I ja moram koju kilicu dole, ali nemam namjeru jos dugo cekat.
Printable View
I ja moram koju kilicu dole, ali nemam namjeru jos dugo cekat.
ja već 2 mjeseca ne čekam ali evo još niš. Vidjet ćemo - ak 1.9. ne dođe vještica - idem na nečekalice.
A kad mi uspije - bit ću sretna ko..... :D
A pripreme - kod mene toga nema jer ja non-stop imam tkz. pripreme. Tjelovježba, puno vode, voća, povrća, zeleni sokovi. Tu i tamo folna i prenatal (dojim).... ne mogu živjet zdravije nego što živim. Evo ja samo poručujem svojoj budućoj bebici da dođe jer sam zdrava, brinut ću se za nju ko koka za svoje piliće, čekaju ju veseli tata, braco i seka.... :heart:
Čeka nas puno veselja i lijepih dana.... bebico dođi!
Cut ce te beba i doci ce. Nadam se jako brzo.
DiLala očekujemo te....Citiraj:
DiLala prvotno napisa
Mogu reći da živim normalnim životom, ne pretjerujem u ničemu, ali ipak nije da se odgađa što više aktivni svaki ciklus, no eto treba malo vremena valjda da i beba čuje da ju zovemo.
Smatram da svatko ima svoje razloge zbog čega na neki način odgađa trudnoću, ali ipak ne bi trebalo čekati i odgađati puno, jer se može vratiti kao bumerang nazad...ne ide baš onako kako bi mi željeli.
ja sam ciljano zatrudnjela iako imam 24 godine, ugovor na određeno i neriješeno stambeno pitanje. Nažalost, nakon 2 mjeseca izgubila sam plod :(
pokušat ću opet iduće godine jer mislim da nema smisla čekati da se 'sve riješi' - nikad se neće poklopiti da bih rekla, e ovo je idealno vrijeme za dijete jer uvijek ću htjeti nešto više. A ako budem čekala da kupim stan to može potrajati još desetak godina. Od nove trudnoće me tako dijeli jedino strah da se ne ponovi isto što i nedavno, a sve materijalno se da riješiti
ja ne znam što je sa mnom... :(
prošli mi je mjesec kasnila dosta i pomislila sam da sam trudna... i bilo me strah. kao, nije vrijeme. i onda kada mi je došla menga, osjećala sam se prazno i tužno.
od tada više nisam normalna. osjećam da mi biološki sat kuca, da ne smijemo previše odgađati i tužna sam... užasno tužna što su okolnosti takve da ne možemo ni pomišljati na bebu. mm bi čekao valjda još pet godina, ali ja znam da se ne pomlađujem i odjednom sam toliko toga svjesna da ne mogu razmišljati normalno. :(
jučer i prekjučer me uhvatio strašan pms, toliko sam bila luda zbog toga svega (i još nekih stvari), da sam postala duboko depresivna. nisam htjela izaći iz piđame i stalno sam plakala. nisam se mogla smiriti... jedino sam na pilulama imala baš tako izrazito gadne udare hormona - bila sam i sama šokirana.
sada sam malo bolje. boli me trbuh i svaki čas trebam dobiti. bojim se da ću od sada nadalje svaku mengu gledati kao propadanje dragocjenih jajašaca kojih ima sve manje i manje... i da ću pred svaku mengu biti tužna...
mm me ne razumije. kaže da razumije, ali mislim da se rijetko koji muškarac može staviti u kožu žene koje osjeća da joj kuca biološki sat. možda intuitivno osjećam da ću što duže čekala imati više problema sa začećem, ne znam što mi se događa :? :( ... što sam starija to teže podnosim pms, mengu, divljanje hormona... što sam starija, to su mi ciklusi poremećeniji...
:(
Arya, shvaćam te, meni je vaki prvi dam ciklusa mali dan žalosti, bez obzira što je to već tako godinama.
A da bi zatrudnila, moraju ti se regulirati ciklusi (hormonalni status :? ).
