Printable View
Istovremeno meni taj posao omogućuje da ako nije gužva, frka i panika, ja taj dan ostanem doma, odgovorim na 2 maila i više ne radim ako je pregled ili viroza oko mene u pitanju. I ako ima nešto što može čekati dva dana, nitko me neće za to pitati. Meni je to dovoljna razmjena. Plus parkirno mjesto :mrgreen:.
Bubilo, kod tebe je onda zaista iznimna situacija da je stalno netko bolestan.
Kvaka je u tome da ako je netko zaista bolestan i ne može raditi, onda poslodavac treba osigurat zamjenu i treba uskočiti netko drugi iz tima. To bi bilo normalno.
A sad što je nama postalo normalno da su poslodavci "škrti" i ne žele imat (i plaćat ) dostatan broj zaposlenika je drugi par opanaka.
No svakako ne trebaš sad krenut navodit sva moguća opravdanja i izgovore za takve poslodavce.:mrgreen:
Trenutno sam i ja sama u jednom velikom projektu, tu i tamo dobijem ispomoć kolega kojima sve moram ispočetka nacrtat.
Evo u pon neću znati za sebe nakon ovog vikenda (bit će iznimno napprno psiho-fizički) i uzela sam 1dan go,a imam nešto što se treba obavit baš u pon.
Ostavit ću upute kolegici,probat što više pojasnit joj preko maila,a naravno i nazvat će me na mob za dodatna pojašnjenja.
Ja sam taj pon uzela da dodjem sebi i radi svog zdravlja kao Flopica tako da mi ne pada na pamet strusit pola dana na rad od doma na excellici,koji mi neće bit plaćen. Uostalom to je moj go i ne želim da mi plaćaju rad nego želim nerad i odmor na go :-)
Mailove ću provjerit i na hitne odgovorit, to je to.
Preskromna si :-)Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
To je naravno samo moj dojam nakon godina tvog pisanja na forumu, mislim da te se na fin način "iskorištava" (preteška riječ al ne znam koju drugu napisat) a pogotovo tvoj perfekcionizam.
No ako si ti sretna i zadovoljna, to je jedino bitno.
Perfekcionisti nikad nisu sretni i zadovoljni :mrgreen:. Ali radim na tome.
Ali stvarno, stvarno - koji je to posao na kojem ideš svaki mjesec na bolovanje?
U mojoj firmi ima ljudi koji imaju malu djecu, npr. dijete od dvije godine, krenulo u vrtic s godinu dana. I već je (normalno i očekivano) 10. put bolesno. Moja kolegica taj 10. put više ne otvara bolovanje. Otvori ga kad i nju strefi rota, ali ne otvara bolovanje svaki mjesec. Odradi kolko može od doma, malo manje kvalitete, malo kasni… kome da ja ostavim svoj posao ako ja otvorim bolovanje nego njoj ili nekoj sličnoj takvoj. Koja je već u zaostatku i sa svojim poslom. Ne pričam o teškim bolestima, pričam o virozama koje te nikako ne sprečavaju da govoriš ili tipkaš.
Moja frendica npr. radi kao nastavnik u OŠ, predaje predmet u kojem je uvijek defincitarno nastavika. Ima dvoje djece i ritam sličan mom, ne prođe joj skoro nikad mjesec da jedno od njih dvoje ne može u školu/vrtić. Dobije u školi zamjenu, ali “nestručnu” ako se to tako zove, dakle čuvaju đake, ili im eventualno daju zadatke koje ona pošalje, ali nitko ne objašnjava novo gradivo (prirodni predmet). Njoj je nezamislivo da je svaki mjesec na bolovanju s klincima jer ju brine gradivo koje ne bi stigla objasniti.
Jasno mi je da blagajnica ne mora doći na posao, proći će dan bez nje, ali ljudi koji rade posao koji čeka njih dok su na bolovanju, svi takvi koje poznajem, ako je to više od 5 puta godišnje neće ići na bolovanje za svaku svoju/dječju bolest.
Ako ikoga krivim, to su feministice :mrgreen:.
