moja trudna šogorica, koja možda čak nije zlonamjerna nego jednostavno jadna glupa, mi je nakon poroda došla U BOLNICU i rekla da, s vedrije strane, oni sad imaju sve ispeglano, izglancano i pripremljeno za svoju bebu, pogotovo ak će isto bit dečko.. haha, koja super fora..?
Ajme...
A ja nikad neću zaboravit med. sestru u dubrovačkoj bolnici, dok sam još ležala sa dečkima puna nade da će sve biti dobro. Rekla mi je ovim rječima: Te trudnoće đe treba ležat, nije to dobro, bolje ne rađat nego tako :roll:
velika.jabuka :love2:Citiraj:
velika.jabuka prvotno napisa
Kako ljudi mogu biti bešćutni, ali, dobro, bolje misliti da su glupi, i ja tako radim.
roza groza, velika jabukaajme, ja se jednostavno više ne obazirem na njihove komantere, mislim da ljudi ne promisle prije nego kažu. glupasti, bolje da šute!
Isuse Bože,ne mogu vjerovat!!!:-oCitiraj:
Citiraj:
velika.jabuka prvotno napisa
:-o :-x ja ne vjerujem da stvarno ima takvih ljudi! prestrašno!
Velika jabuka jednostavno nemam riječi, prestrašno i grozno :-x!
i ja sam se svega naslušala, nekad me takve izjave toliko pogode da tu osobu skroz drugačije počinjem doživljavati, to je ono najgore..
Ruža :love2:
da , tako sam i ja počela , neke ljude totalno drugačije doživljavati, drukčije i ne zaslužuju!Citiraj:
nekad me takve izjave toliko pogode da tu osobu skroz drugačije počinjem doživljavati, to je ono najgore..
Velika Jabuka :-o, prestrašno. I to od tako bliske osobe.
Znam da je teško nekome procijeniti kad što može ili ne, ali bar je većina dovoljno pametna da šuti. I to cijenim.
Sad se spremam ponovno pokušati i vjerojatno najviše od svega se bojim da neću moći zatrudnjeti. Vratila se cista, a godine nisu na mojoj strani. Ovu moju Ružu sam čekala 3,5 godine.
Mrvice2403, veeeliki zagrljaj. Tako ja ponekad razmišljam, svaki put sam sve bliže i bliže. Pa dokopat ćemo se više obale, zar ne?
curke.. ako sve bude dobro, mi možemo ponovo pokušavati za četiri mjeseca.. imate nekih prijedloga kako si skratiti vrijeme? imam osjećaj kao da stoji!
velika jabuka & ruža :love2:
ima bas svakakvih ljudi koji sebi svasta dozvole da kazu... ma od kud njima to pravo????!!!????
mi danas bili na jednom krstenju, drzim ja Ivana na rukama, i na tv reklama za film :Virujem u anđele. na to ja kazem kako mi je ova pismo super. stisnem Ivana uza se i recem :Sunce mamino, mi imamo svoja tri anđela koji nas cuvaju. na to jedan doticna dama (ako je tako mogu nazvati) kaze meni: ajde, sta jos uvik zalis za njima, pa sad imas njega, ide se dalje to se zaboravlja. a ja ostala :-o ZABORAVLJA???????????????????????????????
samo sam joj na to rekla da ta njena izjava nije vridna niti jednog mog komentara!!!!!!
ma užas! baš mi je žao..
Posto sam ja bebu izgubila u 20 tt najvise su me boljele rijeci kao bolje i sada nego da doguras do kraja pa da se onda nesto dogodi,a ljudi ko ljudi jednostavno neshvacaju da je to bila moja beba,moja dusa i dio mene i vec smo znali spol tako da smo vec i ime izabrali...Ma tko to nasrecu nije prosao nezna kakva je to bol,ja sam danima vegetirala ni jela,ni pila,buljila u prazno i cekala da prodje mjesec dana da dobijemo PHD ,kad je stigao opet sve ispocetka bol,suze...
velika jabuka:klap:ma proletjet će vrijeme vidjet ćeš, znam da si sad nestrpliva. a onda u akciju!
bambusajme, ja mislim da bi ja pukla i svašta joj izgovorila, kako ljudi znaju biti plitki!ali ne zavrjeđuju niti da razmišlajmo o njima.