:love:
e, baš to. dani žalosti. :(
znam da mi se moraju regulirati ciklusi, no kako ne planiram trudnoću, nisam - osim što sam jedno vrijeme pila pilule zbog mikropolicističnog izgleda jajnika - ništa poduzimala. zadnji put kad sam bila kod ginićke su mi se jajnici skoro posve očistili pa mi je rekla da ni ne moram piti ako ne želim. (imala sam nuspojave i nisam se dobro osjećala na njima.) uskoro ću opet kod ginekologa pa ću vidjeti što će reći.
drago mi je da barem negdje (nekome) mogu reći kako se osjećam jer imam osjećaj da me nitko ne razumije...
evo opet suza... u zadnje vrijeme stalno dolaze
:cry:
I ja sam ove dane bila nesto depresivna. Meni taman traje menstruacija. Znam kako ti je. Tesko je kad moras odgadat. A, zasto ne mozete ni pomislit sad na bebu?
ne možemo jer ja još nisam završila faks, imam još jedan semestar i diplomski; a onda moram naći posao... ne živimo sami... njegov posao još nije siguran... milijun razloga.
jučer mi je rekao da je razmišljao i da je spreman na kompromis, da počnemo raditi na bebi iduće ljeto. prvo sam bila sretna, a onda sam shvatila da bi to bilo gore vrijeme nego sada jer ću tada taman završiti faks i bilo bi neodgovorno tada eventualno zatrudnjeti bez posla, a tko bi me trudnu zaposlio ili tražiti posao i znati da mogu ostati trudna uskoro... :? :?
i sada se osjećam još tužnije... iako sam sretna jer je rekao da želi bebu, da "će to biti naša mala bubica" :) :heart:, željena beba...
:/
Ah, ja sam tako isto čekala, i kad smo počeli, trebalo je nekoliko godina da shvatimo da ne ide, pa par dijagnoza, operacija, pobačaja i sad, evo, pred menopauzu :(
Sve to stigneš i nakon što dobiješ dijete (a bit ćeš vjerojatno i motiviranija).
Moja perspektiva ;)
ako ćeš ovako nabrajati, uvijek ćeš naći nešto, neki razlog zašto ne sad.Citiraj:
Arya prvotno napisa
slažem se da treba riješiti i te neke stvari, ali većina se može i uz bebu.
Ja sam isto pozeljela bebu dok sam bila na faksu. I nismo mogli onda. I morala sam se strpit. Zavrsila sam faks, zaposlila se i jos odgadamo. Jer moram dobit za stalno sto cu u 12 mjesecu, ali u 10 mjesecu radimo bebu. Znam tocno kako ti je.
Tako i ja...živimo u kući njegovih staraca. Doduše imamo svoj kat, ali....neka, bar nam je stambeno pitanje riješeno.Citiraj:
Arya prvotno napisa
Muž ima stalni posao, ali ja sam isto studoš....malo mi je manje ostalo nego tebi (3 ispita + diplomski, a ispite namjeravam riješiti kroz sljedećih mjesec dana). Nakon toga se bacam na "traženje" posla. Tu će mi svekrva pomoć jer ima dobre veze, a i njoj je u interesu da se prije zaposlim jer sve troškove dijelimo.
I uopće me ne grize savjest što planiram trudnoću uskoro nakon što se zaposlim!!
Ne mora poslodavac to znat - kakve on veze ima s tvojim odabirom da budeš majka?!? Naravno, bilo bi fer da tako nešto možda zna, ali tako gledano nikad se nećeš zaposliti, a uvijek možeš reć da se desilo neplanirano.... :roll:
I tako.... bila sam kod ginićke i imam mikrocistične jajnike. Kao, nisu policistični, ali nisu ni skroz čisti. mjerit ću bazalnu temperaturu kako bih se upoznala s ciklusima i uočila ovuliram li. 21-23 dc bih trebala ići vaditi progesteron da se vidi jesam li ovulirala. ako ne bude ništa, moram napraviti cijeli hormonalni status. u svakom slučaju, bilo da krenemo raditi na bebaču za pola godine, godinu ili još kasnije, ja sam se odlučila pripremati za trudnoću. (na kraju krajeva, nikad se ne zna; može se i "dogoditi" neplanirano ;).)
