Printable View
E jesam se sad rascmizdrila, a još ni ne planiram drugo.
Baš zbog toga.
Gdje će ovo moje malo kad dođe drugo dijete?
A da mi se dogodi nešto kao Aniti i još kojoj mami na topiku, uh.
Mislim da ću morati odrasti u glavi. Ma, znam da to nema veze s glavom..., ali, uh, teško...
teški su to osjecaji, a nemas kome reci jer ne mogu razumijeti, pa se tu dok citam vase postove osjecam bolje. stalno imam osjecaj da zanemarujem starijeg sina, koji je do dana rodjenja mog drugog djeteta bio sav moj svijet, sad prvog sina vidim velikog, dugog..deckic ukratko, nije vise mala beba, vjerovatno odavno, ali meni je bio. znam da ce proci, samo se nadam da ce to biti sto prije
jako iskreni postovi!!! super curke!
iskreno se nadam da me neće obuzeti takvi osjećaji,ali vidjet ćemo javim vam za 6 tjedana :-) razlika će biti 2 god i 2-3 mj,.
Moja L. se jako veseli braci, evo sad pred spavanje je došla do mene, i kaže "Mama, idem mazit bjacu Fjanka (bracu Franka)" i pomazila moj trbuh, ja se istopila.
jedino što sam jako umorna u zadnje vrijeme,al to je za neki drugi topic.
Nakon ove teme sa strahom sam cekala drugog sina. Pa eto sad, kad sam nepuna 4 tjedna mama po drugi put da prenesem svoj dojam. Na samom porodu isto ko i sa Svenom, nevjerica da je tu, da sam rodila, da mi je u zagrljaju. Prvi put kad mi je Sven dosao u posjet potpuno sam se slomila u onom hodniku, rasplakala sam se kao nikad u zivotu, nedostajao mi je uzasno, sva ta 4 dana u bolnici nisam smjela ni pomislit na njega a kamoli ga spomenut a da se ne rasplacem. Kad smo dosli doma opet sam stano plakala zbog hormona, emocija i svega sto se skupilo. Sven mi je i dalje bio br. 1, bio je i dalje moja beba iako ce uskoro 4 godine. Tek navecer, kad smo legli spavat, Svenu sam okrenula leda dok je Dorian dojio, kad je mali zaspao okrenula sam se k Svenu i imala sta vidjet. Bio je OGROMAN! Kao da mu je glava narasla 4 puta! Odjednom! To vise nije bio Sven! Uzasan trenutak! Gledam ga, mazim ga al kao da ga ne prepoznajem. I moram priznat da me jos uvijek ponekad sokira veicina njegove glave. Nista drugo, samo me ta glava fascinira. I uzasno mi je tezak, ne mogu ga vise dignut a dizala sam ga bez problema i u trudnoci. Sto se tice emotivnog dijela mislim da je Dorian zakinut, nisam njime opcinjena kao sto sam bila Svenom. Nemam onaj osjecaj zaljubljivanja svaki dan sve vise. Mislim, predivan je meni Dorian, obozavam ga, ali nije isto ko s prvim. Mozda i to dode s vremenom. Zasad ja i Sven imamo isti odnos, nazalost jos u trudnoci smo se malo udaljili jer ja nisam fizicki mogla ispunjavati sve njegove zelje a sad ne mogu zbog bebe ali kad mu treba utjeha ja sam mu na prvom mjestu. Dorian kao da je oduvijek tu, nije unio preveliku promjenu u nas zivot, jel to zbog mog flegma stava ili neceg drugog, ne znam, ali pase mi ovako.
Ono sto je definitivno, nema sanse da kazem kojeg volim vise, oni zauzimaju identicni dio mog srca i to je tako jos otkad sam bila trudna. Zeljela sam drugo dijete jer mi je nesto nedostajalo, bas sam imala mjesto za jos jedno malo bice i sad sam potpuno ispunjena.
