odkad sam saznala da nosim curicu jedva sam čekala da je rodim i vidim.plve okice i plava kosica,prekrasno još uvjek je ista boja kosice i očiju.
Printable View
odkad sam saznala da nosim curicu jedva sam čekala da je rodim i vidim.plve okice i plava kosica,prekrasno još uvjek je ista boja kosice i očiju.
u trudnoći nisam imala nekakvu osobitu emocionalnu veznost za dijete. Znala sam da je tu jer se micala, ali da bi nešto posebno osjećala - ne. Kad sam ju rodila nisam ništa razmišljala, mozak prazan u potpunosti. Sjećam se samo da sam se skoro digla sa stola sa objema rukama raširenim u zraku da ju uzmem i samo sam vidjela 2-3 para ruku ispruženih prema meni i čula panično nee. Onda sam legla nazad. Nisu imali izbora nego staviti mi je na grudi. Bila je sva ljepljiva i bijela, ali ja nisam marila, samo sam je mazila i nešto joj pričala, a sjećam se da je nestalo sobe i ljudi i svega, samo ja i ona u nekakvom međuprostoru. Sjećam se da sam bila svjesna samo M kojem sam ponavljala "kaj nije super". Kasnije me uhvatio strah - pa ja ne znam ništa o brizi za dijete, a ona je tako mala. Gotovo da sam se bojala primiti ju, tako da mi je jedna od sestara na odjelu babinjača rekla "ne smijete se bojati svoga djeteta". Trebalo mi je neko vrijeme da steknem povjerenje u svoje mogućnosti što se tiče brige za nju.
meni je pitanje malo "krivo" postavljeno
zavoljela sam ga i prije negoli je bio začet
kad sam skužila da sam trudna, sreći nije bilo kraja
pri carskom sam plakala od sreće
kasnije sam plakala od kome i depke :mrgreen:
da, volim ga
volila sam je odmah čim sam saznala da sam trudna, barem sam mislila da je to ljubav.
ono što sam kasnije iskusila nije se po dubini i silini osjećaja dalo usporediti sa tim, ali kod mene nije došlo u trenu trajalo je neko vrijeme, mislim da sam je zavoljela "kako treba" tj. onako kako je to danas kad me je prošao baby blues.
puno žena kaže kad su dobile bebu na ruke da je to bilo to, ja sam u tom trenu više osjećala olakšanje što smo obje žive i zdrave nego išta drugo, eto nije kao u američkim filmovima ali je istina. :heart:
MISLIM DA JE TO NORMALNO I MENI JE SA NJIH DVA BILO ISTO TAKO DOK SADA OVU TRUDNOCU PUNO INTENZIVNIJE PROZIVLJAVAMO I JA I MM MOZDA IMA VEZE SA GODINAMA I ISKUSTVOM BAR U MOM SLUCAJU :* :* NE BRINI SE NISTA :love: :love:Citiraj:
bodycreator prvotno napisa
kad sam ja ovo govorila svojim frendicama koje nisu rodile rekle su mi da nisam sigurno normalna..
što kažu neke majke kad sam saznala da sam trudna prvi put to mi je bilo prekrasno i sva sam bila zaljubljena u tu ideju o trudnoći. ali kad se dario rodio nije to bio taj feeling koji sam očekivala, osjećaji koji su navrli nakon dan,dva. s njom je bilo drukčije, kao da sam znala što me čeka i voljela sam je čim sam je ugledala...
Rodia sam na carski, ali čim sam ju ugledala zaplakala sam od sreće i govorila - ljubavi moja.....
ja druge dvije trudnoće nisam planirala pa nisam bika oduševljena odmah,a zavoljeh ih svo troje još u trbuhu
zavoljela sam ju odkad sam saznala da sam trudna. kad se rodila nekako nisam imala osjećaj da je to moje dijete, ali ipak sam ju voljela. sad ju OBOŽAVAM! :love: :heart: :heart:
nakon što sam rodila pitali su me da želim vidjeti bebu , a ja rekla
NE HVALA
donijeli su je nakon pola sata i rekli da je to normalno, MM sam to rekla tek nakon jako dugo vremena
Isto i sa mnom.Citiraj:
Riana prvotno napisa
Volim je vec godinama, od kad sam je pozeljela. jos sam je vise zavoljela kad sam je vidjela na ekranu i kad se pomakla u mome trbuhu. No, kad se rodila, kad me pogledala... NISTA vise nije bilo vazno. Ljubav je to kojoj nema kraj. Oduvijek i zauvijek. :heart:
Ljubav se vremenom razvijala i naravno da je sad ta ljubav beskrajna.