Pa ljudi koji ne rade na daljinu i imaju bolesnu djecu koju nemaju kome ostaviti, ici ce na bolovanje. Svi smo mi lako zamnjevk. Pa i oni koji rade poslove na kojima misle da su nezamjenjivi. Nema takvih. Da im sutra padne cigla na glavu sigurno bi im nasli neku zamjenu.
Ne mislim da sam nezamjenjiva. Nego znam da mi nitko ni ne traži zamjenu. Jednom kad dobijem svoj projekt ja sam sam svoj šef i pretežno samo ja / uvijek samo jedna osoba zna detalje o projektu. Nije to da ja ujutro nazovem šeficu i kažem, na bolovanju sam, daj nekome… nego je to… nazovem šeficu, nađi nekoga, ona nađe nekoga 12 sati kasnije i onda ja potrošim 3 sata da objasnim što da taj netko radi… ne znam tko bi u toj situaciji mirno doma ležao s temp. 37.5 i čekao tri dana na netko napiše par mailova umjesto njega.
Ili moja frendica kod koje nitko ne ispredaje njezino gradivo… a gradivo joj se slaže jedno na drugo, i nemaju stručnu zamjenu. Šta da radi nego kemija kad su joj djeca bolesna na sto glupih načina. Jer to gradivo čeka samo nju. Može doći do 6. mjeseca i reći “žao mi je, bila sam na bolovanju, zadnje 3 cjeline nećete naučiti”.
Naravno da smo potpuno i uvijek zamjenjivi. I svi će se nekako snaći i svijet dalje teče. Bila sam se našla i u situaciji da zbog bolesti neću raditi 3 mjeseca u komadu. Naravno da sam otvorila bolovanje. I najavila to 2 mjeseca unaprijed jer sam imala termin operacije. I trebalo nam je 3-4 tjedna da ja prebacim sav svoj posao. Dakle može se. Al za neke virozice je prevelika gnjavaža.
Nitko koga znam ne misli da je zamjenjiv. Ali zamijeniti nekog znači da druga osoba mora provesti 2-3 tjedna intenzivno (znači više od 8h dnevno) se upoznajući sa poslom i stanjem stvari te bolesne osobe (ili osobe koja je dala otkaz ili dobila otkaz) da uopće može odraditi taj posao u golom minimumu opsega da bude funkcionalan i još par tjedana da pohvata do recimo 95% a preostalih nepreuzetih 5% se otkriva mjesecima (tzv "mine" ili "kosturi iz ormara" na koje naletiš bar 1x mjesečno). Ako preuzima od osobe koja je tu i suradljiva onda to prođe relativno ok (ali je i dalje jako intenzivno) a ako preuzme od nekog tko je iznenada "nestao" onda to bude jako stresan i nevjerojatno naporan posao.
Pa se niti jedna firma ne upušta u imenovanje zamjena za takva radna mjesta nego kad je taj netko bolestan 5 dana obično neko umjesto te osobe ili ta osoba sama ili neka kombinacija odradi goli minimum od najkritičnijih 10% a kad se vrati odrađuje zaostatak od 90% plus redovni posao plus sra**a što je bila bolesna 5 dana i nije odradila ovih 90% ili je 10% loše odrađeno i to onda prekovremeno odrađuje bar toliko koliko je bila bolesna. Ponekad nešto od toga se zagubi i mumificira u "kostur iz ormara" koji ti onda u nanezgodnijem trenutku ispadne iz ormara a još si sam kriv jer si bio bolestan ili na GO.
Da svi su zamjenjivi... cijena zamjene, brzina zamjene i važnost da li netko drugi može u svakoj sekundi preuzeti je ta koja diktira odluke firme da li ćeš imati zamjenu na raspolaganju za 5 dana gripe ili ne.
Slažem se sa sirius.
Svi smo zamjenjivi posebno na kratke staze.
Na mnoštvu poslova radi se timski tako da kolege ne kreću od nule nego su već upoznati s tematikom, posebno ako je dobar middle management i redovito održava sastanke na kojima se raspravlja o aktualnim temama i problematici.