[QUOTE=koksy;1945537]Nakon ove teme sa strahom sam cekala drugog sina. Pa eto sad, kad sam nepuna 4 tjedna mama po drugi put da prenesem svoj dojam. Na samom porodu isto ko i sa Svenom, nevjerica da je tu, da sam rodila, da mi je u zagrljaju. Prvi put kad mi je Sven dosao u posjet potpuno sam se slomila u onom hodniku, rasplakala sam se kao nikad u zivotu, nedostajao mi je uzasno, sva ta 4 dana u bolnici nisam smjela ni pomislit na njega a kamoli ga spomenut a da se ne rasplacem. Kad smo dosli doma opet sam stano plakala zbog hormona, emocija i svega sto se skupilo. Sven mi je i dalje bio br. 1, bio je i dalje moja beba iako ce uskoro 4 godine. Tek navecer, kad smo legli spavat, Svenu sam okrenula leda dok je Dorian dojio, kad je mali zaspao okrenula sam se k Svenu i imala sta vidjet. Bio je OGROMAN! Kao da mu je glava narasla 4 puta! Odjednom! To vise nije bio Sven! Uzasan trenutak! Gledam ga, mazim ga al kao da ga ne prepoznajem. I moram priznat da me jos uvijek ponekad sokira veicina njegove glave. Nista drugo, samo me ta glava fascinira. I uzasno mi je tezak, ne mogu ga vise dignut a dizala sam ga bez problema i u trudnoci. Sto se tice emotivnog dijela mislim da je Dorian zakinut, nisam njime opcinjena kao sto sam bila Svenom. Nemam onaj osjecaj zaljubljivanja svaki dan sve vise. Mislim, predivan je meni Dorian, obozavam ga, ali nije isto ko s prvim. Mozda i to dode s vremenom. Zasad ja i Sven imamo isti odnos, nazalost jos u trudnoci smo se malo udaljili jer ja nisam fizicki mogla ispunjavati sve njegove zelje a sad ne mogu zbog bebe ali kad mu treba utjeha ja sam mu na prvom mjestu. Dorian kao da je oduvijek tu, nije unio preveliku promjenu u nas zivot, jel to zbog mog flegma stava ili neceg drugog, ne znam, ali pase mi ovako.
Ono sto je definitivno, nema sanse da kazem kojeg volim vise, oni zauzimaju identicni dio mog srca i to je tako jos otkad sam bila trudna. UOTE]
baš to se i meni dogodilo, potpuno isto.
ali mogu ti reci s oklaksanjem da stvari s vremenom dodju na svoje. kod mene je sada tako, 2 i pol mj od rodjenja male, sve ok. ali dok je trajao taj osjecaj osjecala sam se tuznoooo..ali je proslo :)
:cry: Ne znam zašto svih ovih godina na forumu nikad ovo nisam pročitala. Mislim da bi mi bilo puuno lakše da
sam znala da je to normalno i valjda prirodno.
Mene su emocije nakon prvog i drugog prale vrlo jako, ali kod drugog je bila malena i sve ovo ostalo.... :cry:
I sad plačem i to jako, kad se svega sjetim i vjerovatno ću tek sad sa ovim saznanjima pokušati 'oprostiti' sebi te svoje osjećaje...
jer u dubini duše nikad nisam zaboravila taj prvi period nakon poroda.
Da, ljubav se stvarno množi i jednostavno je beskonačna :heart:
joj Koksy, rascmoljila si me, ali i nasmijala, s tom glavom :love2:
:heart:
Ja sam rodila prije 2 tjedna, drugog sinčića. Prvi je sada 2,5 godine star, i do sada je bio sve moje, uživala sam u svakom trenutku s njim, imala energije za igru, strpljenja za normalne dječje ispade. sada kad imam još jedno dijete, novorođenče ovisno o meni, ja odjednom nemam strpljenja i dovoljno ljubavi za starijeg, živčanim na svaku njegovu riječ maltene, vičem na njega, ma strašno :cry:.. a do prije dva tjedna tako sam ga voljela :cry:.. Ja sam očajna, htjela bi vratiti vrijeme i biti samo njegova mama, a znam da je to nemoguće..i imam osjećaj da ovo strašno stanje neće nikada proći, ili da će trebati proći vrijeme i vrijeme da ponovo budem ona stara ja koja je bila najbolja mama na svijetu svojoj maloj ljubavi. a kada se osjaćaš ovako strašno i minute su duge kao vječnost, a kamoli mjeseci (koliko vidim većini vas su trebali mjeseci proći da se vratite u normalu). Je li za sve kriv i baby blues??? Imam osjećaj da sam zarobljena u jednoj preteškoj i bezizlaznoj situaciji... Voljela bi se čuti ako je moguće telefonom s nekom od vas, tako mi treba razgovor s ljudskim bićem, s mamom koja je prošla sve to. Ako neka od vas bi mogla razgovarati, može se javiti mi na pp. Hvala :heart:!
moja druga bebica ima danas 11 mjeseci, i napokon je sve ok. vec je neko vrijeme ok. sad se igraju skupa i dobro je. kad manja beba postaje manje ovisna o mami onda napokon mozemo se poceti opet intenzivnije baviti starijim djetetom. nije lako za nas mame ali prodje...pa kad starije djete nasmije manju bebu..nema ljepseg
Joj, draga, proći će... :-( Ne mogu razgovarati, na poslu sam.
Samo ti šaljem zagrljaj
V&N, iz danasnje perspektive, meni se ipak cini da je to baby blues u pitanju. Mozda ne bi bilo lose popricati s nekin strucnim, znam da bih ja danas, s ovim iskustvom koje sad imam, potrazila pomoc.
V&NMama isto mi je bilo , grozno sam se osječala...sad bebica ima 3 mjeseca i mogu reć da su se osjećaji vratili na svoje. isto mi je prolazilo kroz glavu jel mi ovo trebalo. ostavi bebu doma na kratko a sa starijim radi nešto, povezat ćeš se opet. ja bi otišla u dućan solo sa starijom do dućana, odvela je u vrtić (makar ju je MM vodio uvijek) i baš mi je to pomoglo.
i ova tema mi je bila spas...
V&NMama - i meni je bilo slično, i da odmah napišem - prošlo je!
Što je najgore, ja čak i nisam toliko bilo svjesna toga, sve dok mi MM nije skrenuo pažnju što radim. Tada sam počela obraćati pažnju malo više kako reagiram na kćer (moje starije dijete) i svjesno se odmaknuti od situacije kada osjetim napetost. Čini mi se da je ona bila laka meta za ispuhivanje moje nervoze. Strašno! Znala sam dugo po noći biti budna kada bi ona, MM i maleni zaspali i ležati pored nje, gladiti joj kosicu i ljubiti ju, gutajući suze. Ma užas, teško mi je i sada, dok ovo pišem.
U svakom slučaju, protekom vremena i uz određeni trud koji sam svjesno uložila je nekako postalo bolje. Sad vičem na oboje! :mrgreen:
Želim ti puno strpljenja jer ti je beba još jako mala no nadam se da ćeš uskoro i ti osjetiti pomake na bolje! :love2:
V&NMama, :love2:
nadam se da će to ružno razdoblje brzo proći i da ćeš ponovo biti povezana sa svojim sinčićem
uh, opet sam se rasplakala jer se ne mogu staviti u tu situaciju
enchi i ostale :heart:, hvala vam... toliko je lakše kad vidiš da nisi usamljen slučaj, i netko tko je to isto prošao podsjeti da će proći i da ti nadu.
ja sam hvala Bogu bolje, bolje je postalo čim sam osvijestila si da imam problem. i jučer i prekjučer sam otišla van sa svojim sinčićem kad je beba spavala, prošetali smo, pričali, mazim ga kad god stignem.. i osjećam se bolje, a i on, sigurna sam, moja 1. ljubav :heart:.
prvi put sam to ucinila s muzem. toliko sam se fokusirala na malu da sam njega u potpunosti izgurala. tako sam ga i od sebe odgurala.
trebale su proci godine da to skuzim.
onda sam problemu dala ime i sve je postalo lakse.
sada kad se rodila mladja, zaista sam drugacije pocela gledati svoju stariju. bila mi je velika. i shodno tome, od nje sam ocekivala ono sto ocekujem od velikih. pa kad to ne bi ispunila, sizila. puno puta sam se ulovila da vicem na nju, da sam nervozna, a to je sve bilo zato jer sam bila umorna. ok, vecinom.
ovog puta sam znala da problem imena tog i tog postoji, pa sam se lakse hendlala s njime, pa tako i onda kad mi se zaista nije mazilo, i nisam imala potrebu za mazenjem, ja bi se s njom mazila. dala bi muzu da premota bebu i ja bi uzela stariju u narucje. tako bi ucinile navecer i ujutro prije nego ode u vrtic.
s druge strane, kad bi mladja konacno navcecer zaspala, i ja bi se opustila, kao dan je gotov, i pozeljela se tada stisnuti uz svoju stariju, ona bi vec spavala i meni bi krenule suze kako mi nedostaje i fali.
kad sam se ulovila da je prosao dan da ju nisam stigle, ne zagrliti, vec dotaknuti...postavila sam si neka "pravila" izmedju ostalog i ta da, makar na 5 minuta, ona ce meni u zagrljaj, a ako treba, otici cemo u drugu sobu u kojoj cu biti skoncentrirana samo na nju i ono sto mi ona prica, bez da razmisljam o x drugih stvari vezanih uz bebu.
i da cu biti pazljivija i njeznija. da se moram skulirati jer iako bi se izderala da me se do mjeseca cuje jer je isla ljubiti bebu koja spava i tako ju probudila, nakon sto sam ju pokusala 3h smiriti, da to ne radi jer je zlobna, vec jer ju voli. zaista ju voli i sad kad je prehladjena i ne dopustam joj da ju ljubi, ona pati.
kad si tako postavim stvari, puno je lakse. i meni i njoj.
sretno. :)
i ja sam se uhvatila kako se izderavam na stariju bez veze, zbog moje nervoze ili zbog toga što se dere po kući dok ja pokušavam uspavat mlađu....ali sam na vrijeme shvatila da mi je totalno nepotrebno i jako loše...pogotovo jer me nije bilo dva tjedna doma prije poroda i starijoj sam jaaako falila...
sad nastojim kontolirat svoje ponašanje i kuliram se i puštam joj da je ljubi kad god hoće....
malena još ne kuži ništa a starijoj je ovo jako važan period života,...a meni će sve to tako brzo proći....
mene je beskrajno strah svega što pišete na ovoj temi. s time da ne brinem oko male koja će se tek roditi... ne brinem hoću li je zavoljeti i povezati se s njom... samo razmišljam kako ću doživjeti v. nakon poroda, hoću li zadržati bliskost i toplinu ili ne, neki dan mi je počeo porodiljni i čitavo vrijeme smišljam što da radimo zajedno. u principu osjećam se krivom unaprijed...
Poznato mi je sve sto tu pisete. I, izgleda, i to je dio roditeljstva vise djece. Moj mladji ima 16 mj i jos uvijek se ponekad preispitujem poklanjam li im dovoljno paznje obojici, je li koji zakinut, radim li sve kako treba....
Naravno, na pocetku je bilo teze. S vremenom smo uhvatili ritam i postalo mi je lakse, ali gore navedena pitanja jos uvijek ponekad doplivaju u misli, lagala bi kada bi rekla da ne.
Imam jedno svoje pravilo koje mi pomaze da "ne zastranim", a to je da kada god imam priliku provesti vrijeme 1na1 s bilo kojim sinom ja ju iskoristim.......i dvije minute (ako se nema vise vremena) su dovoljne za iskazati ljubav i biti usmjerena samo i iskljucivo na jedno dijete.
i to nam super dojde, i meni i djeci.
Krivnja!Citiraj:
sasa prvotno napisa
Osjecaj kojeg se treba cim prije rijesiti. Pisem ti iz vlastitog iskustva. Jedno vrijeme nakon drugog poroda sam se osjecala krivom jer ne mogu biti 100 posto vremena ni uz starijeg ni uz mladjeg. Ali, vidjela sam da me taj osjecaj ne potice, ne djeluje motivirajuce nego me samo tjera sve dublje i dublje u neki ponor.
