je, al nama ce bit lakse kad djeca porastu, a njima tek onda pocinju problemi. uglavnom. jako je vazno postaviti temelje odnosa, tesko je kasnije popravljati. znam puno odraslih ljudi koji su nesretni odnosom sa roditeljima i nacinom na koji su odgojeni. rekla bih da je emotivna "prisutnost" roditelja jedan od najvaznijih faktora a ona treba postojati od najranije dobi.
da bih rijec rekla na tvoj post :-)
Ne stignem sada vise, ali ja nekako ne mislim da prisno i dobro roditeljstvo znaci roditelje na rubu snaga i živaca.
Također emotivno prisutni roditelji ne znače roditelje koji se pretvaraju u servisne stanice djece.
Nekome grah padne ovako ili onako, ali sasvim sam sigurna da "tehnika" ma kakva bila nije garant ničega. Niti da su naspavani i uravnotezeni roditelji loši. Jednako su i dobri i loši kao i oni koji su umorni i na rubu snaga.
Mislim da je problematika u tome sto se ljudi pocesto uhvate za tehnike i bave se tehnikom, a ne biti stvari. Zbog čega bi bilo bolje uspavljivati dijete dva sata, od uspavljivanja od 5 minuta? Mislim, nema ništa loše u dvosatnom uspavljivanju, ako to želiš i imaš vremena. Međutim to ništa ne govori o "kvaliteti" roditeljstva. To naprosto govori o uspavljivanju.
Jednako tako nema ništa loše ni u petominutnom uspavljivanju.
za bebu ili dijete od 18 mjeseci, koje se teško uspavljuje, bit stvari, koju spominje seni, možda i jest uspavljivanje od dva sata. naprosto različiti ljudi imaju različite potrebe.
po mom mišljenju u roditeljstvu nema jamstava.
ni za dobre ni za loše stvari.
najveći problem rodastog odgoja jest upravo u ovom crno-bijelom svijetu. zašto je toliko bitno naglasiti da dijete "u životu" nije držalo bočicu u ruci?Citiraj:
I ja sam ta «Roda u duši», i moje dijete nije u životu ni držalo bočicu u ruci, a kad u trgovini prolazim pored kutija AD u meni se bude osjećaji kakvi se valjda bude kod stray_cat kad vidi salamu
a postoje matere koje fizički ne kažnjavaju svoju djecu, a istovremeno su davale adaptirano. i bočicu i dudicu. to ne znači da su davale kravlje mlijeko. a postoje one koje su dojile i davale adaptirano. postoje roditelji kojima je (jako) bitan dječji uspjeh u školi, no ne znači da ga okrutnošću usađuju.
neki roditelji jednostavno spavaju po noći, jer smatraju (gle čuda) da je noć za spavanje. :mrgreen: i da ni roditelj ni dijete imaju išta od toga da se noću vileni. ne može se reći da je takva jedna odluka bezrazumska, a kamo li donešena bez promišljanja. i kad se fino otpočetka tako postaviš onda nekako sve sjedne na svoje mjesto i za sve postoje opcije koje ne moraju nužno ići u ekstreme, niti majku (oca ni na durbin :mrgreen:) niti dijete dovoditi do krajnjih granica.
postoje toliko nijansi roditeljstva da je suludo po nekoj špranci odgajati dijete.
nije mi bila namjera otvarati rasprave tipa "tko je bolji roditelj" nego sam se nadovezala na dio gdje felix i trina pisu kako se osjecaju jadno jer ulazu puno u djecu i tesko im ide dok neki drugi roditelji zahvaljujuci disiplini postignutoj njima neodgovarajucim tehnikama zanju lijepe plodove. nisu njihova djeca bolja, poslusnija zato sto metode pale, vec zato sto je to siguran sustav. ako napravis to-i-to, kazna je ta. i djeca su "dobra" jer znaju kako funkcioniraju stvari. i ne kazem da ce zato biti emotivno zakinuta, ovakva ili onakva, vec ako se (necu reci odgoj nego) zivot sa djetetom pretvori u (iskljucivo ili gotovo iskljucivo) u skup pravila, vjerujem da ce u pubertetu ili kasnije ta djeca imati poteskoca jer su meduljudski odnosi puno vise od skupova pravila po kojima se trebas ponasati ako zelis da sve bude dobro.
mislim da su roditelji na ovom forumu, ukljucujuci i mene, iscrpljeni jer ne znaju postaviti granice (svoje i djetetove), svjesni su da ne odgajaju dijete nego covjeka, svjesni su koliko su ljudi osjetljiva bica, a da ne spominjem kako djeca lijepo ukazu koliko (jos) moraju raditi na sebi...i ne mislim da je to nuzno lose vec, naprotiv, mislim da cemo preispitivanjem i promisljanjem naseg "roditeljstva", prihvacanjem metoda kojima cemo biti zadovoljni i odbacivanjem onih koje nas tiste u konacnici postici uistinu dobre rezultate koji ce (u globalu) biti zadovoljavajuci i nama i djeci.
Storma, lijepo te je čitati. I kad ti to sve tako dobro složiš, moram priznati da sam se više puta našla u situaciji kad sam bila jako ponosna na svoju djecu. Nedavno smo imali rođendan, hrpu 11-godišnjaka u kući, pubertetlija..to je bilo prestrašno, ko da sam krdo divljih životinja dovela kući i ispred kuće. Najveća pogreška u životu(nikad više tako velika djeca neće rođendan slaviti kući). Nakon svega toga rekla sam da su moja djeca savršena. U čitavoj toj zbrci oni su, uključujući mog 11-godišnjeg slavljenika, ostali svoji, pristojni, kulturni, pametni..totalno su iskakali od ostalih iako je bilo za očekivati da će se povesti za većinom jer im to nitko nebi ni zamjerio ,budući da je bio rođendan i da je situacija bila takva kakva je. I da u puno trenutaka nisu ni znali da ih promatram. Ali eto, tek tad sam shvatila koliki je frajer moj sin.
Malo je je ta škola prodrmala. On je petaš, trebao je malo više učiti a nije jer je dijete koje mora imati kontrolu a ja ga nisam kontrolirala u zadnje vrijeme i eto ti.
Ali kad pogledam onako u globalu...moj muž i ja smo stvorili pravu veliku obitelj i kad zamislim nas, našu kuću i atmosferu u kući..kod nas je totalna pozitiva. Lijepa atmosfera, zajedništvo, ljubav frca na sve strane, stalno se ljubakamo, grlimo..to je to o čemu ti Storma pričaš, naša djeca znaju da smo mi oboje tu za njih uvijek, oni moraju osjećati da je njihov dom njihova sigurnost. Ja to nisam imala kući, meni je kuća bilo mjesto s lošom atmosferom, bježala sam od tamo stalno.
Meni nije teško ulagati u svoju djecu. Nije mi problem ni nespavati (iako spavam:)) ni nosati, ni odgajati..stvarno mi ništa od toga ne predstavlja problem. Ali uvijek postoji ta sumnja-radim li kako treba, hoću li pogriješiti, hoću li uspjeti od njih napraviti prave ljude? I to me tek sad poelo krpati, imam odgovornost za četiri osobe, jeba.te, kako o tome nisam prije razmišljala, sve ovisi o meni a ja se čitavo vrijeme zahebavam.
MIslim da mi MC nije imala namjeru otvarat raspravu o tome tko je bolji roditelj.
Kad roditelji ne znaju postaviti granice za sebe u odnosu na dijete onda se i dogode kurcšlusi.
Trina, ja nikad u cijelom ovom forumaskom stazu nisam stekla dojam da bi ti trebala razbijat glavu o odgoju.
Fala ti Marta, ja sam uvijek uglavnom jako sigurna u sebe i u svoje odgojne metode. Ali koji put se dogodi da se malo razočaraš u sve pa se preispituješ radiš li sve kako treba
svakakvih se tema tu provuklo
prvo dojenje: prvog klinca sam vrlo malo dojila (spletom okolnosti), nije nikada spavao s nama u krevetu i bila sam uvjerena da ce mi s drugim djetetom nocno nespavanje biti najteza moguca stvar, da nema sanse da bude s nama u krevetu i sl. A onda sam dobila pravu malu cicalicu, ta je do godine dana zivjela samo od mojeg mlijeka, nadohranu nikako nije htjepa prihvatiti, od pocetka spava s nama u krevetu, pred dva tjedna smo dogovorno dosle do toga da nema vise nocnog dojenja (3g i 10 mj), plan mi je ovo ljeto pokusati ukinuti dojenje skroz. Nema sanse da bi prije prihvatila bilo kakve price o cicama koje spavaju ili su se pokvarile, a ja sam sam cvrsto odlucila da ju necu gurati u nesto sto nije spremna.
Ovaj veliki - rezultati u skoli nisu onakvi kakvima bi ja bila u potpunosti zadovoljna (isto 5. razred), mucila sam se s time ali uspjela sam si posloziti u glavi: moje je dijete sretno, zadovoljno, samopouzdano, vjeruje u sebe jako - ovo stvarno vrijedi vise nego petice u skoli, odlucila sam mu ne narusavati to zbog svojih ocekivanja i ocekivanja okoline...
kad već pričamo o ovome, čitam puno i po Netu i iz knjiga, razgovaram s drugima, ali jedno je teorija, drugo je praksa. puna sam informacija o tome kako bih trebala, ali teško ja to sve primjenjujem u praksi...
neki imaju "sreće" i dijete im je nezahtjevno ili, kako se kaže, poslušno, nema s djetetom problema kako se kaže, sve se s njim može porazgovarati. a ima djece koja su zahtjevna, silovita, energična, nemirna, stalno guraju granice, traže puno pažnje, jasno odbijaju ono što im se ne da ili što neće... moj sin je u ovoj drugoj grupi.. i obožavam ga zbog toga, ali teško je, jako teško!
imam frendicu koja ima curicu istog uzrasta kao moj sin, divna djevojčica, rekla bih čak introvertirana, tiha, poslušna, kao curica iz kakve slikovnice... i jedno i drugo vrlo inteligentni, ali potpuno drukčije naravi i zahtjevi... energija koju ja trebam za mog sina je neusporediva u odnosu na energiju koju ona treba... moj sin je čak i kad spava "težak", baca se po krevetu, koliko puta sam se probudila s udarcem čela u čelo, jednom me izgurao s kreveta i pala sam na pod u pola noći u snu (koma), nikad u životu nije zaspao sam, uvijek MOJE uspavljivanje dojenjem ili čitanjem knjigICA (množina) i po sat vremena... mala odavno spava u svojoj sobi i sama se uspavljuje, kaže frendica "ništa, ugasi se svjetlo, poljubim je, malo pomazim, kažem laku noć i idem van, nekad malo plače, ali zaspe bez problema".
mala dođe na igralište i sat vremena se ritmički ljulja na ljuljački, a moj sin... ajme... leti, trči, pada, izaziva, biva izazivan, istrčava na cestu, ulazi u susjedne ulaze, penje se gdje ne smije, uzima tuđe, ne da svoje, stalno moraš na pola metra biti iza njega, stalno na rubu incidenta... mala sjedi doma i sama čita slikovnicu, moj sin sa mnom slaže lego kocke, sjedi na krevetu, ja na podu sjedim, legići po krevetu... napravimo ogromnu konstrukciju, ja krenem slagati drugu, odjednom (nisam ni skužila) on diže prvu konstrukciju i baca mi ogromnu "višekatnicu" preko glave sve na pod. šokirana! da mi je u glavu bacio, mislim da bi pala u nesvjest ili, u najmanju ruku, imala lice u ožiljcima... (toliko sam bila u šoku da čak nisam ni vikala, skamenila sam se, samo sam pokupila legiće i rekla da ih više neće biti, kad ih je bacio dajem ih drugoj djeci, jer njemu, očito, više ne trebaju.)
inače, ista spika kao i ovo o čemu sad razgovarate... ona je dojila vrlo kratko (praktički jedva da je i probala), vrlo brzo prešla na adaptirano, mala je daleko više kod baka i djeda (puno više kod bake i djede nego s roditeljima), moj sin niti jednu noć nije prespavao u svom kinderbetu, a kamoli kod nekog drugog; mala već kad je bila stara 2-3 mjeseca spava cijelu noć (taj dio mi je najteže prihvatiti hehe), a moj sin tek s dvije godine i nešto počeo ponekad spavati bez buđenja do negdje pet sati ujutro. dođe frendica i kaže "jaao, noćas nisam spavala, mala se dva put probudila, ne znam šta je maloj, ja padam s nogu, ne znam kako sam došla na posao", ja u šoku! meni su do jučer "dva buđenja po noći" bila SAN SNOVA!
sve to vrijeme ja umorna, neispavana, živčana, razmišljam kako je sve puno teže nego sam mislila, mučim se sa svim onim situacijama kad sam krivo postupila, kad nešto nisam smjela/trebala napraviti... o da, ima i tih situacija... i znam da ne smijem sad to nešto reći, ali nemam snage, ne mogu, pustim... ili se izderem jer me uplaši ta neka situacija... jer imam osjećaj da me uopće ne sluša, da je u nekom svom filmu, da nemam autoriteta, da će se povrijediti...
a da ne govorim, što mi je najgore, da misle da ja namjerno radim sina ovisnika o majci s činjenicom da doji do 2. godine, da spava s mamom i da još nije niti jednom spavao kod bake. njima je to, iako ne govore naglas, ali kroz šalu ili indirektno, misle da radim sina koji će cijeli život živjeti sa mnom i neće biti u stanju ući ni u jednu drugu vezu sa ženom, da ću ga "previše vezati", da će sigurno zbog svega toga imati seksualnih problema i slične previdljive predrasude. već vidim da će danas-sutra bilo koji problem koji se bude s njim javio, da će biti "eee a kad smo ti govorili nemoj ga dojiti toliko dugo, nemoj da spava s vama"... :rolam oči:
nije ova moja frendica tip koji će držati lekcije, čak štoviše, ali ima nekih roditelja koji imaju tako divnu i poslušnu dječicu i koji ti onda dođu i sole pamet kako u nečemu griješiš ili bi trebao drukčije, a pojma nemaju kakve sreće imaju da roditeljstvo mogu odraditi s velikom lakoćom (bar u fazi tih prvih par godina). sad me, kao što se da isčitati, to sve užasno smeta.
Pa nije preispitivanje lose, dapace. Nije da se ja uvijek slazem s tvojim stavovima, ali imam dojam da ti imas i ideju i stav, a to mi se u roditeljstvu cini puno bolje od nekriticke primjene bilo koje odgojne metode.Citiraj:
Trina prvotno napisa
I skroz OT, ali moram komentirati zasto je tako vazno naglasiti da dijete nije u zivotu drzalo bocicu. Zato sto zivimo u kulturi bocice. Kad ja kazem da je moje prvo dijete imalo bočicu i da upravo zbog toga sva ostala nisu, niti će, onda je to kao vise ok od neke zene koja ima jedno dijete za koje kaze da nije nikad imalo bocicu niti ce. Zanimljivo.
Ubi vas dosljednost. Sve redom.
jel postoji ijedan roditelj na svijetu koji se povremeno ovo ne pita :mrgreen:Citiraj:
Trina prvotno napisa
i, znate što ja mislim, nema tog odgoja koji ti može pružiti garanciju, ne postoji. plus, nema tog odgoja, a da nam djeca neće nešto zamjerati, da nećemo barem u nečemu pogriješiti. da nećemo ostaviti razloga za barem jednu "traumičicu" :mrgreen:
kad to shvatiš, mam ti je lakše. :mrgreen:
ako se život sa djetetom pretvori u isključivu ili gotovo isključivu anarhiju, gdje nema pravila i gdje nema granica djeteovoj slobodi i tzv. sreći - također će imati poteškoća u međuljudskim odnosima, jer će aterirati na dupe i shvatiti da se društvo ne okreće oko njih.Citiraj:
vec ako se (necu reci odgoj nego) zivot sa djetetom pretvori u (iskljucivo ili gotovo iskljucivo) u skup pravila, vjerujem da ce u pubertetu ili kasnije ta djeca imati poteskoca jer su meduljudski odnosi puno vise od skupova pravila po kojima se trebas ponasati ako zelis da sve bude dobro.
a "siguran sustav" sam po sebi nije ništa loše, dapače. zašto djeca ne bi znala pravila igre i granice do kojih mogu svoju slobodu iskušavati? naravno govorimo o primjerenim granicama i posljedicama ne pridržavanja. da ne idemo opet u neke ekstreme.
Potpisujem kolegicu. Sta ja mojima sve zamjeram, ihaj, nadam se da ce moja djeca imat puno kracu listu. ALi znam da ce ju imat. Nisu svi jednakih karaktera i ne pašemo si jednako.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ako je stav ispravan, dobro je da je siguran. A loši sigurni stavovi baš i ne donose korist. "Siguran stav" sam po sebi ne znači ništa.
ima seni tu pravo, tu tehnika postaje bitnija od bit. jedno je reći "nismo hranili na bočicu/nismo koristili bočicu" a drugo je kad očajnički želiš da se zna da nikad u životu dijete nije prislonilo usne na bočicu ili dudu. ili kad pamtiš one trenutke kad je to ipak nekako učinilo.Citiraj:
marta prvotno napisa
ali, to je moje skromno mišljenje.
(na kraju krajeva u toj bočici bi se moglo nalaziti i izdojeno majčino mlijeko.)
govorimo o "sigurnom sustavu", a ne "sigurnom stavu". preuzela sam storminu terminologiju u nadi da će se razumijeti o čemu govorimo.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Je, točno, sad vidim.
Slazem se skroz. Nisam dovoljno dobro objasnila na sto sam mislila, jer je tema daleko od jednostavne, a i nisam bas u mogucnosti razglabat. Ja sam u svojim postovima mislila na Trinu, nisam mislila generalno.Citiraj:
vertex prvotno napisa
I ja pišem konkretno o situacijama s ove teme. I slažem se da je i to dovoljno zakučasto i široko, ne treba i dalje širit (po mom mišljenju).
Mozda je to samo stvar izrazavanja, ja jednostavno ne bih rekla "nismo hranili dijete na bocicu" nego "ovo dijete nikad nije imalo bocicu", jer mi je jedno dijete imalo bocicu, a ostala nisu, a usput ljudi dobiju informaciju da postoje i djeca/roditelji koji uopce ne koriste bocicu, odnosno, da je i to, unatoč uvijezenom misljenju da s bebom mater rodi i bočicu, moguce na ovom svijetu.Citiraj:
mama courage prvotno napisa
marta, elaboriraj ovo, nisam ti uhvatila poantu.Citiraj:
marta prvotno napisa
nisam marta i ne znam što je htjela reći, ali kad smo već kod dosljednosti, presing dosljednosti zna biti - užasan. kao da ako popustiš još jednom sladoledu činiš nepovratnu štetu budućnosti djeteta.
ono, ne smijem popustiti, moram biti dosljedna, ako sam rekla - ne, onda je - ne.
a zašto?
a zašto gubit živce oko neke gluposti?
zašto moramo biti kano klisurine? ovo mi prirodno došlo :lol:
cvijeto, treba znati tu slabost trenutka preokrenuti u svoju korist. pa da se djetetu učini ne da je dobilo zato jer je bilo ubibogadosadno, pa će po toj matrici i sutra opet nešto zahtijevait, nego jer je mama toliko dobra i plemenita pa je odlučila učiniti iznimku. 8-)
hahhahaha kano klisurine, proklet bio izdajica svoje domovine :lol:
mene ne ubije dosljednost, to mogu zahvaliti mom kratkom pamcenju i jos kracoj snazi volje :mrgreen:
naravno da je ista stvar nekad da nekad ne, ovisi o mnogo faktora. imas neke generalne stvari od kojih (uglavnom) ne odstupas, a ove druge, kako kada, treba se s vremena na vrijeme refreshati.
Cvijeta73, i ja o tome razmišljam. Takve metode znaju biti tako okrutne. I kao da takva dosljednost ne može nanijeti više štete, nego da ponekad ili na neke teme radiš i izuzetke. Improviziraš. Po osjećaju. Štajaznam.
Dosljednost je precijenjena. I krivo se shvaca i primjenjuje.
Biti dosljedan "do smrti" je aktivnost koja konzumira toliko energije i vremena da rezultati kakvi god bili nisu vrijedni truda.
Kad procitam u ovom zadnjem Aikinom postu
sve to vrijeme ja umorna, neispavana, živčana, razmišljam kako je sve puno teže nego sam mislila, mučim se sa svim onim situacijama kad sam krivo postupila, kad nešto nisam smjela/trebala napraviti... o da, ima i tih situacija... i znam da ne smijem sad to nešto reći, ali nemam snage, ne mogu, pustim... ili se izderem jer me uplaši ta neka situacija... jer imam osjećaj da me uopće ne sluša, da je u nekom svom filmu, da nemam autoriteta, da će se povrijediti...
ne mogu si pomoci a da ne pomislim da problem nije uopće u djetetu, u sisi, u buđenju, nego samo u majci koja ne zna reci NE bez osjecaja griznje savjesti i da se onda ta dosljednost provodi upravo zato da bi se umanjio taj osjecaj griznje savjesti (ili zato sto se procitalo u nekoj teoriji da se motra biti dosljedan)...
Ako tu "dosljednost" svedes na razumne stvari tipa onoga sto je u nekonm prethodnom postu napisala MC, noc je vrijeme kad se spava, onda to prestaje biti "dosljednost" i postaje nesto zdravorazumsko.
Cvijeto, ko da jesi marta. :mrgreen:
Sve si rekla.
Moji teško podnose da je ista stvar nekad da, nekad ne. Uopće, ta proizvoljnost nije kod A. dolazila u obzir od kad je bio beba. Kod D. jest nekoliko godina, ali bogami, dobro je to nadoknadio.
Sad, ako je iznimka, uz nju ide govor: Ovo je iznimka. Tata i ja znamo kad i koliko iznimki se može dozvoliti jer mi upravljamo novcima (prehranom, čime već...). Je li vam jasno da iznimka danas ne znači iznimku sljedeći put kad vam šune? Razumijemo li svi što znači riječ "iznimka"? :D
e, ovo mi se sviđaCitiraj:
mama courage prvotno napisa
i trudim se toga držati
iako, u ovom slučaju dojenja/nedojenja, trudila bih se doista biti dosljednom
ne zbog "poruke koju šaljem djetetu" (što je popularno reći), već zato da sebi uskratim dalju maltretažu
S tim da ne pišem ni o kakvim bitnim stvarima, koje bi ugrozile djetetovo sazrijevanje, lol. Ugrožavaju samo naše živce, kad se njih dvojica udruže i opale presing. cvijeta, to je presing!
Oooo, presing mi je poznat. Itekako. Vertex, ja bih rekla, ako moras o necemu posebno razmisljat, onda je to dosljednost, ako ne, onda je svejedno dosljedan, nedosljedan.
problem je ipak kad si nesigurna i neodlucna. i onda pomislis da je improvizacija vrlina. a dijete osjeti sce to i jos vise je nesigurno i neobuzdano. kao roditelj moras biti odlucan i drzati konce u svojim rukama, cak i onda kad si nedosljedan. dijete ne smije osjetiti tvoju nesigurnost i neznanje. sto ne znaci da ne smijes nesigurna biti, ali ne uvijek. to je onaj sigurni sustav o kojem smo govorile.
Vidis, kad ne spominjes bočice, oma se slazem.
marta, rekla bih da ti nisi za, ajmo reć, nametnutu dosljednost, dosljednost radi nekog cilja koji ti ne dođe prirodno, nego misliš da bi "tako trebalo". Slažem se, ali nije ni to za svakog. Tebi je ok jer tebi dođe prirodno znati i reći na šta pristaješ, a na šta ne (čini mi se).
Kad je netko sklon ići protiv sebe, nije loše da razmisli što i zašto želi i kako postupati da to postigne. I zapravo prema sebi bit dosljedan, prema svojim slabostima. Ne slažeš se?
Slažem se da kao roditelj moraš biti odlučan i držati konce u rukama, ali je ok i da djeca povremeno vide tvoje slabosti, kao i da te uvjere da nisi u pravu. Nisam za neko veliko zamantavanje i izgrađivanje slike nepogrešivog roditelja. U tom smislu i ono mantanje s predobrom mamom mi nije mi simpa.
Slažem se skroz s tobomCitiraj:
vertex prvotno napisa