Toliko različitih vrsta poslova ima tako da mi je besmisleno svodit ih na nezamjenjivost tijekom bolesti, to mi jednostavno ne stoji.
Naravno puno je zahtjevnije trajnu zamjenu,ali takodjer izvedivo.
Mi ćemo tijekom on line rada uvijek imat iz tima barem jedno u uredu. Ok ja trenutno nemam zamjenu al za nuždu opet mogu objasnit i da trajat će to pojašnjavanje al posao će se obavit.
Uskoro ću imat puno veći tim. Specifična je tematika i vrsta mog posla, inače bih već imala oformljen tim.
Ne znam zašto bi netko ležao sa 37.5, pa rad od kuće je upravo idealan za takve situacije kad čovjek nije baš za van, ali nije niti previše bolestan. Ja sam recimo normalno radila cijelo vrijeme kad sam imala koronu jer mi uopće nije bilo loše. Ili dječja bolovanja, pa znamo koliko se plaće gubi kad si na bolovanju za dijete, a poslodavcu je nezgodno radi posla - pa u toj situaciji je rad od kuće odličan za obje strane (ok može biti i zahtjevan, ovisno o djetetu).
Ma ja se divim tim firmama gdje se bez problema pokrije kad je netko bolestan jer "ima tko uskočiti". Očito kod njih nisu svi bar 110% utilizirani :lol: Kod nas ljudi ni svoj posao ne stižu odraditi na vrijeme a ne da lijevom nogom preuzmu uz svoj još nečiji posao... nema šanse da se ne nagomilaju zaostaci i stvore neki problemi da i svi znaju svačiji posao u dušu (a ne znaju).
Nema to veze s menadžmentom nego time da privatne firme obično organiziraju posao s minimalnim brojem nužnih ljudi, to se zove efikasnost i produktivnost.
Ili škrtost :mrgreen:.
Sve firme se organiziraju kad moraju. Ja znam situacije kad je firma doslovno ostajala bez ključnog čovjeka preko noći, pa nije posao propao.
Svi smo zamjenjivi.
Ali kako BB kaže, nitko mi ni ne traži zamjenu.
Prvo jer se ni nemre brzo ufurati, a drugo i najvažnije su klijenti koji mene obožavaju.
I zato ja odrađujem i kad sam bolesna i popodne pa i noću/ujutro odgovaram na mailove jer se posao mora odraditi.
Sad imam jako veliki projekt pred sobom, cca dvije- max. tri godine. Taman do mirovine.
I uprava računa na mene i pitali su me neki dan hoću li to odraditi.
Hoću, da. Taman mi to odgovara da zaokružim priču prije mirovine.
Svi znaju moj cilj. Još cca dvije godine do kćerine diplome i kad ona počne raditi, ja se povlačim.
Ako kći ostane tu ili eventualno ode u Sloveniju, ja ću najvjerojatnije još malo raditi. Smanjenim intezitetom.
Ali ako ona ode van, ja idem s njom i odlazim u mirovinu.
Pa znam i ja. I nisu propale. Ali su prebacili nekog 100% da mijenja ovog kojeg nema i taj netko se ubio od posla da pohvata konce i to je trajalo tjednima.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Nitko to ne radi za 5 dana prehlade (kad ta osoba obično ionako radi od doma) a ni za 5 dana gripe (kad vjerojatno ne radi ali svejedno firma ne baci nekog drugog da ovog pokrije već se svi nadaju da će brzo nazad)
Slažem se s Mimom.
Pobježe mi:
Ja sam toliko rijetko bila na bolovanju u 20+godina rad.iskustva, bilo za sebe ili za djecu da nije vrijedno spomena. Zapravo ne znam jesam li bila za djecu 2 ili 3x ukupno, otkako ih imam (jednostavno su žilavi).