Obožavala sam je u trbuhu i kad sam rodila puno mi je nedostajao moj trbuh!!
kad sam rodila prva reakcija-koje olaksanje,druga di je,treca zasto ne place!!!zatim sam brinula sljedeca dva tjedna zbog raznoraznih komplikacija :? i na kraju kad smo stigli doma i kad smo ostali sami u sobi i pogledali se u oci me pocelo prati ;) i jos uvijek me pere :lol: :D
D je već drugi dan imao žuticu i bio u onom inkubatoru na zračenju,ušla sam u dječju sobu da ga pogledam,a inkubator prazan. Onda sam došla kraj sestre koja je prematala jednu bebu i stajala minutu kraj nje i divila se bebici dok nisam skužila da to u biti nije moje dijete,da je moja beba bila kod druge sestre.A zato me je sestra čudno pogledala.Još sad me ponekad opere osječaj krivice da kakva sam mama koja nije taj čas prepoznala svoju bebu. A VOLIM GA VIŠE OD SVEGA :heart:
D je već drugi dan imao žuticu i bio u onom inkubatoru na zračenju,ušla sam u dječju sobu da ga pogledam,a inkubator prazan. Onda sam došla kraj sestre koja je prematala jednu bebu i stajala minutu kraj nje i divila se bebici dok nisam skužila da to u biti nije moje dijete,da je moja beba bila kod druge sestre.A zato me je sestra čudno pogledala.Još sad me ponekad opere osječaj krivice da kakva sam mama koja nije taj čas prepoznala svoju bebu. A VOLIM GA VIŠE OD SVEGA :heart:
ne znam kako bih opisala svoje osjećaje. Zavoljela sam je otkad sam vidjela plusić. No osjećaji odmah po porodu...ne znam..čudno sam se osjećala. Kao prvo bila mi je čudna moja beba, imala je kose oči, to nisam mogla ne primijetiti :lol: i puuuno kosice!! Nisu me preplavili neki osjećaji kako to inače biva u filmovima...osjetila sam samo jedno veliko olakšanje što je to sve gotovo. A da sam jedva čekala da mi je dovedu, jesam :D . I iako mrtva umorna, mrzila sam svako odvajanje od nje! :heart:
U trudnoći sam je voljela ali onog trenutka kad je došla na svijet mislila sam da ću poludit od sreće!Vrištala sam, smijala se plakala od sreće, toliku navalu ljubavi nisam nikad prije osjetila. A primalja mi je kasnije rekla da nikad nije vidjela muškarca da je reagirao tako emotivno i suzno kao MM! :love:
ma ja sam tulila ko kišna godina kad su mi dali Filipa u naručje... odmah sam ga zavoljela i svaki dan ga izljubim od glave do pete :mrgreen: :mrgreen:
ja sam je zavoljela od prvog trenutka... no, što je vrijeme više odmicalo, ja sam se više brinula za pragmatične stvari- šta jedem, da li i koliko se krećem, uživala sam u svom trudnom tijelu, uživala sam u činjenici da ću biti majka... pripremala se za prirodan porod.
a onda se sve zakompliciralo. i rodila sam hitno, na carski. otisla sam nasmijana na operaciju. međutim, kad sam se probudila, kad su mi je donijeli, poznavajući sebe, očekivala sam suze radosnice. ali, nije ih bilo. bila sam "drogirana" od anestezije, tupa, svjesna svega, ali ostala mi je neka praznina. danima sam gledala njenu glavicu i divila joj se, ali izostajao mi je neki osjećaj kojeg sam očekivala. a onda se desio mastitis. i sva sam bila okrenuta upornosti da uradim najbolje za bebu. i kao da sam ih hiljade podigla, a vjerujte da do Emme nisam bebu u ruke uzela, a kamoli previla. joj, ne znam kako da vam objasnim taj osjećaj... nekako, bila sam toliko sigurna u sebe, da imam osjećaj da nisam bila dovoljno nježna... eto, to bi bilo najbliže onome što sam osjećala u to vrijeme. i to me i dan danas ždere, pored toga da sam propustila ono najvažnije- njezin prvi plač :(
i još uvijek imam osjećaj krivnje da trebam bolje i više, i da ne pružam dovoljno... a u potpunosti sam njena. :zaljubljen:
Još u trbuhu sam je zavoljela! A kada sam je prvi put vidjela, nisam se mogla nagledati! 3 dana nisam ni spavala u rodilištu- samo sam je gledala!
Kako sam rodila u 19:30, nisu mi je dali odmah nakon poroda, nego su mi je rekli tek donjeti ujutro. Tu noć ni oka nisam sklopila....tek oko 3 sam zaspala, a već u 4 se probudila i gledala na sat uvjerena da je sigurno već 6 sati :mrgreen:
Ja sam je zavoljela od trenutka kada sam ugledala + na testu.A da ne pričam o trenutku kada me nakon rođenja gledala onim lijepim okicama.U rodilištu 3 dana nisam mogla ni spavati od euforije... :heart:
Ja sam ljubomorna na sve mame koje su automatski zavoljele svoje tek rođene bebe. Ja nisam. Tek tijekom prvog mjeseca, kada mi se je počeo smiješkati.
I inače nisam znala što bi s njim (ne samo na operacionom stolu) nego u tijeku prve godine.
Poslije sam odlučila da kada ne znam što bi s njim, da ga ljubim do dosade.
ovako i jaCitiraj:
CountdownToMiracle prvotno napisa
Josip je stvarno bio željeno i planirano dijete, kad sam vidjela + na testu bila sam presretna i voljela sam ga od tog trenutka, ma i prije dok sam se samo nadala da ću jednog dana biti trudna, cijelu trudnoću sam mu pričala, mazila stomak, bila baš opuštena, vesela, sretna i uživala u svakom trenutku ali ono što se dogodilo kad se rodio i kad su mi ga dali na ruke je bilo još milion puta jače, mislim da nikad neću zaboraviti taj njegov miris, onu toplinu, ljubila sam ga i mazila, potekle su i neke suze, potpuno sam se zaljubila u njega i svakim danom se sve više zaljubljujem i još uvijek ga se ne mogu nagledati
i davno prije nego sam ga rodila sam znala da ću ga voljeti ali ipak me iznenadila ova silina osjećaja
ponekad se isto uplašim da je nemoguće to doživjeti ponovno i strah me da svoju drugu djecu neću moći voljeti jednako ali vjerovatno hoću iako je sad teško zamisliti da se to može doživjeti više puta
oboje ih volim jos od cekanja plusica... bojala sam se da necu drugu bebicu volit odma ko svog sineka haha, jer sam citala neke slicne teme tu. neopisiv osjecaj kad su se rodili ( imam snimku od curke, koje smijesne zvukove ispustam smijeh kroz plac od srece ), al kad sam ju proucavala taj tren kak izgleda nokti su joj bili dugacki i nisu mi bili lijepi, a njemu savrseni ko da je doso od pedikera ). jedva sam cekala da mi je donesu, i kad sam je vidla onak umotanu i jos ko da je pogledala u mene imala sam osjecaj da ce mi srce iskocit.. borila se u vinogradskoj da bude cijeli dan samnom i noc, i to sam dobila, al morali su me zbog svinjske gripe premjestit iz apartmana u drugu sobu tak da mi je zadnju noc nisu ostavili samnom. tolko me to bolilo da bi i sad plakala, totalno sam se zaljubila u nju. nisam zlopamtilo, al onoj sestri necu zaboravit to sto mi ju nije htjela po noci donijet na dojenje ili mene pozvat, hodala sam ko mujo u 3 u noci po hodniku i htjela uc u djecju sobu al sam mislila da ce me strpat u ludaru.. bebe vristale a one se smijale i brbljale 100 na sat o svojim ..anjima. a meni malena drugi dan plakala ko bez glasa jer si je grlo poderala. ot, al ubila me u pojam ta mala, da je bila sr. zila sigurno bi mi je donijela, a ona otisla i dosla je sefica od 20 godina.