ispričala sam ginićki da me uhvatio biološki sat i da me mm (a ni mama :roll: ) baš ne razumiju pa smo malo o tome pričale i rekla mi je da ne čekam baš još dugo... da se sada sve čini ok (osim cistica, što može značiti da nekad ovuliram, a nekad ne), ali da se nikad ne zna, da mogu dobiti neku upalu npr i sve se može poremetiti. ili hormoni podivljaju. a što smo stariji, to su izgledniji problemi...:(
i rekla sam mužu što mi je rekla pa je sad malo počeo razmišljati... inače oko mene je puno trudnica, čak je i sestra od mm u procesu ivf i ovih dana ide na embriotransfer...
neki dan je snaha od mamine prijateljice rodila i taj dan sam se rasplakala i opet me uhvatila depresija, iako sam cijeli tjedan bila super. samo tako, odjednom.
a čak nisam ni u pms-u :roll:
Arya- :love: budi pozitivna, mislim da si krenula u dobrom smjeru - samo se ti pripremaj za trudnoću na sve moguće načine kao da će se dogoditi danas, dobro je da si razgovarala i sa m. i gin. - ne brini se previše, mislim da taj tvoj problem i nije tak veliki, žene s puno gorim dijagnozama su rodile normalno. No svakako se pazi i čuvaj i think positiv - i to je veeeliki ključ za dobru trudnoću. Pusa i da uskoro kukaš kak si debela i koliki ti je trbuh i da ne znaš kak bi više legla..... a i ja ću tako vrlo brzo......
:love: hvala ti :)
i ja tebi želim baš to :mrgreen:
pa ..... meni kasni i to dobro!!!!!
Ja više nemam kaj raditi na ovoj temi. Ne odgađamo nikako! :mrgreen:
:D :mrgreen:
stigla je - nema veze - bit će sljedeći mjesec, u svakom slučaju NE ODGAĐAMO :D :D :D :heart: :heart:
ah
držim fige :)
Ja sam se skoro uclanila na forum jer sam resila da eto konacno svoje odgadjanje privedem kraju. Naime godinama zelim dete, ali sam cekala da prvo zavrsim faks, pa da se zaposlim, pa da on zavrsi faks, vojsku, pa posao, pa poceli da razmisljamo o kupovini stana, dok ja nisam shvatila da cemo tako u nedogled i da dete treba imati onda kada to najvise zelis, kada si spreman, jer verujem u ono da ce sve ostalo lako doci na svoje mesto. E onda su me u nameri sprecili zdravstveni problemi, kamenje u bubregu za koje nisam znala da ga imam pa muke sa tim. Posto sam saznala da se situacija sa kamenjem u bubregu pogorsava cesto u trudnoci, resila sam da vidim mogu li se toga kako resiti pre nego sto se bacimo na posao. Sad gledam da uradim neke preglede i da radimo na bebici. Shvatila sam, na zalost, sta znaci kada ti nesto zavisi od zdravlja, tako da pri daljem planiranju sve materijalne stvari ostavljam pri strani. Samo zdravlje da bude ok po se nadam da cu preci u drugi odeljak na forumu.:-)
ja sam isto odlučila odgađanje polako privesti kraju. još ne znam detalje, ali neki okvirni plan mi je smršaviti, pratiti cikluse jer mi se nešto poremetilo u zadnje vrijeme :( i što zdravije se hraniti i vježbati... pa bismo, kako se sada čini, za tri mjeseca mogli početi... pa kad bude. :)
Evo i mene, još jedna čekalica...čekam ljeto jer se trenutno "skidam" s do sad neophodnih tableta da bi mogli početi raditi na bebici.
E sad, prva trudnoća je bila željena ali bez previše razmišljanja, odlučena većim djelom sa srcem i ispalo je super, zatrudnila sam iz prve.
Sad sam trebala zbog tih nesretnih tableta planirati a sve me strah da se od previše planiranja ne izjelovi :-(
Već mi je u glavi - porod u proljeće, ljetne noćne šetnje u kolicima, koji horoskopski znak će biti djete, malo tvrdoglavo na mamu i tatu :heart: - previše razmišljanja i planiranja ali što ako to ne bude tako.....
