dana napraviti pokoji izlet vamo ili tamo, ali ne mogu svaki dan razmišljati ima li u susjednom selu hlada, oće li spavati u sjedalici ili ne, i što ću s njim od 10 do 18h osim ne mrdati odatle di već jesam. I nama svima, pa i djetetu ovom starijem koje priča je nakon 4-5 dana dosta. Ne jer nam je teško i jer nam fali naš krevet i kupaonica - nego kako moj mali to kaže - a zašto smo mi još uvijek ovdje? :mrgreen:
I još me nešto muči u vezi tog turizma kakav s djecom moram prakticirati. Ranije nikad nisam ljetovala u apartmanima. Mi smo uvijek iznajmljivali sobe, jer smo u njima spavali, ujutro izašli, navečer se vratili, i to je bio smještaj "tek toliko da ne spavam u parku i imam kupaonicu". Kad smo išli u čoporu, bio je to i neki "kolektivni smještaj". Sad nađem fini apartman, da je blizu parkića i blizu trampolina i plaže s hladom, i sve je fino, uredno i čisto, i lijepo uređeno - ali ja si mislim - "A što radim ovdje, zašto ja sad boravim 10 ili 15 dana u nečijoj kući i što da ja sad radim tu - čitam knjigu?". Jednostavno mi nije to to - kako kaže mm - "biti u tuđoj kući samo zato da bi mogla ići na plažu". Kod njega je to još više izraženo. On je čitav život ljetovao u obiteljskoj kući bez koje su ostali, i on se svake godine iznova čudi tom konceptu "tuđa kuća radi plaže".
Super mi je kad ljudi idu po 2-3 i više tjedana na more, ali (i da imam toliko godišnjeg, i toliko novca za 3 ili više tjedana apartmana) u ovom aranžmanu - iznajmljeni apartman, mala djeca zbog koje si ograničen u kretanju, većinu dana veći dio dana provodiš na plaži - nisam uopće luda za tim.
Evo recimo, mi ove godine planiramo ići na more, ali još uvijek nismo niti počeli razgovarati o tome gdje, što i kako, niti sam išla uplatila, rezervirala i sl. Bili smo preko kolektive 3 dana u 6.mj., i sad kad pitam mm-a i malog "Gdje ćemo ići na more", oni obojica vele "Pa već smo bili". :roll:
A ovo što su spomenule seni i mamitzi... rijetko kad na forumu nekoga doživim baš tako doslovce kao "strašno jadnu razorenu zapuštenu majku". Svaka od nas ima trenutaka kada je samo to (ali i kad nije ništa od tog jada i razorenosti), pa uvijek na to nekako gledam kao na "došla sam se malo istresti ili baš mi se danas piše o tome". Kao što se npr. Eowyn ima "flow" ;). Samo ti piši.
Mene je ovaj forum "naučio" da dojim 17 godina ;), koristim platnene i dajem im zob umjesto čokolina (i još svašta nešto zbog čega nekad nekima sa strane izgledam kao "razorena majka"), ali me i naučio da zamolim muža da pospremi suđe (kad već majka nije, koja me i dan danas nakon što provedem 12 sati sama s djecom pita "A što ćeš dati mužu jesti"), da nađem 5 minuta za sebe, da se ne osjećam žrtvom... i kad se jadam ovdje to nije zato jer sam jadna i razorena, nego samo zato što sam malo umorna ;). A začas će proći i idućih 10 godina pa ću opet imati, ne 5 minuta, nego sate za knjige, filmove, mijesit pitu, lakirat nokte, oprat šporet (koji brišem još puno rjeđe nego spajalica ;)). Jer, fizički, vremenski i prostorno, trenutno ne mogu naći više od tih "5 minuta" bez mamakanja, ali u glavi mi je nekako posloženo da sam ja još uvijek tu negdje i samo da razgrnemo te pelene, nespavanje i sl. isplivat ću ja već opet na površinu.
Zavisi valjda od svega po malo.. ne staviš taj prokleti crtić iako znaš da će ih to umiriti da prestanu više urlati i devastirati kuću, ne vadiš smrznut pizzu umjesto toplog obroka, ne vadiš batinu umjesto razgovora i milijuntog ponavljanja, ne daješ flašicu umjesto cike bar godnu dana, iako ih imaš troje, četvoro u razmaku od po godinu dana, ne puštaš ih da plaču po miljunti put te noći, nego ih digneš i nosaš i tješiš i taj i milijunti i prvi put, itd.. i tako par godina u nizu svakodnevno bez pauze i bez poštenog sna i još ako radiš i od muža nemaš neke pomoći, a ni roditelja, sestre, tetke, sve je na tebi.. ili ako je jedno od tih troje još dijete sa potrebnim potrebama, pa ja mislim da to može ostaviti ipak malo dubljeg traga i na tijelo i na psihu.Citiraj:
mamitzi prvotno napisa
Ali mislim da ovi tekstovi od Eowyn su ipak samo ekstrahirani trenuci, koje svatko od nas ponekad doživi, neka vrst samoterapiranja i inspiracija za pisanje i crni humor što kažu cure, biti mama je sve pomalo i GO koji to nije, i devastirana i ljubav.
ja pak kad čitam vas balansiram između osjećaja zahvalnosti - ej, kakav život ja živim, nit devastirana nit su me djeca pojela.
i osjećaja grižnje savjesti da biće brinem nedovoljno za tu djecu, a previše na sebe mislim, i da bi ipak trebala biti bar malo devastirana i pojedena :lool:
kao i obično, sit gladnome ne vjeruje
Bubilo, a zašto idete na more u apartman ako to nikome nije drago, čak ni djeci? Probajte smislit nešto drugo.
Trebalo bi se u glavi riješiti te obaveze odlaska na more (i ja ju imam, ali imam i vikendicu).
Evo moja sestrična kupila apartman u GK i 7 godina nije bila na moru, osim po par sati na kupanju kad se zažele.
btw. smiješan mi je ovaj topic od početka (u smislu neshvatljiv) ali baš sam jutros šećući psa susrela jednu mamu sa dva mala dečkića, već u osam su išli na plažu, ona natovarena torbama i plažnim aksesoarom, a klinci su u tih par koraka valjda sto puta izgovorili "mama" svaki, pa me odmah podsjetilo na ovu temu. Jedino što je mama bila pravi komad, a nikako devastirana ;)
I ja se to mislim, pa odite u planine, tamo morate biti aktivni a nije ni koma od 10-18 hCitiraj:
vertex prvotno napisa
Volimo otići na more zato što volimo taj miris mora, ko što netko reče, lavande i smilja, svega ostalo... ali ne volim te "cjelodnevne, svakodnevne piknike na plaži". To mi je kao da u Zagrebu idem svaki dan u Maksimir. Shvatili smo mi da bismo mi htjeli smislili nešto drugo, ali s klincima od 1 i 4 god. još nismo smislili što je to "to drugo", a da je na moru. I mislim da čovjeku treba barem tih 2 tjedna u komadu da se makne (a drugačije ni nemamo godišnji da idemo više puta po par dana). A ništa, ako ne smislimo, morat ćemo patiti na plaži :mrgreen:.
pa eto gorski kotar ti je idealan, kao sto Mima rece, spustise se do mora okupsa, namirises i uzivas u visini.
Pa Mima i ja sam komad sa svojih 40, još, trbuh mi je ravan ko sa 20, a nikad radila trbušnjake, sreća jednostavno, daju mi obično oko deset godina manje, i ne može me valjda potopit ni plimni val. Valjda takva raca, takav soj, zaguljena:mrgreen:Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ali mogu jednostavno razumjeti one koje to nisu i zašto kad počnu opisiviati svoje situacije, i nije mi se nešto specijalno teško stavit u njihovu kožu, ne znam, to je valjda ta razlika.
Mislim da bi i ja drugačiju pjesmu pjevala da su mi životne okolnosti malo drugačije, vjerojatno ne bi bila pretežno vedra i pozitivna.
p.s.
Sorry svima koje su tek rodile, doje, i nisu tip top ni fizički ni psihički trenutno, ali morala sam ovo ovako Mimi napisat, ne znam kako drugačije.
Razumijem te Bubilo, dok nisam imala dijete ja uopće nisam išla na plažu, samo bih se okupala i vratila kući.
Plažu baš ne podnosim - doduše da je neka bolja nego ova u mjestu u kojem ljetujem, možda mi i ne bi bila tako mrska.
Mi niti sada nismo na plaži po cijele dane, to stvarno ne bih mogla podnijeti, ali ipak budemo sat-dva ujutro i popodne.
Stvarno ne znam šafran zašto si mi to morala napisati, osim ako si se htjela malo pohvaliti, onda razumijem.
:D
Bez slike, ništa ne vjerujemo!
e, to je najbolja varijantaCitiraj:
Mima prvotno napisa
mi nemamo ništa na moru
imamo na rijeci
na samoj rijeci, 5 metara od slapa
te godine kad smo tamo bili na GO (jedno dijete 6 godina, drugo 2 mjeseca), odmosrili smo se više i ljepše nego ikada
zbog blizine vode
zbog komocije na vlastitoj terasi, u vlastitoj ležaljci
zbog frižidera nadohvat ruke
zbog hrpe poznatih koji mogu "pogledati" starije dijete koje skače na slapu
sve ostalo mi je tlaka
zlaka i gotovo
i zato smo odlučili srediti tu kućicu
i više ne ići na more
nego uživati u svome
Pa Mima iz istih razloga zbog kojih si ti napisala ono gore:-)
Pošteno:mrgreen:Citiraj:
Danka_ prvotno napisa
Eowyn pisi jos
bas sam se nasmijala na prvi post, i nisam ga shvatila 100% doslovno
nemam takvo ekstremno iskustvo (ili je mozda zub vremena ucinio svoje, pa sam zaboravila :mrgreen:), ali se ocito u nekim crticama pronalazim, cim mi je sve to poznato i razumljivo i smijesno kako si opisala...