ja se u zadnje vrijeme nekako mučim time kako sam je samo vidjela i kratko dotakla a mm je na patologiji i na pogrebu poljubio i sad mi je žao zašto ja inisma u bolnici isto. Znam da sam tada učinila onoliko koliko sam mogla ali užasno mi sad to fali.Nisam mu ništa rekla jer znam da bi me uvjeravao da to nema veze itd. ali sad sam dva dana baš tužna zobg toga.Još jedba faza koju prolazim, očito.:-(
klarita,
i ja sam puno razmišljala o tome. na kraju sam nekako došla do zaključka da anđelu nije potreban poljubac ili dodir da bi znao koliko ga mama voli. on je tu ljubav osjetio na jednoj drugoj razini, svaki tren dok je bio u trbuhu, voljen, obožavan, željen.. tvoja je anđelica znala koliko ju voliš, i zna da ju voliš i sad, iako nije tu..
ja sam sa posla u poslovnom kompletiću, štiklicama i aktovkom otišla roditi mrtvo dijete..
pola firme nije znalo di sam....
nakon 4 mjeseca kada sam se vratila na posao.....
ljudi su mi čestitali, pitali me jel dečko ili cura?, željeli da pričam kakav je porod bio....
ljudi su tako bešćutni, grubi i nepoštuju tuđu intimu....
kada bi rekla da je beba umrla.. onda bi nastao 'muk'.. onda bi se oni stali ispričavati.. a ja bi ih stala tješiti... situacija.. lud..hebe zbunjenog...
ja izgubila dijete, oni svi u bedu jer su izvalili glupost a ja njih tješim jer im neugodno što pitaju...
sve mi je to postalo tako zamorno... onda sam otišla sa največom tračaricom u firmi i nju zamolila da razglasi svima da me nitko ništa ne pita!!!!!!!!!!!
TO JE MOJA ŽELJA, TO JE MOJA INTIMA I IMAM PRAVO NA NJU!
tako je to stalo. Nisam za grubost, nisam za nepristojnost ali neke stvari moraš točno reći jasno i glasno... to je nekad jedini način da sačuvaš sebe, ma koliko god se netko ljutio ili bilo mu neugodno..
Što se komentara ljudi tiče, jedan od najgorih mi je bio: "Ah, to" i odmahivanje rukom, kad bih u nekom kontekstu spomenula moju anđelicu. Ljudi kao da smatraju da nije gubitak kad beba umre na porodu. To je samo:ah, to!
Naučila sam se šutjeti. Samo ne znam kako meni najbliži nisu shvatili da je meni i mm taj gubitak promijenio shvaćanje cijelog života. Imam ja djecu, ali kao i bambus, kako zaboraviti onu koje nema.
gle, zaista nije isto izgubiti betu u 5-6 tjednu trudnoće i roditi mrtvo dijete u 38 tjednu.
to ni za medicinu nije isto pa ni za mamu anđela nije isto...
procedura nije ista, porod nije isti, famozni obrazac kojeg dobiješ poslije poroda i pitanje da li želite da se sahrani u zajedničku grobnicu ili želite osoban pogreb nije isto....
ništa nije isto ali jedno je
isto... bol je ista !!!!
a ona famozna... ma biti će bolje... ta me je osobiti ubijala....
i ona kada ćete na drugo? a najokrutnije pitanje koje sam ikada dobila bilo je da li ćete uopće ići na drugo dijete? Možda je ovo signal da odustanete!!
ej zamisli to :(
Na žalost, to ne moram zamišljati, čula sam. Na takve djeluje onaj pogled koji poručuje da bi ga najradije sravnila...I maknuti se od takvih, nisu vrijedni tvoje pažnje.:love2:Citiraj:
mačkulina prvotno napisa
mačkulinapotpisujem beti!
:love2:
Ne mislim da ljudi pitaju uvijek iz zlih namjera, puno puta ne znaju što se sa nama događa, znaju npr da sam bila trudna, i vide me par mjeseci poslje, pitaju kako beba......nisam se ljutila na to, samo bi se nelagodno osjećala jer su se oni extra nelagodno osjećali što je situacija takva kakva je. I da uvijek završiš tako da ti tješiš njih, al ajde...