Zato bi voljela da možemo kao i prvi puta, u ljubavi i strasti odlučiti u jedan glas: ja bi djete :zaljubljen:
Potpisujem i ja.Citiraj:
vzst prvotno napisa
Mi smo doduše imali plan kad ćemo na bebu i do kad ćemo riješiti financijske i poslovne probleme. Sve stvari nisu bile riješene, ali to nisu bili osnovni problemi tako da se nismo živcirali. S druge strane, ne možeš imati sve idealno, jer ti mnoge želje padaju usput na pamet, a onda po tome ne bi nikad bilo vrijeme za djecu.
Evo upravo ovako i kod mene, samo i mi smo za prvu se "naskakali".Citiraj:
bfamily prvotno napisa
Mene još uvjek strah svih onih komplikacija, svega onog što se izdešavalo sa zamjičicom :-( da se ne ponovi sa drugim (ako ga ikako bude)...
I ja moram planirati, prebaciti se na inzulin, povećati dozu za štitnjaču... doc mi govori svaki put - kreni sad, kreni sad, imaš još cca godinu/dvije...
Mi bismo tako željeli, ali totalno se zblesarim kad počnem proučavati moguće komplikacije. Znam da mi to nije zdravo, ali...
Nadam se da će nam se svima ispuniti želje.
ja imam 28 godina i još uvik čekam. ne znam ni sama šta, ali koliko god volim dicu i razmišljam o svojoj vlastitoj toliko mi se čini da još nisam spremna. stalno mi je u glavi nekakva računica ... sredit stan, pa šta će bit sa poslom, pa neka još negdi otputujem, a onda ... budem li čekala na prvo dite kad ću imat drugo, pa ovo, ono, ... stalno nešto, a konkretno ništa.
Naravno da svatko odlučuje sam kad će imati djecu. Samo nekad planiranje baš i ne uspije. Pa zatreba puno, puno godina da se plan ostvari.
Spremnost za dijete? Mislim da je malotko spreman na sve što dijete donosi, pa ipak djeca se stalno rađaju. I spreme svoje roditelje na sebe za čas.
A tek putovanja s djetetom!! Pogotovo kad je hrana u cici - nikakav problem. Sasvim je lijepo putovati s djecom, i malom i velikom.
I stan se da srediti uz dijete, i kuća napraviti, i ispite polagati. Pogotovo ako je koja nona ili nono pri ruci.
Da je lako biti roditelj - nije, da je lijepo - je.
stambeno pitanje, krediti, posao, novac, sve...sto i jedan razlog. Strah od ponovnog mogućeg gubitka, komplikacija...ne znam. Toliko me obuzima ta recesivna depresija da ponekad mislim da neću uopće još jednom. A onda se sjetim kako sam ih htjela 3.
i ja bi još jednu bebu...
