Kiki miki :love:
Dirnula si me do suza
Printable View
Kiki miki :love:
Dirnula si me do suza
:love:
Kiki miki :heart:
kiki miki :love2: Najrađe bih te sad zagrlila.
kiki miki :love:
Kiki miki :love:
:heart: :love: :heart:
kiki :love: :heart:
joj kiki tako mi je drago da si se javila :love:
Kiki miki, hvala ti što si svoje iskustvo podijelila s nama :heart:.
Kiki miki, bas je lijepo procitati ovakvu tvoju pricu.
Ne bih htjela da me se krivo shvati, ali ona dokazuje kako nikako nije istina da su zanemarivana / zlostavljana djeca i sami kao roditelji takvi, da nije istina da ako nisi dobio ljubav, uopce ju ni nemas i sve ostale slicne "fame".
Predivno mi je kad si napisala da si najsretnija bila kada si svu tu zatomljivanu ljubav mogla podijeliti sa svojom djecom!
:* :heart:
Točno to je i meni dragocjeno, spoznaja da se taj gubitak ipak može na neki način nadoknaditi. Nedavno se vodila rasprava o tome na topiku Prve tri su najvažnije. Jesu, ali Kikin mikin primjer govori o tome da i oni koji su imali lošiji start mo :heart: gu postati uspješni i sretni ljudi i dobri roditelji.Citiraj:
Mony prvotno napisa
Ovo srce u tekstu nije na mjestu, ali moje jest, shvatili ste kamo sam ga htjela smjestiti.
Zao mi je ako ispada da sam se ubacila i poremetila tok VIvIne predivne price, ali me je ona nekako indirektno ponukala da iskreno (pod ovim smijesnim nadimkom) napisem neke stvari o svom zivotu sto inace u stvarnosti jako malo ljudi ima prilike cuti.
Ja samo uz ovaj svoj losi start imala srecu doci u obitelj sa 6 godina. Ne znam kako bi se provela i kako bi moj zivot izgledao da sam cijelo svoje djetinjstvo i mladost provela u domu, da nikada nisam okusila zivot u obitelj (koja je ipak temelj svega).
Eto i ovih 6 godina je na mene ostavilo velike tragove. Mislim da je ljudima koji su cijeli svoj zivot bili u domu strahovito tesko uhvatiti ritam s ljudima koji su odrastali u koliko toliko stabilnim obiteljima. Izvana su svi isti, ali iznutra….nesigurnost, usamljenost, tuga.
Kiki miki, nemoj se ljutiti što te pitam, ako ne želiš nemoj odgovoriti. Zanima me jesi li sa 6 godina posvojena ili si na neki drugi način došla u obitelj?
Možda bi Čokolada mogla odvojiti tvoju priču u poseban topik, jer mislim da bi ta priča mogla potaknuti raspravu i da je važna, pogotovo za nas koji želimo posvojiti starije dijete.
..kiki miki: :love2: :love:
Nemam se sta ljutiti, odgovit cu ti, vratila sam se u svoju obitelj, tj. prvi put sam dosla medu svoje. Nisam o tome pisala samo zato jer sam prvenstveno opisivala kako sam se ja osjecala u cijeloj toj zavrzlami.
Ako mislis da treba otvoriti novi topic, slobodno nastavite o tome pisati, sa zanimanjem cu vas pratiti. Ja sam uglavnom napisala sta mi je bilo najteze i najvece opterecenje jos dugo dugo godina i uglavnom je to to, ukratko opisano.
:love:
Kiki miki :love: :heart:
Cure, želite li splitanje topica na ovu temu? Pod kojim naslovom?
Dijete nam preksutra ide na malo maturalno! Kraj 7. razreda. Tek smo ga dobili a već maturalno.
Vidjela sam neki dan slike od pred dvije godine. Još je bio tako malecki. A vidi ga sad!
U nedjelju smo bili na prvoj pričesti našeg najmlađeg nećaka, cjelodnevno druženje u vrtu potom, nas dvadesetak, staro i mlado.