Jedno naučiš kad postaneš mama anđela, a to je da ne propitkuješ previše, ako je neka frendica trudna, nikad ne pitam pitanje: Kako bebica? Nego uvijek samo: Kako si? Ako je ne daj Bože završilo tragično, znam reagirati tako da se osoba ne osjeća još pet put gore jer mi je rekla. Na neke stvari na koje prije nikad nisam obračala pažnju, sad zaista pazim, pazim da nikom ne napravim ono što sma ja gazilijon puta doživjela. Kužim da oni koji to nisu prošli nemaju takav način razmišljanja.
Mene javiše bole riječi tipa: Vaš dječak vam je sad izbrisao svu bol i patnju :roll: Ja svoje dijete volim i obožavam, zahvaljujem Bogu svaki dan što ga imam, ali tugu i patnju nije obrisao niti će ikada on ili 10oro djece da još rodim. Moja kčerkica i dva sina i dalje ostaju moja rana na srcu za koju nema ljeka - ali da je sa njim lakše, jest, lakše je nosit se sa životom, više nije sve besmisleno nego je svemu dao smisao.
Mačkulina :love2:
Vjerujem da je gubitak bebe za svakog jedanaka bol, samo je fizički lakše izgubiti bebu u ranijo trudnoći, nego kasnije kad se već mora prolaziti porod ili na koncu smrt djeteta, ali kako god da ga okreneš, užasno je :-(
ja sam stekla dojam, možda krivi, da bol nije jednaka za svakoga. nakon što smo mi prošli ovaj horor, koji ja jednostavno nisam mogla sakriti (pisalo mi je na čelu da patim), pristupilo mi je više žena u mojoj okolini za koje sam tek onda saznala da su prošle slično iskustvo. neke su se prisjetile i ponovo proživjele svoj gubitak u suzama, a radilo se o ranom gubitku trudnoće dok je jedna, vjerovali ili ne, gubitak bebe u visokoj trudnoći doslovno mrtva-hladna opisala kao 'ma to ti je samo neuspjela trudnoća, tako na to gledaj'. a tek 'gospođe' koje su namjerno pobacile treće dijete i pobačaj svjesno koristile maltene kao metodu kontracepcije bez da su se do dan danas pokajale za taj postupak.. 'to je tad bilo normalno', baš tako je rekla za svoje vlastito dijete, kao da je neki medicinski otpadak. sve ovisi kakva je netko osoba, koliko je emotivno dubok ili plitak.
I ja se slažem sa rozom,netko tko nije to prošao ne može ni razumjeti,nisam ni ja razumjela tu bol dok ju nisam doživila,zato me ni ne diraju više riječi ljudi koji samo žele nešto reći,a nemaju prave riječi za to.Da,ponekad isto kažu gluposti,a ja pomislim,ma od kud im samo to,ali kad malo razmislim,baš me briga za druge,oni mi i onako ništa ne znače,bitno da me moji razumiju.Sjetila sam se one rečenice"Bože,oprosti im,jer neznaju što čine",a oni stvarno neznaju.I postala sam dobra glumica,na komentare drgih samo se nasmijem,a onu knedlu u grlu zadržim samo za sebe.
točno tako..prošla sam to i u 38 i u 10 tjednu, drugačije sam se nosila s drugim gubitkom, ajmo reći lakše..ali stvarno je istina, bol ostaje ista..Citiraj:
mačkulina prvotno napisa
mačkulina :love2:
i ostaje uvijek...Citiraj:
bol ostaje ista..
zasita ne mogu da se nekad ne zapitam, tko sve ima djecu i zašto?kako radim u prosvjeti imam dvoje djece u razredu koje su mame svojevoljno ostavile s tatama nakon razvoda u zamjenu za stan. Užas!
Pa kakvi sve ljudi imaju djecu?!
