koliko sam inforamirana, psiholozi od 3 godine preporučaju kolektiv, pogotovo ako je moguće izvesti da to bude samo na 4-5 sati dnevno
Printable View
koliko sam inforamirana, psiholozi od 3 godine preporučaju kolektiv, pogotovo ako je moguće izvesti da to bude samo na 4-5 sati dnevno
Ali ga vecina NE bi preporucila prije trece ako se ne mora.Citiraj:
tina55 prvotno napisa
sto bi to znacilo?
da oni koji isu u kolektiv prije 3 su osteceni?
da se sa 3 dogodi carolija pa je svako dijete spremno za kolektiv?
Da je kolektiv u vidu vrtica dobar za bas svako dijete u dobi od 5 godina?
nemam ja nista protiv vrtica , meni odgovara, a dijete se ne buni previse.
ali da je to nesto sto je nuzno za njezin razvoj i socijalizaciju - e, pa , nije.
Priznajem da apsolutno nisam razmišljala o ovakvim aspektima prisećanja nečeg sa druge teme.Citiraj:
casa prvotno napisa
Zaista ću izbegavati to ubuduće :(.
Rekla bi da previše filozofirate. A opet s kojim pravom to mogu reći kada ste sve mame i živite tu svoju teoriju i u praksi. Onda mogu reći da mi je drago da će budućnost imati izvjestan broj kompetentne djece. Pa se opet čudim i pitam kada stignete tako promišljati o svim tim aspektima odrastanja i odgoja vaše djece. U svojoj dobi od oko 30-te bila sam sretna da mi je dijete u vrtiću pod sigurnim nadzorom i zbrinuto. Da li je takav stav i način ostavio traga na budućnost moje djece...ne znam. Obraćati pozornost na neke stvari ima smisla kada imaš ili znaš drugu opciju.Citiraj:
oka prvotno napisa
Baka , to je to.
kad imas izbora -biras.
kad nemas izbora-radis ono sto mislis da je najbolje u tom trenutku.
i to je to.
ono sto sam mogla birati, birala sam.
ono sto nisam , napravila sam sto sam mogla i nisam vise razmisljala sto bi bilo da je moglo biti drugacije.
logično mi je da struka da svoje mišljenje na temelju istraživanja, a sad netko može birati, netko ne može, netko je iznimka, netko nije, a i nismo ni mi svi odrasli u idealnim uvjetimaCitiraj:
sirius prvotno napisa
Sa 3 godine je dijete spremno za socijalizaciju sa vecim brojem osoba i vrsnjaka.
ali nije nuzno da to bude -kolektiv.
Niti jedan psiholog nece reci da je kolektiv nuzan. Socijalizacija -da.
ali ima socijalizacije i izvan kolektiva , zar ne?
XCitiraj:
sirius prvotno napisa
XCitiraj:
Mima prvotno napisa
Isto tako netko je napomenuo da nije išao u vrtić i da se radi toga loše prilagodio u školi.
Mislim da je to vrlo nategnuto.
U mojem razredu bilo je 28 djece ni jedno nije išlo u vrtić i opet je bilo teške adaptacije, vrlo lagane ili nikakve,... ovisi o karakteru djeteta.
Osobno smatram vrtić vrlo korisnim, ali baš neophodnom razvojnom stepenicom, nikako ne. I da bi za dijete trebalo biti svakako bolje da ide u vrtić u dobi od 3 godine, a ne da je doma s mamom, opet nikako ne.
Naravno, napominjem smatram da je socijalizacija nužna, ali vrtić nije jedino mjesto gdje se dijete socijalizira.
Kao i boravak u školi, sjajno je i lijepo kad dijete nakon škole napiše zadaću, ne nosi doma knjige, ne trebaš doma ništa pregledati,... ali eto kod nas nema boravka i što sad?
I dodala bih, kao što sam napisala da se točno zna koja će mama odustati od vrtića, tako se točno zna i koja će skočiti za dugo dojenje, koja protiv dojenja, koja za carski, koja za prirodni porod, koja će uvijek napomenuti da bebu treba staviti kakati iznad bidea, koja će skočiti na tablicu dohrane, koja na platnene pelene, koja će skočiti na temu vjeronauka, koja na temu cijepljenja, koja na na neimanje bake, koja na "iskorištavanje" bake, koja protiv bake, koja za baku, koja za antibiotik, koja protiv,...
Sve su to naši osobni stavovi koji nas na neki način obilježavaju, a bome i naš odgoj.
Dok jedan stav ne "preuzme" cijelu osobu, to je ok.
Kad bismo pošli od pretpostavke da je jedno popuštanje na moguću manipulaciju dovelo do trajnih posljedica za budućnost djeteta, mislim da odmah možemo svi dati otkaz na mjesto roditelja, jer smo svi upropastili djecu.
Anemona , boravak u skoli za sitnu djecicu je nuzno zlo.
za roditelje-blagodat , jer je dijete zbrinuto.
svaki psiholog ce reci da je za dijete bolje da boravi u skoli 4 sata, i ima pomoc oko ucenja 1:1 kod kuce, posebno ako ima bilo kakav problem(cic) u ucenju.
Mislim da je ispis u ovom konkretnom slucaju sasvim na mjestu... Svi mi znamo masu ljudi koji su isli u vrtic i masu onih koji nisu, a cini mi se da nikoga od njih to nije odredilo... Ja zaista mislim da je vrtic nacin da roditelj koji radi zbrine dijete koje nema ko drugi cuvati... Prica o socijalizaciji i kolektivu mi uopce ne pije vode u dobi 1-5 godina. Valjda se dijete moze druziti s vrsnjacima i na drugim mjestima?
Zivim trenutno u drzavi gdje se taj stav da dijete mora u kolektiv tako ukorijenio da je to za nevjerovati. Ovdje lokalci uglavnom imaju dadilje koje zive s njima i 24h brinu o djeci. I onda s 2 godine dijete upisuju u vrtic, dadilja ga vodi i ide po njega, u medjuvremenu sjedi kuci... Helouuu
Istina, ali opet dobro dođe, jer nitko od nas ne da otkaz kad dijete krene u školu.Citiraj:
sirius prvotno napisa
neznam sto bih vam napisala za manipulacije, moze biti, nemora biti...tesko je reci, no sam moment ispisa iz vrtica ne smatram kljucnim momentom, ako manipulira, manipulira...ako mama kuzi, kuzi, ako ne ne... no 3 tjedna potistenosti nikako ne smatram manipulativnim potezom
moj je isao u vrtic od trece, od prvog dana je ostao cijeli dan bez takozvane adaptacije, jer jednostavno nije bilo potrebe.
problemi su krenuli kasnije, i pocelo je biti sve vise dana koji su pocinjali sa:mama ja ne zelim u vrtic...trajalo je i trajalo...sad vec trecu upisanu godinu,s njegovim 5 godina i ispisala sam ga, jer se vise nisam imala snage boriti, i placati za nesto sto ne zeli. zadnji dan je sav sretan trcao kroz vrtic i hvalio se kako je ispisan. a tete su bile odlicne i grupa neproblematicna
a socijalizacija...meni je taj momenat bio najbitniji, zivimo prilicno izolirano na otocicu sa sacicom stanovnika, tako da sam ga htjela voditi u grad zbog djece, koje tada nije bilo. prilikom pregovora sa vrticem, kada sam rekla pedagoginji da ga zelim upisati zbog socijalizacije. dobila sam odgovor da socijalizacija pocinje sa 4 do 5 godina...ostala sam prilicno paf. posto se i ja obrazujem za pedagoga(i trenutno sam educiranija od doticne) i ucimo da socijalizacija pocinje od prvog kontakta sa majkom dok je djete jos u trbuhu...al ajd ocito je rijec o nekoj drugoj socijalizaciji
malo sam umorna, pokusavam post napisati cijeli dan,al kako postovi idu i idu,na kraju sad uopce neznam sto sam konkretno htjela reci
Ne mogu vjerovati sto si neke odgajateljice dopustaju. Ne vjerujem da te djete od 3 godine manipulira suzama. Ovdje nije u pitanju cokolada ili igracka, nego potreba za majcinskom bliskoscu, koju joj jedino ti kao majka mozes dati. Zalosno je sto smo mi ljudi "najpametnija" bica na zemlji, a opet se mozemo samo ugledati na zivotinje kad je u pitanju odvajanje. Mladuncad je uz majke stalno. Onda dodju do toga da im se interesi razilaze i tu pocinje polako odvajanje. Ptice bacaju mladuncad iz gnjezda kad su sposobni brinuti se sami za sebe. Mnogi trogodisnjaci ce biti ok u vrticu, nekima treba malo dulje. Nisam pedagog, samo sam majka koja se oslanja kao i ti na vlastiti instinkt i moj instinkt mi kaze da si ispravno postupila. A pedagogija...mnogo je puta zakazala do sad...
točno to baka, najbolje rečeno.Citiraj:
baka prvotno napisa
neki mogu dozvoliti djeci adaptaciju mjesecima po 15 minuta u vrtiću
ili im dozvoliti da se uopće ne adaptiraju,
a kad nemaš drugu opciju, jednostavno se moraš pomiriti s onim što se događa
i molit se da što prije prođe, da se što prije prilagodi.
mi smo s malim imali krizu koja je trajala par tjedana,
u vrtiću nije ništa pokazivao, ali doma se bogme jedva izdržavalo s njim.
Tako je. Ali čovjek ponekad nema izbora - to smo zaključili.Citiraj:
sirius prvotno napisa
S druge strane, djeca koja bila u redovnom 10-satnom programu u vrtiću nemaju nikakvih problema kad krene boravak, a svjedočila sam tome da mnogi drugi imaju. I u tom trenutku bilo mi je drago što su moji sinovi "cijepljeni" na kolektiv od malih nogu. Iako smo u početnim školskim godinama imali problema s obojicom (nebitno - rješavalo se kod logopeda i uz puno angažiranja doma) izdržali su uredno. Da su krenuli tek u školu bez prethodnog iskustva vrtića, mislim da bi to bilo neizdrživo i njima i meni. Ovako su moja djeca imala kondicije i fizički i psihički izdržati tih 10 sati. Sva sreća, jer trebalo im je.
Ali baka dobro kaže - svaka obitelj ima svoju mjeru. Da sam mogla birati (a falabogu nisam jer imam posao, nemam koga da mi čuva djecu doma i sve tako) možda bih od dobre namjere izabrala nešto što bi se pokazalo lošim. S druge strane, da se ovo rješenje (vrtić, boravak) pokazalo izrazito lošim, možda bih tražila alternativu. Ovako - moje mlađe dijete je bilo frustrirano školom zbog disleksije, i što sam mogla? Ispisati ga? Reći "mama će ti čitati do kraja svijeta" ili zapeti svim silama i naučiti dijete da se nosi sa svojim problemom? Uspjelo je. ALi nikada, baš nikada nije vidio da se odustajanjem bilo što postiže. Umjesto odustajanja, mi smo zajedno tražili način kako da se izađe na kraj s problemima. To je ono što ja želim naučiti svoju djecu. Ali ne pada mi na pamet tvrditi da je to prava mjera i za sve ostale.
Normalno je da djetetu fali mama i točka, normalno je da dolazi do promjena u ponašanju, da je drugačije e onda ne bi bilo normalno.
Moj mali je meni osobno lijepo rekao, tužan sam za tobom, ti mi fališ iako mi je lijepo u vrtiću, naravno na samim počecima.
I dan danas nakon duge bolesti idu jedan dan suzice jer je pravi putrek, ali ja ZNAM da tamo uživa, da je veseli, čak najveseliji i nasmijani u grupi, zovu ga: 'di si ti mali smješko'
A da ne govorim da sam se za njega bojala do neba, miran, tih, nježan, brižan....u vrtiću, ljudi dragi, ja osobno ne mogu vjerovati koliko na očigled njemu dobro taj vrtić nosi za njegovu budućnost i taj njegov mirniji temperament.
Mayato, ti si napravila ono što je poriv kod svakog roditelja i ti kao mama i kao mnogo mama moraš se nositi sa tom odlukom.
Ja ti to kažem ovako: ja sam takva i samo tako mogu reagirati u xy situaciji i ne mogu si pomoći, dok netko drugi reagira drugačije, možda pametnije i nikako mi ne pada na pamet osuđivati druge, a isto tako ne želim da drugi osuđuju mene radi naših vlastitih životnih postupaka. Ne možemo svi biti, raditi i osjećati isto, je tako?
Zato, ispisala si ju iz vrtića, smatraš da si učinila dobro za tvoje dijete, ok, prihvati to i ne preispituj. Previše je život težak da se toliko zamaramo pojedinim postupcima.
joj, ja danas vodim m u vrtić i gledam ove male pinklece od 2-3 godine (koliki su bili i j i m kad su krenuli) i sjetim se ove teme. moš mislit kako je njima do socijalizacije i društva i kolektiva i teta.
dajte molim vas.
stoje na onim vratima i sto puta grle i ljube mamu, malo suza pa igra. a šta će drugo.
druga stvar bi bila da se radi o 5-6 godišnjem djetetu, pred školu.
onda bi ova tema i imala smisla.
al trogodišnje dijete s nezaposlenom mamom koje ne ide u vrtić - ma gdje je tu problem :?:
A ja nekako ne vjerujem da ljudi mogu svladati u potpunosti tu vještinu barem do kraja puberteta. I ne mora to biti samo emocionalna potpora mame i tate nego bilo čija - bake, djeda, društva u vrtiću i školi... Mislim da je to jedan od izvora odakle potječe potreba za sličnosti s vršnjacima, potreba da se, kao djeca, drugima svidimo i da budemo kao drugi.Citiraj:
casa prvotno napisa
I mislim općenito da je veliki uspjeh postići tu samodostatnost, da se ugodno osjećamo u vlastitoj koži bez obzira na druge ljude. Očekivati to od troipolgodišnjeg djeteta je možda mrvicu previše.
XCitiraj:
joj, ja danas vodim m u vrtić i gledam ove male pinklece od 2-3 godine (koliki su bili i j i m kad su krenuli) i sjetim se ove teme. moš mislit kako je njima do socijalizacije i društva i kolektiva i teta.
dajte molim vas.
stoje na onim vratima i sto puta grle i ljube mamu, malo suza pa igra. a šta će drugo.
druga stvar bi bila da se radi o 5-6 godišnjem djetetu, pred školu
tako je. a još govorim iz perspektive mame čije je dijete prihvatilo vrtić kao malo koje, ali zaista.
po kojoj je to teoriji normalno?Citiraj:
ivy prvotno napisa
imam 4 djece koja nikad nisu vrištala po noći.
Točno to.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
XCitiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Moja djevojčica je sa 22 mjeseca krenula u jaslice jer sam tada još radila. Bila sam zadovoljna kako se snašla, u onom kaosu prvih dana kada su druga djeca vrištala i srce bi mi pucalo vidjeti ih, ona bi ostala bez problema, dala mi pusu i rekla pa pa. Ni inače kada bi je morala ostaviti negdje nikad nije plakala za mnom i uvijek bi me veselo dočekala. Nakon dva tjedna jaslica potvrđena mi je trudnoća i ostala sam doma na čuvanju. Prvo što sam učinila bilo je da je ispišem i da bude sa mnom. Naišla sam na nerazumijevanje, ali nisam požalila ni trena. U ta dva tjedna jaslica još je bila beba u pelenama, na cici, sa vokabularom od deset riječi - do drugog rođendana, dakle u dva mjeseca doma (iako smo najmanje bile doma), samoinicijativno se ostavila pelene, rekla cici pa-pa i postala prava pričopričalica. Svako popodne se igra s drugom djecom i sretno je dijete. Ono što želim reći je da je vrtić spas za roditelje koji rade, imaju obaveze, a super je i za djecu, ali u tim prvim godinama, ako je moguće, djetetu je ipak najbolje s roditeljima. Za socijalizaciju ima vremena, prije škole svakako planiramo da ide u vrtić, ali voljela bih ja biti ona koja joj je dala temelje i ulila povjerenje u svijet prije nego sama krene u njega.
cvijeto, da opet ne citiram tvoj post, točno tako
To jeste sve tako, kada mama nema izbora, nema ni puno preispitivanja, ali u slučaju mayato, kakvu lekciju bi ona prenela detetu da je ostalo u vrtiću?Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
"Moraš ići u vrtić i snaći se sama bez pomoći ikoga sa svojim problemima kako znaš i umeš iako je mama kod kuće i može da te čuva. Ali je mama rešila da ti savladaš tu lekciju baš sa tri godine jer mama misli da će to biti dobro za tebe kasnije u životu?"
Ja eto, ne bih imala tu unutrašnju sigurnost u sebe da tvrdim da znam da je za dete bolje da ostane u vrtiću kada od nje primam signale da ona to ne želi do te mere da joj je strah od vrtića glavna preokupacija u životu.
U toj situaciji mislim da dete ne bi naučilo lekciju da nema odustajanja kada su stvari gadne, nego da će mama da sprovede svoju volju bez obzira na to kako se dete zaista oseća-a meni to nije neka lekcija naročito vredna učenja.
Ja sam upisana u vrtić sa 4 godine. I mrzela sam ga. Nikad ga nisam zavolela. "Adaptirala" sam se tek u predškolskom. Prvu godinu sam zurila preko ograde, smišljala kako da pobegnem, mislila na kuću, bila izrazito nekomunikativna.
A moja mama se vratila na posao kada sam ja imala 6 meseci, čuvale su me bake do 4. godine po 10 sati dnevno.
Pri tome sam dane provodila u igri sa 4 dece iz komšiluka i to sam obožavala, znači ne može se baš reći ni da sam bila vezana za maminu suknju niti da sam bila izolovana od dece i nesocijalizovana.
Ali vrtić sam mrzela. Dosadna i nezainteresovana teta (jer sam jednu drugu maštovitu i angažovanu obožavala), uz dvosatno gledanje u plafon za vreme spavanja, su bili prosto deprimirajući za mene.
I sećam se kako sam danima maštala da ostajem kod kuće i da više nikad ne moram u vrtić.
I mislim da ne bi bilo apsolutno nikakve štete po moju ličnost niti razvoj da sam u vrtić krenula sa 5, ili 6 godina. Samo bi uštedela sebi osećaj mizerije i ljutnje toliko jake da ih se evo sećam do današnjeg dana. Naravno, odavno se već ne ljutim na majku, i svesna sam da nije imala izbora, ali na osnovu svog iskustva odgovorno tvrdim da meni bar prva, a verovatno ni druga vrtićka godina nisu donele nikakvu naročitu korist. Jer ja sam van vrtića bila veselo i socijalizovano dete sa svojim društvom, a u vrtiću utučeni mrgud.
E sad, da sam imala onu drugu tetu ili bila u nekom drugom vrtiću, ko zna kako bi bilo? I dalje mislim da to što dete odbija jedan vrtić sa tri godine, ne znači da ne bi prihvatilo neki drugi vrtić ili čak isti taj sa 4-5-6 godina.