Bila sam kad smo imali koronu na radu od doma jer nismo imali simptome i mogla sam nesmetano radit, no kad čujem da netko ima gripu, ne zna za sebe, bole ga kosti, mišići, ima visoku temp, a poslodavac očekuja da takav treba raditi doma kao da mu nije ništa, ne, to mi zaista nije korektno i nije u redu.
A toga ima jako puno i nažalost postalo je normalno. Ne, nije normalno. To je horor kako gore reče Vrci.
Pa da, ali ono što ja (i mislim Silly) pišemo nije ni ovo tvoje prvo (nisam nikad na bolovanju) ni ovo drugo (radim dok ne znam za sebe). Da je ne znam kakav poslodavac, kad ne znam kak se zovem, normalno da neću raditi. Ali ako se razboljevamo dvoznamenkasti broj puta godišnje normalno da ću se javljati na mobitel i odgovarati na mailove od svud i svakud.
Ma sve 5 Bubilo, ali isto tako udio zaposlenih koji trebaju bolovanje za sebe ili djecu 15-20x godišnje je takodjer minoran u odnosu na ukupnu radnu populaciju. To je takodjer iznimka.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Ovo što si ranije napisala (ukopirat ću dolje, ja nisam imala prilike vidjet u svom rad.okruženju koje nije malo, mislim da su takvi slučajevi više iznimka nego pravila osim za nedajBože ružne i ozbiljne dijagnoze kad čovjek ionako ne radi):
"Ali uz mene koju strefe 2 poštene viroze godišnje, dijete koje 15 dana godišnje mora na višesatne bolničke pretrage i još desetke i desetke dječjih viroza, proljeva, temperatura… da u svakoj toj situaciji kažem “ja danas ne gledam mailove i pozive” bolje bi mi bilo ni da ne radim ovaj posao. Evo iskreno, ja bih godišnje sigurno imala 3 mjeseca bolovanja da za svaku svoju i dječju virozu ne radim."
Što bi rekli, svak o sebi!
Ja za sebe znam da sam previše puta odrađivala posao a da sam imala stvarno opravdane razloge zbog kojih sam trebala ostati kući
A nisam
I žao mi je što nisam
Jer sam putem strašno naštetila samoj sebi, samo zato jer nema ljudi, jer sam htjela poštediti kolege i jer sam htjela da postao štima
Dijete mi je bilo po bolnicama 3 mjeseca uz prekide od par dana, bila sam za to vrijeme na bolovanju ravnih tjedan dana
Sad vidim posljedice, malo po malo dođe sve na naplatu..
Da me "vrag odnese" naravno da bi bila zamijenjena i da bi posao štimao opet, sa mnom i bez mene, jednako
Jedino mojoj obitelji ne bi bilo jednako..
Hoću reći da treba naći balans i ne upasti u zamku stavljanja svojih primarnih potreba a posebno zdravlja iza bilo kakvih zadataka, projekata i očekivanja
Gotovo da nisam nikad na bolovanju, sad jesam jer je gripa gadna i ostat ću dok god ne budem potpuno spremna za sve što me čeka kad se vratim
Jednako nemamo ljudi i jednako radim za dvoje, najmanje
I jednako nije nikoga briga, jer dok se odrađuje, znači da se može, pa taman ti padao u nesvijest od iscrpljenosti i burn outa.
To je tako.
Nemilosrdno i nehumano.
Pa onda se sam pobrineš da budeš milosrdan prema sebi barem onda kad si doista u potrebi da se izliječiš i rekuperaš.
Zato neću mail, neću telefon, neću samo još ovo, još ono, jer me dira u osnovno pravo da odbolujem i odležim i sebi dozvolim da se moje pravo na zdravlje ne može mjeriti baš s nikakvim učincima i rezultatima.
Odradit će se kad dođem a kolegica je dobila uputu da odrađuje koliko stigne i ono što je hitno. Ako je to poslodavcu nedovoljno, nek nađe čovjeka.
Tako ja gledam na stvari a ponavljam, svatko za sebe zna najbolje što može i želi, odnosno ne želi.
Flopice,
Ovo si tako divno napisala :heart:
Upravo tako i ja razmišljam.
