Printable View
Moje dijete je dobilo sluzbeni IP tek u 3 razredu. Imala je poteskoce od prvpg dana u pismenom djelu nitko nije htio mene ozbiljno shvatiti sa nalazima koji su ukazivali da bi mogla biti disleksija jer je bilo prerano. Sreca da je uciteljica bila fleksibolna i izlazila u susret bez papira . Inace bi dijete bilo ubijeno u pojam zbog neuspjeha od prve godine skolovanja.
Da, ali kako u postu prije ... ne moze se znatk sto je tocno problem jer je rano. Nitko ne zeli i ne moze raditi ozbiljnu dijagnistiku prije 3-4 razreda osim ako se poteskoce ne vide iz aviona.Quote:
Originally Posted by vertex
Pa točno, možda tako misli, ali onda bi trebala to komunicirati prema roditelju, i tada vjerojatno ne bi bilo niti teme.
Moguće da razlozi nisu dovoljno dobro iskomunicirani, meni to nije sasvim jasno iz postova.
Papir ili ne-papir, svejedno, ne znam što sve može pisati u njemu
Ali dijete je dio kolektiva, traženje ustupaka nije korektno prema drugoj djeci
Nije olimpijada, ali reda mora biti
Kad bi svi tražili onako kako im.paše, učiteljica ne bi držala sat, nego instrukcije svakom djetetu ponaosob
Peterlin je dala savjet o drugačijem pristupu, i po meni je takav pristup korektan. Pitati za savjet kako pomoći djetetu, a ne tražiti ustupke
Vrijeska, to sto pises je smijurija.
Ponasati se prema svima jednako ( bez papira , posebno uz papir ) daleko je od jednakih prilika za sve.
To je kao da kazes djetetu bez noge da tko mu je kriv sto ne moze brzo trcati ko ostatak razreda je su sad na rasporedu krugovi oko igralista.
Ovako nesto napisati moze samo netko cije dijete nikad nije imalo nikakav problem koji bi utjecao na njegovo skolovanje i usvajanje gradiva.
Dapače, ako tom djetetu dozvole da trči duplo duže, to je ustupak i nije korektno prema drugoj djeci. Premda stvarno ne znam kako ocjena djeteta A utječe na ocjenu djeteta B.
Je, tako nekako.Quote:
Originally Posted by Mima
Tko ti je kriv sto si bez noge pa trazis ustupke.
Mozda bi ono dijete sa dvije noge moglo u duplo vremena dobiti 5+.
U školama stvar ovako stoji: učitelj misli da je roditelj jastreb koji ne dozvoljava da mu dijete bude sporije ili slabije od drugih i ne prihvaća da postoje ocjene od 1 do 5. Objektivno danas u svakom razredu postoji po 1-2 PP-a i po nekoliko IP-a ili budućih IP-a što onemogućava pošten rad jer je samo 1 učitelj u razredu.
Roditelj misli da bi samo malo veći angažman učitelja prema njegovom djetetu rezultirao velikim pomakom, ali to se eventualno događa samo učenicima "s teškoćama vidljivim iz aviona". Ovi sa sitnijim problemima ispadaju iz fokusa i padaju u potpunosti na brigu i homeschooling roditelju.
Tako stoje stvari i što se prije pomirite s tim, bolje za vaše dijete.
Kvaka je u tomu što se od roditelja očekuje full angažman, ali nula prigovora. Roditelj, s druge strane, zna kamo vodi zaostajanje djeteta - ne samo u loše ocjene, nego i u manjak samopouzdanja, a to pak vodi u druge, nelijepe vode.
Početna ideja da su sve ocjene za đaka propada odmah u startu jer učitelj već trojku komentira s "a nisi se baš potrudio", da ne govorim kasnije o upisima u srednju (zaboravljamo da nisu roditelji osmislili sustav!)
I tako...u se i u svoje kljuse.
Budućnost školstva (kakvo je u mnogim uređenim zemljama, npr. famoznoj Finskoj) leži u visokoindividualiziranom pristupu svakom učeniku, a ne uravnilovci olimpijske norme. Ali to povlači za sobom izvrsne učiteljske fakultete sa širokim obrazovanjem na temu razvojnih i teškoća u učenju, dobru selekciju kadra, pristojne plaće, više od 1 učitelja u učionici.Quote:
Originally Posted by Vrijeska
I na kraju krajeva, i kad dijete ne moze dobiti papir, jer za njegov problem nema dijagnoze, zar ucitelj koji problem vidi ne treba pomoci djetetu? Prije cezrdeset godina disleksija se nije dijagnosticirala i gotovo je sigurno da i danas postoje poteskoce za loje nemamo jos dijagnozu... A nastavnik ih vidi, osjeca, svakodnevno je s njima. I meni to nisu ustupci vec pokusaj sto pravedniieg pristupa obrazovanju. I ne govorim iz pozicije roditelja vec nastavnika. A to da ima onih koji ce vjerovati da je njihovo dijete osteceno je neizbjezno kao i da neka djeca imaju poteskoce.
O samom problemu mislim da i nije problem. Odnosno da je sporost uobicajeni problem prvasica.
I kad ucitelj pred razredom pohvali dijete za trojku, tek tad ima problem s roditeljima. Zato ljudi i govore djeci da se nisu potrudila za trojku.
Ovo je tako zaguljena tema....
Moj najmlađi sin, zna ga sirius, (i odmah ga je bila dobro procijenila) je dijete koje iz gotovo svih predmeta ima sve ocjene (od 1 do 5, znači, u njegovom slučaju nikakav pokazatelj, ni znanja ni mogućnosti). Zapravo, imao je. Stvar se dramaticno popravila s godinama, ali da krenem od početka.
U prvom ( a bogami i drugom i trećem) osnovne, riješio bi jednu stranu testa, drugu ne bi uopće primijetio, sretan što je završio...
I tako iz svega. Ono što bi riješio bilo je dobro, al ako ne riješiš pola testa, to je i dalje dvojka. Gubio je pribor, knjige, odjeću. Potpuni raspad sustava. Škola mu je bila izuzetno dosadna, ubijalo bi ga ponavljanje bilo čega.
Osim matematike. Tu je bio izvrstan u diktatima, u testovima malo manje.
ALI, imao je učiteljicu koja je to kužila i koja sve te njegove gluposti ("nisam napravio jer mi se nije dalo") nije doživljavala osobno. I u dogovoru s njom ja sam ga ganjala da riješi radne bilježnice, napiše nenapisane zadaće, i sl, al nikad nitko nije dovodio njegove sposobnosti u pitanje.
S godinama se stvar popravila, (bez stručne pomoći), al trebalo je puno vremena. Sad je sedmi razred i nedavno sam nešto spremala i našla papir koji je učiteljica poslala meni negdje u 3. ili 4. osnovne na kojem su bile zabilježene njegove ocjene i minusi iz radnih bilježnica, zadaća, i sl.
Dala sam mu to da pogleda, a on se zgrozio i rekao da je on mislio cijelo vrijeme da je u školi bio odličan, jer je učiteljica uvijek hvalila njihove uspjehe. Svima, ne samo njemu. Tek mu je u 4. razredu jednom rekla da će mu morati zaključiti neke trojke, od čega se, citiram "ukakio u gaće", pa je uložio (za njega tada) izniman napor da piše sve zadaće i rješava sve radne i nosi pribor i općenito bolje izvršava svoje obaveze. I to mu je rekla kad je procijenila da on to može. Nije mu to nabila u drugom polugodištu prvog razreda na nos.
Nisam baš puno pomogla, ali želim reći, učiteljica može ako želi, puno toga s njim napraviti, pa riječ je prvom osnovne.
Ali ako je ona stava kao Vrijeska, svima isto, onda je nevena u problemu. A mali još vise.
Tako je. Ništa ne može toliko dati krila djeci kao učitelj koji u njih vjeruje, tako da oni to osjete. To je onaj "osjećaj za feeling" koji nažalost nemaju svi.
Potpisujem, ali nazalost SF.Quote:
Originally Posted by čokolada
Ucitelj/ica moze i treba prilagoditi pristup i gradivo sto se vise moze svakome uceniku, ali je to opcenito pravilo. Ako djetetu treba neka veca prilagodba, bolje je da roditelj trazi PP/IP. U tom slucaju nastavnik mora prilagoditi nastavu.. Druga stvar koju ne smijemo zaboraviti je da ima dosta djece koja bi trebala imati P/I program, ali nemaju papir i status. U praksi cesto ispada da je nemoguce raditi u razredu od 20 djece od kojih 3 ima status, ali ih je jos 4 koji taj status nemaju ali trebaju prilagodbu. Problem bi se mogao poceti rjesavati kad bi imali papir, pa bi nastavnici mogli zahtijevati smanjeni broj ucenika u tom odjeljenju, kao sto je zakonom propisano. (Ne znaci da bi se to i dogodilo, ali bi se moglo pritisnuti ravnatelja.) A i roditelj bi mogao imati aktivniju ulogu a da ne ispadne da zica neke ustupke.
Sve je to divno i krasno, ali nema načina da za djecu izborite individualizaciju bez paira. Nije idealno ni kad imate papire, treba biti dosadan i stalno zagovarati najbolji interes svoga djeteta. Pa zašto je onda probblem ishoditi ušljivi papir i usput još i savjete stručnjaka kako pomoći svom djetetu?
Pitanje glasi tko je vlasnik problema.... i da li bi se problem sporosti/ nepažnje / younameit riješio bez dosta truda svih zainteresiranih? NEMA rješenja preko koljena. Svatko tu treba odraditi svoj dio. Ne samo odrasli nego i dijete. Nekom je potrebno samo vrijeme, kako je marta opisala, a bome ima i onih kojima treba i puno više. Te godine su sad iza mene, ali ne znam kako bi se moji sinovi proveli tijekom školovanja i na maturi (obojica će imati prilagodbu ) da nemaju palire i da sve ove godine nismo vodili računa da budu najbolji što mogu. P
Daklem, papiri su važni. Kraj priče.
Slažem se s Peterlin, a kužim i point od Vrijeske.A kužim i čoksu i sirius.
da se nadovežem prvo na sirius i mimu - mislim da malo pretjerujete (usporedba s nogom i trčanjem)
vi ste imale problem, pa, kako se kaže, pušete i na hladno
dozvolite da drugi ne traže odmah problem koji treba rješavati stručna služba i u kojem je potrebno davanje ustupaka, nego normalan tijek prilagodbe na školu
ja iz neveninih upisa ne vidim ništa što možda i neka druga djeca nemaju kao "problem" (stavljam po navodne znakove, jer to nisu problemi, nego izazovi i potrebne prilagodbe koje puno djece mora svladati)
navela je da dijete solidno čita (ja to ne vidim kao - četvorka je loša, nego kao izvrstan uspjeh za dijete u drugom polugodištu 1. razreda); razumije što pročita; do sada nisu zamijećeni razvojni problemi (nekoliko stručnjaka potvrdilo); ima mali problem sa slikama iz PiD (ako su testovi fotokopirani, u potpunosti razumijem, jer su slike nejasne; ako dijete nije u predškoli radilo takve zadatke, onda su mu ti zadaci novina itd.) ...
jedino na što sam se ja nadovezala, i u čemu mislim da roditelj posebno treba raditi s djetetom je rečenica: "i inače se ponaša kao da ima svo vrijeme svijeta"
dijete je sporije, ništa novo; ima takve djece koliko hoćete (sa svakim mojim djetetom je išlo nekoliko takve djece, roditelji su pričali kako su djeca spora, ne prepišu s ploče, previše brišu, presvlače se na tjelesnom 10 minuta, za 200m do škole im treba 15-20 minuta i sl. polako je to sve sjelo na svoje, djeca su se ubrzala. mislim da je netko i na forumu ovdje govorio kako mu dijete ima problem s perfekcionizmom pa briše i ponovno piše... je li takvo dijete imalo dodatne minute za pisanje testova?! )
nadalje, marta je iznijela svoj primjer. učiteljica je motivirala dijete, ali mu nije pružila nikakve ustupke. dijete je napredovalo. također, marta je radila sa svojim djetetom, i postigli su rezultate. (neminovno je da roditelji danas moraju raditi sa svojom djecom, ali, po mom mišljenju, tu potrebu je također kreiralo društvo - kao i pripreme za maturu... )
iz neveninog opisa ne vidimo kako u biti učiteljica postupa s djetetom, osim da je rekla da mu ne može dati ustupak što se tiče vremena
i dalje smatram, tj. ja bih išla tim putem, ne bih tražila ustupak (jer mislim da bih samo učinila medvjeđu uslugu djetetu i odgodila njegovu prilagodbu); pokušala bih što više vježbati s njime koncept vremena, tako da pokuša shvatiti da se u nekim situacijama nema svo vrijeme svijeta (ne mislim sate i sate vježbanja, ali s malim promjenama, može s epuno učiniti; peterlin je dala nekoliko ideja)
o našim školskim "kalupima", finskoj, individualiziranom pristupu, više učitelja u razredu, boljem obrazovanju učitelja, o tome bi se stvarno dalo nadugo i naširoko (vi slobodno možete, ja vas volim čitati... i onako sam previše napisala u ovom postu...)
i za kraj, vjerujem da će dijete napredovati s vremenom, da će sve to biti u redu i da ćete naći zajednički jezik s učiteljicom kako bi djetetu škola bila radost!
I samo da kažem, mi smo imali (imamo) učiteljice koje su na glasu kao stroge
te učiteljice rade posebno s djecom, dodatne zadatke, pod dopunskom nastavom s njima vježbaju, ulažu ogroman trud, ali ne daju ustupke
sve će učiniti da dijete postigne rezultat, ali će ga isto učiti da se pravila (ovdje vrijeme) moraju poštivati
Vrijeska, lijepo si ovo napisala.
Dati djetetu kojem je to potrebno više vremena za rješavanje zadataka nije nikakav ustupak, nego individualizirani pristup.
Učiteljice za koje tako nešto ne postoji nisu samo stroge nego nisu baš niti najbolje učiteljice.
Prilagoditi metode ispitivanja usvojenog znanja kod nekoga tko ima poteskoca nije nikakav ustupak nego jednaka sansa. ( najcesece nije niti jednaka sansa nego tek pokusaj jednake sanse , ali dobro )Quote:
Originally Posted by Vrijeska
Da li je ustupak djetetu sa izrazitom tremom prilagoditi metodu ispitivanja citanja ili recitiranja pjesmice ispitivanje pred manjim brojem ucenika ( npr. na dopunskoj) ili ispitivanje tako da sjedi na mjestu , a ne stoji ili nesto deseto?
U drugom polugodistu prvog razreda tesko da mozes znati da li dijete ima poteskocu ili treba samo.malo vise vremena da sve dode na svoje. Dok skuzis poteskocu mozes dijete prilicni lako obeshrabriti i utjecati na samopouzdanje.
To sto su strucnjaci gledali dijete prije skole , tj. radili s njim na izgovoru ne znaci nista . Apsolutno nista.
Moje dijete koje ima izrazite poteskoce u vise podrucja nije prepoznato cak niti kad sam ja upirala prstom sto treba traziti. Ne kod jednog nego kod barem 5 ili 6 raznih logopeda/psihologa/defektologa.
Jednostavno je bila premala za takvu vrstu dijagnostike i prepametna pa je mogla kompenzirati poteskoce nekim svojim metodama.
Vrijeska,potpuno si pogodila!
Ja ipak mislim da Vrijeska nije sasvim pažljivo čitala.
Nevena je napisala da kod kuće već puno vežba sa svojim sinom. Već vežba. I kod kuće mu je jasno i tačno - čim ima beli papir na zadacima.
A u školi se pogubi i ne stigne.
Znači, jedan beli papir i povremena ljubazna opomena i nadgledanje učiteljice bi napravili ogromnu razliku kod neveninog sina.
To je stvarno ustupak i poseban tretman?
Ma svašta. To je kod moje starije bilo najnormalnije, da učiteljica šeta kroz razred, da gleda i usmerava decu kad im odluta pažnja, da ih uputi da okrenu stranu i slično. To je posao učiteljice, da nauči decu kako se test radi. Moja bi bila izgubljena bez toga, jer niti je imala pojam o vremenu a ne baš ni o prostoru na papiru. Ovako je imala sjajne rezultate, a pola toga je bila zaslužna učiteljica samo zato jer je radila to što njima u prvom razredu jako treba.
Ovdje bih još nešto dodala nevezano za nevenin primjer - učiteljica najčešće nema pojma koliko roditelj s djetetom doma radi. U mom primjeru to je bilo 2-3 sata SVAKI dan u (razrednoj nastavi), a učiteljica je govorila o maleckim poteškoćama "koje bu ona vremenom prevladala". Da, bu i jest , ali spartanskim radom na rubu zvanja Plavog telefona, a ne vremenom. Da je bilo samo do učiteljice i dopunske nastave, ne bi, valjda, ni danas pošteno čitala i računala.
Hoću reći, teškoće mogu biti zaista sitne, ali bome i krupne, a ako nema roditelja koji ko kobac prati, posljedice mogu biti nepopravljive. Koliko samo po nastavničkim grupama ima zgražanja kako im dođu djeca u 1.S. , jedva sriču tekst, ne znaju dva razlomka zbrojiti, a isoadne da u OŠ nitko nikad nije potegnuo pitanje zašto je to tako (lijen, nezainteresiran...).
Ne znam kako je kod vas, ali kod nas IP podrazumeva dosta dodatnog rada nastavnog osoblja, jer se metodi i načini individualizacije moraju pismeno obrazložiti za svako dete posebno, za svaki predmet za koji je potrebno.
To nije mali posao, i mudra učiteljica će, ako se sretne sa roditeljima koji odlučno žele da njihovo dete dobije uslove za rad koji su mu potrebni da pokaže šta zna, radije odabrati da prilagodi svoj rad detetu i bez zvanične procedure.
Možda, ako nevena vrlo odlučno pokaže učiteljici da razmatra da prikupi papire za individualizaciju, učiteljica pomisli da je dozvoljavanje belog papira ipak manje posla...
I za kraj, na skolskom natjecanju nastavnik je duzan opominjati ucenike koliko jos vremena imaju svako 15 minuta, pa bi bilo ocekivano da se to i na normalnim testovima radi. S tim da se meni cini da je vecina prvasa ili prespora ili prebrzopleta. Ono, da je to klasicna boljka te dobi. I da mozda uciteljica dobro procjenjuje da nije potrebno pisebno opominjanje, produljavanje... A mozda je uciteljica slijepa pored zdravih ociju. Vidjela i jedno i drugo.
Mislim da nije bila riječ o opominjanju i vraćanju pažnje,nego ustupku produžavanja vremena u odnosu na druge učenike.Što je i rađeno čitavo prvo polugodište,pa je sada učiteljica procijenila da će prekinuti sa tim.
Sada kad razmišljam,učiteljica je očito zaključila da će tako biti bolje.Ona valjda može najbolje procijeniti učenika.Ako je pravila ustupke čitavo prvo polugodište,onda i nije baš toliko stroga i kruta.Možda očekuje da će ovo dati bolje rezultate.Možda će ovo biti samo pokušaj,pa ako ne uspije možda će promijeniti i taj pristup.Možda...
.. je u šumi.
Pulinka, kod nas je od ove godine za učenike s IP-om na snazi jednokratni IOOP obrazac, znači jednokratno na početku školske godine složi se neki univerzalni tekst o metodama podrške, iz engleskog ih odmah u rujnu testiraju da se vidi "stanje" i to je uglavnom to. Moje dijete npr. dobije samo iz 2 predmeta malo modificiran, kraći test i to je sav dodatan učiteljski posao.
Učenik s PP-om zahtijeva puno više pripreme i ispisivanja administracije što je plaćeno sramotnih cca 2-3kn po satu nastave (usto, ako učitelj napravi pripremu, a učenik zbog bolesti ne dođe, onda se ni tih par kuna ne plati :roll:).
Da, nisam ni ja dobro napisala, uvek me MM ispravlja kako grešim. Za "samo" individualizaciju ne treba puno administracije, ali nisu potrebni ni neki nalazi osim procene nastavnika (i dobre volje istog...). Za ono što se kod nas zove IOP 1 i IOP 2 sleduje puna administracija. Kod nas se ne plaća ništa dodatno nastavniku za IOP, ali ovo boldano mi je, onako, :roll:.Quote:
Originally Posted by čokolada
Ali ako pročitaš nevenine odgovore, videćeš da dete radi duže jer ne obraća pažnju na vreme.Quote:
Originally Posted by silkica
I zato što mu nije jasno gde zadatak počinje, a gde se završava. I šta zadatak traži. Pa on vreme gubi na razmišljanje o tome i raspetljavanje, šta gde i kako treba uraditi.
Ja se zapravo slažem sa tobom da produžavanje vremena uopšte nije rešenje ovakvog problema, ali ne zbog jednakosti sa drugima nego zato što se tako samo odlaže rešavanje detetovog problema.
Jer ako dete gubi vreme na razumevanje zadatka, onda mu treba pomoći da zadatak razume. Ako dete ne može na papiru da razlikuje gde je početak a gde kraj zadatka, onda mu treba dati taj papir ili lenjir da ga nađe. Ako dete samo voli da radi sve "natenane" sporim potezima, onda ga tu i tamo treba taktično ubrzati. Uostalom, učiteljica bi mogla svima da dozvoli beli papir ili lenjir, možda bi to pomoglo svima, a bili bi svi jednaki. Mogla bi svakoga da pohvali ili podstakne i proveri kako napreduje test, pa to se stvarno za čas vidi kod tako jednostavnih zadataka.
Ne znam da li ste čitali temu od početka. Uglavnom, J. je imala ogroman problem u 1. polugodištu 2.r.Quote:
Originally Posted by Vrijeska
Perfekcionizam, anksioznost, okp.. sve je to dovelo do toga da je tjerala slova do savršenstva. To vam je izgledalo kao krasopis, kaligrafija. Bjesomučno je brisala slova, popravljala točkicu na i jer je bila 0.0001 mm ulijevo i sl. Imamo mi nalaz psihologa pisan za školu, ali ga nisu u školi pročitali.
Mi smo išli na informacije i pokušavali doprijeti do učiteljice i iako se u razgovoru 1 na 1 činilo da ne dopiremo, dogodilo se to da joj je davala više vremena na testu.
Naravno, mi smo doma s njom radili, ide na psihoterapiju i mislim da je upravo to dodatno vrijeme bilo potrebno da ona sebe posloži. Više taj problem nema. To inzistiranje na savršenom slovu je popustilo 90%.
Ajmo vidjeti što bi bilo da učiteljica nije napravila taj 1 mali ustupak. Dijete koje savlada sve doslovce lijevom rukom bi zbog određenih poteškoča dobivalo 1 na testu. Situacija bi samim time bila sve gora, gubila bi samopouzdanje, osjećala se loše i tonula sve dublje u perfekcionizam i okp.
Umjesto toga, malim dodatnim vremenom, dijete je dobilo na sigurnosti i samopouzdanju i sada joj to vrijeme više nije potrebno. Jednim malim potezom moje dijete nije postalo slučaj već je poletjelo. Da se inzistiralo na vremenu jer je to eto pravilo, sustav bi u 1. polugodištu 2.r slomio moje dijete.
Da nadodam, da se pokazalo da ona stalno treba dodatno vrijeme naravno da bi tražili IP, ali evo za sad se pokazalo da joj je bilo dovoljno malo izaći u susret.
Baš mi je drago zbog vas, mitovski!
Koliko se sećam, kod starije je učiteljica isto bila fleksibilna u prvom i drugom razredu, uvek je govorila da joj se obratimo ako nam se čini da detetu treba dosta vremena za izradu domaćeg, ili da mu je jako teško da ga reši i sl. Povremeno se desi da ponekom produži vreme izrade testa i mislim da niko nije nikad pravio problem oko toga.
Ali to nam mitovski ne govori ama bas nista o tome kako bi se takvi problemi s djecom koja ne stignu trebali rjesavat. Ja bih kao od sale mogla nabrojat pet ucenika kojima sam dajuci vise vremena, pogorsala problem ili nisam direktno ja al problem je sve izrazeniji iako sam dala vise vremena. I ucitelji i nastavnici grijese, ne jer su striktne ogranicene budale, ili jer su placeni malo ili nimalo za dodatnu pripremu, vec jer nemaju kako i gdje nauciti knowhow s djecom s poteskocama, a strucni tim je vesto u papirologiji ili nekim nacelnim uputama. Naravno, ima i ucitelja kojima bas i nije stalo...
Drago mi je da je tvojoj malenoj pomoglo dodatno vrijeme, samo meni se cini da cesce dodatno vrijeme bez papira dovede do velikog problema u petom razredu...kad nitko ne razumije kako i zasto djetetu nije pruzena podrska davno prije. I slazem se s pulinkom da nije poanta u produljavanju vec u tome da se dijete nauci nosit s poteskocom...
Casa, ja sam iznijela svoj primjer. Učiteljica je dala dodatno vrijeme bez IP-a, a mogla je reći a ne pravila su takva. U isto vrijeme smo radili mi s njom i psihoterapeut. Sve to zajedno dalo je rezultat, a mogla je reći da su pravila takva. Na ispitu na kojem nije dobila vrijeme je dobila 1 jer ga je predala polupraznog. Da se inzistiralo na tome ina bi redala jedinice. Darovito dijete koje bi redalo jedinice i tonulo u problem.
Ok, pa neće učitelj 4 godine izlaziti u sustet a da pomaka nema. Nešto onda nije u redu pa treba vidjeti što i da li tražiti IP ili PP.
Mitovski a kako je sada,je li se vidi razlika?
Nekad je greska i jedan jedini put produljiti vrijeme. I ima roditelja koji vode dijete logu redovito, rade s njim kuci, i opet pomaka nema. I to da dijete ima jedinice je najmanji problem, niti to da gubi samopouzdanje zbog jedinica. Problem je da zbog poteskoce ne uspijeva rijesiti test, da ne uspijeva zivjet punim plucima.
Moj point je bio da kad uciteljica nije rigorozna, ona sama procjenjuje sto bi kojem djetetu moglopomoci. I grijesi, jer nagada, jer nema strucnjaka oko sebe, jer nije obrazovana da donosi takve odluke. I naravno, nekad i pogodi...