Što tražimo i kako znamo da smo našli

I meni se cini da su neke krive odluke problem, a ne (samo) karakter. I ja se jos uvijek tesko nosim s jednom jedinom, nakon nekoliko godina. Ne stignem puno misliti o njoj, al me je jako pogodilo. A bila je kompleksna. Nisam se htjela mijesati. MM priznaje da je losa odluka bila. Da ne priznaje, mislim da bi mi se sve ostalo srusilo.

Ja mislim da nisam ni s 25 znala sto trazim, al sad vidim kako bi me neke stvari ubile u pojam da nisu takve kakve jesu. Mene zna npr. stvarno iziritirati ako MM nesto ne razumije. Ne u smislu kako se osjecam, nego zbilja kako nesto funkcionira. Gledam ga je l se zeza il stvarno ne razumije. I ono sto mi je jos gore je ako ne kuzi da ne razumije. Srecom to se vrlo rijetko dogadja. Nisam to u mladosti primjecivala. Da mi je muz intelektualno inferioran, ne znam kako bih se s tim nosila. Mozda bi tu bile neke druge prednosti koje sad nemam, a nisam svjesna da mi fale.

A prosli smo i neplodnost i situaciju u kojoj ja ne zaradjujem i u kojoj on jedva da nesto zaradjuje i konacno dijete. I moju bolest, koja nam se svako malo opet ukaze. Ja sam se za njegov san odrekla dobrog posla, ispala je to dobra odluka za oboje. Iako su se svi iscudjavali i pitali me sto mi je.

MM je stvarno feminist, nacitan, kulturan, obrazovan, pleše, rado putuje, sprema, brine o djetetu, ja mogu mirno otici tjedan dana, ako im ostavim hranu, sve ce bit OK. Drustveno politicki imamo iste stavove, iste sklonosti i poslovno i vanposlovno. Pokriva neke moje slabosti, ja pokrivam njegove. U mojim bolestima se trudi, vec je naucio ako krenem u bolnicu da se odmah pere ves sa svim pidjamama i gacama.

Al smo najbolje funkcionirali vani, kad smo bili samo mi i nismo nikog drugog imali.

Duge godine bez djeteta nam je bilo zapravo zabavno. Nisam nikad bila u komi sto nemamo djece. I ne bojim se godina kad cemo biti manje potrebni djetetu. Malo im se i veselim :)

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

A mislim da je još jedan tester i muška i žensa sredovječnost - upravo zbog ovog nekog propitkivanja jel' moguće da je to to for life sada onda? Vow "zauvijek" drugačije (nerealno i apstraktno) zvuči u kasnim dvadesetima, ranim tridesetima (i možda se lakše daje), ali u kasnim četrdestima i ranim pedestima je puno zamislivije, i i oteža :mrgreen:.

---

Evo, ja si ovo lako mogu zamisliti (55+) i nekako mi je kao i aleksandri - na pamet mi ne bi palo tražiti nekog novog, ali ne zato jer mi se ne da, nego zato (i samo zato) jer mi je ovako dobro. Nadam se da mm dijeli taj stav. Ne buni se, pa vjerujem da je tako.

S druge strane, razumijem i podržavam ovo što je summer napisala - život je prekratak da bismo ga trošili uludo na osobe i situacije u kojima ne vidim napredak niti se osjećamo ugodno.

Ja nemam iskustva s gatarama, više s pijancima, odnosno filozofiranjima za šankom.
Tako je jednom uletio jedan gostujući pijanac, stariji čovjek i prepričavao kako je kćer došla objavit da se udaje i kako je odabranik divan, krasani sve vrline nabrojala, a on na to ok, to je divno i krasno. No on sigurno ima i mana, možeš li ti živjeti s njegovim manama?!
Sedam godina, nakon par teatralnih ljubavi, sjedenja na pijedestalu, naravno i padanja s njih, naletjela sam na čovjeka kojem mogu podnijeti mane, a i on moje.
Kad bi sada neki upitnik ispunjavali ispali bi totalno različiti.
On je bio više konzerva, ja preslobodna, promijenili smo se oboje, došli smo iz svojih krajnosti u neku sredinu. Imamo zajedničke poglede u vezi djece, naše i njihove budućnosti, zna se što su prioriteti, zna se što je drugome bitno. Imamo odnos pun poštovanja i ljubavi.
Ovih 15 godina nam je čist ok.