Ono što je jako bitno kod postavljanja prioriteta pa i odbijanja rada van ureda i radnog vremena je početna točka svih nas.
Većina ima muža/partnera/roditelje i svi oni mogu pomoći ili pimažu/sudjeluju, odnosno možete se na njih osloniti, bilo financijski ili drukčije.
Ja nemam ništa osim sebe.
I ako ne radim, nema dovoljno novca za školovanje mog djeteta koje ima samo mene.
Dakle, romantične misli kako bi ja ovako ili onako mogu objesiti mačku na rep.
Tek kad kći diplomira i počne zarađivati pa ćemo imati dvije plaće na raspolaganju, ja mogu smanjiti tempo. Prije nikako.
Evo, baš gledam u rokovniku:
Prošli tjedan sam bila doma i na to mi je otišlo tjedan godišnjeg (5 dana starog) i izgubila sam cca 200€ čiste zarade. To su mi režije za cijeli mjesec.
Ovaj tjedan sam odradila poluzdrava i to je bio kaos.
5 dana me nije bilo i još cijeli sljedeći tjedan ću rješavati zaostatke.
Jedina svjetla točka je što su mi konačno nakon 3 mjeseca pretraga, dnevnih bolnica, pikanja i mrcvavljenja isključili leukemiju. Za sad.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ajme Tanči. Žao mi je.
Ugl nismo niti mi isti, niti su nam iste pozicije. I sama imam posao koji kad je rok radi se po 18 sati dnevno, a nekad mogu iskompenzirati pa ranije otići pa malo lapiti. Bude svakako, sama organizacija posla mi ovisi o više faktora.
Evo sad radim od doma, djeca kuhaju. Ja sam samo na brzinu odradila higijenski minimum u kupatilu. Guc kave uz forum i ajmo dalje.
Godinama radim u neprofitnim vodama tako da mi je skroz nepojmljivo da, kad nekog nema, dodje zamjena i/ili posao odradi netko drugi. Da je to slucaj, ne bi nas zaposljavali ovoliko koliko nas ima, vec bi posao odradjivalo manje ljudi. Odlazimo na godisnji nakon sto smo rijesili posao tako da organizacija ne trpi dok nas nema. To mi je skroz logicno u bransi u kojoj jesam.
Da, naravno, svatko priča iz svoje pozicije i svatko zna svoje.
Ja, npr. :mrgreen:, sam jedna od onih koji rade od 9 - 17.
I ne da mi se više. Posao me melje.
Ništa ne stižem. Dolazim doma kasno, krepana.
Previše sjedim na poslu.
Preko tjedna odrađujem samo najnužnije. Kuham u razna nedoba, najčešće rano ujutro prije posla.
Sve što ne stižem u tjednu trpam u vikend i onda odrađujem zaostatke.
Ne stižem se družiti s dragim ljudima onoliko koliko bih htjela.
Već godinama sanjam upisati se na neku rekreaciju poslije posla 2 - 3 puta tjedno (pilates), ali ne stižem jer uvijek ima nešto važnije, kuhanje npr.
Što se tiče rada od kuće s mog posla nema šanse. Takav je posao, a i poslodavac. Nešto kratko smo radili od doma u doba korone, ali više ništa od toga.
Voljela bih raditi recimo pola dana, npr. od 08:00 - 14:00. To bi mi bilo idealno :mrgreen:. Ali naravno da me nitko ne pita.
Ono što me dodatno brine je da primjećujem da sam počela odlaziti na posao s grčem u želucu. I to mi se ne sviđa.
Jer do penzije je još jako dugo.
I meni je neki okvirni plan raditi dok se djeca ne zaposle, ali i dotad ima još dobrih desetak godina.
Tanči, ako imaš neki savjet o ranijem odlasku u penziju, pls. podijeli ga :-).
I tak.
Divim se onima koji svako malo mijenjaju posao.
Ja si to ne mogu priuštiti jer nemam baš neku posebnu struku, ovakvih kao ja ima i previše.
A dolaze i nove generacije, dakle konkurencija je sve veća.
