Drage moje, prvo pozdrav svima :) Nisam ovdje još pisala, ali pratim vas od početka trudnoće. Sad sam 35+4, većinu trudnoće sam morala dosta mirovati, ali dosta dobro sam se nosila s većinom šizova/strahova/fiks–ideja koji su me periodički hvatali. Dosta mi je značilo i čitanje postova ovdje :)
Ono zbog čega se napokon i javljam... Zadnjih par dana sam dosta depresivna. Imam još hrpu obaveza za obaviti prije nego rodim, i čini mi se da nemam više dovoljno vremena. Unatoč ležanju sam bila dosta puna energije kroz cijelu trudnoću, pogotovo kad sam trebala nešto sređivati, organizirati (putem maila i telefona, jel), to mi je dolazilo kao nekakav pozitivan poticaj, bila sam sretna što se bavim bar nekakvim intelektualnim izazovima, kad već ne smijem hodat okolo. Ali ovaj tjedan mi se počelo dešavati da se osjećam ‘poklopljeno’ obavezama, umjesto da se aktiviram kad nešto trebam učiniti, zakočim se i uuuužasno sam umorna, želim samo da se sve riješi bez mene. Onda mi dođe grižnja savjesti što izbjegavam stvari koje bih trebala riješiti, onda panika da što dulje odgađam imam sve manje vremena, onda od svega toga krene osjećaj da sam totalno nesposobna nositi se s bilo čime... A onda kad krenem sumnjati u vlastite sposobnosti, krenem sumnjati u sve, i pitam se kako ću se tek nositi s dodatnim obavezama kad se curka rodi.
Što je još gluplje, ovo mi je drugo dijete, i nije neka panika od toga kakva ću biti mama i što me čeka.
S prvom curkom mi se ništa takvog nije desilo i ovo me dosta zateklo. Par dana nakon njenog rođenja me uhvatio neki baby blues, i bila sam bezrazložno žalosna, razdražljiva i preosjetljiva jedno tjedan dana (srećom ne dulje), ali čak ni tada se nisam osjećala ovako. Ima li netko neko slično iskustvo? Frka me ako me sad već ovo hvata, da me nakon poroda ne uhvati prava depresija.