I da, mislim da je samopouzdanje jako vazno. Kad padne neka uvreda u nekoj svadji, da ne padnes. Toga nam hvala bogu ne nedostaje, nijednom :lol:

Mi cemo uskoro u punoljetnost veze :)

Citiraj:

---

rahela prvotno napisa

baš razmišljam o ovome
što se promijeni da se ovo dogodi?

palčice, pitanje je općenito, ne očekujem tvoj odgovor i pogotovo ne vaše razloge rastanka
eto, i summer kaže slično

ali, trenutno mi je fakat nezamislivo što bi se moglo dogoditi da se muž i ja rastanemo

ono, svi brakovi ljudi koje znam, koji su se raspali, nekako se moglo pretpostaviti, naslutiti

---

Desio se život. Kreneš balav, zaljubljen, srljaš i voliš do beskraja. Svašta smo prošli u 12 godina. Borili se, uspjevali, voljeli se do beskraja.... sjećam se kao danas trenutka kada sam u dnevnom stajala sama i sa zahvalnošću i mirom pomislila kako je sve za što smo se borili leglo na svoje mjesto i baš nam je dobro. Teatralno. Klinac. Odlučio je otići. Bez razgovora. Bez truda i borbe. Objašnjenja. Nakon svega. Bez svađa. Osoba od koje ne bih nikada odustala bez obzira na sve odustane od tebe, od vas. A ja sam otvorila vrata jer sam se umorila da se trudim sama. Bude bolno, a poslije shvatiš da ti je učinio uslugu. Kad zavidaš rane budeš dobro. Oprostiš i pustiš. Potrudiš se razumjeti, najviše zbog sebe i djeteta. Život ti se jako promijeni i ti se promijeniš, kao i perspektive. Sada mislim da zaslužujem samo boljeg. Kada budem htjela.

Palčice :heart:
Ja sam zapravo shvatila koliko je naizgled jako stabilna veza ranjiva. Radije bih da sam jos uvijek u zabludi.

Palči :heart:

kužim sve
i svjesna sam da se može dogoditi bilo kome, bilo kada, bez najave
iako je meni trenutno nezamislivo da se to nama dogodi, svjesna sam da ipak može
i znam da bi boljelo nezamislivo, ali isto tako znam i da bi prošlo

Cure, sve je u redu sada, hvala vam, jako ste drage. :ghug:

Zvučat ću kao pobornica popularne psihologije (a nisam), ali toliko si često uvjetujemo sreću, toliko često tražimo polovice kraj cijelih sebe i da nam one nadoknade ono što imamo u sebi. Počevši od ljubavi, pažnje, pogotovo mi žene, banalnih stvari. Meni je ta pljuska očito trebala u životu. Ne bih se toliko promijenila, na bolje. :-)
Jelena, ja jedva čekam da opet počnem vjerovati, lijepo je imati i malo naivnosti, ne treba se bojati života.

Meni se u nekim fazama izmjemjuju stanja 'bas je ok' sa stanjima 'demit, mozda bi s nekim drugim / solo bilo lakse'. I tako svih 25 plus godina. A mozda sam anti-romantik u dusi... a mozda i toliki romantik da se bojim ne vrtit paralelne scenarije what if-ova, just in case da budem spremna za NNNI.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Meni se u nekim fazama izmjemjuju stanja 'bas je ok' sa stanjima 'demit, mozda bi s nekim drugim / solo bilo lakse'. I tako svih 25 plus godina. A mozda sam anti-romantik u dusi... a mozda i toliki romantik da se bojim ne vrtit paralelne scenarije what if-ova, just in case da budem spremna za NNNI.

---

Meni nešto slično ovako, samo nikada ne mislim da bi mi s nekim drugim bilo lakše nego solo. To mi se događa obično kad sam ja sama sebi teška.

