Psihoterapija i dozivljaj iste u drustvu

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Tu je zakazao sustav u svakom smislu. Psihijatri su inace duzni aktivirati socijalnu sluzbu ako imaju sumnju na zlostavljanje, zanemarivanje ili ugrozavanje drugih, a osobito djece. Kao uostalom i svi lijecnici.

---

Svi liječnici i opća praksa dakle? Ne bi ti smjela reći dakle “ja tu ništa ne mogu”? Ili?
I malo je teška ta linija tko tu koga ugrožava ili zlostavlja ili zanemaruje... ako se osoba ne liječi, čula sam i interpretacije da je obitelj odgovorna. Naravno da je. Ali kako to u praksi sprovesti bez “došla je hitna, zavezala ju i odvezla u pratnji policije”, ako bolesnik odbija liječenje?

I ako je obitelji to jedini način, onda se opet vraćamo na tu stigmu - ima li sto gore nego da susjedi vide kako te hitna i policija odvode pod prisilom?

Znam da zvuči kao da te napadamo kao jedinog predstavnika struke, a nisi u vezi toga ni otvorila temu... ali otvorila si Pandorinu kutiju ;).

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Zadnjih 30 godina, jedan od vecih hrv gradova. Sasa...meni ti zvucis kao pustimo institucije da rade svoj posao :/. U sustavu gdje djecu bacaju s balkona u obitelji koju czzs prati, gdje presudjuju da policajac nije zlostavljao kolegicu, gdje zupan nastavlja obvljati svoj posao a vrsi obiteljsko nasilje, gdje 22-godisnjaci s terencima ubijaju. To je onaj isti sustav gdje sad u st-u herojem proglasavaju ovog koji je upucao one. I koji smo kritizirale na zajkljucanom topicu :/.

---

ali to dvoje koegzistira
taj sustav s katastrofalnim primjerima
ali isto tako i uspješni primjeri, ja isto znam brata od mog frenda koji ima shizofreniju i uz farmakoterapiju skroz je funkcionalan, ono, posao, obitelj, situacija ok
sustav, Split

na kraju se dosta svodi i na osobnu odgovornost osobe u sustavu kojoj padneš u ruke

Citiraj:

---

Riri92 prvotno napisa

Ne mislim da je preporuka psihoterapije sama po sebi uvreda. Stvar je u načinu na koji se preporuči. Recimo, ako neka moja prijateljica ima problema u životu i vidim da je zbog toga nesretna, vrlo vjerojatno ne bi smatrala uvredom da joj kažem da bi joj možda koristilo da potraži pomoć u vidu psihologa/psihijatra. Ali ako joj nakon neke njene izjave koja se meni osobno ne sviđa, kažem da se ide liječiti, pa.. logično mi je da sam onda rekla nešto uvredljivo.

---

htjela sam napisati ovo što je napisala Riri pa ju kvotam

ljudi su u strahu od psihički bolesnih osoba jer ne mogu predvidjeti njihove reakcije

što se tiče lijekova, netko im je više, netko manje sklon. ja osobno sam ih se nagutala od ranog djetinjstva zbog xy streptokoknih upala grla pa sve do odrasle dobi zbog raznoraznih stanja, a danas pokušavam izbjegavati koliko ide. naravno da uzimam ili bih uzela kad je stvarno potrebno, a odnosi se i na anksiolitike i antidepresive.

[QUOTE=sasa;3141550]To je tvoja perspektiva.
Oblikovana tvojim uzasnim iskustvom. No situacija nije tako grozomorna. Mnoge se bolesti drze pod kontrolom, mnoge se izlijece, mnogi oboljeli znacajno poprave kvalitetu zivota. Mnogi se novi lijekovi smisljaju
[QUOTE=Bubilo Bubich;3141569
I ako je obitelji to jedini način, onda se opet vraćamo na tu stigmu - ima li sto gore nego da susjedi vide kako te hitna i policija odvode pod prisilom?
[/QUOTE]

Naravno da ima. A to je kad ti ga vrate nazad u.obitelj s evo, sad je 'dobro'...do sljedece prilike. Pa onda tipa uzme i baci bebu iz kolijekve pa novinari kod psihijatara kako i zasto su procijenili da je dobro.

Sasa, zao mi je sto si sama na.jednoj strani, ali da - otvorila si Pandorinu kutiju.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

Ljudi bi trebali općenito vodit računa o svome zdravlju, pa mi je tako posve normalno da podjednako paze i na svoje mentalno zdravlje. Da si mogu priuštiti financijski i vremenski, išla bih 1x tjedno na psihoterapiju, smatram da je dobrodošla većini ljudi.

---

riri je napisala:

Citiraj:

---

Psihoterapija jeste oblik mentalne higijene u nekim društvima, ali ja je ne vidim tako. Daleko od toga da nije potrebna, znam ljude kojima je itekako pomogla. Ali isto kao što ne idemo kod doktora čim zakašljemo (valjda, ja ne idem), pretpostavljam da ne bi trebali ići na terapije čim nam se dogodi problem u životu. Problemi su jednostavno dio života i mislim da bismo trebali prvo dati priliku sebi da se s njima izborimo, a tek onda potražiti pomoć. Tako da evo, da mi terapija treba, išla bih. Barem se nadam da bih shvatila da imam problem i da mi je to potrebno. Ali da bih išla onako redovno, na tjednoj bazi, ne bih.

---

je li stvarno potrebno ici jednom tjedno (dvaput mjesecno/xy puta godisnje) na razgovor s terapeutom, iako ne postoje neki konkretni problemi, vec cisto da se odrzava mentalna higijena?
moze li razgovor s prijateljicom/nekom bliskom osobom posluziti u tu svrhu tj dostojno zamijeniti razgovor sa strucnjakom?

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.

---

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

To je tvoja perspektiva.
Oblikovana tvojim uzasnim iskustvom. No situacija nije tako grozomorna. Mnoge se bolesti drze pod kontrolom, mnoge se izlijece, mnogi oboljeli znacajno poprave kvalitetu zivota. Mnogi se novi lijekovi smisljaju i smislili su se, mnoge su se znanstvene cinjenice pomakle, psihijatri se educiraju i rade s empatijom i voljom. Rezulrata ima.


Sent from my iPhone using Tapatalk

---

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

ali to dvoje koegzistira
taj sustav s katastrofalnim primjerima
ali isto tako i uspješni primjeri, ja isto znam brata od mog frenda koji ima shizofreniju i uz farmakoterapiju skroz je funkcionalan, ono, posao, obitelj, situacija ok
sustav, Split

na kraju se dosta svodi i na osobnu odgovornost osobe u sustavu kojoj padneš u ruke

---

Joj, daj boze, ali, znas...iz perspektive psihijatara smo.mozda i mi dobro funkcionirali - osoba je bila u obitelji, imala priv. i bolnicke psihijatre, osla je.ipak u invalidsku al ok sa strane sustava. Samo je bracni partner na tabletama, ostali.su vise-manje ok.Moja je perspektiva druga.

Tako da bi.mi zapravo bila relevantnija, za ocjenu stanja, njena obitelj..Sto je psihijatrima, cini mi se, bilo 'relativno ok', nama je bila katastrofa.

Citiraj:

---

emily prvotno napisa

riri je napisala:


je li stvarno potrebno ici jednom tjedno (dvaput mjesecno/xy puta godisnje) na razgovor s terapeutom, iako ne postoje neki konkretni problemi, vec cisto da se odrzava mentalna higijena?
moze li razgovor s prijateljicom/nekom bliskom osobom posluziti u tu svrhu tj dostojno zamijeniti razgovor sa strucnjakom?

---

Ovisi o čemu se radi. imaš npr. u životu par problematičnih situacija, zabrinuta si, pričaš s prijateljicom, mužem, bilo kim i to prođe. Imaš par problematičnih situacija, razviješ panični poremećaj, e teško da će ti pomoći razgovor s prijateljicom.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Joj, daj boze, ali, znas...iz perspektive psihijatara smo.mozda i mi dobro funkcionirali - osoba je bila u obitelji, imala priv. i bolnicke psihijatre, osla je.ipak u invalidsku al ok sa strane sustava. Samo je bracni partner na tabletama, ostali.su vise-manje ok.Moja je perspektiva druga.

---

kužim, ali moje "dobro" ne dolazi od perspektive psihijatra nego brata, pa se nadam da je stvarno

emily, odlazak psihoterapeutu ne bi trebao biti zamjena odlasku prijateljima
iako su mi se neke kolegice u školama znale žalit da ih mlađe generacije znaju koristit upravo za to, malo su pretjerale sa predstavljanjem "ja sam vaš prijatelj"
terapeut bi trebao biti tu za neke teškoće koje su malo dublje ili trajnije nego što ih može izliječiti jedna ćakula sa prijateljicom

Citiraj:

---

emily prvotno napisa

riri je napisala:


je li stvarno potrebno ici jednom tjedno (dvaput mjesecno/xy puta godisnje) na razgovor s terapeutom, iako ne postoje neki konkretni problemi, vec cisto da se odrzava mentalna higijena?
moze li razgovor s prijateljicom/nekom bliskom osobom posluziti u tu svrhu tj dostojno zamijeniti razgovor sa strucnjakom?

---

Jooooj! Meni je to (na osnovu jednog jedinog iskustva) milion puta bolje!!!!
Terapeut samo sluša tebe i tebe. Sluša te, i čuje te. Ne priča ti o svojim problemima. Ne banalizira “ma nemoj brinuti”. Ne uspoređuje tvoj problem sa svojim ili problemima babe Mande.
Tako je predivno da ti ne mogu opisati :lol:.
Prijateljice su prebliske, subjektivne... terapeut zna upiknut bas prstom u pekmez.
To znam jer i privatno znam neke, oni uvijek od prve skuze sto ti zapravo govoriš ;).
Mislim, to govorim ja koja (valjda) nemam ozbiljnih psihičkim problema, nego sam otišla u jednom trenutku jer nisam znala spojiti kraj s krajem.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

I malo je teška ta linija tko tu koga ugrožava ili zlostavlja ili zanemaruje... ako se osoba ne liječi, čula sam i interpretacije da je obitelj odgovorna. Naravno da je. Ali kako to u praksi sprovesti bez “došla je hitna, zavezala ju i odvezla u pratnji policije”, ako bolesnik odbija liječenje?

I ako je obitelji to jedini način, onda se opet vraćamo na tu stigmu - ima li sto gore nego da susjedi vide kako te hitna i policija odvode pod prisilom?

---

Ali ni taj način ne može uvijek funkcionirati, sve da potpuno ostavimo i stigmu i susjede sa strane.

Ne uključuje svaka psihička bolest ozbiljno ugrožavanje svog ili tuđeg života. Jasno je da bi vjerojatno svi pozvali hitnu i policiju da nađemo bolesnu osobu kako si pokušava oduzeti život, pretpostavljam. Ali što je sa lakšim slučajevima?

Što se može napraviti, recimo, ako si dijete čiji roditelj je toliko bolestan da te zaključa u sobu na cijeli vikend zbog loše ocjene? Nisi životno ugroženo dijete, dao ti je jesti i piti i ići na wc. Ali si itekako izmaltretirano dijete. I što onda? Samim time što si dijete ne možeš baš puno. Možeš zvati plave i hrabre telefone. Možda čak tog roditelja i odvedu. Ali da, ajd ti onda preživi kad se vrati, riskantno.

Ja iskreno ne vjerujem toliko u sustav koji odvodi bolesnike zbog takvih situacija. Svi vjerojatno znamo i za teže slučajeve maltretiranja u kojima se apsolutno ništa nije dogodilo niti je sustav reagirao. Pa čitamo o tome svaki dan, nije nam nepoznato.

Možda sam u krivu, možda postoji cijela procedura koja se može pokrenuti u sličnim situacijama, ali ako imamo i ubojice na slobodi.. Nekako sumnjam.

Evo Ina je napisala isto dok ja natipkam svoje kilometarske postove.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Jooooj! Meni je to (na osnovu jednog jedinog iskustva) milion puta bolje!!!!
Terapeut samo sluša tebe i tebe. Sluša te, i čuje te. Ne priča ti o svojim problemima. Ne banalizira “ma nemoj brinuti”. Ne uspoređuje tvoj problem sa svojim ili problemima babe Mande.
Tako je predivno da ti ne mogu opisati :lol:.
Prijateljice su prebliske, subjektivne... terapeut zna upiknut bas prstom u pekmez.
To znam jer i privatno znam neke, oni uvijek od prve skuze sto ti zapravo govoriš ;).
Mislim, to govorim ja koja (valjda) nemam ozbiljnih psihičkim problema, nego sam otišla u jednom trenutku jer nisam znala spojiti kraj s krajem.

---

Ovakvo iskustvo imam i ja. Nisu bili ozbiljni problemi, ali se svega skupilo pa sam pucala po šavovima.
Pričam ja i pričam i psihoterapeutica mi nakon sve te priče postavi jedno pitanje i ono kao da mi se sve razjasnilo. Zapravo, znaš to i sam ali jednostavno nisi dovoljno dobro da sam do toga dođeš.

Baš to, ona zna THE question!

Sasa, ako brat s njim zivi - to mi je relevntno i vjerujem i tjesi me za slucaj pojave bolesti kod potomaka. Mislim...u zaru tragikomedije su djeca jedno drugome bila obecala da ce se jedno drugo koknut, ako se kasnije u zivotu tako razbole.. Ako brat ne zivi u istom kucanstvu, zadrzavam odmak.

Ja imam iskustvo iz mlađih dana kad mi je bliska osoba oboljela u ratu, nula pomoći, "a rat je, moja gospođa, svi su ludi". Kad je eskaliralo, bilo je već prekasno.
Drugo iskustvo je friškije, također posljedica rata, osoba "prolupala", nekakva manija proganjanja, grozno maltretiranje cijele šire obitelji, ne želi liječniku, ne prihvaća bolest, višegodišnja katastrofa. Savjet: izazovite incident i hospitalizirajte. Kad je zbog neke bolesti ta osoba završila u bolnici, "na prevaru" ju je obradio psihijatar - zaključak: krasna osoba, ljubazna, mila, ne vidim problem, jedino puno priča, ali takvi su svi stariji ljudi...Eto. Psihijatar.
Pa se priča nastavila sve do smrti. Posljedice istrpili svi iz obitelji.

Draga ina33, svimbi, mitovski, jako mi je žao da ste sve to prošli, to je zaista stravično.
ina33 tvoja priča me baš jako potresla i posve razumiejm da nemaš povjerenja u sustav s obzirom čemu si bila izložena desetljećima.
Iz tog razloga sam ja napisala da idem isključivo kod dr. na preporuku i ako mi ulijeva povjerenje ta osoba, nažalost kod vas je psihijatar očito neadekvatno postupao.
Ovo što je tang dolje napisala, a to je zapravo grozno i pokazatelj da sustav nije postavljen onako kako treba.

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

na kraju se dosta svodi i na osobnu odgovornost osobe u sustavu kojoj padneš u ruke

---

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Baš to, ona zna THE question!

---

o da, neko vrlo jednostavno i očito pitanje :-) sjećam se par puta su mi tako prepričavale prijateljice koje su išle na psihoterapeutu. i ostaneš paf...voila, to je to!

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Ja imam iskustvo iz mlađih dana kad mi je bliska osoba oboljela u ratu, nula pomoći, "a rat je, moja gospođa, svi su ludi". Kad je eskaliralo, bilo je već prekasno.
Drugo iskustvo je friškije, također posljedica rata, osoba "prolupala", nekakva manija proganjanja, grozno maltretiranje cijele šire obitelji, ne želi liječniku, ne prihvaća bolest, višegodišnja katastrofa. Savjet: izazovite incident i hospitalizirajte. Kad je zbog neke bolesti ta osoba završila u bolnici, "na prevaru" ju je obradio psihijatar - zaključak: krasna osoba, ljubazna, mila, ne vidim problem, jedino puno priča, ali takvi su svi stariji ljudi...Eto. Psihijatar.
Pa se priča nastavila sve do smrti. Posljedice istrpili svi iz obitelji.

---

prije par tjedana sam razgovarala s jednom osobom koja ne može funkcionirati zbog člana obitelji koji redovito posjećuje psihijatra i isto tako redovito uzima terapiju koja nema učinka. psihijatar stalno propisuje istu terapiju bez namjere da ju mijenja. preporučila sam mu da potraže drugo mišljenje, dalje ne znam što se događalo.

Puno se napisalo. Ponoviti cu jos jednom da mi je zao zbog teskih iskustava i vjerovatno se u svakom takvom moze naci mana i minus sustava i pojedinca. Ja apsolutno vidim mane sustava- ne mislim da je idealan i da je dovoljno samo mu se prepustiti. No unatoc tome, vazno je i vidjeti da su neke te situacije ocajne i grozne i da se odgovornost za rijesavanje ne moze prebaciti na psihijatra- npr prisilna hospitalizacija je definirana u zakonu- psihijatar ne moze hospitalizirati, drzati, lijeciti ljude jer su teski za suzivot. Inace da, ako su jasna ugrozavanja lijecnik treba prijaviti dalje, svako saznanje o zlostavljanju.


Sent from my iPhone using Tapatalk

A naravno da ima boljih i losijih psihijatara. Kao i kirurga. I slasticara. I ucitelja.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Psihoterapija i psihofarmaci su prvi i glavni razlog (ako zanemarimo cinjenicu da smo oboje imali najbolju mogucu namjeru, sto je super, ali samo po sebi nedovoljno) sto smo muz i ja jos uvijek zajedno i rjesavamo tekuce probleme.

Na svu srecu, zivimo u okruzenju gdje je psihoterapija rasirena pojava i gdje se psihofarmaci propisuju bez stigme i gdje mozes, bez problema na poslu, u skoli ili bilo gdje drugdje, reci da uzimas lijek iz bilo kojeg spektra -- antibiotik, SSRI, beta blokator, sto god. Mislim da znam vise ljudi koji uzimaju lijek za neki poremecaj iz "stigmaticnog" spektra nego onih koji ga nisu uzeli nikad u zivotu. Nisu dostupni bez recepta i uopce nemam osjecaj da ih se prepisuje bez ikakvog razloga.

PTSD i postporodjajna depresija su normalne pojave, lijece se cim se identificiraju. Na srecu, sve vise i vise lijecnika je educirano za rano prepoznavanje znakova PPD-a i sve manje i manje se rodilja se salje doma s "dijagnozom" hormonalne nestabilnosti i umora zbog porodjaja. Ljudi koji idu na psihoterapiju su ljudi poput mene, vas, onih tamo ili ovih tu, sjede pored mene na poslu, cuvaju mi dijete u vrticu ili popravljaju auto. Nisu zbog toga proglaseni nesposobnima za rad, niti su nestabilni i nesposobni. Niti skrivaju, recimo, terapiju od 200mg setralina na dan, koja im pomaze da zadrze ulogu supruga, direktora, prodavaca i opcenito osobe funkcionalne u drustvu. Postoje naravno i bolesti iz psihickog spektra koje onemogucavaju uspjesno funkcioniranje u svakodnevnom zivotu, ali rekla bih da ih je puno, puno manje od ovih drugih, koje se bezrazlozno tretira drugacije od dijabetesa, povisenog tlaka ili migrene.

Bliska prijateljica ide na terapiju kod istog psihologa kao i moj muz. On ide iz jednog razloga, ona iz drugog, a oboje imaju PTSD odredjene vrste. Ona je terapeut (socijalni radnik, a socijalni radnici ovdje, uz dodatnu certifikaciju, postaju terapeuti) i profesor na faksu po zanimanju. Moj muz je, u krajnjem slucaju, uspjesan poslovni covjek, projekt manager, s fizickim invaliditetom i teskim PTSD-om. I otac dvoje djece. Bivsi ima schizofreniju; on je povremeno nesposoban za samostalan zivot, na primjer, ali to je djelomicno zbog lose podrske (od obitelji, drustva, a i samog zdravstva).

Svakako nisu sve osobe s pshickim bolestima nesposobne za zivot, naprotiv.

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

vazno je i vidjeti da su neke te situacije ocajne i grozne i da se odgovornost za rijesavanje ne moze prebaciti na psihijatra- npr prisilna hospitalizacija je definirana u zakonu- psihijatar ne moze hospitalizirati, drzati, lijeciti ljude jer su teski za suzivot.

---

Ok, stoji, nije odgovornost psihijatra. Ali ti ljudi su teški za suživot jer se ne liječe. I nije problem u tome što su oni teški, nego u tome što se ne liječe pa sve i za njih i za obitelj postaje sve gore i gore. I tu je ta nekakva rupa između obitelji koja ništa ne može, i sustava koji ništa ne može.

A to što se pacijenti ne liječi ima jako puno veze sa samom bolešću, ja mislim da ne možemo reći da je ključni problem stigmatizacija. Ona je samo jedan od problema.

I zbilja ne vidim što mi kao društvo možemo napraviti u vezi te rupe gdje se pojedinac ne želi liječiti, a nitko drugi tu ništa ne može, a obitelj ipak na kraju ima odgovornost. Ne možemo ih kao u nekim društvima, ostaviti u šumi u planini da umru.
Ne možeš zapravo ništa.

Pa ja mislim da ne postoji univerzalno rijesenje. Ali da edukacijom, umanjenjem stigme, ohrabrivanjem obitelji, razvojem potpornih socijalnih programa za oboljele i obitelji bi ipak bilo bolje i lakse. Kao s alkoholizmom- ne mozemo sprijeciti sav alkoholizam i uvijek ce biti uzasnih, kronicnih i razarajucih slucajeva, ali mozemo napraviti nesto i edukacijom, prevencijom, dnevnim bolnicama, drustvima anonimnih alkoholicara- cijelo drustvo moze u tome sudjelovati. Dok se oboljeli skriva u podrumu, kako je slikovito rekla Svimbalo, ne dogadja se nista.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

I zbilja ne vidim što mi kao društvo možemo napraviti u vezi te rupe gdje se pojedinac ne želi liječiti, a nitko drugi tu ništa ne može, a obitelj ipak na kraju ima odgovornost. Ne možemo ih kao u nekim društvima, ostaviti u šumi u planini da umru.
Ne možeš zapravo ništa.

---

X. I zašto bi zapravo obitelj imala odgovornost? Ako su sve bolesti iste, ono baš sve je isto - visoki tlak, dijabetes i psihičke bolest, vuku li doktori i sustav obitelj i tu za odgovnornost? Lako se to riješi - ljudi se rastave. Ali, ljudi imaju emocije pa to u pravilu ne čine. I čija je onda odgovornost? Obitelj je žrtva. I obitelj prva ima problem. Kad dođe do usmrćivanja drugih kao u Splitu, onda se to širi na dalje (onda više ljudi ima problem).

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

no iz svakodnevnog rada mislim da je stigma i strah i predrasuda prevladavajuci motiv za ne uzimanje terapije.

---

S ovim se u potpunosti slazem. Ne iz svakodnevnog rada, vec iz 10+ godina zivota u okruzenju gdje je psihicka bolest samo jedna u nizu bolesti. Ok, mogu reci da je i iz relativno svakodnevnog (volonterskog) rada, s obzirom da sam svakodnevno u kontaktu s roditeljima beba i male djece (kroz podrsku dojenju) koji cesto uzimaju psihofarmake iz raznoraznih razloga.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

A to što se pacijenti ne liječi ima jako puno veze sa samom bolešću, ja mislim da ne možemo reći da je ključni problem stigmatizacija. Ona je samo jedan od problema.

---

Točno.

Ne znam kako tocno mislis Ina? Da je tvoj clan obitelji umirao od nekih groznog karcinoma opet bi bio odgovornost svoje obitelji. Ne razumijem kako su vas tocno doktori vukli za odgovornost. Tj ako je ta osoba clan vase obitelji, a lijecnici su napravili sto su mogli, onda sto dalje? Ti si dala fragmente svoje price- i ja mislim da je bilo elemenata za ukljucivanje socijalne sluzbe i procjenu poslovne sposobnosti, zasto to nije ucinjeno i ciji je to propust ne znam.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

nekakva manija proganjanja, grozno maltretiranje cijele šire obitelji, ne želi liječniku, ne prihvaća bolest, višegodišnja katastrofa. Savjet: izazovite incident i hospitalizirajte. Kad je zbog neke bolesti ta osoba završila u bolnici, "na prevaru" ju je obradio psihijatar - zaključak: krasna osoba, ljubazna, mila, ne vidim problem, jedino puno priča, ali takvi su svi stariji ljudi...Eto. Psihijatar.
Pa se priča nastavila sve do smrti. Posljedice istrpili svi iz obitelji.

---

Evo... puno sličnosti, s tim da je puno ranije "slomljena" i natjerana na liječenje. Kad sam je vidjela mrtvu, koje olakšanje i nježnost - konačno je doživjela mir, kao da je bolest ošla i vidim nju kakva je bila prije bolesti. Naravno da to racionaliziram, ali tako mi je lakše.

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Ne znam kako tocno mislis Ina? Da je tvoj clan obitelji umirao od nekih groznog karcinoma opet bi bio odgovornost svoje obitelji. Ne razumijem kako su vas tocno doktori vukli za odgovornost. Tj ako je ta osoba clan vase obitelji, a lijecnici su napravili sto su mogli, onda sto dalje? Ti si dala fragmente svoje price- i ja mislim da je bilo elemenata za ukljucivanje socijalne sluzbe i procjenu poslovne sposobnosti, zasto to nije ucinjeno i ciji je to propust ne znam.


Sent from my iPhone using Tapatalk

---

Nisu nas vukli, krivo sam se izrazila, a normalno da ću davat samo fragmente na javnom forumu. Otpustili su je doma sa psiho odjela bolnice s kateterom u uretri i sa sondom u nosu i relativno nepokretnom od teške depresije npr. Doduše, maksimalno su je držali koliko su mogli, nastojeći nam izaći u susret.

A bila je ušla bez svega toga, ali u na drugi način teškom stanju...

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Tj ako je ta osoba clan vase obitelji, a lijecnici su napravili sto su mogli, onda sto dalje?

Sent from my iPhone using Tapatalk

---

Nema dalje. To su limiti, ne može se pomoći. Kod nemalog broja bolesnika i bolesti se ne može pomoći. To je moja percepcija psihoterapije.

Sto vam je ta promjena osobnosti?

Pa mijenja nam se osobnost cijelo vrijeme, ne radjamo se i ne umiremo apsolutno isti. Mijenjaju nas ljudi oko nas, dogadjaji, a mozebitno i lijek. Sta's.

Mislim da su spomenuli ne promjenu osobnosti, negu ukidanje poslovne sposobnosti. A mijena se, da. Pitanje je postoji li :). Čitam Harrarija sad, Homo Deus, on iznosi argument da ne samo da nema znanstv. uporišta za dušu, nego ni za "ja", ni za "karakter", naše "iskonsko ja" - neki pokusi s miševima kojima su strujom izazivali želje skreni lijevo - skreni desno. Sve je kemija. Kod moje psihičke boslnice nije se mogla resetirat da bude OK i funkcionalna - po toj teoriji kojoj sam sve sklonija vjerovati.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Nema dalje. To su limiti, ne može se pomoći. Kod nemalog broja bolesnika i bolesti se ne može pomoći. To je moja percepcija psihoterapije.

---

Ali to naprosto nije tocno. Znanstveno gledamo nije tocno. Velikom vecini bolesnih se moze pomoci.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Promjena osobnosti je ono kad nekome tko je stalno živčan, napet i agresivan prepišeš nešto za smirenje, a on to neće jer “to nije on, tako smiren”.

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Ali to naprosto nije tocno. Znanstveno gledamo nije tocno. Velikom vecini bolesnih se moze pomoci.


Sent from my iPhone using Tapatalk

---

Ali moraš nam dati da sumnjamo u tvoju izjavu jer smo doživjeli drugačije.
To je ko ono kad kažu “ne vjerujem u istraživanja jer ne poznajem takve ljude, svi su oko mene drugačiji”. ;)

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Ali to naprosto nije tocno. Znanstveno gledamo nije tocno. Velikom vecini bolesnih se moze pomoci.

Sent from my iPhone using Tapatalk

---

Nemam ti što reći na to jer je to tvoj autoritet, a ja ne čitam znanstv. članke. Tj. vjerujem da se "većini bolesnih" može pomoći, ako računaš da su bolesni zapravo u nekoj blažoj privremenoj krizi (je li to bolest ili ne - ne znam). Ovim "pravim, teškim bolesnicima" - ne znam koliko. Ne mogu biti pozitivna. Pitala si nas percepciju. Moja je takva. Ne mogu ja tebi al pari stručno odgovarati.

Ina, Bubilo, i sve koje ste pisale na drugim temama i sada pišete na ovoj, želim da vam se zahvalim na vašoj volji i da vas zamolim da pišete i dalje. Od pre nekoliko meseci smo i mi ta "obitelj" koja treba da se pobrine za stariju mentalno obolelu osobu (ja nisam u krvnom srodstvu sa njom, vrlo slično kao BB, pa mi je mentalni odmak lakši), i puno mi znači kad čitam vaša iskustva, bez obzira što nisu ružičastog hepienda... Ova tema mi je nešto najutešnije u poslednjih nekoliko nedelja, makar vidim da i druge porodice udaraju u iste zidove institucija, i drugima misli idu u sličnom smeru kao i moje, i drugi traže odgovore na ista pitanja kao i ja...

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Ina, Bubilo, i sve koje ste pisale na drugim temama i sada pišete na ovoj, želim da vam se zahvalim na vašoj volji i da vas zamolim da pišete i dalje. Od pre nekoliko meseci smo i mi ta "obitelj" koja treba da se pobrine za stariju mentalno obolelu osobu (ja nisam u krvnom srodstvu sa njom, vrlo slično kao BB, pa mi je mentalni odmak lakši), i puno mi znači kad čitam vaša iskustva, bez obzira što nisu ružičastog hepienda... Ova tema mi je nešto najutešnije u poslednjih nekoliko nedelja, makar vidim da i druge porodice udaraju u iste zidove institucija, i drugima misli idu u sličnom smeru kao i moje, i drugi traže odgovore na ista pitanja kao i ja...

---

Nema frke. PP-aj ako što treba. Nadam se da se sasa neće ljutiti, ali ja ti mogu dati iz prve ruke o as-is stanju, a ne kako bi trebalo biti. Ja mislim da preko PP-a imam kontakte s jednim brojem forumašica koje imaju baš teške bolesti u obitelji, jer sve završimo u istom kupusu - kad bi se ja ogolila, onda bi i one krenule. Koji put ti treba podrška peera, oni će te razumjeti. A ja, (valjda, ali ne znam, možda i odmažem, jer nisam stručnjak), pišući o tome, i svoje traume malčice "ližem". Isto kao i na potpomognutoj. Drži se!

Moj primjer s odgovornošću:
Ja: dobar dan, ja sam obitelj, vas pacijent ne uzima terapiju
Dr. opće prakse: da, prepisani su, ali vidim u sustavu da ih nikad ni ne podiže u ljekarni. Uzima samo one za tlak.
Ja: sto da radimo?
Dr.Op: Ja tu ne mogu ništa.

Odem psihijatru: ne možete ništa. Samo policija, hitna, prisila.

Odem u CZSS: dr. opće prakse nije u pravu, ona bi trebala reagirati. Je li osoba opasna po život za sebe i druge?
Ja: nije
CZSS: ne možete onda ništa, možete izazvati scenu pa policija, hitna, prisila.

Ali nije bitno... sad se čini da ja i Ina istresamo tu svoje frustracije, a ti se boriš s tim da kod nas svaki sustav tu i tamo malo zakaže.
Evo jednostavno pitanje, što rade u Finskoj kad je u obitelji oboljeli od shizofrenije? Imaju cijeli sustav podrške pretpostavljam, ovdje ga nemaš, je li tako?
I da je stigma jednaka aposlolutnoj nuli, ako ti imaš sustav podrške na klimavim nogama, nećeš nikada sve te ljude kojima je to potrebno ubaciti u sustav liječenja, sustav podrške... jer ljudi vide problem sa sustavom.

I na kraju, kao netko tko ima iskustva sa shizofrenijom s jedne strane, i kemoterapijom djeteta s druge strane, svaka bolest, i psihička i fizička ima neku stigmu.
A mi smo samo jedno malo jadno balkansko društvo koje ne se zna izdići iznad svojih pretpotopnih ideja i svjetonazora.