Eto. I ja se malo ventiliram.
Malo modificirana stranica za penziju https://mojamirovina.com/ , nisam našla nigdje inačice koje uključuju djecu ( ono pol godine po djetetu)
Lola, ja planiram u obiteljsku od pokojnog supruga.
Druge uvjete za mirovinu nemam jer imam "tek" 53 godine.
Za obiteljsku je dovoljno imati preko 50.
Za sada kći koristi tatinu obiteljsku mirovinu jer ima pravo dok se redovno školuje.
Plan je kad se kći zaposli, onda idem ja u tu mirovinu.
A inače, ja delam od 6:00 do 14:00 i onda idem na drugi posel/fuš i to četri puta tjedno, a često i svaki dan, osim nedjelje.
Triput tjedno idem u teretanu, kuham skoro svaki dan. Perem, peglam...jedino nisam baš angažirana oko pasa. Imamo dva i kći ih šeta, ja rijetko i ona ih vodi vetu i sve što treba. Ja kupujem hranu za njih.
Spavam najviše šest dati. Drijemam po busevima ko skitnica, kronično sam umorna...i nemrem si pomoći.
E da, i drugi stan preuređujem jer planiramo preseliti da meni bude bliže posao, a kćeri bolnice. Sreća moja kaj imam stvarno super frendove i kolege koji uskaču, preporučuju majstore i sl. jer bi ja sama izludila.
Kao što rekoh, sama sam i moram izdržati dok kći ne diplomira i ne zaposli se.
Teško je, ali ja imam cilj i to me drži jer mi je kći najvažnija u životu.
I ne, ne treba mene žaliti. Ja sam sretna i dobro mi je.
Imam divno dijete, zdrave smo, imam dva najštosnija psa na svijetu, imam dobar posao i plaću, a o direktorici da ne govorim- najbolja je!
Kaj mi više treba kad imam sve.
Čudno mi je pročitati da netko namjerava živjeti sa svojim odraslim, zaposlenim djetetom. Svatko ima pravo na svoje odluke, naravno, ali čudno mi je to, iz vlastite perspektive.
Eh, Beti, čovjek snuje, ali tako se to često ne dogodi.... Mnogima od nas je recimo čudan izbor da žena ostaje doma i ne ide na posao, ali to je stvar osobnog izbora. U tuđe odluke se ne treba petljati, jer informacije za njihovo donošenje često nisu za forum. Ne znamo tuđe razloge, a odluke svatko od nas kroji prema vlastitim potrebama i željama. MM i ja imamo riješeno stambeno pitanje tako da i sinovi mogu iseliti i osamostaliti se u roku odmah kad završe studij. Sad nam je gužva, ali guramo tako kako smo navikli. Možda će se i odseliti, treba pričekati godinu-dvije da diplomiraju i nađu posao (puno ovisi o lokaciji posla). Rekla sam im u zafrkanciji da ako i dalje budu planirali živjeti s nama (ne odseliti se), treba kupiti kuću s više etaža ili stanove na manjoj udaljenosti, jer je to logistički prihvatljivije. S druge strane, razumijem ja i Tanči i njezinu kćer jer uskoro se i meni nešto slično sprema - jedan od razloga zašto djeca ne žele otići je to što već sad brinu kako ćemo bez njih. Međusobno si pomažemo. Ja sam 60+ i radit ću još par godina, a mm i ja još uvijek brinemo o svojim roditeljima, pa valjda naša djeca nekako po inerciji misle da će brinuti o nama. Nemam pojma. Vidjet ćemo...
Djeca ne zele otici jer im je savrseno dobro doma.
Nisu luda da si smanje standard i udobnost.
Ali to je vec za neku novu temu.
I ja bila doma sa svojima do 28 god.
Bilo mi bas lijepo[emoji3].
Ma jasno da ti je bilo. Da nije iselila bi ranije. :mrgreen:
Uopce nije sporni da je djeci lijepo.
Zbilja svašta.