Držanje lekcije o neodustajanju detetu od 3 godine samo radi lekcije-ma, ne znam da li su korist i šteta tu u dobroj srazmeri.
gledam ja ovu svoju, skoro dvogodisnjakinju, doma, i ne mogu shvatiti o kakvoj se to socijalizaciji radi.
pa i s 3g. sjecam se starije s 3 i razvojnog procesa igri u skupini djece. puno vise joj je trebao odnos 1 na 1 nego drustvo vrsnjaka. u skupini se igrala kad je i ako je morala, u toj dobi jos uvijek je bila centar svog svijeta i igrala se- sama.
stoga, ako ima izbora, ako dijete ne zeli, ako majci ne smeta, cemu drama? ici ce kad ce biti spremno.
ajde (4)-5-6, al s 3?
generalno sam stava da dijete ucini samovoljno i samoinicijativno ono na sta je spremno i ako ima mogucnost izbora da ga se priceka.
Ako roditelj dosljedno ne povlači svoje odluke, ni onda kad mu se čine krive, ili samo nije siguran jesu li ispravne, to po meni uglavnom pokazuje strah od gubitka moći. I strah od budućnosti.
Postoje situacije kad će djeca istjerat svoje, a mi ćemo bit u krivu što smo popustili. Naravno. I to će im dati krila da sljedećeg puta malo upornije gnjave. Ali to nikako ne znači da nas nikad ne smiju vidjeti kako mijenjamo mišljenje.
I sve je to reverzibilno. Ako u nekom periodu malo zas...tranimo :D, popravit ćemo već kasnije. A ako dijete treniramo u neodustajanju s tri, svejedno s njegovig 7 možemo sve poslat u kupus.
Zato, ništa tu nije sudbinski. I ne treba se bojati blagosti.
Pulinka, točno su ovakve moje uspomene iz vrtića - tete sa kojima nisam mogla uspostaviti nikakav odnos, jednostavno me nisu 'vidjele', grupa u kojoj se nisam znala snaći niti probiti, strahota oko spavanja, jela .. a inače sam bila normalno veselo dijete koje se najnormalnije igralo i družilo sa djecom iz susjedstva u nekim manjim skupinama. Ja se recimo sjećam da smo u vrtiću imali kutak sa velikim drvenim kockama od kojih su se moglo slagati dvorci, i da sam ja izgarala od želje da se idem tamo igrati a nisam se usudila jer su tamo vladala glasna i popularna djeca.
Jednostavno - nije svaka sredina za svakoga (meni je npr. u prvoj grupi u koju sam išla u vrtić bilo puno bolje, onda su me prebacili u stariju i to je bila katastrofa), a kad si maleno dijete nije se lako nositi sa sredinom koja ti baš ne odgovara.
U školi naravno nisam imala ama baš nikakvih problema, bila sam pametno, zrelo i samostalno dijete usprkos vrtiću.
Upravo tako. I meni je škola bila pravi spas. Dobila učiteljicu, promenila društvo i sve bilo OK.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Zato i kažem, ako se trogodišnje dete oseća toliko loše u vrtiću-ili kod kuće zbog vrtića, onda je po meni neophodno pomoći mu. A ako osoblje vrtića ne nudi rešenje, onda je najbolje odustati od tog, konkretnog vrtića. Ako se već može birati, zašto ne izabrati bolje?
Nemam vremena citati sve, odgovaram na uvodni post.
majcinski instinkt treba slusati, mene moj nikad nije iznevjerio. Isto sam svoju M. ispisala i to nakon 3 dana prilagodbe, samo 20 minuta njenog histericnog placa meni je bilo dovoljno da donesem odluku, upisala sam je godinu kasnije i sve je proteklo normalno, uz normalnu kolicinu suzica. Potpuno je dobro socijalizirana, mada prema opcim standardima znaju mi komentirati da se previse ravnam po njenim osjecajima, uvazam je... Suprotno nekim misljenjima ja smatram da dijete ne manipulira i ako mu nesto smeta, smeta mu, to je naravno moje pravilo za moje dijete. Imam ih dvije i dva kriterija za svaku jer djeca su uostinu razlicita i nema opce formule, osim mozda ove da sebe treba slusati i vjerovati svome djetetu uvijek. Ok, znamo da nema kompromisa oko npr pijenja lijeka ali oko mnogih stvari u odgoju dopustam
pregovaranje i propitivanje. Sto me skupo kosta, ali sta je tu je.
I moram dodati, pa baš ako idem totalno u kupus.:mrgreen:
Na Forumu na kojem se zagovara dugo dojenje, na kojem neka djeca doje do upisa u 1. razred, jer imaju tu emocionalnu potrebu i to je ok, dijete od 3 godine bi trebalo pod mus odvojiti od majke koja je doma, jer ćemo ga inače upropastiti. Hm hm.:mrgreen:
Puno se pisalo o tome da dijete od tri godine zapravo nema nikakvih koristi od boravka u vrtiću, da nema potrebe za socijalizacijom... a Mayato je sama osjetila potrebu da svoju djevojčicu s tri godine upiše u vrtić usprkos tome da ne radi ida je vrtić skup, i nije odabrala desetosatni program već je djevojčica svaki dan u vrtiću provodila tri sata, ali sve se to nekako zaboravilo u ovoj raspravi.
I one od nas koje smatraju da one same ne bi ispisale dijete u sličnoj situaciji, ne smatraju da je dijete trebalo prepustiti samo sebi, ostaviti djevojčicu da vrišti noćima u ime nekakvog višeg dobra koje će doći za 20 godina. Mislim da smo sve imale na umu pokušati pomoći djetetu da prebrodi svoj strah, svoju tugu i uvažiti te osjećaje kao sastavni dio života, kao noć i dan, kao toplo i hladno, kao ugodno i neugodno. I dobro koje proizlazi iz takvog prihvaćanja nismo imale na pameti neke vrhunske rezultate koji će se pokazati u pubertetu ili na fakultetu, nego u sadašnjem osjećaju koje preplavi dijete kad osjeti da se može nositi s tugom i strahom, da se ne boji više noći, da je hladno samo ako se ne odjeneš... i da ako je nešto neugodno može u sljedećem trenu postati ugodno (kao kad dijete slaže kuu od kocaka, pa kocke počnu padati, može se prestati igrati kockama, može ih posložiti mama ili mama može uputiti i ohrabriti pa dijete može samo složiti kuću i osjetiti se kao Olimpijac jer je uspjelo). Tada se dijete osjea moćno, osjeća da je ono gospodar svog života, da je život lijep i kad je težak, da je život možda najljepši kad je najteži. Naravno, da u tome svemu izbijaju i vrijednosti onih koji su pisali, ali kako drugačije pisati?
Što se samodostatnosti tiče, netko je komentirao da to ljudi ne dostignu u potpunosti do puberteta, pa naravno da ne dostignu. Čak većina ne dostigne nikad, ali do određene granice u određenoj dobi, pisala sam i rekla da je meni samoj uvijek veliko pitanje do koje granice u kojoj dobi... ali da po meni u dobi od tri i po godine dijete to može dostići u trosatnom boravku u vrtiću... Možda nisam u pravu, možda se ne možemo složiti, ali ne moramo zato smatrati da su neke krute provoditeljice svoje volje dok su druge beskičmene izmanipulirane vlastitom djecom. Bar ja ne vidim tako stvari, i bez te neke patine koja se prevlači preko postova, rasprava bi bila jednako zanimljiva.
Pa ali ne misle svi na forumu da je poželjno dijete dojiti do 1.razreda osnovne, niti svi misle da dijete mora u vrtić. Tome forum služi, da ne misle svi isto...Citiraj:
Anemona prvotno napisa
casa, sve stoji, naravno ali - mayato je dijete več ispisala i grize se da li je time zeznula dijete nepovratno, jer joj je pametna gospođa u vrtiću to spomenula.
Koji je smisao trljati sol na ranu? Sigurno neće sutra ići ponovno dijete upisati.
Da li je nepovratno zeznula dijete? Naravno da nije.
Da li je propustila neke specijalne korake u osamostavljivanju? Ne bih rekla.
Pokazala je djetetu da je i ona čovjek od krvi i mesa sa svojim nedoumicama i to ne znači apsolutno ništa u nekom budućem kretanju u vrtić.
Stigne curicu osnažiti, ohrabriti, pripremiti,...
Pa, ali ja sam u prvom postu rekla što bih sad ja na njenom mjestu pokušala napraviti, pa sam opet kasnije ponovila više puta da nije ništa nepovratno učinjeno, da je normalno iamti takve osjeaje, daa je poriv da se dijete ispiše prirodan, zaštitnički... I nikako ne mislim da sam trljala sol na ranu, ako jesam jako mi je žao. Meni je prijateljski nekome koga zanima je li pogriješio ili nije reći Jesi, drugi puta ćeš pametnije nego reći Nisi, nisi, nema šanse.
Citiraj:
I ako u pubertetu budemo s njom imali problema to će biti zbog toga što joj danas nismo u stanju postaviti granice.
casa, prvi citat je pedagoginje iz vrtića. Tako da se radi upravo o dugoročnim fatalnim prognozama, koje stvarno smatram bedastima.Citiraj:
Iz najbolje namjere, ali naučila si ju ovim primjerom da te može izmanipulirati suzama da dobije što bi htjela
Drugi je stav koji su neke forumašice potpisale, a takav stav smatram krutošću.
S tobom se u načelu mogu složiti (ovo o osnaživanju djeteta), ali ne i da to povlači da je nužan put k tome boravak u vrtiću, pa neka je i na tri sata.
D. je bio jako sramežljiv jedno vrijeme, i to debelo iza treće godine. Primjerice, nije išao na rođendane nego je sjedio s nama, ako samo dio djece nije poznavao (dakle, uvijek). I puštali smo ga da bira što će. I sad je osnaženi hahar, skitnica, bećar i pokućarac, koji se mame ponekad ne sjeti do navečer.
Sve u svoje vrijeme.
uz to jos dodatno trljanje manipulacije na ranu.
zar zaista netko ovdje misli da dijete od 3g manipulira? ili radi ono sto svako dijete radi i treba raditi, netko s vise, netko s manje upornosti- ispituje granice?
edit: evo, vertex me preduhitrila.
potpis pod casu. posebno bih podcrtala onaj dio o pedagogici i kako ju je mayato cula. ne znam zasto se tako nekritički nasrće bez da se razmotri da je mayato sa svojom emocionalnom upletenošću možda čula nešto što nije rečeno. kao i svi mi, ponekad se čuje baš ono što nam treba. meni je doista teško za povjerovati da je neki odgojni djelatnik koristio terminologiju propasti i delikvencije. ali vjerujem da je možda upućivao majku u ono što on misli da je za dijete dobro. ima majki/roditelja koje se teže/teško separiraju. i najgori savjet je da slušaju svoj instinkt. jer mama zna najbolje. ponekad je njen instinkt da uguši dijete. ne doslovno. ne mogu se referirati na mayato jer ju ne poznajem, ali načelno mislim da je separacija dobra i potrebna. i kad je malo bolna. frustracija je sastavni dio života, i djeca moraju osjetiti i malo nesreće. samo što mislim da kad roditelj ima issue sa separaciijom, vrtić tu ne igra značajnu ulogu, tj. čak i ako ide dijete u vrtić (jer mama radi, recimo) svim drugim podsvjesnim i svjesnim mehanizmima dijete se drži zavezano. tako da se slažem da vrtić nije ni u čemu presudan. no možda može nekim roditeljima ukazati da separacija nije katastrofa i gubitak. još jednom, ne referiram se na mayato!
Citiram samo sebe, do toga je došlo jer ne znam kako inače objasniti da nije bilo ni rečeno da je malena manipulatorica niti da je vrti neophodan niti da je šteta strašna i nepopravljiva.Citiraj:
casa prvotno napisa