I ubrzo sam se resetirala.....promijenila razmisljanje. Postalo mi je bitno da dajem sve od sebe, da se trudim, da iz svake situacije ( bila dobra ili losa) izvlacim maksimum. I na kraju dana, kada sam znala da sam dala sve od sebe koliko sam mogla za svoju djecu ( a nisam svemoguca ni savrsena) bila sam ok sama sa sobom. Nestalo je mjesta za krivnju!
Da, osjećaj krivnje je strašan, i strah radimo li sve savršeno i jesmo li savršene mame svojoj djeci. Lakše je kad se oslobodimo toga.
meni se moje prvo dijete čini ogromno, al baš o g r o m n o
a uopće nije, mršavica je i nježnica, samo kad mi dođe blizu ima mi velike oči, i obrve i trepavice i duge ruke i noge i ne mogu vjerovati kako se percepcija promijeni :-o
što se tiče emotivnog dijela, od prvog dana sam osvijestila da moram biti jako strpljiva s njom i naći u danu bar 10 min.
10. min. koje će biti samo naše i ničije više
i tako s njom nešto pocrtam, obojam, malo se mazimo i pričamo
imam osjećaj da je meni to bitnije nego njoj
i da, češkanje po leđima prije spavanja ne mogu izbaciti, to joj je navika od malena :zaljubljen:
vidim da joj puuuno znači i da je presretna što je to i dalje naša "igra"
ova malecka mi je svaki dan sve ljepša, slađa, draža, povezana sam s njom od početka
i makar mi dođe da poludim kad je starija ide ljubiti nakon što se ova derala dva sata pa zaspala,
duboko udahnem i prešutim
jer to je sestrinska ljubav i koliko sam strahovala kako će to izgedati sad jednostavno nemam prava tu išta korigirati
jer sam sretna da je ljubi :love2:
Izgleda da se to gotovo svim mamama događa. Ja sam se prepala svog sina kad sam došla iz rodilišta: kako je mogao u ta tri dana tako narasti? A do tad sam mu tepala:" Bebo moja..." A sad mi se činio ogroman, ma kakva beba? I osjetila sam se tako udaljeno od njega, kao da su mi se zamrzli svi osjećaji, ne znam to bolje opisati... To je trajalo par dana, onda se polako sve vratilo u normalu. Pokušala sam svo slobodno vrijeme pokloniti njemu, pustila sam bebača mužu, a sa starijim otišla u parkić, knjižnicu, šetnju... I svaku večer prije spavanja imamo vrijeme za priču i maženje, barem nakratko... Sad mi maleni ima tri mjeseca i volim im obojicu najviše na svijetu, jednako snažno!
flopice, nisam skužila da si rodila!
ČESTITAM! od srca...
kad sve ovo čitam, mislim da ćemo stvarno još pričekati s drugim djetetom jer mislim da bih se razboljela od svega ovoga
ma meni moja mala naraste kad ju ne vidim cijelo prijepodne kad bude kod bake i dede, a ne da ju usporedim s minijaturnom bebuškicom (inače, i moja je sitnica s veeelikim okicama)
uopće ne mogu zamisliti sada tu situaciju da imam malu bebu o kojoj se stalno moram brinuti, a da je ova sa strane
SP jesam, hvala
potpuno te razumijem, meni je trebalo podosta vremena da si dopustim zamisliti mogućnost drugog djeteta
sad uživaj u Maši a kad bude trenutak za još jednu bebicu znat ćeš to prepoznati :heart:
Ovako i ja, svaki put se rastopim kad je sočna bratska pusa probudi nakon par minuta spavanja :zaljubljen:Citiraj:
flopica prvotno napisa
Fascinira me što i ja i klinci imamo osjećaj da je oduvijek s nama, a tek joj je mjesec dana :heart:
A vezano za temu, tko je ono pričao o velikoj glavi, koksy? Nije mi jasno kako mu je u 4 dana tooooliko narasla glava! Ali fakat je, došla je veća od bratove :mrgreen:
Ovo kao da sam ja pisala, identicno.Citiraj:
flopica prvotno napisa
Nemoj se u napred nervirati, evo ja sam rodila 2. 05.05. i stvarno kad sam tri dana kasnije došla kući starija mi je izgledala kao da je preko noći porasla. Međutim, meni je tako "velika" prekrasno izgledala, krupne oči, duge trepavice, duge noge i ruke, sećam se da sam je taj prvi dan gledala kad spava i ispunila me je takva milina koliko mi je bila lepa.Citiraj:
sasa prvotno napisa
Ivu sam zavolila tek kad smo dosli doma (carski)
Olija volim od kad su mi ga stavili jos mokrog na prsa (VBAC).