Niti ja “namjeravam”, a bome ni kći ne “namjerava”
Naravno da ćemo živjeti zajedno ili blizu. Kako god nam bude drago.
Mi se volimo i trebamo jedna drugu.
Ja sa zadovoljstvom njoj kuham što poželi i peglam njene kute…
Meni je apsolutno nevjerojatno i neshvatljivo da netko ne radi i ovisi o partneru.
Ali to je iz moje perspektive i odgoja.
Uvijek sam radila.
I kad smo imali jako puno i jako malo.
I nikad nisam ovisila o nikome.
Ali to sam ja.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Moj životni san je bio biti blizu djeci i biti im na usluzi, kako mi to nismo imali to je nekako bilo moj mjesto za češanje, odnosno to me svrbilo.
Baš nekidan je stariji pričao o nekim svojim željama, snovima gdje i kako bi živio i kako si ne može zamisliti život da mu nisam blizu. Možda da mu je otac živio bi krenuo nekako svojim putem, ovako imam potrebu skrbiti jedni o drugima malo drugačije nego što je uobičajeno.
Nažalost mm nije uspio dovoljno godina radnog staža skupiti pa je njegova mirovina jako mala, tako da ću biti osuđena na rad do godina za penziju pa neću baš tako lako moći za njima.
Ja mislim da sirius gađa poantu.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Iskreno ću reći da je MENI nezamislivo i da ne radim i ovisim o MM, kao i da planiramo zajednički život s odraslom zaposlenom djecom koja bi trebala polako počet stvarat svoju obitelj.
Da se razumijemo, ja sam u odličnim odnosima sa svojim roditeljima, mama mi je ko najbolja frendica, svaki dan se čujemo, vidimo što je moguće više a živimo u različitim dijelovima grada, no oduvijek mi je osamostaljivanje bilo prioritet a to ću nastojat i svojoj djeci prenijet. Može se bit u super odnosima, a da se ne živi pod istim krovom. Moj dojam je općenito govoreći da puno roditelja radi medvjeđu uslugu djeci s tim da o njima "skrbe" još u 30-ima pod istim krovom peru im, kuhaju,....
Smatram da djecu treba pustit, dat im krila i neka slobodno lete.:-)
Pokušavam zamislit neke praktične život.situacije, ono sin bi doveo curu kod sebe, a ono tamo i ćaća i ja (a možda mu i sestra), nisu sami, nezgodno brate mili :mrgreen: pa čak i društvo za feštanje, ne može ništa spontano ako smo u istom domaćinstvu.
No svatko zna najbolje za sebe i nije svima ista situacija doma.
Pa živjeti blizu nekoga i živjeti s njime nije isto. Moj prvorođeni planira na faks u Zg, kaže da bi volio tamo i ostati i volio bi da sam mu ja blizu. Mali tko zna gdje će, ako mu se snovi ostvare sigurno neće u rodnome gradu ostati. >Pa zar ne bi bilo lijepo da i ja mogu priuštiti si stančić blizu njega i biti njemu i njegovoj obitelji na raspolaganju, ako je i mlađi u istome gradu još i bolje. Isto tako mislim da bi eventualno njihova briga za mene bila njima jednostavnija da sam blizu. Brate mili niej da im mislim biti na grbači ali nekad dobiješ gripu pa nije loše da ti može dijete donijeti lijekove i namirnice. A ne da sam 500 km od njih udaljena. Naravno da ne mislim da mi treba 24 satna njega, nego nekad ti eto zatreba neka pomoć- Ne zaboravljajte da smo Tanči i ja same, da nema partnera koji će skoknuti do ljekarne i skuhati čaj.
Samo na dugom štapu je to sve. Ali da, voljela bi, ako mogu, biti blizu svoje djece. Da je mm tu pretpostavljam da bi bilo drugačije.
Da, to su posve drugačije situacije.
I da, živjeti u istom gradu s djecom i živjeti u stanu s odraslim djetetom, koje već može imati i svoje dijete, to su MENI toliko dva različita koncepta.
