Žutaminuta, obavezno se javi Centru i traži da se i otac i ti i djeca naručite u Polikliniku. Nemoj čekati da te djeca počnu odbijati pod utjecajem druge strane.
Printable View
Žutaminuta, obavezno se javi Centru i traži da se i otac i ti i djeca naručite u Polikliniku. Nemoj čekati da te djeca počnu odbijati pod utjecajem druge strane.
Otac neće ni kad izađe. Prije bi mi otkinuo glavu na sam prijedlog. Ne znam kak bi im pošlo za rukom objasnit trogodišnjem djetetu da ne uzima oca i babu za ozbiljno. Centru sam već javila što rade pa su mi rekli da takvi niski udarci s vremenom prestanu. Sad je sve još svježe i usijano.
Zuta, ne moras im ni ici objasnjavat koga da uzimaju za ozbiljno, ni sto da rade. Trebaju znati da su takve svadje za odrasle, izmedju tate i mame (i babe :roll:), da djeca ne trebaju sudjelovati u tome. Tata te voli, mama te voli, ali jedno s drugim se ne slazu.
Ako se tata malo cudno ponasa, to je zato sto je ljut. Sve emocije su dopustene i u redu, ali ne smijemo vikati i tuci druge.
Psiholozi ovo znaju upakirati u igru. Potrazi pomoc za klince, a mozes li u isto vrijeme i sebi naci terapiju, tim bolje.
Otac ne mora ici sa vama, to sigurno nije uslov.
Za tebe i djecu zapravo je bolja varijanta da nije u mogućnosti participirati. Ne mora ni znati da si ti tražila da vas upute u polikliniku. Neka to bude pokrenuto od strane czss, ako to možeš izvesti.Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
Sretno!
Žuta, potraži psihološku pomoć djeci kako cure kažu. Nama T. ide, mijenjali smo ih dok nismo našli jednu psihologinju koja joj jako odgovara. Pomogla je i nama sa objašnjenjima cijele situacije iz djetetove perspektive, a njoj još više radom. Krenula je iz sličnog razloga, samo što je kod nas bila situacija da joj se mama postavlja kao jedini roditelj i puni joj glavu glupostima o tati kad se L. rodio, to joj je bio okidač. Kad se sjetim da sam do prije godinu dana ovdje negdje pisala da smo s muževom bivšom u dobrim odnosima, joj..
Potpis na lunju, ne trebaš im objašnjavati koga da uzimaju za ozbiljno. Na drugu stranu ne možeš utjecati, oni će im pričati što hoće, a ti im možeš samo dati do znanja da si tu za njih i da ih voliš. Prvo što je nama psihologinja rekla je da T. nitko ne može okrenuti protiv nas, pa ni vlastita mama, ako joj mi i dalje budemo pokazivali jednaku količinu ljubavi i podrške. I tako je i bilo, žena je bila potpuno u pravu, djeca razumiju više nego što mislimo. Izražavala je i T. frustracije nekakvim napadima na nas, ali to je bilo točno to - frustracija situacijom, nikad je mama nije uspjela okrenuti nekim pričama protiv tate, a bilo je svega tu nažalost.
I da, ne treba ti pristanak oca za psihološku pomoć. Potraži je za njih i za sebe ako možeš, a na njemu je da se brine za sebe. Ili da se ne brine.
Ne želim neke detalje o našoj situaciji pisati ovako javno pa ću ti ostatak napisati na pp.
Svaku takvu pa i najsitniju p..dariju obavezno prijavi, a kad te sljedeći put itko od njih dotakne- zovi policiju.Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
Ovo je bio napad na tebe i to nimalo bezazlen.
Za psihološku pomoć se slažem i treba i djeci i tebi.
Ja svojem tadašnjem dvogodišnjaku nisam ništa govorila, jednostavno smo se razišli, ja sam se vratila kući ,a on je ostao tamo gdje je i jošuvijek je.
Dan danas imaju virtualan odnos, zanimljivo čak i kada je i otac bio u Lijepoj našoj 300 km udaljen svejedno su imali virtutualan odnos.
Ispočetka mi je to teko padalo zbog sina, jer sam željela da djete ima oca, kakvog takvog i užasno sam se trudila da zovem, dajem telefon, šaljem slike, djelim uspomene s ocem.
Ćak je mene otac uvjeravao neko vrijeme da možemo imati korektan odnos zbog djeteta, što sam i ja smatrala donekle dobrim zbog sina.
Ali ubrzo sam shvatila, što na moju, a kasnije i na sinovu sreću da to NIJE MOJ POSAO.
Danas sve rijeđe zove, prisutan je virtualno, nekad me to ljutilo, čak sam bila tužna, ali nikad sinu koji danas ima 4 i pol godine nisam niti jednu lošu stvar rekla o ocu, a kada bi bila pitanja o tome zato otac ne živi s nama, uvijek bi bila iskrena i rekla bi mu da tata živi na drugom kontinentu i da je daleko trenutno, ali da se može vidjeti s tatom kada god bude želio , da ga možemo probati nazvati.
Kada bi ga i zvalo djete, otac bi mu se u više navrata ili nije mogao javiti ili nije želio, al djete je to samo vidjelo na kraju bez da sam se ja uplitala u priču.
Ako bi me djete pitalo dali može biti kod oca odgovorila bi mu da ga sam pita.
Ono što želim reći u mojem slučaju to je bilo oke, jer je djete samo shvatilo bez mojega uplitanja stvari o ocu. Kao što će sam shvatiti neke stvari kroz odrastanje bez da se mi ko roditelji uplićemo.
Ja osobno ne rabim riječi u svojoj komunikaciji mama i tata se ne vole, ne slažu ne čuju. Nego mama i tata te jako vole, ako te nešto zanima pitaj ili mene ili tatu, pa čemo pokušati odgovoriti.
Djeca su jako pametna, ja recimo svome sinu nisam punio objašnjavala, sam je shvatio većinu stvari.
Možda da je otac bio više prisutniji vjerovatno bi bilo više tih pitanja, ali ovako je sam shvatio jako dobro.
I dalje ga mislim tako odgajati. A otac je sam podgovoran za svoj odnos s njim, bez da se ja mjesam. To je njegova odgovornost i pravo.