Pozdrav svima.
Ovo je moj prvi post, a čitam vas već sedamnaest godina. Pomogle ste mi nebrojeno puta, uz vas sam rodila i odgajam svoju djecu. Smijala sam se i plakala zajedno s vama, prolazila vaše tuge i vaše uspjehe. O nekima znam već toliko da biste se i same iznenadile������
Znam da sam samo jedna iz tihog mnoštva vaših čitača i mislila sam da će tako ostati i dalje. No, čitajući ovu temu, naročito zadnjih nekoliko dana, svaki atom mog bića je nebrojeno puta neugodno zatitrao čitajući postove u kojima se sve ljudsko, empatično, kršćansko i znanstveno izvrtalo do te mjere da su na optuženičkoj klupi završili svi: od forumašica, preko znanstvenika do, najnovije, msgr. Uzinića i samog pape Franje.
Ne znam što raznorazne osobe na linkovima koje npr. forumašica Freyja postavlja misle da predstavljaju, ali kršćane, katolike ili, na kraju krajeva, ljude dobre volje i namjere – ne.
Kršćanstvo, kao i bilo koja religija u svojoj srži, kao i bilo koji moralan ljudski kod uostalom, je vjera koja ljubi. Altruizam, suosjećanje, mala dobra djela koja bi čovjek trebao svakodnevno raditi da bi svima bilo bolje i koja ne bi trebao gledati kao „žrtvu“, „teškoću“, „oduzimanje prava“ i slične floskule koje čujemo već neko vrijeme svuda oko nas, zapisani su vrlo jasno u Zapovijedima ljubavi, od kojih druga kaže: Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe.
Ponovit ću. Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe.
Željela bih pitati – koga ljubimo kada se odbijamo testirati? Koga ljubimo kada palimo Covid potvrde? Koga ljubimo kada se izrugujemo s Covidom dok oboljeli umiru sami, u patnji i strahu?
Koga ljubimo dok nam se medicinsko osoblje slama pod pritiskom, dok nam reumatolozi i dermatolozi rade u Covid odjelima jer nema tko? Koga ljubimo dok drugi pacijenti ostaju bez usluga jer je sve pretrpano Covidom?
Koga ljubimo dok se herojstvom proglašava i interpretira suprotstavljanje Stalnog vijeća HBK Vrhovnom poglavaru Crkve ( da, pročitala sam članak
https://www.vjeraidjela.com/zasto-su...ovid-mjerama/? i držim ga strašnim). Koga ljubimo dok se msgr. Uzinića poziva da „siđe s kula bjelokosnih i pokaže da je spreman ginuti za svoje ideale; da se odmah, bez premišljanja, javi Papi i traži od njega da ga razriješi svih biskupskih i svećeničkih ovlasti i da počne živjeti na burzi života, kao običan vjernik. Bez primanja, izvan biskupskog dvora, kao podstanar“, itd. itd. Hoćemo li isto pitanje postaviti i HBK? Hoće li i oni „ginuti za ideale“, bez primanja od Pape kojem se tako „herojski“ suprotstavljaju? I da li se zapravo suprotstavljaju, ili i tu malo „navodimo vodu na svoj mlin“?
Ja nisam ni veliki katolik ni veliki vjernik. Mala sam, obična žena, majka, a ponekad i kraljica ������. Živim svoj život nabolje što znam. Pokušavam pomoći gdje mogu, ne odmoći gdje ne mogu pomoći. Tome učim i svoju djecu.
Danas pokušavamo suprug i ja objasniti svojem djetetu u nižim razredima osnovne škole zašto se neki ljudi odbijaju testirati. Ne cijepiti, testirati.
Mislite li da smo uspjeli? Nismo.
Jer se u tome ni ne može uspjeti. Ma što tko mislio o tome.
Znam da su barikade dignute, da se gledamo preko nišana. Smatram to najvećim porazom čovječanstva u ovoj pandemiji. Prihvaćam da postoje vjerske, svjetonazorske, političke i razne druge podjele koje su nas dovele tu gdje jesmo. Ali ne prihvaćam da se briga za drugoga, bilo kakva, bilo gdje, zanemaruje zbog tih podjela. Ili, da budem jasnija- ne zanima me tko u što vjeruje i koju glazbu sluša. Ali me zanima je li spreman brinuti o drugima, čak i kad to od njega zahtjeva neku „žrtvu“.
Ispred mene je knjiga pape Franje „Odvažimo se sanjati“ izdana u Hrvatskoj još prije godinu dana, u studenom 2020. Napisana je još i ranije. Na 31./32. stranici Papa kaže:
„ Neki protesti tijekom krize izazvane koronavirusom izvukli su na površinu srditi duh psihologije žrtve, ali ovoga puta među ljudima koji su žrtve samo u svojoj mašti: oni koji, na primjer tvrde da je nošenje maske neopravdana prisila od strane države, a pritom zaboravljaju, ili ne mare, za one koji se ne mogu osloniti na socijalno osiguranje ili koji su izgubili posao.
Osim nekih iznimaka, vlade su učinile veliki napor da dobrobit ljudi stave na prvo mjesto, djelujući odlučno u zaštiti zdravlja i spašavanju života. Iznimka su one vlade koje su zatvorile oči pred bolnim dokazima o sve većem broju umrlih, s neizbježnim, teškim posljedicama. Ali većina vlada postupila je odgovorno, uvodeći stroge mjere kako bi zauzdala širenje bolesti.
Pa ipak ima skupina koje odbijaju držati socijalnu distancu, koje organiziraju protestne marševe protiv ograničenja putovanja- kao da mjere koje su vlade prisiljene nametnuti narodu predstavljaju neki oblik političkog napada na autonomiju ili osobnu slobodu! Brinuti o općem dobru mnogo je više od zbroja onoga što je dobro za pojedince. To znači voditi računa o svim građanima i nastojati učinkovito reagirati na potrebe onih koji su najviše zakinuti.
Već sam bio spomenuo narcisoidnost, osobnosti zaštićene neprobojnim oklopom, one koji žive od tuđeg jada, pritom misleći samo na sebe. Takvi nisu u stanju vidjeti da nam nisu svima dane iste mogućnosti. Najlakše se uhvatiti neke ideje – u ovom slučaju, na primjer, osobne slobode – i pretvoriti je u ideologiju, stvarajući tako prizmu kroz koju se sve procjenjuje.“
I još kaže, na 32. str.:
„ Pa i opet, nažalost, ne možemo zanemariti one unutar naše Crkve koji imaju isti misaoni sklop. Neki svećenici i laici dali su loš primjer, izgubivši osjećaj zajedništva sa svojom braćom i sestrama. Pretvorili su u kulturološku bitku nešto što su zapravo bile mjere za zaštitu života.“
Godinu dana kasnije, gdje smo? Na barikadama „osobne slobode“.
Ponovit ću.
Brinuti o općem dobru mnogo je više od zbroja onoga što je dobro za pojedince.
Nekad…kad svijeća dogori i mrak se spusti, treba hodati i u mraku. Treba vjerovati drugome, onome koji o putu zna više od tebe. Treba imati nadu. Treba imati vjeru. Treba imati hrabrost. Treba imati ljubav. Jer u mraku jedino svjetlo možemo biti - mi.