I moji roditelji su, za nama djecom koji smo tu studirali, došli u Zg i preselili se. No nismo živjeli zajedno s njima u istom stanu. Našli smo dečke, ozbiljne veze,a da nismo, bile bismo podstanari, cimerice s frendicama,kao što smo bile s dečkima (danas muževima).
Mislim samo da su u jednoroditeljskim obiteljima stvari drugačije posložene. Ni gore ni bolje nego drugačije. Isto kao i onima s jednim partnerom koji radi. Imam iskustvo obje situacije i stvarno je drugačije.
Ja sam šest mjeseci od kuće, šest svaki dan na poslu. Ali ono svaki. I taj tempo mi je tih šest mjeseci ubitačan, ali su mi primanja više nego odlična. Bar za moje pojmove. I aktivno tražim slabije plaćen posao iz ljubavi. Dotad imam improvizirani ured u boravku i sve za preživjeti treći svjetski rat u autu po šest mjeseci. Uživam u svakom danu rada od kuće i iskreno stvarno imam veliku slobodu organizacije rada. Još da radim što volim, to bi mi bilo idealno.
Imam više vremena, manje odjeće za prati i košulja za peglati, ugodnije mi je i jednostavno stvarno mi se čini da produktivnije i inovativnije radim. Ljudi mi ne fale, niti uređivanje za posao. Nedostaje mi pauza u kojoj ću popiti kavu u kafiću( pa si to ponekad priuštim i doslovno se presvučem iz pidžame i odem na pauzu pa opet u pidžamu).
Mi koje smo prošle taj horor, zajedno s našom djecom, višegodišnjeg bolovanja i liječenja naših muževa i na kraju smrt, gledamo na svijet drukčije.Citiraj:
Kosjenka prvotno napisa
I nitko nas ne može razumjeti, a ja to ni ne očekujem.
Da same smo, a zapravo nismo jer imamo djecu i ta naša djeca su u sekundi morala odrasti u onom trenutku kad im je otac prerano preminuo.
I možda i zato je naša veza jača, drukčija...
Prije dva tjedna sam bila, opet, u dnevnoj bolnici i cijeli dan su me mrcvarili, ponavljali pretrage jer nisu štimali nalazi...u istoj bolnici je kći imala vježbe, ali na drugom odjelu i svako malo me obilazila. Kako je vrijeme odmicalo, ja sam gubila volju i rekla sam joj na neću ići na punkciju koštane srži i da idem van jer mi je svega dosta i da prekidam liječenje...jednom riječju- pukla sam. Ona je isto pukla i rekla mi kako je izgubila tatu i kaj sad mora i mene? Ostala sam i otrpila do kraja sve zbog nje. Samo zbog nje. Ne zbog sebe. Zbog nje!
I tada sam sama sebi rekla da će tako biti ubuduće.
Ja nisam bitna. Bitna je ona. Previše je šokova doživjela u svom životu do sada i ja joj ne želim otežavati.
Je Tanči, istina je sve to. Nije tema. Trebale bi se mi na pp ćuti ponekada.
Ali sve i da nije tako, da imaju oba roditelja, ne vidim ništa loše da se ode za djecom ako životni stil to dozvoljava. To možda i spada pod kategoriju posao od doma.
Ja sam imala sreću da smo si mogli život organizirati da ja radim od doma kada su mali bili.
Imalo je to puno svojih prednosti, recimo ja sam tada mogla raditi noću. Preko dana hendlamo kozice, a noću završni. Sad to više ne mogu, nema ni potrebe.
Negdje 2018. sam počela pucati, oni 13 i 11 godina, dovoljno veliki da budu sami ali opet nedovoljno da me ostave na miru. Tada smo počeli organizirati selidbu. Preporodila sam se. Odonda nastojim raditi samo u uredu, ok bude nekad hitno ili završnih pa se radi svakako.
Nekako me najviše smetalo doma što nisam znala odvojiti vrijeme za rad, pa bude i da ti se netko nakelji na kavu dopodne, pa onda popodne bi mogla nešto, pa radim navečer umjesto da sam slobodna.
Curke :ghug: