Printable View
Dobro si to primijetila, vertex. Ljudi koji teško prepuštaju kontrolu najčešće doživljavaju pristup sličan casinom kao lijenost, nebrigu, nezainteresiranost. Zato što je suprotno od njihovog impulsa da ne puste da sve ode kvragu - jer će otići ako oni nisu uključeni.
A ja bih rekla da prepuštanje kontrole nije biranje lakšeg puta, može i to biti jako teško.
Jurana, slažem se i s tobom!
Hvala za ovu odličnu temu!
Mala su mi deca, ali imam primer sebe i mlađe sestre. Ja sam bila ono "odgovorno" dete koje su roditelji puštali da samo sebi strukturira vreme, slično kao casa. I kod mene je prošlo odlično što se školovanja tiče. Sve obaveze sam ispunjavala sama.
Sestra je bila malo drugačijeg karaktera, i valjda mama nije imala petlje za isti pristup i sa njom, ne znam. Uglavnom smo njene domaće radile i ja i mama zajedno sa sestrom, skoro celu osnovnu školu, kasnije je postigla donekle nekakvu samostalnost, koja se svodila na to da je razradila sebi mrežu drugarica koje će joj pomagati.
Jednako smo visokoobrazovane i jednako (ne)uspešne u životu.
Razlika je baš u toj životnoj samostalnosti.
Ja ću svoje životne odluke doneti manje-više sama, ona će preispitati sve ljude oko sebe dok ne prelomi nešto ovako ili onako.
Ali nisam sigurna šta je uzrok a šta posledica.
Jer ja sam od rođenja introvert, volim da radim i odlučujem sama. Ona je ekstrovert, i vene u samoći, mora uvek imati nekoga uz sebe. I sličnu situaciju vidim u karakteru svoje dece.
Sad razmišljam, šta je starije, koka ili jaje :)? Zašto je moja mama meni bez griže savesti uvek odgovarala da je "škola moja obaveza, ne njena", a sa sestrom sedela više sati uz domaći? Jedino čega se sećam kao dete je da je sestra bila beskonačno uporna i mnogo radije je pola sata moljakala mamu da joj pomogne oko domaćeg nego da ga za 10 minuta sama ispiše. Mene je uvek mrzelo da moljakam :).
da, tema je zanimljiva.
ja sam odgojena isto s onim - škola je tvoja briga. moja mama nije imala pojma ni o školi, ni o ocjenama, jedva bi na informacije došla. u potupnosti je prepustila meni odgovornost, pa i onda kad je zaškripilo. odnosno i onda kad sam nakon osam razreda osnovne s 5.0 došla u gimnaziju i zaredala trojke.
e sad, moj pristup. definitivno nisam kontrol frik, niti u jednom segmentu života pa tako niti u školovanju svoje djece.
dakle, vrlo malo se petljam u školske obaveze svog djeteta. ovog starijeg, s mlađom ćemo još vidjeti.
nit znam kad su mu testovi, nit znam što mu je za zadaću, nit znam kad će ga što pitati.
ali ono što ne mogu nikako izbiti iz glave, a to je ovo:
taj mentalni sklop imam usađen od malena. da se faks mora završiti pa kako god. pa nakon faksa, kako već - staž, socijalno... :lool:Citiraj:
Ne podcjenjujem obrazovanje, nikako ne, ali ipak mislim da je formalno obrazovanje, pogotovo kod nas, precijenjeno.
dok s druge strane nemam uopće mentalni sklop - poduzetnika. to je opcija koja mi niti ne pada na pamet. i to je sigurno mana. i to je taj dio koji ja nisam naučila, i onda teško mogu naučiti i svoju djecu.
dakle, da zaškripi, itekako bi uvela kontrolu.
i kad sve podvučem, iako se trenutno ponašam više-manje kao casa, mislim da sam , kad je mentalni sklop u pitanju, ipak bliža svimbinoj mami :mrgreen:
Istina je, i ja imam taj mentalni sklop usađen - faks, socijalno, zdravstveno i redovna plata.
No, ja mislim da je taj mentalni sklop dobar, najbolji što može biti u sredini u kojoj živimo.
Svakodnevno imam priliku sretati svoje prijateljice iz osnovne škole - bistre, pametne cure kojima jedino nije dovoljno usađivan ovaj gornji sklop, i nisu imale roditeljsku pomoć i podršku i donosile su pogrešne i loše odluke u tinejdžerskoj dobi.
I što reći, nikome od nas običnih šljakera danas nije lako - ali moj je život ipak nešto lakši od njihovoga.
Vjerujem da za casin pristup treba više živaca (barem bi meni trebalo), kad ti dijete nije samo od sebe previše odgovorno
prema svojim obvezama. Ne mislim ni da će iz takvog pristupa pojedinac automatski postati samostalna osoba. Ja sam bila
odlična, nitko mi nikad nije pomagao, ni u oš, a kamoli kasnije, pa nisam baš izrasla u neku samostalnu osobu, trebalo je tu puno vremena da stvari
sjednu na svoje mjesto, ako su ikada i sjele. Zapravo je najviše do karaktera, kako djece, tako i roditelja. Mene bi bilo npr. strah letargije
u djeteta, dakle da zareda loše ocjene i da mu to ne bude poticaj da uči više, već da zaključi o sebi da ja glup i da ne može više,
a lošu sliku o sebi je možda i nemoguće ispraviti. To ničem dobrom ne može voditi. Tako da - moj pristup je, ja ću dati od sebe
koliko mislim da treba, ako mislim da treba, sjedit ću s djetetom koliko treba, makar to bilo i, ne znam, i u 2. srednje, a ono što ne
mogu dati - neću dati. Ne želim doživjeti da sama sebi predbacujem da sam mogla djelovati, a nisam.
Zanimljiva tema.
Ne znam kojoj bi se "strani" priklonila, intuitivne su mi i jedna i druga.
No, ostaje pitanje, koliko daleko ići?
U casinom primjeru je sve ispalo kako treba jer se dijete "skockalo", a što da nije? Što bi bilo da nije došao do takve epifanije ("ja ne znam oduzimati, a svi znaju"), što bi bilo da je nastavio redati loše ocjene, pa čak i pao razred? Kada se (i da li se) uplesti?
Trebali ih onda pustiti i da budu samostalni i kompetentni u drugim stvarima (netko je spomenuo higijenu, sigurnost, prehrana)?
I ja sam sličnog mentalnog sklopa kao mima i cvijeta, s tim da me žalopojkanje o gospodarskoj situaciji kakvo slušam skoro cijeli život počinje
stvarno zamarati i onako dubinski smetati - ono, kad dajem djetetu jesti mislim si kako sam sretna da imam hrane da joj mogu dati.
A situacija je takva da svaki dan može biti da sutra neću imati. Nekad mi se čini kao da će se sve složiti kao kula od karata.
Mrzim tu ovisnost o novcu za preživljavanje, nekad bi najradije živjela na kakvoj farmi i proizvodila sve što mi treba za život, da ne ovisim
o nikome, ni o glupoj državi, ni o kreditnim rejtinzima, samo o sebi.
Ne mislim ja da je casin pristup odraz lijenosti ili nebrige! I kod nje je uostalom super ispalo. Ja bih taj rezultat ali bez ona tri mjeseca vrludanja ;)
Samo, taj pristup nije za mene. Ne bih ga mogla sprovesti. I gledati kako stvari idu krivo, cekajuci da dodje iz dupeta u glavu. A sto ako ne dodje, sto ako od neke tocke nema nazad? Nemam ja za to zivaca...ne ako je skola u pitanju.
Ma naravno da ne mislim da je jedina alternativa sponzoruša, dapače.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Ali se ne slažem da je formalno obrazovanje precijenjeno.
Kao što mi je svojedobno bio rekao tata (jes, i on je u toj priči :mrgreen: ), što se njega tiče, mogu raditi kao prodavačica u butiku ako želim, ali neka imam diplomu u džepu, neka si ne zatvaram ta vrata.
Doduše, toj priči onda nema nikad kraja: ako studiraš, pa imaj onda i super ocjene da si ne uskratiš mogućnost za postdiplomski, ili obavezno položi pravosudni da bi jednog dana mogla, ako ti puhne, raditi i kao odvjetnica, bla bla.
Ali tvrditi da je ta diploma precijenjena....
Vezano za ovo, meni je 7-godišnje dijete prevažna stvar da ju prepustim školi. Ne znam razumijete li, ali jednostavno moje dijete je meni važnije mnogo od njegovog obrazovanja. Meni je važno da on raste i razvija se, da postane samosvjesna osoba i to mi je važnije od faksa mu. Mislim da je iz straha da ne pođe po krivu, znak nedostatka povjerenja u dijete, u školu, u svijet. Ono, ja vjerujem da sve vi vjerujete u vašu djecu, da imate povjerenja u njih, a onda nam se svima servira da oko škole povjerenje nije dovoljno, da treba kontrola. Za brak je povjerenje dovoljno, za prijateljstvo također, za dijetu također, ali onda ta Škola, to se nikako ne smije prepustiti slučajnim hirovima djeteta ( dok brak prepuštamo, prijateljstvo također, pa i zdravlje- ljudi ponekad varaju u braku, ponekad nas prijatelji izdaju, neki ljudi puše pa nam ništa od toga nije dovoljno jak motiv da muža kad dođe kući dobro preispitamo gdje je bio, tko mu se svidio, kako je ona njega gledala, ili da prijateljicu pitamo, što je točno razgovarala s drugom prijateljicom, a šta je ta druga rekla, ili da recimo prestanemo napokon pušit, jest slatko, ponemo vježbat svako jutro.). Ponekad mi se čini da se prema toj Školi odnosimo kao prema svetoj kravi. Definitivno, ne mislim da je ovakav odgoj odraz lijenosti i nezainteresiranosti. Mislim da je mnogo lakše odradit stvari koje staljinistički radim ( tipa odlazak u krevet u mojoj obitelji) nego one gdje svjesno razgovaram i razgovaram i gledam kako moje dijete griješi ( tipa raspolaganje novcima)Citiraj:
Charlie prvotno napisa
Iskreno , ja tebi zavidim na mogucnosti da to provodis u praksi.Citiraj:
casa prvotno napisa
imam kod kuce dijete sa problemima koncentracije i organizacije , i nazalost moj stalni nadzor njegovog ucenja kosta me itekako puno zivaca i jos vise odnosa roditelj - dijete.
Uopce nemam potrebu za kontrolom , niti razmisljam o necem tako dalekom kao faklultet , jedino sto pokusavam je navesti dijete da preuzme odgovornost za svoje obaveze.
Cak ne niti navesti , nego plivam i lovim njegove obaveze , da se on ne bi ugusio u silnim nedovrsenim zadacama i skupljenim jedinica . Jer do sad on na to nije niti trepnuo . Cekam dan kada ce on imati osjecaj i odgovornost prema sebi , pa ce barem minimalno biti motiviran odraditi i ono za sto nije motiviran. Do sada se to jos nije dogodilo.
ono sto me tjesi je da kod mlade kceri , ne vidim tu tesku crtu , i sigurna sam da njoj niti blizu nece trebati policajac koji stalno nadgleda obaveze.
Casa, u ovom se slazem s tobom. Da je dijete vaznije. I cijenim tvoj pristup, razumijem razmisljanje iza njega.
Samo, ta skola je ipak neka ulaznica za bolju buducnost u vecini slucajeva, zato je tako tesko prepustiti posve kontrolu...ja se nadam da cu naci neku ravnotezu, da ne prepustim djetetu odgovornost dok se ne uvjerim da je spremno i da to moze, a mislim da cu uvijek negdje vidljivo ili manje vidljivo provodit nadzor; ali zadace ne mislim pisati, ne mislim odradjivati njihove obveze, uciti s njima osim kad me trebaju za ispitati...tko zna kako ce to ispasti, javit cu za par godina.
Teško te mogu razumjeti casa, naime, baš zato jer je i meni 7-g. dijete prevažno da je prepustim školi, pa ako se snađe, snađe..Obrazovanje, znanja, sposobnosti, vještine te prilično
determiniraju gdje ćeš sutra biti, tako jednostavno stvari stoje..
moram priznati da je i meni malo taj dio sporan kao i dijani, iako sa zanimanjem čitam ovo što je do sada pisala casa.
za ovo što želim reći će mi odlično poslužiti primjer produženog dojenja do magične 1 godine života djeteta:
što se to "preko noći" odnosno kada krene u školu promijeni u životu sedmogodišnjeg djeteta da odjednom jednu veliku obavezu ostavljaš samo njemu?
sigurno ne odraste i ne postane zrelije od jučer do danas.
ako si mu "do jučer" pružala pomoć u puno drugih stvari tipa vezanje pertli, brisanju guzice, čitanju knjiga prije spavanja... što je sa školom drugačije?
ok, nećeš mu dupe brisati sa 9 godina, ali valjda nećeš ni "asistirati" kod domaćih i drugih školskih obaveza do fakulteta!
moja je inače samostalna, ona vodi brigu o stvarima koje ja zaboravljam :roll:
ali dogodilo joj se da je zaboravila da joj nastava petkom popodne počinje u pola 12.
u 11:15 frka, panika, nije završila zadaću, plače, očajna je...
naravno da sam ju smirila i da je brzinski nekako ipak stigla s desetak minuta zakašnjenja.
i naravno da sam u petak za 2 tjedna i ja upregnula mozak i podsjetila ju, iako nije trebalo, da joj nastava počinje ranije.
i uopće ne mislim da će ona prestati misliti na svoje obaveze ako sam zajedno s njom mislila i ja.
ok, postoji mogućnost da to sve skupa kruće i strože zvuči nego što u stvarnosti je. ali svakako mislim da si ti znala s kime imaš posla, zar ne? i da će ti dijete upaliti.
možda na guranje, ali će kliknuti, prije ili kasnije. da si procijenila drugačije, vjerujem da bi se više uplela. je li da? :mrgreen:
što me "muči"...
zar je od ranije postojala odluka da ćeš ga tako odgajati, odnosno, postavljati se u pogledu njegove škole?
često, često se sjetim jedne izjave koju jednom daaavno reče klo-klo, parafraziram:
"šteta kaj ne možeš dobiti neki prototip djeteta prije nego ga stvarno počneš odgajat" :lol:
oni koji imaju više djece znaju vrlo dobro da univerzalan odgoj nije primjenjiv na njihovu svu djecu, a kamoli svu djecu.
pa skola je nova obaveza i, kao i svaka nova, nije spremna na nju 100% preko noci.
sjetite se pospremanja sobe. dijete je u odredjenom trenutku spremno preuzeti obavezu pospremanja za sobom, no ono ne zna sta znaci pospremljeno odnosno nema iste "kreiterije".
pa u pocetku spremamo s njima, pa nakon nekog vremena dolazimo u kontrolu i govorimo sta bi jost rebalo pospremiti, a onda u jednom trenu pospremi samo, bez da mu se ista kaze i bez da se dodje u kontrolu.
jednom. :mrgreen:
joj, casa, oprosti ako zvuči kao prozivka, nisam tako mislila.
jako, jako mi je zanimljivo čitati što pišeš i ne kritiziram tvoj način, samo puno o tome razmišljam zadnjih dana i zanima me.
ja mislim da je ovo urbana legenda :mrgreen:Citiraj:
leonisa prvotno napisa
rekla sam jednom :D
to moze biti i kad odsele :D
Nadaš se da će i taj dan doći?Citiraj:
leonisa prvotno napisa
(i to polako postaje urbana legenda)
:lol: NMON
postat cete "u moje vrijeme..." ekipa, a jos ste plemladi :p
Nije, ali opet ovisi o djetetu. Kod jednog mi je ovo uspjelo od kad je znao stajati ( ustvari, takav je, nema tu moga utjecaja, sprema i meni ako smatra da treba), kod drugog nikad ( a vjerojatno ni neće, ako ne nađe neku ženu koja će ga to naučiti. Ja nisam uspjela.)Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Meni se čini, casa, da si pogodila način i trenutak da iz situacije u prvom razredu izvučeš maksimum, i da ti klinac pritom stekne iskustvo koje će ga odrediti kroz život.
Nemoj se ljutiti što pitam, jesi li gospodina prljavca pokušala ostaviti tri mjeseca neopranog, brijem da se ništa strašno ne bi dogodilo a vjerovatno bi na svojoj koži (doslovno :lol:) naučio kakve posljedice to donosi :mrgreen:
Šalu na stranu, skroz sam sa svojim prvašićem na tragu ovog što pišeš, jučer ga nisam sjetila da ponese plišanca za engleski a danas je išao bez zbirke iz matematike :mrgreen:
Ali zato već zadaću piše sam, torbu sprema sam i stidljivo pokušava organizirati vrijeme prije škole (nakon što me prije par dana upilao s odugovlačenjem).
Ipak mislim da ne bi imala petlje s računskim operacijama ili slovima.
Na kraju se pitam koliko uopće ima utjecaja odgoj, a koliko je do karaktera djeteta i njegovog sazrijevanja.
Ne mislim da bi bilo isto da dijete raste na cesti prepušteno samo sebi ili u obitelji sa sređenim odnosima.
Ali ove naše dileme: malo strože - malo popustljivije, malo više - malo manje kontrole i sl. Koliko u konačnici mijenjaju rezultat?
ma ja mislim da ti detalji malo utječu. malo na karakter osobe, al utječu na nekakve buduće stavove.Citiraj:
NetkoMiOteoNick prvotno napisa
a najviše utjecaja imaju na naš svakodnevni život.
ovisi kakav si karakter. što kaže charlie, živce bi joj pojelo da na silu ništa ne poduzme, a mali tri mjeseca reda minuse i jedinice iz zadaća.
na guzicu bi mu rekla, ajd sad sjedi i piši tu hebenu zadaću.
s druge strane, dok sam dolazila po j u školu, i slušam te roditelje koji znaju sve, ama baš svaki detalj iz svakog predmeta, i kad pišu, i koliko su pisali, i koja su bila pitanja i šta je pitala pod satom, i šta je pitala prije sata, a šta poslije sata, isto sam se kao neki vanzemaljac znala osjećati.
znate ono, sutra pišemo prirodu. :mrgreen:
ne znam tu, ali znam onu trudni smo :mrgreen:
Nisam znala da ću tako odgajati dijete, nego jednostavno kad je krenuo u školu, ja sam radila s radnim vremenom, nešto rano ujutro, pa oko 11, pa opet od 4i po do 8, 9 i onda sam shvatila da ja i moje dijete svo to vrijeme koje provodimo zajedno od 12 i po do 4 provodimo u školi. Da ja nadgledam, da on neće, da se samo s njim borim i da imam dojam da ga više ne vidim. Otvorile su mi se oči, jer sam se nedavno rastala i shvatila daja ne želim živjeti tako. Znam da je teški kliše, ali ono baš sam shvatila da ja od svog života zahtijevam više. I tako, nakon što sam cijeli tjedan i subotu radila, shvatila sam da ja ne želim nedjelju provesti u ratu s vlastitim djetetom. Inače, sam sigurno kao karakter sklona biti smirena, tiha sam, strpljiva, i završila sam filozofiju. Imam troje djece i apsolutno sam uvjerena da ću ovo provesti s dvojicom mališa od prvog dana, kao što i oni imaju pravo u krevetu ne spavati. Znam da će srednji sin početi pisati zadaće odmah, a za najmlađeg si dajem jedno polugodište. I nemam muda pustit prljavca da se ne pere. To nek netko drugi proba pa nek javi... :lol:
ovisi i o karakteru djeteta i roditelja. ja sve i da hocu znati svaki detalj sto se dogadja u skoli ne mogu. moja samo prica o svom decku.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
s druge strane, to mi je jedino i zanimljivo. znam da mi za koju godinu ni o tome nece pricati :mrgreen:
I mislim da se ovim malo strože malo manje strogo... jako mijenja krajnji rezlutat. Nekako ne vjerujem da će netko postat serijski ubojica uz malo strožu ili popustljiviju majku, ali iz okoline čini mi se da o atmosferi u obitelji ovisi koliko će vlastitih potencijala dijete ostvariti. Tipa,Janica ne bi bila velika skijašica da joj tata i mama nisu bili sportski freakovi. Ne hvalim i ne kudim ih, već samo kao primjer.
Pa da, da su je npr. pustili da sama određuje kad će i koliko trenirati :mrgreen:Citiraj:
casa prvotno napisa
Mislim, casa, da si ti negdje, više ili manje intuitivno, naslutila gdje će koji tip ponašanja upaliti kod tvog djeteta, bolje poznaješ i sebe i njega nego mi što čitamo. Da si nekako znala, a to uvjerenje i sigurnost su vrlo bitni, da će se toj glavi pojaviti i sram i neugoda oko škole i zadaće, a opet, da nemaš volje/živaca/želje/čega god istu stvar primijeniti i čekati na polju higijene ili odlazaka iz vidokruga roditelja navečer. Netko drugi bi baš suprotno, manje polagao pažnje hoće li prljavcu biti neugodno ići flekan ili masne kose, i tu čekao klikera u glavi, a sustavno i aktivno krenuo usađivati radne navike oko školskih obveza.
ovo je ključno :lol:Citiraj:
leonisa prvotno napisa
vjerujem da je casa nanjušila što jedino može upaliti kod njenog sina i na koji način on može naučiti istinski lekciju
zato ponavljam da je jako važno o kakvom se djetetu radi - mislim džaba ti da ga pustiš da se sam dozove pameti ako njega nije briga što nešto ne zna ili zna manje nego drugi
ili zaključi da nije dovoljno pametan ionako, pa prihvati da je lošiji od drugih
Necu u detalje, osim da u jednom trenutku koji je dosta udaljen od pocetka price krenu opsesivno prat noge, prat guzicu, prat kosu i još malo prat zube, dodatno, pa presvlačit prljave gaće i čarape i namještat frizuru.Citiraj:
casa prvotno napisa
E recimo, ovo se meni čini onako prenapuhanim, recimo. Mislim da za to gdje ćeš sutra biti važan je cijeli niz stvari koje uopće ne vježbamo s djecom, recimo socijalni odnnosi ( koliko ljudi jednostavno ne zna ponašati se na poslu, ono nisu u stanju reći ja ne mogu ostati dulje ako mi ne platite na civiliziran način odlučno, koliko ljudi ne zna procijeniti kad treba zašutiti na razgovoru za posao nego drobe li ga drobe) ili briga o zdravlju ( koliko odraslih doručkuje, kako se nosimo sa stresom), poznavanje samog sebe i svojih potreba ( koliko ljudi bira pogrešne partnere, koliko ljudi jzna procijeniti imaju li kapaciteta za neki privatni biznis) . Čini mi se da je škola samo jedan aspekt tog gdje će tko biti. I nije sigurno važniji od zdravlja ( mislim da ako uzmemo primjer socijalnih vještina netko će reći da tko je stručan i kad je pomalo autističan napredovat će, pa mi se čini bezveze da se oko toga kačimo jer nije mi to point). Recimo, ja odlučim da ima da završi faks, pa dijete pod pritiskom uči i uči, pa pije hektolitre kave na faksu i daje ispite, pa završi faks i odrađuje staž i trudi se i radi, i ne doručkuje, i puši, i ne bavi se nikakvim sportom izuzev jurcanja po djecu na sto aktivnosti, pa ga s 40 strefi srčani... Mislim, znam da je ekstrem, ali jednako tako je pomalo ekstrem i reći da škola određuje gdje će tko biti. I zato mi se čini da obrazovanje, znanja, sposobnosti i vještine nisu jednako škola.Citiraj:
Dijana prvotno napisa
Uz to, ja osobno mislim da je to gdje ćeš sutra biti, jako malo bitno. Poznajem blagajnicu u malom dućanu s velikim kreditom koja, čini se, ima život ispunjeniji nego mnogi moji na doktoratu sa super plaćama, pametnim polovicama i zgodnim stančićima. To gdje ćeš biti je samo olakotna okolnost da lakše budeš tko ćeš biti.
I upravo to mene najviše kopka. Ono, možda bi mi mali pobjedio na Klokanu, da sam ja sjedila nad njim, i dovikivala dvaput dnevno; Vježbaj matematiku. Tko zna što bi sve otkrio o sebi da ga ja natjeram? Možda djetetu ide super njemački, a nije upisao jer on ne želi, a ja ne stišćem. Možda bi napokon počeo ići na natjecanja iz sporta ( trenira već 3 godine , ali ne ide jer nije dovoljno dobar i boli ga briga) da ja vodim na trening bar 4 puta tjedno. A on ide 2 3 jer mu se ne da toliko trenirat. Možda bi jednog dana bio Olimpijac da ja kažem: Ići ćeš svaki dan umjesto da se bezveze motaš okolo... ( Moj sin uopće nije atletski tip, bar ga ja ne vidim takvim, i baš zato navodim ovaj primjer, jer možda zbog mojeg neinzistiranja ni dijete ne otkrije neku svoju novu karakteristiku.) Uglavnom, ovo je jedino što je meni sporno... A onda opet, kako znati da je pobjeda na Klokanu njemu dovoljno vrijedna da vježba i vježba...Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
sležem se s casom što se tiče posta o tome gdje će tko biti ili neće biti
meni je obrazovanje , tj. znanje važno jer znanje je moć što bi rekli
i recimo jedan portir u bolnici npr. može biti samo portit, a jedan recimo kirurg može za ne daj bože biti portir a može i operirati, može birati
recimo, u ratu se čovjek nagleda svega, to je super primjer zato jer ljudi ostanu bez svega i kreću od nule preko noći
no s druge strane, mislim da obrazovanje šljaka samo kad je nadogradnja na dobru bazu a da je životna škola opet iznad svega
ono, imaš ljudi koji visoko kotiraju u akademskoj zajednici a s druge strane su doslovno nesposobni za samostalan, svakodnevan život
po narodski, dijete bi ga prevelo žednog preko vode
i uvijek na to pomislim kad vidim neke roditelje u svojoj okolini koji uče s djecom, lekciju po lekciju, uživljavaju se u svaki test, ispit, lektiru
pa roditelje koji uče za kolokvij i ispit sa svojom djecom, što je meni onako, van pameti
mislim, pomalo se i divim takvoj požrtvovnosti i volji, ali samo na trenutak
jer ne bi htjela imati dijete na faksu koje bez mene nije kadro ni pišljivi ispit položiti
smatrala bi to osobnim propustom - kako išta može samostalno onda obaviti, čemu sam ga to naučila, tj. propustila naučiti?
Upravo tako, ja poznajem dečka koji je završio jaki faks iz zdravstva, uz maminu pomoć, potporu i poticaj, u vidu žena je s njim naučila anatomiju i mnogo više. Kasnije se zaposlio, mama je praktični s njim proživjela staž ( nije dolazila na sam posao, ali ama baš sve je znala o kolegama, atmosferi...) i onda se oženio. I tu su nastali problemi, jer ženi nije bilo normalno ni drago da se mamu zove svaki dan poslije posla. Dakle, nije ju se zvalo oko braka, djece, stana, nego oko posla... Prestao je, uz puno rada njegove žene... A mama je još neko vrijeme znala nazvat snahu da provjeri je li sve prošlo u redu na poslu... Mama je inače normalna i draga žena, nije neki control freak, nije se nikad miješala u njihov brak ni odgoj ni kredit, ali ovo s faksom ju je malo ponijelo. Željela je da sin završi za doktora i nije to željela prepustit slučaju jer je znala da on to može. ( I postojali su minimalni preduvjeti, bila je u penziji a opet dovoljno aktivna da je u stanju pratit fakultet i čitat, čitat)