anek prvotno napisa
cure, da se malko izjadam..recite mi da još netko prolazi isto ili slično ili je prošao: dakle; naše mirno, divno i krasno dijete, koje je do sada uglavnom uvijek bilo spremno na suradnju :mrgreen:, u zadnje vrijeme je postalo neopisivo tvrdoglavo, bijesno, ljuto, i to svakodnevno zbog nečega - uvijek su to totalne sitnice i nema nekog posebnog triggera za takve napadaje njegovih silnih emocija i frustracija s kojima se on očito ne zna nositi. neopisivo ga živciraju sve stvari koje MORA raditi; tipa oblačiti se, prati zube, posložiti igračke, obući šlape, našpricati nos sterimarom kad je prehlađen i sl., ali isto tako šizi totalno i kad mora dati ruku kad se prelazi cesta i u svim potencijalno opasnim situacijama gdje nas mora bezpogovorno poslušati.
često to bude takvo vrištanje, plakanje, dernjava, bacanje po podu, a u najgorim slučajevima i griženje, bacanje stvari.. :(
s obzirom da to već traje neko vrijeme, i svaki dan bude par ispada blažih ili žešćih - ali bude ih, ja se naravno pitam gdje smo pogriješili i da li smo prekasno počeli postavljati neke granice..ma nemam pojma. kužim da se naši mali ljudi tek sada zapravo uče nositi sa svojim emocijama i prepoznavati ih, i MM i ja se toliko trudimo oko toga, ali kad njega preplavi neka frustracija, odmah pobjesni i krene tantrumiranje /ma imam dojam da on SVE KUŽI što ja njemu govorim i objašnjavam, ali je toliko neopisivo tvrdoglav, sunce mamino ovnovsko, da me je u stanju izluditi da budem na rubu suza/
inače, ništa se kod nas u svakodnevnom životu i ritmu nije promijenilo da bi u tome mogao ležati neki razlog za to /tipa dijete krenulo u vrtić, ili nova teta čuvalica, ili nešto sl./, valjda je to neka razvojna faza :roll: kad on postaje itekako svjestan sebe i svoje ogromne želje za samostalnošću i to naravno rezultira tom ogromnom frustracijom, jer ne može sve što želi, i ne može sve sam.
najgore mi je što nas takve scene iscrpe psihički i na kraju dana smo smožđeni i s onim ružnim osjećajem da smo se čitav dan samo nešto pravdali i razglabali i nadmudrivali; ovo se smije, ovo se ne smije, zašto si se naljutio, ja ne volim kad se tako ružno ponašaš...itd.itd..
prije spavanja mu nabrojim sve lijepe i pozitivne stvari koje je napravio tijekom dana, kažem mu da ga volim i kad je veseo i kad je ljut, a onda me on uvijek pita "..i kad se derem i bacam po podu?" :roll:
da li netko zna o čemu pričam?
sad će mi netko reći da pretjerujem, ali da su naši susjedi ovi od pinocchijice - mi bi već bili deložirani s obzirom na vrištanje koje dopire iz našeg stana svakodnevno :roll:
..uglavnom, kod nas vlada apsolutni sindrom dr. jeckyll i mr hyde.