Ovaj naš miškac odsjedio je cijelo vrijeme za pokrajnjim stolom, razgovarajući s našim najstarijim nećakom, momkom koju godinu starijim. Onako, tipično tinejđerski, face "mi nismo za ovu vrstu zabave, ali pristojni smo i nećemo kvarit veselje".
S jedne strane mi je drago jer se fino družio, iako malo izvan glavnog toka zabave. Ali malo mi je žao bilo što ne jurca po vrtu s ostalom djecom. Dijete raste.
Hja, taj kratki rok djetinjstva pored nas, t je mana posvajanja većeg djeteta. Znali smo to unaprijed. Ali ipak nam nekako teško pada.
Smiješna sam sama sebi. Istovremeno sam i ponosna i sretna i žalosna. Tješi me, koliko čujem od "običnih" roditelja, i njima djeca odrastu prebrzo, a imali su sve godine s njima, od početka.
Draga Vlvl, ja sam zalutala na ovaj topic ali tvoju priču sam pročitala u jednom dahu, u smijehu i suzama povremeno. Upravo sam je isprintala jer je želim poslati mami koja je pedagog, jer mislim da se iz nje može strašno puno naučiti. Uglavnom, iz printera je iscurilo oko stotinu stranica! Nisam imala pojma da toga ima toliko, pa imaš već napisanu knjigu! Objavi to za dobro svih posvojitelja i posvojene djece!
:* velikom malom i njegovim hrabrim roditeljima
Vlvl, :* vama i klincu. Evo moja 6-togodišnja nećakinja se sprema u školu, i njena mama mi je poslala sms kad je skupljala papire za školu da će joj srce puknit jer joj tić izlijeće iz gnijezda i da joj je prebrzo narasla. Ista ta mješavina tuge, ponosa i sreće :heart:
:shock: Ajme meni, stotinu stranica. Koja sam ja pričalica!
Ali od knjige ne bude ništa, barem za sada. Dijete mi je osjetljivo i sigurno ne bi, u ovoj dobi, htio da se ova naša priča objavi, makar i bez imena. Ne bi mu bilo drago ni da zna što sam sve ovdje stavila. A forum je nekako, barem ja imam taj dojam, manje službena stvar od tiskane riječi.
Osim toga, još rastemo, još se pitamo što je pred nama, jako smo daleko od faze smirenih roditelja koji znaju da su sve poteškoće za njima. U biti, postoji li ta faza? Kad djeca pređu tridesetu, možda?
No da, ne želim ništa zacoprat, to je.
Tim povodom: primijetila sam na ovom dijelu foruma da među nama posvojiteljima i čekalicama ima jako puno traženja (i nalaženja) znakova. osluškivanja podudarnosti, prepoznavanja pravih trenutaka, značajnih snova, osjećaja "to je to"...
Tako sam i ja one zime kad smo prolazili obradu odlučila, među ostalim, "počistiti staro da bi moglo doći novo" i izvukla iz vitrine sve svoje mucaste igračke koje sam čuvala. Izdvojila sam nekoliko najdražih i spremila. Sve ostale, koje sam nakupila od pubertetskih dana naovamo, bilo ih je tridesetak, oprala sam, posušila, potrpala u kutiju i zajedno sa odjećom koju ne nosimo odnjela u Karitas. Nije mi to bilo lako, prvo, jer se vežem za stvari, i drugo, godinama sam ih čuvala i gledala i mislila "moje će dijete jednog dana"...
(Dva dana su se muceki sušili na radijatoru i cijelo to vrijeme mačka ih je vrebala, hvatala i bježala s njima, uvjerena da je to iznenadno preobilje igračaka njoj namijenjeno. Stalno smo ih spašavali i vraćali natrag.)
Isto sam počistila garderobu i dala sve one lijepe i malo nošenje stvari koje su nekako ostale sačuvane od mog djetinjstva - nije ih bilo puno, većinu su davno dobile mlađe sestrične, ali one najljepše je moja mama stavila na stranu za moju buduću djecu.
Gotovo se ne usuđujem priznati pred normalnim odraslim ljudima koji je bio poriv da to napravim. Ali metoda je bila djelotvorna, zar ne? :mrgreen:
Iako, kad ozbiljnije razmislim, uvjerena sam da se više radi o raščišćivanju stvari u našim glavama, a da su ovakve akcije samo vanjske manifestacije toga.
He, he, ja sam u velikoj akciji čišćenja 8).
Ja sam stalno u toj akciji, ali što sve čuvam po ormarima za mogućnost da... ne biste ni vjerovali. :)Citiraj:
ina33 prvotno napisa
E, da vidiš kod mene čega se sve nagomilalo. Vjerojatno ima npr. i teka za učenje francuskog, gomila časopisa itd. i šta ja znam čega sve ne. Kako u Hrv. ne postoji usluga rent-a-garažu (ono ko što ima u Americi), a nisam ni sigurna da bi to zbog mene i MM-a bilo dobro jer bi mi rentali i još jednu, i još jednu itd., a i dugo smo pauzirali od čišćenja, moram krenut malo drastičnije. Iako smo i ja i MM tip zgrtača koji čuvaju raznorazne đinđuvice, ovoliko stvari nas definitivno zagušuje. Osjećam da moramo napraviti mjesta :).
A ja se nikako ne mogu odvojiti od robice koju Keti preraste.. sve se nadam, jednog dana će mi zatrebati. :roll:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
:klap: Ja čuvam i od sestrine djece, mmhm...Citiraj:
sanja74 prvotno napisa
Ma i ja čuvam hrpe stvari, a mali je stan, stalno nam se nešto ruši s polica. Svaki put kad krenem u ozbiljnu akciju s namjerom da bacim ili poklonim trećinu stvari (one koje ne nosimo, puni ormari odjeće u koju ne stanem) svede se na to da teškom mukom izdvojim 5 ili 10%.
Zato baš pamtim to "slanje dalje" muceka i dječje robice, jer je to jedna od rijetkih prilika da sam dovršila čišćenje jednako odrešito kako sam i počela.
A za eventualno sljedeće dijete ne čuvamo ništa. Malac je tom brzinom prerastao odjeću, i stalno smo dobivali od familije hrpe stvari koje su mu još bile prevelike i čekale na red, da stvarno nismo imali mjesta za čuvati još i ono što preraste. Imamo mlađe nećake + jednu familiju s nekoliko manjih dečki, tako da stvari od klinca svake sezone preberemo i šaljemo dalje.
Ali zato moje preuske suknje...
Ja sam svu odjeću razdijelila, a krupne stvari prodala 8)
Ja sam razdijelila samo male stvari, od 4 godine na niže, jer još uvijek čekam...
U ovaj dio foruma nisam zalazila do sada. Slučajno sam otvorila ovaj topic i onda se nisam mogla od njega odlijepiti dok nisam sve pročitala. Vlvl prekrasno pišeš, a pogotovo me je dirnulo o čemu pišeš. Želim tebi i tvojoj familiji, a pogotovo malom muceku :heart: svu sreću.
aimeeeee, kako mi je drago sto sam zalutala ovdje!!!! :heart:
srce mi je puno do (skoro) nepodnosljivosti a nisam jos ni sve procitala...
prekrasno!
Priča je stvarno predivna. I ono "ma sve je to normalno" nije samo fraza. Iz iskustva (imam sina od 11 god.) znam da je odnos s djecom, bez obzira je li dijete posvojeno ili ne, kompliciran i zahtjevan. Ali biti mama je nešto što stvarno ispunjava i usrećuje. Čak i kada ne možemo zaspati od brige jesmo li postupili pravilno i hoće li sve biti kako treba.
Vlvl, evo i ja danas pročitah cijelu priču. Iako ću tek postati mama, sa zanimanjem čitam sve o čemu se piše vezano za roditeljstvo, kako na donjim pdf-ovima, tako i na ovome.
Rasplakala sam se, ali i nasmijala s tobom. I svim komentarima koji su se tu još našli. I vjerujem da se većina roditelja pronalazi u ovim fazama kroz koje ste i vi prošli.
Želim vam od :heart: puno sreće dalje u životu... I sad, i mene nešto zanima. Planirate li posvojiti još jedno dijete (kako sam shvatila iz prvih postova da da) i kako vaš dečkić reagira na to? Zapravo, jeste li razgovarali s njim na na tu temu?
Da, razgovaramo, u navratima. Mali je znao od početka da smo htjeli više djece, i da razmišljamo o eventualnom kasnijem posvojenju. Međutim, rekli smo "o tom potom" i jasno stavili do znanja da nema novog posvojenja dok ne preselimo, i da nećemo kretati u to ako procijenimo da neće biti dobro.
Polako smo postajali svjesni koliko pažnje zapravo treba naše dijete, a nismo znali kakva će situacija biti kasnije. Hoće li on trebati nepodijeljene nas? Jer ako hoće, ne bismo eksperimentirali.
Kroz ove četiri godine u nekoliko navrata se pokrenula ta tema, a često ju je pokretao on sam. Stav je mijenjao, od "ne znam, svejedno" u prvom periodu (kad je to bio univerzalni odgovor za sve) do "htio bih mlađeg brata". Činilo se da je mogućnost dobivanja novog brata jedna od malo dobrih stvari koju je on očekivao od preseljenja na selo.
Ovu godinu opet postaje neodređen u izjavama. Naizgled nelogično, jer sve je veći i samostalniji, što često ističe. Mi ne inzistiramo i nismo tražili objašnjenja.
Sve ovo vrijeme bilo nam je žao što je mali sam kad nas nema i jedino dijete u društvu nas dvoje koji smo u velikoj mjeri samodostatni, što je moralo biti frustrirajuće. Vjerujem da je i to bio motiv za njegov "za" uz to da bude veliki brat. Ali eto, sad se koleba.
Pazite, on ima braću, ne mora čekati da ih dobije posvojenjem. A možda mu se svidjelo biti naš jedinac?
Preseliti nećemo prije zime ili proljeća, i tek tada možemo započeti novu obradu. Nadamo se da će do tada njegov stav biti pozitivan. Jasno da nećemo posvajati drugo dijete protiv njegove volje. Osim toga, ako se dobro sjećam, nekom smo se izjavom obvezali da ćemo takve odluke donositi u dogovoru.
Iako nas muče mnogi što ako, nas dvoje smo posve zreli za posvojenje drugog djeteta. Osjećamo da bismo mogli još nekome nešto dati. Nemamo namjeru tražiti malo dijete, kao ni prvi puta. Zato smo uvjereni da ćemo brzo dobili pozitivan odgovor nekog centra, ako se odlučimo pokrenuti postupak.
Vlvl :heart:
samo sam osjetila potrebu napisati koliko me ispunilo samo čitanje tvojih riječi, života vaše obitelji... hvala ti na tome
Vlvl :love: :heart:
Hvala, curke. :heart:
Neki dan sam čitala na forumu o Luciji od 11 godina koja nema nikog svog, jedva sam se susprezala da ne zatulim. Podsjetile su me njene izjave kako je naš malac bio malecki kad je došao, i kako ozbiljan, i grozno mi je da to dijete nema obitelj.
I naiđe malac, zapne mu oko za naslov, pa me krene ispitivati o čemu se radi. Ja mu ukratko ispričam (sva ljuta i jadna zbog svega) i pustim ga da pročita onaj članak u Jutarnjem.
Tada je opet pitao da li mi mislimo posvojiti još neko dijete. Rekla sam da mislimo, ali ne prije preseljenja, i da to biti odluka svih nas, što uključuje i njega.
Nije dalje nastavljao tu temu. Ne znam što da mislim.