mene je bilo najviše strah da drugo dijete neću voljeti kao prvo. Ali taj je strah totalno neopravdan. Ljubav se ne smanjuje jer se dijeli, upravo suprotno.
Svoju Katu sam potiho zavoljela dok sam vidjela plusić na testu :heart:, a kad sam ju rodila tj. kad su mi ju stavili na prsa plakala sam kao u filmovima od sreće. Ne mogu opisati koji su me osjećaji preplavili - suze radosnice same su krenule od sebe. Dok mi je bila na prsima, u uho sam joj šapnula: Volim te najviše na svijetu - i to sam doista osjetila - da ju volim više od bilo koga!!!
I danas svaki put dok ju stavljam na spavanje govorim joj: "Dragi Bogo čuvaj moju Katu koju volim najviše na svijetu":zaljubljen:
I ja sam plakala! Porod je prošao brzo i super. Stavili su mi je na prsa, a suze radosnice su potekle.. Rodila bih još bezbroj puta samo zbog tog osjećaja...
[QUOTE=blis;354527]Sina sam se najprije bojala. QUOTE]
ja sam osjetila golemu privrženost tom malom biću kad su je stavili meni na prsa nakon poroda i čak sam se i rasplakala od sreće, ali nisam sigurna da je to baš bila ljubav koju sada (četiri mjeseca poslije) osjećam. prvih mjesec-dva bila sam u totalnoj panici iako mi se tad nije činilo. bojala sam se sama je kupati, maziti po glavi, bila mi je užasno sićušna i kao da ću je potrgati. tek sam nedavno shvatila koliko sam bila zbunjena. sad je obožavam i toliko ljubim, mazim i volim najviše na svijetu :) razumijem potpuno one koji ne osjete ljubav na prvi pogled jer su ljudi različiti i nekima treba duže da se opuste
Nisam bila ni svjesna da je to zaista moje djete, moj sin!
Prvih dana brinula sam se oko njegovih fizickih potreba (hranjenje, presvlacenje,mazenje), a ljubav kakva je sada je dosla malo kasnije, kada sam se napokon opustila i shvatila da ja stvarno znam i mogu biti necija majka!
A danas.......danas ga volim najvise na svijetu! I bas kada pomislim da ga volim najvise, svane novi dan i shvatim da ga volim jos vise!!!!! :zaljubljen:
Ma ne mogu to opisati - znate sve koje ste to dozivjele :heart:
Ljubav na prvi pogled, toliko srece i ljubavi kad sam ju vidjela nikada necu zaboraviti i sad kad se sjetim 1,5g poslije dodju mi suze na oci, neponovljiv osjecaj pun adrenalina, kad su je izvadili, taj nalet osjecaja, to je valjda to majcinstvo proradilo u meni, jer inace nisam bas luda za djecom i nista mi nije bilo tesko makar sam bila na carskom i nisam se smjela bas naprezat radi reza kad sam dosla doma, to je bilo jace od mene i nisam osjecala nikakve bolove nakon carskog, vjerojatno zbog adrenalina, i toliko ponosna na nju da sam htjela da ju cijeli svijet vidi, jer je naravno ona meni bila najljepsa na svijetu.
Tako da odgovor na ovu temu da li ste odmah zavoljeli je: DA!!!
obožavam ih obojicu još dok su mi bili u buši. Jedino što sam imala neki osjećaj krivnje prvi mjesec po porodu, da zapostavljam starijeg sina,al prošlo je brzo.
Kad sam na carski rodila starijeg sina 24 sata smo bili odvojeni. Izljubila sam ga u dva navrata, i htjela sam da budemo skupa, al nisu dali. 24 sata sam ležala i gledala na sat, kako idu minute. Tako sam ga bila željna...
Drugi put sam odmah dobila curicu i to je bio raj. Predivno! Onih pol sata kad me gledala pametno i budno, njezino ličeko. Odmah smo postale prijateljice, i sve. Malo me nervirala jer se puno ljutila iz početka, ali kad bi složila onu svoju facicu - kako to može biti tako - odmah mi je bila moja malena i zlatna i sve.
Joj, kako je to lijepo! Mišeki moji mali!
ja sam ga prvo obožavala onako u trbuhu i kako je vorfreude die schoenste freude, kad se rodio sve je to splasnulo. budući da sam bila sva izvan sebe i nisam se baš dobro nosila s hendlanjem njega i ostatka života, bio mi je jedno vrijeme drag, ali ono, još je to trebalo navikavanja. a onda sam se nekad zaljubila preko ušiju :lol:kad smo se upoznali. i sada me svaki dan nanovo oduševljava i volim ga više od svega :zaljubljen: (tako da se malo bojim kako bi mogla voljeti drugo dijete, bracu/seku, i njega...)
Kod mene je to bila nevjerojatna stvar. Svako dijete ima neke specifične mušice koje iritiraju čovjeka, izbace ga iz takta... S drugim djetetom postalo mi je lakše prihvatiti te neke pomalo iritantne osobnosti, postala sam puno fleksibilnijai razumnija i prihvatila to kao njihove jedinstvene karakteristike i zbog toga ih još više volim, ako je to moguće. Dok je E bio sam stalno sam pokušavala te neke stvari ispraviti, popraviti, zapravo sam shvatila da sam ga gušila, jer to druga dijeca ne rade ili rade, a on ne. Nisam više toliko zahtjevna, više uživam u njima, a ljubav se samo gomila.Citiraj:
manal prvotno napisa
Lijepo si to rekla Dani, makes sense. Šteta samo, što se to tek kasnije uvidi.
Nekako me strah da ću imati još više glupu! potrebu uspoređivati, ako i drugo bude dečko. Nadam se da se varam. Doduše, drugo još nije ni u planu.
Ma malo usporedbe ima, ali doista shvatiš koliko su isti, a opet različiti, a upravo te različitosti su ono što ih čini jedinstvenima. Počinješ poštivati te njihove različitosti i pomalo uživati u njima i uvažavati njihove jedinstvene potrebe puno više nego kad su bili sami. Ja sam recimo imala i još uvijek imam grižnju savjesti prema svom najstarijem jer sam doista bila toliko skoncentrirana samo na njega da to nije bilo normalno, a sad ga ipak pustim... Znam da ima pravo da bude nezadovoljan, frustriran, tužan, sretan....Mislim da sam sada puno bolja mama i da ga volim još više, ako je to uopće moguće. A i on je počeo uživati u sestri i bratu. Evo neki dan je rekao da bi trebali još jednu seku, pa da ih je dvije cure i dva dečka, da bi to bilo super.
Awww... :love: baš krasno!Citiraj:
dani1 prvotno napisa
i ja sam strašno fokusirana na mog za sad jedinca, zato i kažem...
4-5 dan nakon poroda postaješ u biti svjestan da je to tvoje djete. Tak su u rodilištu objašnjavali onima koje su pričale da nemju osijećaj da je to njihovo djete, ja nisa imala snage gunđat, da jesam gunđala bih,
Ja nisam znala kaj cu s bebom kad su mi je uvalili odmah nakon poroda jer sam jos bila na stolu za porod, a doktor mi je mjesio trbuh da vidi u kojem je stanju posteljica. Ali ja sam svoju bebu obozavala jos dok je bila u trbuhu i kad se rodila sam imala osjecaj ko da se vec poznamo, mislim, pa to je ista ta beba koju sam nosila u trbuhu i samo sam ju nastavila obozavati.