Eh da i kod nas su muškarci ostajali na bojištu a spašavalo se ženu i djecu, ne da mi se pisat moju ratnu priču al je priča za romane, svašta smo prošli što neki ne mogu ni pojmiti, na koji način smo se izvukli iz opkoljenog grada bez novčića u džepu jer ga nismo imali.. i htjeli smo biti negdje što bliže da nam se tata može što prije pridružiti.
Posve jedna drugačija priča.....
Gdje bi naš tat ostavio nas u onom paklu gdje možeš nestat svaki dan a on otišao tamo negdje tisucama km dalje da traži našu bolju budućnost ako mi dotad prezivimo :-/
ne, otisli bismo onda valjda svi u neku najbližu tranzitnu zemlju u neko prihvatilište i čekali da se okupimo kao obitelj,a onda vidjeli što dalje.