:mrgreen::mrgreen:Citiraj:
Mima prvotno napisa
ja kao i cvijeta. nisam devastirana, pa si mislim da sam ziher kriva.
obožavam godišnji. ali na otoku, gdje nikog nema, s biciklima i da mi je plažica pod nosom :izbirljiva:
A jbg, sad će te me zahebavat do sudnjeg dana, ali neka, sama sam si kriva:škartoc:
Razmišljam tako da sam imala sreće, malo od toga stanja je baš moja zasluga, i ne bi bilo pošteno da ih pripisujem sebi, jer znam da je moglo biti i drukčije, pa ni ne mogu osjećati grižnju savijesti, ali bi je osjećala da to pripisujem svojim, šta ja znam, nekim herojskim podvizima, i fizičkim i psihičkim.
I ja želim sliku.....ali u sedlu :lol:
:lool: Puce ote spat:škartoc:
Evo ja imam vene, i to jednu ružnu debelu koja ide od koljena s unutarnje strane pa sve dole i još pušim, pa što bi se reklo, jako sam pametna:roll:
I tanku kosu, dobra je samo kad je prvi dan operem, i notki su mi očajne kvalitete, nikad nisam imala ljiepe nokte, pa su stalno kratki, i nos mi ide malo u krivo.
I ovo se sad ne vadim, stvarno je tako:-)
mene kriza rješila obaveze odlaska na skijanje recimo :mrgreen:Citiraj:
Mima prvotno napisa
mm obožava, a ja tako-tako, fora mi je, al me strah normalno skijati od kad imam puknute ligamente. skijam, al ono, svaki dan kad zatvore žice bogu zahvaljujem što sam u apartmanu, a ne u bolnici. a tek petak, 4 popodne, a ja u komadu, jeeei :mrgreen:
i onda mi uvijek bilo previše novaca dati za tako-tako osjećaj.
a kako skijam laganini i nisam od ovih luđaka kao mm, a i ostali su isto takvi koji moraju skijati od otvaranja do zatvaranja žice, uvijek je mene zapalo da svu djecu vodim u školu, kupim ih iz škole i dovodim do punkta okupljanja.
nego, lako za to, al ovo o čemu eowin piše, treba svih njih ućerat u pancerice, obuć, nosit skije, štapove, neusporedivo s opremom za plažu pa taman da nosiš najvećeg krokodila na napuhavanje...
al hbg, djeca uživaju, pa zrak, pa planine pa dobro društvo, pa koja prunja u bajti pa zabava u apartmanu...pa se to nekako iskompenziralo.
i sad kad ne idemo, sad mi krivo. :mrgreen:
e da, a mm-u recimo ništa sve to nije teško, ni, poslije škole, preuzeti ako treba desetero njurgave djece koji viču da im je hladno i skijati s njima do kraja, ni tegliti ih poslije doma - jer obožava to skijanje.
Divlji zapad
Gledam danas ove svoje tri glave, dvije okrugle i jednu frčkavu, gledam ih kako su sretni, kako sretno nespretni u nastojanju da sakriju moj rođendanski poklon. Ja sam ti kupio šminku i cvijeće, tatin je poklon crveni i može stati samo jedna ruka i nema igrice....u jednom dahu govori mala velika okrugla glava, ljubi me i grli i presretan je što je uskoro nekome rođendan jer će se do mile volje moći nalijevati coca colom, a ne mlijekom kojeg ne voli jer je drugačiji od ostalih ljudi. Pa kako drugačiji, pitam ga. Tako, lijepo, drugačiji, već sam ti rekao, ne pijem mlijeko kao drugi ljudi, ja sam drugačiji. I od mene drugačiji? I od tebe jer si ti iz Zadara, a ja iz Zabega i u Zabegu se ne pije mlijeko. Kad bismo barem svi bili ovako ljupko jednostavni, i kad bi svijet bio ovakav iz crno-bijele dječje perspektive, ili jesi ili nisi.
I ja sam ti kupio šminku i cvijeće, govore zelene oči frčkave glavice, to je za cure, a ti si cura, mama. Otkriva mi najstrože čuvanu tajnu, jedinu zagnetku u svom životu, onu koju šapće bratu pred spavanje....šššš...tiho, tiho, da nitko ne čuje, mama je cura...hihihi...slatko smijuljenje i komešanje, bockanje, podbadanje, zadirkivanje, udaranje, boksanje i na kraju urlik...krvavi nos, krvava usnica, počupane kose, šake pod bradom i iskre koje frcaju krevetom...ja sam žedan, ja sam gladan, piški mi se, ne bih spavao, daj mi uho, daj mi macu. Ispunjavam želje kao dobra vila i zavidno slušam pubertetska hihotanja na ulici, pokrivam ih, ljubim, pjevam...ali opet plač...ne mogu bez tateeee. Dolazi i tata, gužvamo se, stišćemo, i opet ispočetka, onaj koji je pio sad piški, koji je maloprije piškio sad pije, maca se opet izgubila, ali sad ne bi više macu, sad bi istog psa i opet se tuku, navlače i frcaju bratski udarci i čini mi se da su se razbudili i da su daleko od sna, kad odjednom padaju pokošeni jedan preko drugoga i s macom i psom i tatinim uhom u rukama...
Čudna mi je tišina, iskradam se na prstima, u zadnjoj sobi palim svjetlo, točim pivo, otvaram knjigu...moj dan počinje. Znaš, moram ti reći da ovako više ne ide. Gledam svog ludog muža i pitam se tko li mu je samo pomiješao lončiće. Kako ne ide? Ne ide, nastavlja, u posljednje vrijeme samo si mama, uopće više nisi žena, dotakneš me samo u prolazu, naoružaš se djecom u krevetu kao oklopom, za mene više nemaš ni lijepu riječ. Ne sjećam se ni kad smo bili sami, ni kad smo se samo ljubili na kauču, ni kad smo barem pogledali film zajedno. Skamenjena sam, najprije - ne diraj moju samoću, a zatim otkud ti pravo na takvo što? Ako izgovorim što mislim, naljutit će se, muška glava ne razmišlja dalje od glave s kata niže, vjerojatno i sad ta donja govori umjesto gornje pa mu ovakve budalaštine padaju na um. Kao da ne živimo u istom životu, a kamoli stanu, kao da ne vidi kako moj dan započinje puno ranije od njegovog i završava tik pred buđenje, kao da je on danas čitav dan s dvojicom kauboja jahao po preriji života pazeći da laso ne završi u susjedovom prozoru ili da se ne bace pod zaprežna kola nasred ceste ili ih hvatao među policama samoposluge, bio sudac u igri tko je koga prvi gurnuo, tko je kome prvi uzeo, dao, vratio, udario, tražio izgubljenu najdražu igračku pa glumio klauna zabavljača da pojedu nešto zdravo i toplo pa čitao priču pred popodnevno spavanje pa opet hvatao po toboganima, guralicama, penjalicama pa kao razigrane mustange vraćao u staju, timario, pojio i hranio. Možda iz njegove perspektive kad nakon napornog radnog dana svečano odveže kravatu, večernje kupanje izgleda šala, smijeh koji se širi kupaonicom rastapa i najtvrđi kamen, ali do njega je trebalo prevaliti cjelodnevni put i lako je sada biti kauboj.
Ma pusti me da popijem pivo i pročitam knjigu, bit ću ti opet žena, kad još malo narastu, a dotad šuti, zamotaj taj crveni dar bez igrica i izmasiraj leđa da sutra opet mogu trčati po preriji želja ovih malih frčkavo okruglih glava.
Devastirana - da jesam, nakon borbe s neplodnošću, hrpetine hormona koje sam nakljukala u svoje tijelo, triju trudnoća, jednog neurorizičnog djeteta koje u prve tri nije smjelo dobiti povišenu temperaturu, konstantne brige o njemu i drugoj dvojici, konstantnog straha jesam li sve dobro napravila, jesam li mogla bolje, pati li ovaj zdravi zato sto je opet s bratom u dvorani za vjezbanje, zasto nemamo u blizini ni jednu baku, tetu, ikoga da mi pomogne da barem sat vremena bezbrizno zaspim.... Ko mi kriv sto sam iz rađaonice trčala na neonatologiju tvrdeći da će od sigurne smrti spasiti samo moje mlijeko koje u potocima teče, stosam dojila do trece i jos malo, sto tek s trecim imam snage reci ne cijepim i kvit, sto nisam rodila u dvadesetoj nego se sad u četrdesetoj jedva sagnem rasklopiti kolica...jesam, devastirana sam. Sve boli, žiga, pritišće, nije da imam sto kila, ali... :-)
I zato pisem i citam vas i super mi je kako ste reagirale jer kad malo dublje zagrebes, sve smo iste ispod koze.
:-)
Ja ne znam kako vi, ali ja sam se tako slatko nasmijala ovoj priči:-) Ovako je slično bilo neki dan i kod nas od dučana pa se nastavilo i doma, ne puta tri, ali puta dva, i nije bila knjiga, al je bilo, ne diraj mi moj forum :storma: