Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

Pozdrav svima mamama koje redovno čitam na ovom forumu. Moj sin definitivno spada u ovu temu, čitam postove i kad opisujete svoju djecu kao da opisujete njega.

Tema je neiscrpna, a molim za savjet. S obzirom da smo svi svjesni koliko je važan dobar učitelj prilikom polaska u školu, molim vas da napišete u kojoj školi ste naišle na dobar kadar za rad s darovitom djecom.
Imam situaciju gdje uskoro molim donijeti odluku o školi (vezano uz moguće preseljenje) pa samo molim malu navigaciju kakva su Vaša iskustva.

Hvala

Teško ti je dati pravi odgovor na to pitanje.
Nije zanemarivo u kojem kvartu živiš (odnosno u koji kvart se planirate preseliti), a ni svakodnevni faktori kao što je npr. blizina škole. Moje (skromno) iskustvo zasad govori da su školski programi takvi kakvi jesu (uglavnom loši) i da je od škole nemoguće očekivati čuda. Svakako, dobar učitelj/učiteljica jesu prednost, po mogućnosti da imaju senzibilitet za darovite, ali nisu ni sva darovita djeca ista. Neka su povučena, neka društvena, neka hipersenzibilna, nekima treba više poticaja, drugima pak treba nešto drugo...
Mi smo svjesno išli za time da nam sin možda neće dobiti super-poticajnu atmosferu, ali će mu škola biti blizu i to će mu pomoći u osamostaljivanju. Sad baš i nisam najsretnija s takvom odlukom :unsure: ali što je - tu je (zato sam tim zadovoljnija s time kako se A. snašao u školi i afirmirao kod učiteljica, to je nešto što od njega nisam očekivala, pa me ugodno iznenadio).

Mi uz darovitost imamo i problem pažnje pa mi je bilo važno da je učiteljica korektna i zanimljiva (da dosadan sadržaj prezentira na zanimljiv način - to pali kod moje) i da je blaga da razumije ako problem bude u pažnji a ne neposluhu. Odnijela sam psihologici sve što imamo u papirnatom obliku, ali i učiteljici odmah na početku jer joj nisu ništa prezentirali unaprijed. Ne znam zašto to ne rade. Ja nekako vjerujem da pedagozi slažu tipove učenike s učiteljicama koje to mogu hendlati jer tako i sebi rade manje problema. Naravno, ako imaju izbor. Zbog socijalizacije a kasnije i osamostaljivanja upisali smo se u najbližu školu. Ućiteljica je divna! Istina, ne bi mi se ni dalo vozit svaki dan do škole i natrag kad već radim u kvartu ... ako se već ne mora... :oops:

Citiraj:

---

lorna prvotno napisa

Pozdrav svima mamama koje redovno čitam na ovom forumu. Moj sin definitivno spada u ovu temu, čitam postove i kad opisujete svoju djecu kao da opisujete njega.

Tema je neiscrpna, a molim za savjet. S obzirom da smo svi svjesni koliko je važan dobar učitelj prilikom polaska u školu, molim vas da napišete u kojoj školi ste naišle na dobar kadar za rad s darovitom djecom.
Imam situaciju gdje uskoro molim donijeti odluku o školi (vezano uz moguće preseljenje) pa samo molim malu navigaciju kakva su Vaša iskustva.

Hvala

---

Mi smo se prepustili sudbini i nadali se najboljem. Naša kvartovska škola nam je pružila ma evo - idealno okruženje za sina. Voli školu, učiteljicu, djecu, ručak, boravak i tijekom cijelog semestra nismo imali niti jedan problem. Upravo čarobno riješeno, ljudi rade svoj posao za deset. Očito smo imali sreće...

To ću vjerojatno i ja napraviti, ali prije ću obaviti jedno kvartovsko ispitivanje tržišta i saznati barem u koju školu definitivno ne. Kao i kod teta u vrtiću, tako i kod učitelja sve ovisi o njima.

Kako će prezentirati dosadan program koji se u našem školskom sustavu nije mijenjao godinama, kako će doživljavati dijete - kao potencijal ili kao smetalo...


Program za darovite postoji za osnovne škole, ali je mrtvo slovo na papiru i što god roditelj želio za svoje dijete, sve mora sam. Al čini mi se što se prije pomirim s tim, biti će mi lakše u životu :gaah:(ovaj mi se činio najprimjereniji onome kako se osjećam kad o ovoj temi pričam).

i mi smo se za sada prepustili kvartovskoj školi. A tako tako, malo imamo sreće malo nemamo,uglavnom nosimo se nekako i nadamo ili premještaju ili poboljšanju.

Hvala Vam na odgovorima. Znam da nije tako jednostavno odgovoriti na moje pitanje o školi i dok sam čitala sve postove na ovoj temi (a ima ih podosta), sve sam bila sigurnija da moram bolje istražiti što se da napraviti u toj potrazi za normalnom učiteljicom. A imam i mlađeg sina (dvije godine) i imam feeling da se njime ni približno ne bavim koliko se bavim sa starijim dok hendlam sve njegove kapacitete i buduće i sadašnje potrebe.

Ja ću se ovdje onako jako sramežljivo javiti. Iskreno, ne usudim se još razmišljati ima li mrvica darovitosti kod moje J. iako mi draga Ifi stavlja bubice u uho.
Zanima me kako bi trebalo crtati dijete od 2,5g? Naime Jana već nekoliko mjeseci ne šara, nego crta neke oblike i zadnjih nekoliko dana je to preraslo u nešto više ti oblici poprimaju smisao npr. jučer je crtala miševe i to su stvarno mišići ili auto ili nacrta kaže bebu- nacrta joj glavu i 2 kružića sa svake strane kao uši. Narvno da taj miš nije kao da ga ja crtam, ali se prepoznaje da je to miš, ima tijeli, ima rep, uši, nos itd. Kad crta, crta jako strpljivo i pažljivo i polako vuče linije i strašno se naljuti i rasplače kad nešto ne može nacrtati jer naravno nije još motorički dovoljno zrela.

Ne bih htjela biti partibrejker, ali iz svog vlastitog primjera mogu reći da tako rano crtanje ne mora značiti nikakvu darovitost. Moj tata još čuva punu veliku bilježnicu mojih crteža koje sam počela crtati s nepune 2 god. i tad mi je čak jedan akademski slikar u tu bilježnicu napisao osvrt na te moje radove kazavši kako nikad nije sreo tako malo dijete da tako lijepo crta i da očekuje da ću jednog dana biti velika umjetnica 8-).

No kako sam rano započela, tako sam i ubrzo završila sa svojom karijerom :mrgreen:. Dosegla sam vrlo brzo jednu razinu i stala...
Ne moram ni reći da danas nemam pojma naslikati ni jednu poštenu mačku kako spada, a da tako isto, ako ne čak i bolje slika neko dijete u nižim razredima OŠ. A nije ta moja mačka ni puno bolja od one koju sam slikala s 2 godine...Zašto je to tako, nemam blage veze.

Hm, steta a ja se ponadala da imam novog Van Gogha :D.....ma znam da to ne mora znaciti da ce u buducnosti biti slikarica, zanimalo me samo jeli to tipicno za dob ili nije, jer imamo i neke druge male naznake dali darovitosti ili mozda necega drugog ne znamo.
Vidimo da u nekom ponasanju odskace od ostalih, tete u vrticu koje su predivne i poticu kreativnost, isto primjecuju da malo odskace, mi cesto pogubimo konce i ne znamo kako s njom. Razmisljamo i o razgovoru s psihologom a onda se eto pojavilo i to crtanje.

Ništa neće odmoći ukoliko se posavjetujete sa stručnjacima. Očigledno da imate bistro i zdravo dijete, a to je u konačnici i najvažnije.

Ima li netko savjet kako reagirati na izljev frustracije kad darovito dijete nešto ne napravi dovoljno dobro, gledano njegovim očima?
Moj petogodišnjak (nemam potvrdu da je darovit, ali ima elemenata za) u zadnje vrijeme ima epizode vrištanja, zapomaganja i ronjenja krokodilskih suza oko nečega što bi drugima bila sitnica. Obično počne s ''Ja bih crtao'' ili ''Ja bih pisao''. Krene sav sretan, izabere pribor, ima viziju i onda napravi dramu u stilu '' Neeee, ovo nije dobrooo, pogledaj to, nije dobro, moje B ima kutoveeee, nije okruglo, ne valjaaaaa... aaa buuu... '', dernjava, suze...Ili: ''Nije mi dobra zvijeeeezda, nisu joj svi krakovi isti, buuuu''.
- prvo pohvalim njegov rad, da je to stvarno odlično za njegovu dob - ne pomaže, naravno
- usmjerim ga da radi nešto drugo, ako ga ova prva aktivnost trenutno čini nesretnim - ne pomaže
- potaknem ga da vježba i pokušava ponovo - to je čak znalo i pomoći, jer nekad na kraju bude zadovoljan uvježbanim
- ne radim umjesto njega, to mi se čini nekorisnim (kad jeca da mu ja nešto nacrtam, jer njegovo nije dobro)

Vjerujem da odmaže i činjenica što mu brat blizanac većinu stvari obavlja brže i spretnije, jer je motorički precizniji.

Za djecu njegove dobi je za očekivati da znaju nacrtati kvadrat, a on je jako nesretan ako mu zvijezda nema sve iste krakove...

Pomažu li više pohvale, objašnjavanja, skretanje pažnje... što?

Zbog ovakvog ponašanja moj mlađi je 6 mjeseci hodočastio Suvagovoj psihologici na terapiju. Nismo mogli s njim na kraj, ne samo s ispadima bijesa nego i sa samoozljeđivanjem.

Nažalost, ne možeš puno - on se mora sam naučiti nositi sa svojim frustracijama. To je problem kad softver ide ispred hardvera tj. glava zna kako nešto treba izgledati, a ruka ne sluša...

Ja bih ti savjetovala da razvijate motoriku na neke druge nenametljive načine: legice, navođenje gumbi na konac, kolaž, puzzle, čak i one šablone za crtanje ponekad služe svrsi (iako ih ja ne volim, ali budući da smo imali ovakvo veselje, nije bilo toga što ne bi isprobali), slano tijesto, plastelin, guljenje krumpira i jabuka prošupljenim nožem....nemam pojma. Vezanje cipela, zakopčavanje gumbi... ima toga. Tek kad izvježba ruke na nekim drugim stvarima, moći će primiti olovku na drugačiji način.

Eh, da - OBAVEZNO mu nabavi specijalni pribor - trokutaste olovke i bojice ili namjensku tehničku olovku za djecu s problematičnom motorikom. Ako trebaš još detalja o tome, viči... Moji su još uvijek na takvom pisaćem priboru u petom i šestom razredu (jedan je ljevak, a drugi ima problematičnu motoriku).

***

Nama je puno pomoglo sviranje instrumenta - u ovoj dobi dok su imali 4 i 5 godina u kuću je ušao sintić, a kasnije su krenuli u glazbenu školu. Može to biti i neki drugi instrument ili aktivnost (štajaznam - stolni tenis...), nađi nešto što je djetetu po mjeri.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Ja bih ti savjetovala da razvijate motoriku na neke druge nenametljive načine: legice, navođenje gumbi na konac, kolaž, puzzle, čak i one šablone za crtanje ponekad služe svrsi (iako ih ja ne volim, ali budući da smo imali ovakvo veselje, nije bilo toga što ne bi isprobali), slano tijesto, plastelin, guljenje krumpira i jabuka prošupljenim nožem....nemam pojma. Vezanje cipela, zakopčavanje gumbi... ima toga. Tek kad izvježba ruke na nekim drugim stvarima, moći će primiti olovku na drugačiji način.

---

To isto varira od djeteta do djeteta. Kod mojeg, nije bilo šanse da upali ovakvo "odvlačenje pažnje". Kad si je zafitiljio u glavu da hoće pisati, on je morao pisati, pa makar se frustrirao do neba (s manje od 4 godine). Jedino rješenje bilo je da ga se nekako smiri i da ga pustimo na miru, on bi bio uporan kao jarac i na kraju je uspio napraviti to što si je zamislio (npr. kod pisanja, slovo K mu je zadavalo muke jer je trebalo odići olovku od papira).
Pisanje mu je još kako-tako išlo, s crtanjem je bilo više frustracija, a zapravo je to prevladao u vrtiću. U toj okolini nije toliko dramio kao doma, a s vremenom je i ta fina motorika bila sve bolja i bolja. Na žalost, s polaskom u školu opet je došlo ono famozno "ne znam crtati", sad je u fazi da mrzi likovni jer da mu ne ide dobro (a ide mu sasvim ok, ali on nikad nije zadovoljan).

Perfekcionizam vuče i sad, nije ga se riješio, samo što više ne plače i ne drami oko toga. Ali npr. nije u stanju pogledati vlastitu snimku na kojoj svira (pokrije oči rukama i kaže da "grozno svira", iako je za taj konkretni nastup dobio same pohvale). Tu treba polako, sad je ipak veći i možemo više razgovarati o konkretnim detaljima (što je to njemu bilo grozno, što se meni činilo dobro, i sl.).

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Hm, steta a ja se ponadala da imam novog Van Gogha :D.....ma znam da to ne mora znaciti da ce u buducnosti biti slikarica, zanimalo me samo jeli to tipicno za dob ili nije, jer imamo i neke druge male naznake dali darovitosti ili mozda necega drugog ne znamo.
Vidimo da u nekom ponasanju odskace od ostalih, tete u vrticu koje su predivne i poticu kreativnost, isto primjecuju da malo odskace, mi cesto pogubimo konce i ne znamo kako s njom. Razmisljamo i o razgovoru s psihologom a onda se eto pojavilo i to crtanje.

---

Moje iskustvo je da je sinko crtao s dvije godine geometrijske likove, puževu kućicu i slično. Dok su djeca njegove dobi šarala doslovno, on je imao strategiju crtanja. No, vrlo brzo su ostali interesi "pogazili" crtanje i sad je po testiranju definitivno na nivou svoje dobi što se tiče crtanja i same grafomotorike.
Nakon što sam pročitala neke knjige o darovitosti, znam da postoje različite vrste darovitosti (kažu da ih ima 8 vrsta), kao i opći kriteriji utvrđivanja darovitosti djeteta.
Iako J. ima samo 2,5 godine, već se može po knjigama iskopati nešto pokazatelja o mogućoj darovitosti, jer nitko ju neće htjeti testirati prije 4- te godine (po mojem iskustvu).

Kada smo mi ispunili upitnik u knjizi Jasne Lay, 90 posto izjava za utvrđivanje darovitosti su se mogle preslikati na njega.

Tako da preporučujem knjigu Judy Galbraith - "Kako prepoznati darovito dijete" jer sam uz nju još upotpunila informacije nakon knjiga Jasne Lay.

Razgovor s psihologom je za mene uvijek dobra odluka (naravno, s provjerenim jer nažalost ima i onih izgubljenih kao u našem vrtiću).

Sretno!

Hvala curke na odgovorima u vezi ''dramljenja''. Znam za poseban pisaći pribor i nabavila sam nešto. Ima i Stabilo kemijsku. Finu motoriku vježbamo Legićima :) Ljevak je i čini mi se da ga to ipak pomalo zbunjuje. Znam da nije loše biti ljevak, ali kod njega je moguće da nije ''prirodan'' ljevak, već priučeni, jer zbog krvarenja u mozgu pri porodu vjerojatno više koristi lijevu stranu, iako bi mu možda desna bila dominantna. Ne znam, teško je reći. Ma to ni nije toliko važno. Dijete je bistro, shvatit ćemo s vremenom je li i darovit, glavno da je sretan, a s ovim sporadičnim dramljenjem ćemo se već snaći. Inače, upisala sam ih na gimnastiku, ne može odmoći motorici.

Joooj, to dramljenje... srećom, s odrastanjem i emocinalnim sazrijevanjem imamo sve manje takvih ispada, ali i dalje nije zadovoljna sobom u mnogo čemu kad radi. Darovitost + nisko samopouzdanje ( ja to neee moguuu) + perfekcionizam idu zajedno. Uspijeli smo je vremenom naučiti da se suzdržava, da joj izlijevi ljutnje kraće traju ili da su manje vidljivi... . Koristili smo ideju imaginativne loptice u koju skupiš sav bijes, dobro je zgužvaš i baciš daleko od sebe... da ode ljutnja... pa smo vremenom morali dodati i malo duhovitosti - pazi gdje bacaš tu ljutu lopticu mora ići negdje na pučinu ili daleku livadu jer - ako nekome padne na glavu onda će on biti ljut... izvodili cijele predstave kao pala loptica nekom poznatom na glavu i kako bi on reagirao... Problem je što kod malih mudrica stalno moraš nešto novo izmišljati da ih zainteresira jer im ponavljanje fora postaje brzo dosadno. Često je govorila ''utješi me, ne znam kako da se smirim, utješi me... moraš me utješiti'' i sve zbog banalnih stvari koje njoj nisu bile nikako banalne već u tom trenutku životno važne. Uh, mislim da je zadnji puta bilo otprilike prije pola godine. Nije lako, al, evo, prolazi...

Citiraj:

---

Zvrk prvotno napisa

Joooj, to dramljenje... srećom, s odrastanjem i emocinalnim sazrijevanjem imamo sve manje takvih ispada, ali i dalje nije zadovoljna sobom u mnogo čemu kad radi. Darovitost + nisko samopouzdanje ( ja to neee moguuu) + perfekcionizam idu zajedno. Uspijeli smo je vremenom naučiti da se suzdržava, da joj izlijevi ljutnje kraće traju ili da su manje vidljivi... . Koristili smo ideju imaginativne loptice u koju skupiš sav bijes, dobro je zgužvaš i baciš daleko od sebe... da ode ljutnja... pa smo vremenom morali dodati i malo duhovitosti - pazi gdje bacaš tu ljutu lopticu mora ići negdje na pučinu ili daleku livadu jer - ako nekome padne na glavu onda će on biti ljut... izvodili cijele predstave kao pala loptica nekom poznatom na glavu i kako bi on reagirao... Problem je što kod malih mudrica stalno moraš nešto novo izmišljati da ih zainteresira jer im ponavljanje fora postaje brzo dosadno. Često je govorila ''utješi me, ne znam kako da se smirim, utješi me... moraš me utješiti'' i sve zbog banalnih stvari koje njoj nisu bile nikako banalne već u tom trenutku životno važne. Uh, mislim da je zadnji puta bilo otprilike prije pola godine. Nije lako, al, evo, prolazi...

---

Zbog ovakvih cirkusa i frustracija zbog poteškoća s pisanjem (ljevak - ista priča) moj mlađi je hodočastio na terapiju kod Suvagove psihologice. Dobrim dijelom se riješilo, ali ipak u stresnim situacijama još ima elemente nervoze, histerije i samoozljeđivanja.

Eh,da - nije problem nisko samopouzdanje nego previsoko postavljena letvica. Mi nismo to radili svom djetetu, ali takvi to obično naprave sami sebi i onda treba biti lukav kako da ih izbaviš iz zatvorene petlje njegovih samonametnutih očekivanja i stvarnih mogućnosti - između toga je dosta velika razlika koju treba premostiti nečim što djetetu ide dobro. Kod nas je tu rupu efikasno popunila glazbena škola. To mu je bila prava i djelotvorna psihoterapija.

Priča ima i nastavak - u petom razredu moje dijete se krasno osamostalilo i riješilo većinu problema čitanja i pisanja, kao i našlo veliko zadovoljstvo u osnovnoj školi. To mu je nedostajalo u prva četiri razreda... ALI profesorica instrumenta je pitala što se s njim dogodilo jer je zakazao (tj. ostao prosječan) u glazbenoj školi. OBjasnili smo joj i sve je ok. Inače, sad u 2. polugodištu vratila se volja za sviranjem i sve je nekako ponovno došlo na svoje mjesto.

Daj djetetu vremena koje mu je potrebno, a i pobrini se da u školi znaju u čemu je stvar (ako nisu sami uvidjeli - mnogi učitelji to znaju, toleriraju i usmjeravaju) i sve će biti ok. Ima stvari koje dijete mora riješiti samostalno (moj sin je našao sebi načine za dosta toga kojih se ja ne bih ni sjetila) ali treba ga nadzirati i po potrebi pomoći.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Priča ima i nastavak - u petom razredu moje dijete se krasno osamostalilo i riješilo većinu problema čitanja i pisanja, kao i našlo veliko zadovoljstvo u osnovnoj školi. To mu je nedostajalo u prva četiri razreda... ALI profesorica instrumenta je pitala što se s njim dogodilo jer je zakazao (tj. ostao prosječan) u glazbenoj školi. OBjasnili smo joj i sve je ok. Inače, sad u 2. polugodištu vratila se volja za sviranjem i sve je nekako ponovno došlo na svoje mjesto.

---

Znatiželjna sam, pa pitam i ja što se konkretno dogodilo :mrgreen: Predviđam, naime, mogućnost sličnog scenarija i kod nas. Zasad (2. razred oš) rastura u glazbenoj, a redovnu školu odrađuje lijevom nogom jer su zahtjevi škole većinom za njega puno prelagani i nema nikakve mogućnosti za poticanje ili dodatnu motivaciju. Pomirili smo se s tim i plivamo dalje (dok nema problema, super je), a sve poticaje i ostalo (motivaciju, perfekcionizam, upornost, redovitost) odrađuje (s uspjehom) u glazbenoj. Ipak, s petim razredom (ako ne i ranije) će vjerojatno doći do značajnijih promjena u redovnoj školi, pa bih se rado pripremila na moguće situacije...

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Znatiželjna sam, pa pitam i ja što se konkretno dogodilo :mrgreen: Predviđam, naime, mogućnost sličnog scenarija i kod nas. Zasad (2. razred oš) rastura u glazbenoj, a redovnu školu odrađuje lijevom nogom jer su zahtjevi škole većinom za njega puno prelagani i nema nikakve mogućnosti za poticanje ili dodatnu motivaciju. Pomirili smo se s tim i plivamo dalje (dok nema problema, super je), a sve poticaje i ostalo (motivaciju, perfekcionizam, upornost, redovitost) odrađuje (s uspjehom) u glazbenoj. Ipak, s petim razredom (ako ne i ranije) će vjerojatno doći do značajnijih promjena u redovnoj školi, pa bih se rado pripremila na moguće situacije...

---

Ma ništa se posebno nije dogodilo - jednostavno je vrijeme i energiju pojela predmetna nastava + izborne aktivnosti (uz drugi strani jezik koji ima od četvrtog razreda došla je informatika, dodatna geografija... dodatnu povijest sam zabranila i bilo je suza ali nisam popustila). Još ide i na atletiku iako ne inzistiram da ode na svaki trening. Trebalo je cijelo polugodište da se stvari poslože. Četvrti razred je bio stvarno prelagan i dijete je naučilo da za osnovnu školu ne treba ulagati puno truda. Sad je drugačije. Nije da sam ga tjerala, jednostavno je više predmeta i zadaće treba pisati dulje, pa je ostalo manje vremena za sviranje. Vidim da je sad period prilagodbe pri kraju i sve je opet ok. Dogodi se da se zaboravi bilježnica iz prirode, pa je gradivo sa sata zapisano u bilježnicu iz geografije, ali ide to...

I još nešto - ja već dugo postepeno olabavljujem uzde nadzora, ali možda sam ipak precijenila njegove mogućnosti u petom razredu. S druge strane i gradivo glazbene škole u četvrtom razredu nije isto kao u trećem. Nema veze, mislim da je uhvatio korak i da će opet na natjecanje.

da li nečije dijete ide u OŠ Fran Galović u Dugavama i pohađa program za darovitu djecu?
moj stariji sun ide u OŠ Dugave i bilo bi mi lakše da mi kćer ide u istu smjenu s njim
ali ona je darovito dijete i sada sam u dilemi zbog tog programa
zapravo nemam prevelika očekivanja od tog programa ali si nekako mislim da će učiteljice biti više senzibilizirane za takvu djecu
u školi naravno hvale taj program,čak sam od jedne psihologice koja nema veze sa tom školom čula da slove kao dobri ali zanimam me i dojam roditelja
ima li neko info iz prve ruke?

Moja jedina se svako malo budi, zato i pišem u ovo doba. Danas su u školi gledali animirani film o nekom snjegoviću '' Srce u snijegu'' s tužnim završetkom (riječ je o dobrom snjegoviću koji se namjerno rastopio upalivši vatru u peći znajući da samo tako može spasiti djevojčicu od promrzlina i ...umro, a djevojčica mu je probudivši se ''zahvalila'' tako što je ugazila u lokvu (čitaj njegovo tijelo) i stala mu na još neotopljenu glavu... Procesuira ovo cijelu noć (dan je prošao ok, samo mi je ispričala film). Dakle, trebali su nacrtati drukčiji kraj - sretni, valjda. Ona je nacrtala kako je od tekućine nastao led na kojemu su djeca klizala, a snjegović stajao pokraj njih.
Sad smo se opet suočili s njenim neprihvaćanjem tužnog završetka, a mislila sam da je to iza nas (tema iz vrtićkog doba).
Objasnila mi je da je to nemoguće, da se tako ne može ponašati, da snjegović ne može umrijet, da oni ne kližu po njemu da on mora postojati...da se to nije moglo dogoditi. Što da napišem, uspavala sam je pjevušeći po nalogu ''Umorna sam mamice, umorana sam jako, teško mi je zaspati daj mi reci kako...''. Onda se opet probudila s pitanjem kako da tog snjegovića izbije iz glave, cijelu noć će ga sanjati ''jer kad o nečemu misliš prije spavanja onda to i sanjaš''... '' ja ne želim da on umre...'' Ne prihvaća moje objašnjenje da ga ni ne treba izbiti iz glave već je ta nastavna jedinica baš i zato da govori o emocijama da se preispitujemo i bla bla bla ... ''ali ja nisam takva kao ta djevojčica, zašto su meni pustili taj film, to su trebali pustiti drugoj djeci... . Prije toga sam joj morala objasniti da i ja na poslu ne mogu nekom tko je gladan pustit film kako drugi jedu tortu jer bi ga to još više ražalostilo nego n.pr.-izmišljam- o tome kako su neki bezobrazni s hrpom hrane pali pod stol i slomili šta-ja-znam-nogu-n.pr. pa će oni vidjeti da nije sve u novcu već u ljubavi pa oni tako preispituju svoje emocije i-ni-sama-ne-znam-što-već ali da o ovome zašto su i baš zašto-ali zašto oni to gledali mora pitati nekoga kome je to posao i morala objasnit tko se u školi time bavi - psihologica i pedagogica. E, onda mi je već bilo dosta pa sam odlučila ''proglasiti dan'', ali je bila preumorna i ponovo zaspala. Onda se još jednom probudila i rekla da joj još jednom objasnim razliku između ta dva zanimanja jer će u ponedjeljak u školi ići pitati nju za odgovor. I, sad konačno spava evo već jedan sat u komadu, kod MM-a u sobi koja još nema vrata i u koju je ušao dim moje cigarete a prehladno je za luftanje... Inače, već 2 tjedna svojom odlukom spava sama u svojoj novoj sobi i prijeđe k nama tijekom noći (do tada smo spavali svi zajedno). Nikd ne pušim u stanu i baš sada...

Da ne bi netko mislio da je jako empatična, naprotiv! Plakala je kad joj je jedna djevojčica rekla da će cvijeće koje je ubrala umrijeti i da ga tako ubija, pa je bilo cijelu noć ''je l tako mama da se cvijeće uzgaja da bismo ga ubrali i ono još živi u vodi i bla-bla... ali meni n.pr. može pasti cigla na glavu i njoj to ništa ne bi značilo jer sam ja valjda zmaj

Ha čuj, moj se zna rasplakati kad čita nešto tužno (na Andersena koji je bio za lektiru, npr., zato i nije pročitao sve što je trebao). S druge strane, zamalo se rasplakao i na sretan kraj "Zagonetnog dječaka". To su takva djeca, koja sve jako proživljavaju, u ovoj fazi mislim da im je najbolje pustiti da prorade svoje emocije i ne zaplitati se u filozofiju oko pitanja "zašto su nam pustili taj crtić" i "zašto bih ja to morala gledati".
S druge strane, to može biti i prednost, kasnije. U zadnje vrijeme sve češće ostajem paf kad shvatim kako moj osmogodišnjak točno procjenjuje ljude oko sebe. Valjda mu to omogućava ta "unutarnja antena", ista zbog koje ga druge stvari tako jako pogađaju...

Još smo malo slijedeći dan razgovarali o tome s prijateljicom (koja se filmića sjeća iz svojeg djetinjstva, tako joj se urezao) i njenom klinkom koja je isto tako odreagirala i nastao je mir. Ipak mi djete odrasta, prije bi nam trebao čitav tjedan najmanje...

Citiraj:

---

Zvrk prvotno napisa

Da ne bi netko mislio da je jako empatična, naprotiv! Plakala je kad joj je jedna djevojčica rekla da će cvijeće koje je ubrala umrijeti i da ga tako ubija, pa je bilo cijelu noć ''je l tako mama da se cvijeće uzgaja da bismo ga ubrali i ono još živi u vodi i bla-bla... ali meni n.pr. može pasti cigla na glavu i njoj to ništa ne bi značilo jer sam ja valjda zmaj

---

To će ti se samo od sebe riješiti kako dijete bude širilo svoje vidike. Za sad još misli da je mama neuništiva. I moji su to mislili dok nisam jednom završila par dana u bolnici - mm kaže da su bili dooobri, sve ono što ih inače treba tjerati radili su sami od sebe i slično. Ipak, situacija se relativno brzo zaboravila i sad je po starom (mama neuništiva) ali tata, deda, bake i jedna omiljena susjeda su zapravo česti predmet brige. Da zatreba, bili bi tu i za mamu.

Nadam se... jer ponekad me zbilja uplaši... jednom se i nasmijala na moj jauk (često se negdje lupim - kvake u stanu i sl.) i kad sam joj rekla da me rastužila jer se smijala i jer joj je bilo svejedno što me boli, rekla mi je ''oprosti, mama, ali imala si jako smiješnu facu'' i to je to, i dalje ništa od suosjećanja. Kad je tijekom našeg razgovora shvatila da smijanje izgleda kao da joj je drago, rasplakala se jer ona ne želi biti ''loša''. kod slijedeće situacije se najprije nasmije, pa me onda dođe poljubiti kao ja nju kad je boli, ali kao da joj je to sada naučeno, nisam sigurna da to zbilja osjeća, kao da mi samo hoće ugoditi, napraviti ispravno... a ništa joj ne znači... zakomplicirala sam... U četvrtak imamo roditeljski kod TS pa ću baš spomenuti taj svoj feeling...

Sad ću ja upasti ali me baš dirnuo Zvrkin post jer i ja imam malog emotivca kojemu i dok čitam priču moram usput cenzurirati "loše" riječi i u hodu improvizirati da se ne uznemiri.


A to što si rekla kako se ponaša prema tebi, jučer mi bili kod mojih, mene uhvatila migrena, a on se vješa po meni, galami... ja ga zamolim da se stiša ali on ne haje, a onda se ubacila moja mama s onim starim metodama - "Onda znači, TI NE VOLIŠ SVOJU MAMU, ako se tako ponašaš" :lol:. (A ja se pitala odakle mi to nabijanje grižnje savjesti kao odgojna metoda :lol:).
On je pobjesnio na nju kako tako nešto može reći. Vidim da on nije neosjetljiv na mene, jednostavno me doživljava kao neku zdravo-za-gotovo-sigurnost.

Vidiš, to s cenzuriranjem priča smo mi jako dugo radili da smo se ponekad pitali pretjerujemo li... a opet... bila sam sigurna da je za nju tada tako bilo najbolje kao što i sada mislim da je došlo vrijeme za teže teme jer će se sada lakše nositi s njima.
Ja sam se nekako uvijek vodila po osjećaju. A možda sam i sama ponekad dizala tenziju koja lebdi zrakom... Ovo pišem jerr se sjećam kako sam jednom prije 2 godine ušla u stan i čula moju mamu i tatu kako gledajući neki važni pokop na tv-u odgovaraju mojoj kokici na pitanja o temi. Kad ih je pitala: A zašto je on u unutra i gdje ga sad spuštaju? Moja mama joj je hladno odgovorila da sanduk spuštaju u zemlju jer je čovjek umro i to je sad samo tijelo. Sva sam bila jadna, oštro ih pogledala i očekivala hrpu dugih noći, ali - nije se dogodilo ništa. Bilo je to pitanje - odgovor. Možda su tako mogle proči neke priče. Poslije sam dobro pazila da nekom svojom stankom (da, do te mjere - po tome smo daroviti!) pazim da ne pridodam neki tračak sumnje i da malena ne osjeti da nešto prešućujem jer ne bi bilo kraja od onih pitanja ''ali zašto su izabrali onda takvu boju ako nije nešto čudno ili zar nisi vidjela izraz lica, znači tu ima još nešto... mama, reci mi...'' uz poznato čeprkanje po prstićima...

zvrk koliko ti kcer ima godina? o preemotivnom djetetu bi mogla napisati roman. u nastavcima.
u jednom sam trenutku prestala skrivati tuzne dijelove prica, jer sam procijenila da joj to vise steti nego koristi. nedavno je morala procitati djevojcicu sa sibicama. unaprijed sam strepila od te lektire. isplakala je valjda sve suze koje je imala. ipak poslije smo normalno popricale. rekla sam joj da asm tu pricu procitala samo jednom, jer je pretuzna. objasnila sam da je to samo prica i da iz nje mozemo svasta nauciti.... i tako je rasprava krenula u konstruktivnom smjeru. prije par godina bi se i ona budila nocu i mucila bi je djevojcica sa sibicama, mislim da se mjesecima ne bi maknula sa repertoara. danas ne zeli pricati o toj lektiri, mislim da je u svojim mozganjima, kad je sama sa sobom, "obradjuje". po tome vidim da napreduje i polako, vrlo polako prihvaca svijet oko sebe onakav kakav je, a ne onakav kakav bi mi htjeli da bude.

samo da jos potpisem peterlin. i mi smo imali dugu fazu, svi su ranjivi samo mama ne. nakon nje dolazi faza prihvacanja da je i mama covjek i pretjerani strah od toga da se mami nesto ne dogodi, pa onda valjda, nadam se spustanje tih emocija na prihvatljivu razinu. do nje jos nismo dosli.

Moj mali je po mojoj procjeni svakako darovit (barem je darovitiji od druge djece svoje dobi) nas muči prijevremeni polazak u školu, koji nam preporučaju pedijatrica i teta u vrtiću. On je po tom pitanju jako zreo a rođen je krajem svibnja. Čita i piše već dvije godine i mala i velika tiskana skove, zbraja jako dobro a i odizima, sada se koncentrirao na tablicu množenja. Zna vezati, na sat i sl. Meni ga je zao da ide ranije , a opet mislim da će poluditi u školi. Naša je škola na niskim granama, ogromni razredi, a ne možemo ga voziti negdje dalje. Nema individualnog pristupa, a niti rada s nadarenima, jer

Imam dijete koje je rodjeno u veljaci 2006 godine, sad je prvi razred. Nisam mogla traziti odgodu, jer nisam imala nikake temelje za to, ali sam iz iskustva s najstarijim znala sto me ocekuje.
Svakodnevno prozivljavam sve posljedice njegove emocionalne nezrelosti. Dobro razmisli sto ti i tvoj sin dobivate ranijim odlaskom u skolu. Moja frendica ima uzrecicu "bolje godinu vise u vrticu nego u penziji" s kojom se iz pozicije roditelja s 3 djece u skoli danas u potpunosti slazem.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Imam dijete koje je rodjeno u veljaci 2006 godine, sad je prvi razred. Nisam mogla traziti odgodu, jer nisam imala nikake temelje za to, ali sam iz iskustva s najstarijim znala sto me ocekuje.
Svakodnevno prozivljavam sve posljedice njegove emocionalne nezrelosti. Dobro razmisli sto ti i tvoj sin dobivate ranijim odlaskom u skolu. Moja frendica ima uzrecicu "bolje godinu vise u vrticu nego u penziji" s kojom se iz pozicije roditelja s 3 djece u skoli danas u potpunosti slazem.

---

x
dobra joj je uzrečica :mrgreen:
moji su oboje rođeni u svibnju. i oboje su, ne možda nadareni, al sve su to više-manje znali. moja uzrečica je da s ranijim odlaskom u školu ne znam što bi tako puno dobili, a mogu dosta izgubiti.
s time da s j nije bilo problema, a m me svaki dan pila da oće u školu. a on je bio spremniji od nje u to doba. al ona ima brata petaša :mrgreen:

Citiraj:

---

superx prvotno napisa

Moj mali je po mojoj procjeni svakako darovit (barem je darovitiji od druge djece svoje dobi) nas muči prijevremeni polazak u školu, koji nam preporučaju pedijatrica i teta u vrtiću. On je po tom pitanju jako zreo a rođen je krajem svibnja. Čita i piše već dvije godine i mala i velika tiskana skove, zbraja jako dobro a i odizima, sada se koncentrirao na tablicu množenja. Zna vezati, na sat i sl. Meni ga je zao da ide ranije , a opet mislim da će poluditi u školi. Naša je škola na niskim granama, ogromni razredi, a ne možemo ga voziti negdje dalje. Nema individualnog pristupa, a niti rada s nadarenima, jer

---

Poludjet će u školi tako i tako, godinu ranije ili kasnije. Onda bolje godinu kasnije, kad bude emocionalno zreliji - tada je i manje šanse za "luđenje".
Pogotovo ako su uvjeti u školi takvi kakve opisuješ. U prvom razredu su ionako važnije neke druge stvari, a ne kognitivna postignuća...

Ma znam, ja niti ne planiram ga dati, samo me ipak malo brine to što govore jer njemu je i u vrtiću sad već pomalo dosadno, sa predškolcima radi ako neke pripreme za školu i šiša ih u tome, bude bro gotov i onda je u komi i dosadno mu je. sam kaže tetama da to njemu već ide na živce.
SAd sam se počela intenzovno zanimati za ove programe predškole u koji kao posatje intenzivniji i ozbiljniji na jesen pa možda ako bude u nekoj školi organizirano, razmišljam o prekidanju vrtića.

Citiraj:

---

superx prvotno napisa

Ma znam, ja niti ne planiram ga dati, samo me ipak malo brine to što govore jer njemu je i u vrtiću sad već pomalo dosadno, sa predškolcima radi ako neke pripreme za školu i šiša ih u tome, bude bro gotov i onda je u komi i dosadno mu je. sam kaže tetama da to njemu već ide na živce.

---

Ali ni u 1. razredu u školi mu neće biti ništa drugačije. Osim što su pravila rigidnija i stroža, pa je nekoj djeci dodatni napor slijediti ih.

Citiraj:

---

hibiskus prvotno napisa

... nedavno je morala procitati djevojcicu sa sibicama. unaprijed sam strepila od te lektire. isplakala je valjda sve suze koje je imala. ipak poslije smo normalno popricale. rekla sam joj da asm tu pricu procitala samo jednom, jer je pretuzna. objasnila sam da je to samo prica i da iz nje mozemo svasta nauciti.... i tako je rasprava krenula u konstruktivnom smjeru. prije par godina bi se i ona budila nocu i mucila bi je djevojcica sa sibicama, mislim da se mjesecima ne bi maknula sa repertoara. danas ne zeli pricati o toj lektiri, mislim da je u svojim mozganjima, kad je sama sa sobom, "obradjuje". po tome vidim da napreduje i polako, vrlo polako prihvaca svijet oko sebe onakav kakav je, a ne onakav kakav bi mi htjeli da bude.

---

Mene Djevojčica sa šibicama još uvijek progoni :lol:. Ja sam isto emotivac. Sjećam se pjesme iz svoje čitanke, mislim da je bila za 2. razred, znam da je početak bio "Raslo jelenče maleno, ko cvijeće u gori šareno...", uglavnom, lovci su ga ubili i pjesma završava "Košuta tužno leleče, mrtvo je moje jelenče!" Evo suze mi oči i sada dok pišem, sjećam se da je mene ta pjesma duuugo vremena progonila, nisam uopće smjela knjigu otvoriti na toj stranici. (ne znam samo tko je pametan išao staviti tu pjesmu u čitanku!)

Super je ako tvoja curica napreduje, ja osobno nisam u tom pogledu napredovala, samo sam naučila emocije držati u sebi i ne pokazivati ih. Recimo, kada pročitam da je neko dijete bolesno, da se negdje dogodila nesreća, da je netko bolestan ili umro... ja noćima ne spavam i to me dugo progoni. Ponavljam, ja silom potiskujem to u glavi dok ne izbrišem ali nisam s godinama postala "neosjetljiva".

Citiraj:

---

superx prvotno napisa

Ma znam, ja niti ne planiram ga dati, samo me ipak malo brine to što govore jer njemu je i u vrtiću sad već pomalo dosadno, sa predškolcima radi ako neke pripreme za školu i šiša ih u tome, bude bro gotov i onda je u komi i dosadno mu je. sam kaže tetama da to njemu već ide na živce.
SAd sam se počela intenzovno zanimati za ove programe predškole u koji kao posatje intenzivniji i ozbiljniji na jesen pa možda ako bude u nekoj školi organizirano, razmišljam o prekidanju vrtića.

---

Meni se čini da je ovdje riječ o problemu odgajatelja - pa one bi trebale zabaviti svako dijete, i darovito i nedarovito... Kad čitam ovakve stvari sve si mislim kako je mom starijem bilo krasno uz njegovu tetu Sanju, a mlađem isto uz Editu i Svjetlanu u engleskoj grupi.... ali nisu svi te sreće.

Praktičan savjet - superx, ako imaš knjižnicu u blizini, možda imaju šah (to je mojima bila zabava dugo vremena, samo zato to spominjem) ili neke druge sadržaje. Ima čak i programa za bistriće, do kojih moji dečki nikad nisu dogurali jer smo ih zabavljali doma kako smo znali + kapa dolje knjižnici Kranjčević i animatorima na dječjem odjelu, moji su dečki tamo odrasli - likovne radionice, glazbene radionice, dramske... ma ne znam što sve nisu imali. Imaju i računala pa su moji tam išli igrati igrice iako doma ima - nije to isto. Uglavnom, dopunjavali smo im vrtić, ali vrtić je bio ok. Možda su kod vas tete preopterećene. Probaj im predložiti nešto - naši su predškolci u vrtiću imali dosta pojačan program, znam da sam morala donositi dodatne materijale (i to je bilo individualizirano jer je stariji bio u dobno mješovitoj grupi, a mlađi u jezičnoj) i nikad nije bilo problema. Probaj im malo "dati ideja", donesi nešto što tvoje dijete voli (štajaznam naši su mjesečno imali jedan projekt - život mrava, čokolada, pijesak... svašta su učili i radili, imali su računala + odgovarajuće programe, ma svega je bilo). Riječ "dosada" postojala je čini mi se samo doma, he he he... Sretno!

Citiraj:

---

superx prvotno napisa

Ma znam, ja niti ne planiram ga dati, samo me ipak malo brine to što govore jer njemu je i u vrtiću sad već pomalo dosadno, sa predškolcima radi ako neke pripreme za školu i šiša ih u tome, bude bro gotov i onda je u komi i dosadno mu je. sam kaže tetama da to njemu već ide na živce.
SAd sam se počela intenzovno zanimati za ove programe predškole u koji kao posatje intenzivniji i ozbiljniji na jesen pa možda ako bude u nekoj školi organizirano, razmišljam o prekidanju vrtića.

---

Ne znam kakve interese ima tvoj sin, ali moj recimo ima takve (geografija, pa onda svi mogući statistički podatci na kraju atlasa :mrgreen: svemir, znanost, glazba - počeo je "skladati" neke svoje melodije, u matematici barata brojevima preko milijun...) da ga sada pošaljem da ide u četvrti razred mislim da se on ni s tom djecom ne bi našao u nekim zajedničkim interesima. Ta djeca se koliko vidim ne mogu jednostavno "ugurati" u neki kalup prema uzrastu jer ona nisu mentalno "starija", već jednostavno drugačija.
Nije to tako jednostavno staviti ga sa starijom djecom i njemu neće biti dosadno u školi. Ako je dijete uistinu darovito, ako ne dobije odgovarajuće poticaje u školi će mu uvijek biti dosadno. :lol:
Ja načelno nisam za odgađanje upisa ali možda ranijim upisom nećeš dobiti ono što misliš da hoćeš.

Moj I. će najesen redovno u školu ali ja sam spremna sama izrađivati dodatne materijale za nastavu i nositi učiteljici (naravno, ako bude spremna na takvu suradnju) da se on ne "dosađuje". Teret ne mislim prebaciti na školu i učiteljicu.

Pretekla si me Peterlin :-), vidim da smo na istom tragu, i ja mislim da je bolje proširivati interese (imaš super ideja, ukrast ću neke :-)).