Hvala na preporuci, mislite li da to može čitati i dijete od 13/14 ili je preozbiljno?
Printable View
Hvala na preporuci, mislite li da to može čitati i dijete od 13/14 ili je preozbiljno?
Mogao bi. Stil pisanja je skroz ok.Citiraj:
krumpiric prvotno napisa
Jasno, ako ga tema zanima.
To je američka relativno lagana literatura s puno primjera iz života. Ne znam je li baš za 13g., rekla bih još ne.
Ima unutra, ako se ne varam (ima taj tip više knjiga) i dobar opis sjevernjačkog i južnjačkog mentaliteta, skroz poučan i primjenjiv i na naše krajeve (čovjek bolje shvati zašto mi nikad nećemo imati standard sjevera).
Ako dobro stoji s engleskim, neka pogleda TEDtalk o knjizi, pa da odluči zanima li ga.
Neki noviji govori Gladwellovi su prevedeni, ovaj nije
Je.. pratim cijelo vrijeme [emoji173]️Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Hvala ti Jurana, da, zna eng.
Tj. hvala svima! :)
ja sam počela jučer čitati knjigu i jakoooo mi je zanimljiva na prvu, no s obzirom da sam bila jako umorna brzo me odvela u carstvo snova :-)
Imaš je u gradskim knjižnicama krumpi.
https://www.ted.com/talks/angela_lee...ce?language=de
angela duckworth je in ted.com
Ja vas isto pratim, ali nekako mi se čini da ste svi na istom kolosijeku, onom kad stvari idu po špagi.
Nekako koristite riječi “uspješan, zadovoljan, vrijedan, ne ljenčari do podne...”. Meni je to sve nekako u drugom planu. Tj. ako bude htio biti “uspješan, radišan...”, bit će. Ako je lijeno magare i neće imati pretjeranih ambicija, mogu ga ja tjerati dok je kod mene koliko hoću da sprema suđe ili radi preko ljeta... a kad ode od mene, ako nema to u sebi, mislim da odgoj tu puno ne pomaže.
I ovo kad spominjete ove koji spavaju do podne... je l imaju 21 godinu ili 37? Do neke dobi ja mogu još tolerirat ono “pao sam godinu, promijenit ću faks, nešto ću usput raditi...” ... meni to na početku 20-tih nije najgori scenarij koji mogu zamisliti. Ako je tako skroz od 20.-te do 37. onda tu nešto ozbiljno ne valja...
Hoću reći, taj neki “uspjeh” u životu mi je u drugom planu. U prvom mi je hoće li moći i znati “preživjeti život” kad ga strefi nešto. Šta ako dođe do rastave braka? Što ako budu samohrani roditelji? Dobiju bolesno dijete? Netko se u obitelji psihički razboli? Upadnu u neke ovisnosti, kocka ili alkohol? Neka financijska sr.nja... Sto drugih stvari... baš ko u naslovu teme. Hoće li ih ubit ili ojačati?
Ne znam kako ih na to pripremiti? A to je ono na što bi ih htjela pripremiti. Da možeš sve isplanirati, i truditi se, ali nekad jednostavno ne ide po špagi. I da je važno tad ne pasti. Mnogi su ovdje u djetinjstvu iskusili siromaštvo ili rat, i znaju koliko ih je to oblikovalo. Nisu nam djeca siromašna i valjda neće rata, al realno, život je tako, svakakav...
Naravno, pišem i iz vlastite perspektive gdje su se naredale svakakve stvari u životu koje ti nikad ne bi pale napamet, a zvoni mi u glavi moja mama koja mi cijelo djetinjstvo govori “pa nećeš se valjda i ti mučiti u životu ko ja”... pa me kao čuva, a neke stvari su mi u usporedbi s tom istom stvari kod nje ispale neusporedivo teže. Koliko god ona brijala da će me zaštititi, ne možeš nikoga zaštititi od života.
Vjerojatno sam jako negativna i pesimistična, nisam stvarno, puna sam optimizma i lijepih misli, skoro ko Lili :lol:, al pustite ih nek si sami nađu posao koji im na kraju možda neće biti plaćen, nije to tako grozan reality check. Npr.
tako je. možemo im biti potpora i spoznaja da nisu sami. pa i to je nešto, nešto više od neizvjesnosti i činjenice da ni mi često ne znamo ni kamo, ni kako, koliko god imali godina i iskustva. ali tu smo, i oni i mi i naši prijatelji, šira familija... ne može čovjek sam i ne treba. i dvije glave su pametnije od jedne.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Lili, draga, na recepciji kojega hotela si se to "malo smješkala" uz "par sati na dan primanja gostiju i usput uživala na plaži s plaćenim smještajem, hranom i džeparcem"?
Ovo tvoje zvuči vrlo primamljivo :) .
Ja sam se, naime, imala dosta prilike smješkati na recepciji hotela, ali "moj" je hotel bio veliki, u turistički vrlo popularnom mjestu, pogon je bio bukvalno non-stop, tako da smo radili u tri smjene (što znači i noćnu). I imali smo posla jako puno. Bilo je to, doduše, u preddigitalno vrijeme, ne znam, možda je sad lakše i jednostavnije.
Ali, gledajući iz ove perspektive, taj mi je ljetni posao donio mnoge benefite od kojih je jedan svakako taj da danas mogu pristojno komunicirati na mnogim jezicima, od kojih neke nisam nikad učila u školi. :klap:
Btw, i ja sam bila od onih roditelja koji su djetetu htjeli omogućiti odmor od škole i svih ostalih, brojnih obaveza koje ima tijekom školske godine.
Međutim, ove godine me iznenadila i sama si našla posao :-o :mrgreen: i kaže da joj je super! 8-)
Da imamo love, naša bi kći sad putovala, posjećivala razne kampove, usavršavala jezik u Londonu ili negdje drugdje...
Budući da nemamo, doma je, a meni je rekla;
mama, za sedam godina ću ja početi raditi pa ti nećeš nikad više morati raditi :heart:
A inače je odmah po završetku nastave htjela ići saditi voćke u Pušću.
Ja sam bila protiv, ona zapela, ja popustila, ali na kraju je otpala jer su uzeli, očekivano, dečke.
Eto, tako je to kod nas.
Eh, da.
Jučer je podigla svjedodžbu. S tatom. Ja sam radila.
Naknadno jer nismo prošli tjedan bili u Zg.
I poslala mi sliku na Viber.
Iako sam znala sve, ipak mi je srce zatreperilo i oči se zasuzile.
I kažem ja njoj da ode s tatom u WG i tam u Croppu si uzme nekaj odjeće za, kao, nagradu.
Uz napomenu da ima 200 kn na raspolaganju.
Potrošila je 114 kn.
Za jednu jaknu i dvije majice na sniženju.
I još mi muž poslije priča kako ju je na jaknu nagovarao jer je htjela uzeti samo majice za 45 kn.
Preprepreskromna je.
Tanči, očito joj stvari ne znače puno. Ja sam bila koma za kupovanje, dali bi mi lovu da si kupim neophodnu odjeću. A ja bi to nanašala mjesecima, na kraju bi mi tata preskočio džeparac za sendvič i jogurt pa sam ipak te novce potrošila. Zaprešić girls ;)
Tanči ma :heart:
Forka bila sam ti u onom hotelskom resortu u Loparu (Rab), bilo je to prije cca 20 god ajme :lool: bem ti zbog tebe preračunavam, pa se hvatam za glavu.
Radila sam samo onu drugu smjenu, popodnevnu, posla najviše bilo subotom, ostatak laganini.
Seka je servirala ručkove u hotelu, a ja bila recepcionerka :-)
BB hrabra ženo :kiss: mudro zboriš, al mislim da nema tu nekog načina osim da djeca vide prema svom uzoru i puno pričati o situacijama/koristiti tuđe situacije za što bi, ako bi...čisto da steknu neku sliku o načinu reagiranja.
Mene je moja mama ugodno iznenadila u nekim život.situacijama kad bi mnogi ridali i bili u očaju: Ona je samo ponavljala: Sve će biti dobro !!! A nas djecu je to smirivalo (očito i nju).
Tanči, tvoja curka će upisati faks. I tada će imati i prilike putovati. Ja sam bila na dvije međunarodne studentske prakse. Barcelona i Atena - nezaboravno iskustvo. Čak pamtim da sam na jednoj imala veću plaću nego moj tata u bivšoj nam državi. To je kaj se tiče financijske strane. O ostalom bolje da ni ne pišem - nezaboravno.
Ovo je debela istina. Govorim iz iskustva. Ne samo studentske prakse nego i razne volonterske udruge danas su način kako možeš otputovati na razna mjesta, a i prije je to bilo... Ja sam preko YMCA bila u Walesu jedno ljeto i čuvala zločestu dječicu (tj. tada sam mislila da su zločesti i razmaženi, ali tada sam još bila daleko od vlastite djece) i isto naučila uz engleski i nekoliko fraza velškog jezika. Bilo mi je isto super.... Bila sam i na drugim mjestima u drugačijim aranžmanima, ali ovo navodim zato jer je koštalo NULA, oni su trebali volontere za ljetni kamp od četiri tjedna. Pa si vi nađite školu stranih jezika za te novce. Sigurno to postoji i danas.Citiraj:
NanoiBeba prvotno napisa
Bubilo ja mislim da mi ne mozemo pripremiti djecu za raznorazne nevesele scenarije. No mislim da im mozemo pomoći da “vježbaju” samopouzdanje, upornost, neodustajanje, te jedan pozitivan stav prema životu.
tebi :ghug:da prebrodiš sve što te snašlo.
Hvala Seni :kiss:.
Ali nisam mislila isključivo samo na nevesele scenarije. Iako, da, uglavnom sam samo o njima pisala. Nego tendenciju roditelja da očekuju da njihovoj djeci “bude lakše”, da “budu sretna”, da se ne muče i ne prolaze što su oni prolazili... i to sa nekom (pa koliko može biti realnom) slikom što je to što će djetetu biti lakše i neće se mučiti.
Pogotovo kad to ide iz nekih iskustava tipa moje prijateljice koja ima tri (još mala) sina i kaže “moji dečki neće ići na filozofski Fax, neću im to dati, da si ne zakompliciraju život”. Djeca će joj ići na faks (ako uopće budu išli) za najmanje 10-12 godina, ona već ima takve ideje. Ok, ima neka uvjerenja o tome sto se može ili ne može s filozofskim, ali čemu to proicirati kao generaliziranje i ideju “oni neće, to ne može biti dobro za njih”, a još su mali ili su tek krenuli u osnovnu i ne možeš ni približno znati sto će biti ili ne dobro za njih. Je l to netko već napisao? ;) Zaboravila sam.
Ne pišem sad s nekom idejom o svojoj djecu, to je više frustracija od moje majke i njezinih izjava. “Nisam ja tebe rodila da budeš nesretna ili da ti bude teško”. Halo? I naša djeca su samo neki ljudi i mogu biti svakakvih rapoloženja, ponašanja, doživljavanja i reagiranja na život.
Zamislite da npr. Lilino dijete bude karaktera i ponašanja kao Dr House :mrgreen:.
:lol:
Ja sam više mišljenja “ne može se tu puno”. Tj. može dosta, ali ne može sve. Možeš ti dati sve od sebe i učiti ga i truditi se, a što ako baš tvoje dijete bude depresivac, namćor, mizantrop i pozitivnog stava u životu tek u mrvicama? Pa valjda je nešto i do karaktera. Ja bas ne vjerujem previše u to da odgoj može sve kad je odnos prema životu u pitanju. Kao sto se vidi iz mog pisanja.