Ali ne obazirem se više na komentare ljudi , u ovo vrijem,e sam vidjela tko mi odogovsrs i tko zvrjeđuje moje prijateljstvo. Ima ljudi koji su me ugodno iznenadili a neki razočarali strašno. Na njih više ne marim, ne tebaju mi u mom životu!
drage moje cure...
vidim da sve isto prolazimo... i svima nam se iste ili slične situacije događaju...
zato pišite, recite što osjećate jer ovo je najbolja terapija.... koja ne rješava problem ali ga barem malo malo.. kao zrno soli olakšava.. olakšava bol...
ta bol je neopisiva.... ponavljam nema gore kada izlaziš iz rodilišta preznih ruku, nema goreg kada se iz svih bokseva čuje kmeeeeeeeeeeee a iz tvog tupi muk.. nema goreg kada se osjećaš kao odpadak.. kao netko tko je žigosan i kažnjen na patnju i bol.... nejednom sam mislima nanovo vraćala svoj život, sve svoje postupke u životu.. razmišljala da li me je netko prokleo, da li sam svojim ponašanjem izazvala sudbinu... bila nekad prema nekom loša :(
svašta mi se je motalo po glavi.... od dna do zvijezda, euforije od suza do smijeha.....
Točno tako je bilo i kod mene. Neki su me strašno razočarali i povrijedili, a neki su se stvarno pokazali kao pravi prijatelji..
mene su izolirali... stavili me u sobu samu.. da sama budem sa sobom.. u bolnici je dobro.. nekako si zaštićen ali demoni su došli kada sam se vratila doma.. kada samm vidjela trudničku robu, kada sam uzela zadnji UZV i rekla mužu.. ovo je sve što je meni od mog djeteta ostalo :(
kada sam bila trudna 2 put... ležala sam u petrovoj i samnom je ležala mama anđela... valjda ovakve sjebane u mozgu u istu sobu stavljaju... jer nam na čelu piše nešto, valjda se onjušimo, čitamo si misli.. neznam što..
Ta cura je izgubila bebu u 30 tjednu, dobila je dijabetes... i bebica umrla... rekla mi je da su ju nakon poroda smjestili u sobu sa 12 rodilja (stare babinjače u petrovoj) i da su svi dobijali živu djecu na podoj a njoj nitko ništa nije nosio... :(
rekla je da je nazvala muža i rekla da ona više ne može da ide skočiti sa 2 kata... tada je muž urgirao i premjestili su ju....
Kako okrutno.. kako god je moj porod bio horor (a bio je) ovo nisam doživjela.. i hvala im na tome.. mislim da bi se raspukla i umrla... željela bih da umrem...
imam vikednicu na moru...
susjeda koja je eto gospođa u 70 tim mi je hladnokrvno rekla...
Tako je trebalo biti, nije svatko za roditelja.. jalova si...
došlo mi je zaista iz srca da ju pljunem.... ali nisam bol je bila jača i samo sam naglas zajecala...
joj... idem poljubiti ovo jedino dijete što imam... i ljubim ju, svaki dan se ja svom djetetu zahvalim što je mene odabralo za majku.. svaki dan se ja Bogu zahvalim na tome što barem nju imam....
ali znate što....
ljubav zaista nema granica i nema dimenzija... ona je zaista nešto uzvišeno i hvala svim pjesnicima što ju u pjesmama uzvisuju...
i sad dok ovo pišem pišem kroz suze a na licu mi osmjeh... čudno zar ne?
suze i osmjeh....
suze jer ga nisam ni upoznala a osmjeh jer ćemo se jednom ipak naći... i nadam se da će me te ručice zagrliti i reći... mama....
jalova si????!!!!????? ajme, ja neznam sta bi joj rekla, neznam , uff neznam..... dok sam samo ovo citalo skovili mi zivci, mogu samo zamislit kako je tebi bilo.....Citiraj:
mačkulina prvotno napisa
i samo ti ljubi i mazi svoje dite, i zahvaljuj....... doci ce jos jedno.... i bit ce najsretnija beba jer je dobila vas za roditelje! :*
U jednoj sam knjizi pročitala da je o gubitku potrebno pričati 200 sati da bi bilo lakše. To mi je bilo tak smiješno! Al stvarno se slažem, treba pričati i pričati i pričati.. s ljudima koji razumiju.