Evo, tek otkako Oli ima 6 mj. i vise nije krhka beba...volim ih podjednako...u prvih 6 mj. Olijeva zivota volila sam ga "ludjacki" i stitila sam ga od svih (i Ive).
Kod mene potpis na flopicu i leo. Volim je jos vise kad su dvije, neka se ta ljubav pomnozila... ali i sad se ulovim u promatram njene divne velike okice! Nekako mi se ne fer cini da je toliko odrasla u tih par dana sto me nije bilo doma... Ali imamo svoje posebne trenutke od starta, ova je tema bila ful od pomoci!
A kad sam ostala trudna s drugom bebom danima sam plakala sto moja prva curica vise nece imati svu moju ljubav samo za sebe. Sta's, hormoni
Prekrasna tema, pročitala sam ju u jednom dahu i sretna sam što sam ju našla, znam da će mi biti od pomoći ...:heart:
Rađajte, rađajte i rađajte. Nakon nekoliko djece nećete se ni zamarati doživljajem prvog djeteta.:lol:
To, Trina!
Uopće se ne treba zamarati time. To je normalni dio života. Oni neprekidno rastu i svaki dan su drugačiji. Ako mama ne brine oko toga, neće ni djeca. Oni imaju radare za svako naše raspoloženje.
Jako mi se svidjaju posljednja dva posta.
Iako, moram dodati, tesko je biti neopterecen, a istovremeno ipak i oprezan pa da sve projde kako treba, prirodno.
Da, ja se stalno bojim da će mi stariji zamjeriti nedostatak vremena za igru a i ostalo. I počelo je...evo danas viče on iz druge sobe taaataaaa, prije bi uvijek bilo maaamaaaa.:cry:
I tebi je tužno što viče taaataaa? Trebala bi biti sretna zbog toga.
Beti, fali mi jako vrijeme koje sam provodila s njime. Fali mi da se u miru poigramo i popričamo. Sve mi fali. Trenutno ne stignem ništa. Beba ima 2 mjeseca i non stop sam okupirana. Prečesto starijem govorim, pričekaj da bebu uspavam, pričekaj da ga nahranim....Sretna sam da tata pomaže, iskreno ne znam kako bi da nije tako, ali jednostavno sam tužna, nisam mislila da će biti ovako teško. Umorna sam, iscrpljena i izgubljena. Izgubit ću sa starijim povezanost koju smo imali...hoću li ju kasnije moći vratiti kad bebač poraste? Što ako mi stariji zamjeri?
Točka, beba je stvarno mala, doći će vrijeme kad ćeš opet moći biti sa starijim sasvim dovoljno
tata će preuzeti bebu, a ti sa većim
povezanost se ne gubi tako lako, ni tako brzo
mi smo im roditelji i oni nas u biti obožavaju, samo to nikad ne smijemo iskorištavati
možda jedan usputni savjet; ako dojiš bebu, neka stariji sjedne kraj vas, pa mu čitaj knjigu, pričaj s njim... i to je velika stvar
doživljaj starije kćeri (2,5) nakon rođenja bebe mi je potpuno isti kao i prije. dobro, možda mi je sad još više slatka :) i ljubav je stavrno isti tren kad sam rodila drugo prema oboje jednako jaka. jedino i meni starija fali i fali mi vrijeme kad smo stalno bile skupa... tad mi se činilo ponekad naporno, a sad čisti gušt