Ja u principu nisam tražila, ali nisam pristajala na nešto onako mlako već sam čekala da me op..di po glavi. Htjela sam da me nešto pomete.
Nisam nikada imala tip ali činjenica je da se nisam nikada zaljubila u plavog. Ono što sam bila sigurna je to da ne bih nikada mogla s nekim tko bi udubio kauč buljenjem u tv ili igranjem igrica. Od toga mi se kosa dizala na glavi.
Nikada me nisu privlačili oni koji su bili centar zabave, već oni samozatajni, malo sa strane.
Da bi me osvojio morao je imati smisao za humor, intelekt i da sam mu ja važnija od visenja po birtijama, da mu je obitelj na prvom mjestu, da je pošten, skroman, vrijedan i moralan.
Dobila sam upravo takvog, samo hebi ga nisam razmišljala da će imati sve to ali i mane :mrgreen:

Upoznali smo se nakon jedne moje kratke veze, kad sam ja rekla da me muškarci neko vrijeme više ne zanimaju i da veze očito nisu za mene. Mjesec dana od toga, na moru ja i najbolja prijateljica vraćamo se iz izlaska i stajemo u 4 ujutro na hamburgerima i to je bio fatalan susret. Imala sam osjećaj, a kasnije kad smo pričali i on kao da me kamion pogodio. Drugi dan smo znali da je to to, da je on ta osoba i da sam ja ta, nije bilo nikakvih upitnika iznad glave. Ja ne znam kako mene slijedeće 2 godine nije pogazio auto na cesti jer je to bila zaluđenost i s moje i s njegove strane. Bili smo u vezi na daljinu i viđali se svaka 2 tjedna a na telefonu bili nekada i po 5-6 sati dnevno.
Kad gledate one romantične komedije e tako je to otprilike izgledalo.

Onda se rodila J., koja je bila izuzetno zahtjevna beba, onda je moj tata umro, a mami se pogoršalo stanje od alzheimera i tu smo se pogubili. Prestali smo mi biti par, a život nam se sveo na brigu oko J., tate i mame. MM je čak bio doma i čuvao moju mamu 3 godine dok ju nismo smjestili u dom (onaj tko je ikada brinuo o osobi koja boluje od alzheimera zna što to znači). To je bilo strahovito teško razdoblje, mi smo prestali biti mi i bili smo samo roboti koji obavljaju zadatke. Bilo je ogromnih kriza pa čak i razmišljanja je li bolje da ode svatko svojim putem.
Ja sam uvjerena da nas je iz toga iščupala jedino ta strahovito velika povezanost i ljubav i ta duboka nit koja nas veže od prvog dana. Da je bila samo malo manja ne bismo izdržali.
Trebalo nam je jako puno vremena da se vratimo jedno drugom i da pokupimo i polijepimo te krhotine koje su se rasule i nismo ih još polijepili do kraja ali na dobrom smo putu.
Znam da je on ta moja osoba i nemam sumnje u to, ali znam da život može donijeti mnogo toga i odvesti nas drugim putevima i da je često puno lakše dići ruke i odustati. Za sada smo izdržali mnogo jako teških trenutaka, a za dalje vidjeti ćemo.

mitovski divni ste mi :heart:

Citiraj:

---

Tanči prvotno napisa

Moj je visok i crn (i ćelav)
Nismo od srednje zajedno, ali smo 28 godina zajedno.
U zadnje vrijeme je teško s njim.
Bolestan je, osjetljiv, puno toga mu smeta, malo toga jede...
Sve u svemu postalo je zahtjevno živjeti s njim.
Ali nikad ga ne bih ostavila.
Nikad.
Volim ga.
I biti ću s njim do kraja.
A ako ćemo odlaziti po redu, nadam se da neću biti sama ostatak života.
Nezamislivo mi je to.

---

:ghug:

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Prestali smo mi biti par, a život nam se sveo na brigu oko J., tate i mame. MM je čak bio doma i čuvao moju mamu 3 godine dok ju nismo smjestili u dom (onaj tko je ikada brinuo o osobi koja boluje od alzheimera zna što to znači). To je bilo strahovito teško razdoblje, mi smo prestali biti mi i bili smo samo roboti koji obavljaju zadatke. Bilo je ogromnih kriza pa čak i razmišljanja je li bolje da ode svatko svojim putem.
Ja sam uvjerena da nas je iz toga iščupala jedino ta strahovito velika povezanost i ljubav i ta duboka nit koja nas veže od prvog dana. Da je bila samo malo manja ne bismo izdržali.
Trebalo nam je jako puno vremena da se vratimo jedno drugom i da pokupimo i polijepimo te krhotine koje su se rasule i nismo ih još polijepili do kraja ali na dobrom smo putu.
Znam da je on ta moja osoba i nemam sumnje u to, ali znam da život može donijeti mnogo toga i odvesti nas drugim putevima i da je često puno lakše dići ruke i odustati. Za sada smo izdržali mnogo jako teških trenutaka, a za dalje vidjeti ćemo.

---

sjecam se jako dobro tvojih tema i tezine i smjestanja mame u dom. i da rijetki koje je poharala ta bolest znaju da je to bolest cijele familije. drago mi je da ste se ponovno nasli na istom kolosijeku.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Pogotovo je nezgodno ako mladu (ili bilo kakvu) obitelj pogodi više stresnih situacija odjednom - brak, dijete/djeca, novi posao...pa onda sve ovo što si nabrojila.

---

U stresnim, tim malo ekstremnijim i ne baš normalnim situacijama se i kristalizira puno stvari. Kod takvih scenarija fora je u tome da si toliko skoncentriran na tekuće probleme da ti nekakav brak postane zadnja rupa na sviralu. I kad se sve slegne onda shvatiš da si i zaboravio kako je nekad bilo. Pa onda treba to sve zakrpati, porješavati, ušaltati se itd..A za to treba jako puno snage.

Upravo to Trina. Kako se J rodila, nakon 4 mjeseca umro moj tata, a mamina bolest se jako pogoršala naš brak i naš odnos nam je bio zadnje na što smo mislili. Trebalo je preživljavati. Mamina bolest nas je stavljala u takve nenormalne situacije da su dostojne dobre crne komedije.
Dogodilo nam se skoro preko noći da smo nas dvoje koji smo toliko bili fokusirani jedno na drugo, disali svaki trenutak zajedno, bili usmjereni samo na brigu o drugima.
Naravno da smo se pogubili, udaljili. Nismo 3 godine ništa radili kao obitelj jer mama nije mogla biti sama. Život nam je bio na čekanju.
Bilo je pucanja i s jedne i druge strane. Ja sam vrlo teško podnijela mamino pogoršanje bolesti, živa a pita me tko sam. Nisam se znala nositi s tim, a MM je 3 godine bio s njom kući i to puno govori o tome kakav je on čovjek, ali kad moraš svoju svekrvu odvesti na pregled doktoru i pomoći joj da skine grudnjak jer ona sama ne zna to nisu normalne situacije.
Sigurna sam da nas ne veže to nešto od prvog dana i da ta ljubav i ta povezanost nije tolika da bi se rasuli.
On je osoba na koju se ja u svakom trenutku i u svakoj situaciji mogu osloniti, on je ta moja osoba a i ja njegova i a falilo je vrlo malo da se raspadnemo.

mitovski, život stvarno piše nevjerojatne priče :heart:

joj, mitovski :heart:

Citiraj:

---

emily prvotno napisa

mi se promijenimo
nesto sto je nekad na pocetku bila sitnica, ne vrijedna spomena, s godinama mozda preraste u nesto preko cega se ne moze prijeci ...

---

X
Ili nesto za sto smo u pocetku mislili da ce se s vremenom promijeniti, a ne promijeni se. Ili se krenemo razvijati u razlicitim smjerovima. Ili dodje do krize koju prebrodimo, ali kad sve prodje, shvatimo da smo se potrosili kao par ili da se za jednog od partnera nesto nepovratno izgubilo...

Palcice i summer, :hug:
mitovski, divni ste vas dvoje!