Još jedan savjet od moje psihologice, koji je meni jako pomogao, je da ne treba osjećati grižnju savijesti ako na trenutak možeš uživati. To je ta euforija, Mačkulina, koju ti spominješ. I meni se ponekad dogodi. Na primjer, čujem neku pjesmu i mogu čagati ko luda. Napokon sam shvatila da nisam čudovište i da ne volim radi toga manje svoje dijete. U tim trenucima nisam svjesna stvarnosti nego ju naprosto zaboravim, i to mi je kao neki mali odmor. Mislim da ga svaka mama anđela zaslužuje.
Mačkulina, i meni se dogodilo da sam s pola srca tu kod mog sinčića, a s pola želim otići kod svog anđela da ga upoznam.. Više se ne bojim smrti.
To je strasno i okrutno.:-(Citiraj:
mačkulina prvotno napisa
Ja sam mjesec dana nakon kiretaze bila narucena u trudnicku ambulantu na kontrolu. Zasto u trudnicku ambulantu???
Oko mene same trudnice sve od 35-40 tjedna, lijepi okrugli trbusi. Lijepi razgovori, koliko jos , jel cura ili decko i sl.
Dva sata u cekaoni sam brisala suze i pokusavala ih sakriti da me nitko ne vidi. I sad kad se sjetim mi suze idu na oci.
Kako ti lijecnici ne shvacaju .....
Mi smo se jučer vratili s puta, danas skupim snage i nazovem šogoricu i pitam kako je, a ona mi kaže (trudna je tri mjeseca) 'ma užas, trbuh mi izgleda kao da sam šest mjeseci trudna!' stvarno ne kužim gdje joj je pamet, ili suosjećajnost. Toliko sam prije mjesec dana ja bila.. i bilo bi mi drago da sam još uvijek.. bez obzira na 'estetiku'.
I mene su nakon poroda kod kojega mi je dijete umrlo stavili u sobu s babinjačama koje su dobivale svoju djecu. Nisam to mogla podnijeti, tražila sam od liječnika da me premjeste bilo gdje, on se čudio i nije shvaćao zašto to, ali ja sam inzistirala pa su me stavili na pomoćni krevet u sobi s trudnicama. U toj je sobi (bilo nas je sedam!) bila tako vedra atmosfera, cure su mi puno pomagale.Citiraj:
Martea prvotno napisa
Poslije toga sam izgubila i bebu u 13. tjednu. O boli i osjećajima ne moram vam pričati.
Trebala je puna godina dana dok sam opet zatrudnjela, i iako je trudnoća bila upravo savršena nisam se usudila uopće veseliti niti išta pripremati za bebu (imala sam skoro sve od prvog djeteta). I rodila sam dijete, zdravo i sve u redu, sada već veliko.
Mislila sam da sam već zaboravila, ali čitajući vas sjećam se svakog momenta i sad plačem.:-(
Uh baš mi je teško nekada čitati :-(
Kad sam rodila dečke, ovo sam valjda prepričala tisuću puta, stavili su me na odjel babinjača, al u sobu sa curama čija su dijeca bila na neonatologiji. Od poroda je prošlo valjda 8 sati dok helihopter nije došao po moje dečke, čitav odjel je bio na nogama, sve cure su vikale: Kate došao je došao je, stigao je helihopter - ajme sad plačem kad se sjetim osjećaja nade, najjači osjećaj nade koji sam ikad osjetila - cure koje su bile sa mnom u sobi govorile su mi: Bit će sve dobro Kate, vode ih, stigao je helihopter!!!
Kad je taj helihopter napokon krenuo za Split, ustala sam se, pogledala ga i vrisnula od jada što ih vode, što nisam sa njima, raspala sam se tu u tom trenutku - i jedino čega se jasno sječam bio je jenjajući zvuk helihoptera i djevojke koja je bila krevet do mene - zagrlila me je i pridržala, počela plakati, i tješila me je. Nikad je više nisam vidjela, al do kraja života sam joj zahvalna, jer da me nije pridržala ja bih bila umrla od tuge.
roza grozajoj draga stavrno mi je žao.:love2:
ja sam bila sama u sobi , na odijelu za neku genetiku i gdje žene čuvaju trudnoću ali sam sva tri jutra svaki put jasno čula kat ispod otkucaje srca beba od žena koje su ležale kat ispod. jer su prozori bili otovreni , uj tišina a oni ih priključe na ctg. Jedva sma čekala da dođe netko od mojih pa da mi razbije tišinu.