BB, slažem se da se karakter ne može promijeniti, ali se može vježbati zahvalnost, samopouzdanje, kao što kaže seni.
Često to nije na načine koje mi pretpostavljamo, nekad to pronađu na totalno drugom mjestu.
Ja sam čitajući post od flopice, naravno citam letimično, pomislila kako je njoj nezamislivo s djecom ici na fakultet... Jer sam čitala iz svojih cipela u kojima sam godinama isla na faks s djetetom... malenom bebom... pa djecarcem.
Proživjela sam dosta tesko i siromasno djetinjstvo i nisam pokretac promjena niti sam tuurbo uspješna. Vidim oko sebe one s kojima su mame popunjavale formulare na faksu da danas drze katedre. Svoju djecu odgajam onako kako osjećam. Mislim da ne rade previše, ali ovo da stavljaju ves sušiti, da hodaju pola sata do škole i kad bura puše ili da nose drva mi je potpuno normalno. Time uopće ne mislim djelovati longterm već mi je to sad važno.
I ne mislim da su djeca koja su kao ja odrastala i kuhala i prala i zbrajala kune bolji ljudi... I svojima ne bih nikad poželjela takvo djetinjstvo. Jednako kao što bih da me sedamnaestogodišnji sin nazove u ponoć da dođem po njega jer mu pobjegao bus ili da me osmogodišnji sin zove da mu narezem meso, shvatila preosobno, kao poraz. Ja sam proizvod svog djetinjstva i meni su takva ponašanja neprihvatljiva.
I naravno, smije me nazvat ako je teško pretucen ili gori od fibre, ili ako mu je ruka u gipsu... Al ono, to nije moj stil. I oni to znaju i ne zovu. Niti mobom provjeravam gdje su u kojem trenu. Dogovor za starijeg je da kad ide u st, da pošalje poruku kad sjedne na bus u povratku. A i to je kao kompromisno, kao svi se javljaju.
I ovaj moj najstariji ovo ljeto ne radi jer ne želi. Odnosno mali je skontao da svirajući gitaru na rivi dva tri sata navečer zaradi gotovo jednako kao kupeci stolove osam sati u restoranu i to mi skroz ok. Ono, to je njegov život. Ne drzim se one arbeit macht frei.
Skoro sam zaboravila - u gore spomenutoj knjizi postoji još jedan važan faktor: SREĆA. Da se bude na pravom mjestu u pravo vrijeme. To nekako često zaboravimo, a zbilja nekad bude presudno.
Evo, ja sam nakon diplome, 1990. dobila punu dvogodišnju inozemnu stipendiju za usavršavanje jer sam početkom ljeta otišla na našu plažu na kupanje i tamo bezveznom slučajnošću upoznala jednu od legendarnih pijanistica jedne istočnoeuropske države, moj tata slučajno bio sa mnom (tko s 20 g. ide s tatom na kupanje :roll: ), on se odmah snašao i pozvao je na večeru kod nas doma, ja joj svirala, žena se oduševila. Pomoglo je i to što je bila veliki gurman, a mama i tata se potrudili oko raznih lokalnih delicija...ona drugi tjedan kontaktirala svoje Ministarstvo kulture i umjetnosti, našla mi profesora i - eto mene za 3 mjeseca na postdiplomskom.
A cijelu tu zadnju godinu studija marljivo sam slala desetke molbi za stipendije po raznim državama, slala preporuke i kasete...sve jalovo. Odnosno, moglo se studirati, ali uz ogromne, mojima nedostižne cifre.
ajme čoksa koja genijalna priča
casa zašto kažeš da ti mali ne radi?
što je samo konobarenje posao?
pa meni je ovo njegovo super
dijete unovčuje svoj talent, trud i znanje
radi što voli i zarađuje
kud ćeš bolje?
ja svoju pokušavam nagovoriti na to, ali nju je sram, "to je prosjačenje"
moja je bedasta, tvoj je pametan
ove godine još ne
ali iduće godine ako neće prosjačiti, onda neka ide prati šajbe
ako je uspijemo ugurati na benzisku, i za to treba veza
meni je ljetni posao ok
ja sam radila tri godine u srednjoj
žao mi je da nisam više, ali bile su neke obiteljske situacije, a poslije je počeo rat i više nije bilo potrebe za ljetnim turističkim dodatnim radnicima
malo recepcije, malo turistički biro
zaradila malo novaca
čak i 6 mj. radnog staža
upoznala puno ljudi
meni baš bilo dobro
Seni mudro zboriš!
BB ajme pa neće me valjda zapast dr.House puj puj, prema ovome što sad vidim mislim da neće.al to je zato što su više povukli na mene nego na MM :mrgreen:
Ka što čoksa reče da i srećaigra ulogu odnosno prilike, znat ih prepoznat i iskoristit kad se ukažu.
A casa spominje mame i sinove.ja juče u kinu, sjedim gledamo film. Malom do mene (nekih 13-14god) došao s 2 frenda zvoni mobitel glasno, on se uredno javlja i priča li priča. Ja izbeljila oči, trknem ga po laktu i dam do znanja da ima šutit u kinu. A on meni pa mama me.zove???!! Wtf zove ga mama da provjeri jel stigao u kino i mrtva ladna ga zove a ne pomišlja da sjedi u prepunoj dvorani, a malac ni mob nije stišao. A ona je brate mogla i poslat mu sms. A i ne zvat ga. Nije u Afriku otišao. :lool: Šta jest, jest.
Oslobodi Bože.... objesit ću se na Banu Jelačiću, budem li takva majke mi moje.
Pokušavao se on još zahebavat i pričat s jednim od dvojice (ovaj treći je bio jako pristojan i miran) al nije znao da se na krivo mjesto namjerio za sjest kraj “zločeste“ Lili :mrgreen:
Moram x na ovo.Citiraj:
seni prvotno napisa
I BB ta tvoja frendica nije normalna kad takve stvari može tvrditi sad dok su joj djeca mala. Uostalom nema ali baš nikakvog pravila s faxevima i poslovima. Možeš završit super fax a radit bezvezan posao. Puno je tu faktora u igri.
Što se tiče nekih teških situacija, mislim da nije loše djeci pokazivat i kroz tuđe primjere.
Evo mi smo danas bili na kavi i park druženju s mojoj prijateljicom i njenom djecom. Ona ima malignu bolest, ima maramu oko glavu, ali njen duh je nesalomljiv. Takva pozitiva, snaga volje, duha ma nevjerojatna je :heart:
Kad smo se rastali, iskoristila sam priliku da djeci objasnim, pitali su me zašto joj je opala kosa. Al u cijeloj priči sam naglasila kako je super njen stav prema svemu, kako je zadržala vedrinu duha, kako se bori i vjeruje da će se ozliječiti. I d a će joj to sigurno pomoći da se nosi s bolešću.
Slušali su i upijali, a ja sam im zapravo htjela prenijeti poruku da nema predaje, odustajanja i da se s pozit.stavom sve lakše podnese.
Da su stariji dodala bih i da nekad treba prihvatit neka stanja/situacije i ne analizirat u besvijest zašto se to dogodilo. Sve ima neki dvoj razlog, iz svega nešto naučimo. Netko na lakši, netko na teži način.
Recimo ova moja frendica koliko god u teškoj situacoji bila ona je takvom ne smatra, čak misli da joj je bolest neka vrsta dara/ znak da treba u životu usporit i ne pridavat pažnju nebitnim stvarima.
BB spominjala si rastavljene i samohrane, isto im objasnim na primjerima djece oko nas.
Naravno da to nije isto kao kad se tebi dogodi, ali ipak shvate da se takve situacije događaju i da je sve to za ljude.
Ili kad mi sesnaestogodisnje dijete dode na instrukcije, zivi 500 m od moje kuće i mama ga zove da vidi je li stigao...
Ma, nemam ja ništa protiv nerada ljetnog, niti protiv gitare... Ja sam radila jer nisam znala svirat.
Bb, na život se nažalost ne možeš pripremit... A većina nije ni potrebna priprema za sranja koja manjini tvori život. Eto moja je mama psihički bolesna, pa ja i dalje ne znam kako bih ikoga na to pripremila. Ili na bolest ili na bracni krah ili na nasilje u obitelji... A sve sam to prošla ili prolazim i dalje. To je moj život, i nadam se da mi djeci neće biti tako. Jednom se na nekoj temi razglabalo što je problem, a što život. Nekakvo pranje ruku bilo u pitanju, pa nekakanje u male djece, tikovi... Ispalo je da valjda ja jedina to vidim kao život ne kao problem, nego ono standardno. Iskreno bih željela da moji sinovi jednom to vide kao problem. Teške okolnosti mogu izgraditi karakter, jednako kao i slomiti. Na kraju, one su samo teške.
Onda ima onih teskih za koje bih rekla da su me izgradile, da sam nešto naučila, ali ima i nekih za koje i godinama nakon mislim da su mi nanijele bol bez ikakve koristi... Čisti shit happens
Casa :grouphug:
Ajd malo pojasni ovo život i problem, nisam sigurna da sam te skužila do kraja.
Sjećam se ja, to je s one teme o zahtjevnoj djeci.
Mislim da casa želi reći da ona ne zove baš svaku pojavu u životu problemom, nego to je jednostavno “život”. To (nešto) je tako, to se jednostavno događa, nije to ništa specijalno i ona to nešto ne zove problemom nego običnim djelovima života koji se živi.
Meni je možda trenutno blisko ovoj terminologiji teža bolest djeteta koju smo prošli gdje valjda 90% ljudi s kojima komuniciramo reagira na način “ajme koja užasna stvar (problem)”. A meni koja sam u tome x vremena i već si se saživio s tim je to već “potpuno normalno”/“samo život koji živimo”, ne doživljavam to (više) nekim problemom, nego je to jednostavno moj život.
Jesi to mislila casa? ;)
P.S. S druge strane moje drugo, ono zahtjevno dijete, još uvijek smatram užasnim problemom, a ne životom koji živimo :lol:.
BB loool na zahtjevno dijete!
je li to ona što voli kuhati? :mrgreen:
i veliki hug za vaše probleme, nadam se da će se sve pozitivno rasplesti!
eto, nije ni mene baš mimoišla, srećom nisu djeca i muž u pitanju
ali da me tare i da sam ponekad očajna, jesam
stres ogroman, a kraja mu se ne nazire, jer osoba koja je u pitanju odbija doslovno svaku pomoć
onda se malo samosažaljevam i kad mi je i toga dosta kažem sama sebi da to prihvaćam i gotovo, neka bude što mora...
casa meni je tvoj stav sasvim razumljiv, nije svaki problem problem
puno je do nas i do našeg gledanja na situaciju
što ja znam, ja ne mislim da sam sad neka puna trauma i rana od shebanog ratnog i drugog puta, niti analiziram zašto baš meni, zašto ja, itd..
tako je pao grah, razni faktori su imali utjecaja i to je to
ja čak mislim da sam u jednu ruku i profitirala, jer sam naučila drugačije gledati na stvari i bolje razumjeti sebe i druge
s druge strane, ponekad pretjeram pa tražim opravdanje za tuđa sranja u anamnezi, često znam promatrati ljude s te neke psihološke strane (to zna kakva iskustva vuče iz obitelji/djetinjstva, tko zna jesu li ga roditelji voljeli, tko zna ovo ili ono...) a ne znam griješim li time ili ne
ono, stalno umanjujem nečije nedostatke jer to kao mora imati podlogu u nekom lošem životnom iskustvu i tako, što naravno uopće ne mora biti istina
neki ljudi su jednostavno loši
potpis na ovo zadnje. često ljudi nose posljedice djetinjstva i rane mladosti, ali neki uspiju to nadići, a neki puste da ih to određuje i to im je škuža. a na nama je da (ne)dozvolimo da to utječe na nas. neki put bolje, neki put manje bolje.Citiraj:
flopica prvotno napisa
a sad bih se samo osvrnula na naslov teme (nakon 4 stranice :mrgreen: ) - što te ne ubije to te ojača - to mi je u rangu bolesti kao blagoslova. neka nekom drugom ako ga veseli, ali meni i mojem djetetu, i ljudima koje volim to ne želim. nikad
Flopi, ja to isto stalno radim.
Hvala flopica, da to je ona koja kuha, ali u međuvremenu je i proširila djelokrug rada ;). Imam povremeno poriv ventilirati se na onoj temi, ali me prođe. Ali pisat ću opet tamo, da vas malo zabavim :).
Flopice :kiss:
Neke ljude i njihove postupke treba ponekad prihvatit baš kao takve, da su loši, zločesti, isfrustrirani i vječno nezadovoljni, nema tu pomoći.
I probat se od njih odmaknut, koliko je to moguće.
Casa, i BB, odličan point. Nije toliko teško, ali evo, dok je trajalo moje IVF 10-godišnje putešestvije, i aktivizam dok je bio Milinović aktualan i njegove IVF-zabrane, kad bih pročitala u novinama kako je ispao moj život, izgledalo je majko moja, is it me? Pa operacija ova, ona, pa IVF vamo-tamo. Starci čitali i plakali, ispalo kao da sam s noktima po cesti grebla, još s drugim zdravstvenim problemima, da dođem do Maribora i začnem tako željeno dijete. Izgledalo je kao da u životu ništa ne radim nego se vrtim u strahovitoj patnji, borim svoju Borbu, ljudi mi govore "svaka čast", ono ko u Životu Briana, ko da sa neki Mesija koji je zaslužio pljesak. A meni je to bilo - normalno i što vam je ljudi? Pa kad je IVF dril prestao, ipak sam shvatila da nije to bilo baš normalno (jer došao je PTSP nakon toga u vidu bijesa što sam to sve prošla, pa sjećanje na neke komentare itd.). Pa kad sam to preradila sam zaključila - ipak je bolje bez baš previše izazova. Ali, opet ne da je baš bonaca. :mrgreen:Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Bb, jesam, to sam mislila. Ne volim zuganje i kenjkanje, ni kod sebe ni kod drugih.
Emocionalna osjetljivost nam je ogromnim dijelom urođena i tu malo možemo, radit na sebi, da, ali promijenit sve reakcije- pa baš i ne.
Npr. ja uopće nisam žugavog tipa, mislim da sam prilično "fajt" i guram ko magarac, ali cijeli mi je hormonalni sustav kupus, što nepobitno govori i da imam kortiozolske drame jer sam osjetljiva biljčica.
Tako da, netko možda ima svu želju svijeta, ali jednostavno nije kameni.
Netko je napisao "mama mu pisala upisnicu, a sada drži katedre" i ja se slažem, to je to, uz svu moju svjesnost vlastitog rada i možda sposobnosti (možda i ne, ne znam), stvari se slažu ponekad onako kako se slože. Profa te uzme sebi za pomoć, jer si ne samo pametan, nego i simpa, jer si bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, doktoriraš brzo jer imaš za to vremena, eto te s katedrom, a ne znaš pofrigat jaja.
Uspjeh je užasno užasno relativan.