Mi smo prvo mislili odgoditi pola godine od vjenčanja, al onda smo odlučili pričekati još pola godine, više radi mene, mm bi da se samo njega pitalo krenio još davnih dana, dok smo bili na faksu. Al ja sam tek počela radit i glupo mi je bilo odmah. Sad je došlo vrijeme da krenemo u to. Uvjeti i dalje nisu idealni, ja radim i ne znam kako ću to saopćit poslodavcu kad ostanem trudna, a on trenutno nema pravi posao. Al imamo stan i nemamo kredit i imamo moguću pomoć od obe strane roditelja, ako slučajno zatreba.... Ja moram priznat da je dio mene još sklon odgađanju, želila sam doć u savršenu formu prije trudnoće, dignit imunitet, i svašta još, i ostvarila sam skoro do kraja, ali ja sam perfekcionist i mislim da se može još bolje. Oboje želimo bebu, al čini mi se da sam jače sve to želila kad je bilo miljama daleko, nego sad kad krećemo u to sve. Sad mi se čini da je prebrzo došlo. Sad ima dana kad jedva čekam bit trudna, i dana kad imam osjećaj da smo još mladi i nedorasli ( iako radim jako odgovoran i samostalan posao u zdravstvu i imamo 28 godina), i ponekad se osijećam kao cura od 19 godina koja će sad izgubit nešto od svoje mladosti. Ja i mm se obožavamo i imamo puno ljubavi za dati svom budućem djetetu, a mene je nekad opet strah da nećemo imati vremena za nas dvoje. Mislim da je to ipak kod mene samo strah od nepoznatog (jer pojavilo se prije par tjedana) i da nema razloga za odgađanje. Ovo možda ružno zvuči nekome tko već dugo pokušava, i daj Bože da nam se sve glatko ostvari, itekako sam svjesna da to ne ide uvijek tako (dapače,mm je imao loš spermiogram prije par godina pa ga je uz preparate popravio), al eto, čitam vaše postove i jedva čekam da se i u meni u potpunosti i bez sumnji i straha pojave moji majčinski osjećaji. MM priča sa mnom o tome i kaže mi da se nemam čega bojati, da ću biti divna mama, al da nisu u svakoj ženi ti osjećaji na površini dok se to ne dogodi. Eto, iskreno od mene.
Ja sam donedavno spadala u skupinu odgađalica. Prvog sam rodila sa 27 i moram priznati trebalo je jedno 4 godine da zaželim drugu bebu. A onda je počelo sa onim, samo da riješim još ovo, pa još ono. Kad je mali krenuo u prvi razred puko mi je film i odlučila sam da će doći druga beba. Ali vraga. Trebalo nam je skoro 4 godine da se napokon to i ostvari.
Sada mi je malo žao što sam toliko čekala jer nisam mislila da će biti tolika razlika među njima. S druge strane puno sam smirenija nego s prvim i ovaj mališa mi dođe ko igračka :)
Stvar je u tome da uvijek postoji razlog zašto odgađati trudnoću ako ćemo tako gledati, ili financijski ili neki drugi. Ali vrijeme leti i sav onaj trud koji sam upotrijebila uvjeravajući sebe da sad nije pravo vrijeme mogla sam mirne duše upotrijebiti u brigu oko bebice. Želja je postajala, problem je bio u mojoj glavi i želji za nekakvom savršenom organizacijom.
Da, baš to, želja za savršenom organizacijom i pripremom i najsitnijeg detalja, to je točno ono što mene povremeno koči.
Al baš kad sam to sve napisala i još jednom prežvakala, shvatila sam da su mi osjećaji svi za to, a ostalo je samo filozofiranje.
ja se odlučila konačno! od drugog mj se radi na bebi :-)) Iako su nam financije trenutno katastrofa,ipak smo se na to odlučili... vjerujem u ono- da se sve uvijek posloži baš onako kako treba! Ako nam uspije,razlika među djecom bude 3 i pol godine i mislim da je to ok!
Drage sadašnje i buduće mame,
dijete je jedan tako divan dar, da ti svi problemi padnu u ne drugi nego stoti plan, a neki se i sami riješe. Drago mi je da su neke od vas uvidjele da se baš i nije isplatilo čekati.
Mi smo od onih iz druge krajnosti: mi smo čekali jer smo morali. Odn. nismo čekali uopće, niti jedan dan, ali miceki nikako da dođu. A onda su se dogodila 3 čuda, jedno veće od drugog. I sada se nadamo četvrtom. Meni je za koji mjesec 40, mm će imati 41. I ne mislim da je neka prevelika prepreka, tim više što već imamo iskustva.
A neke od vas nam se mogu pridružiti na Odbrojavanju. Tamo je dosta živahno. Eto. Pusa!
Mali update: nakon cca 1 godine odgađanja, trebalo nam je 6 ciklusa intenzivnog rada na bebici da dođemo do trudnoće. Bilo je i nekih hormnoskih problema. Sad imamo tromjesečnu curu :zaljubljen:, najbolju bebu na svijetu.
Moja curica će napuniti 3 g u siječnju, a već pola godine moje srce govori da žarko želi drugo dijete...
ALI - iako sam završila faks, profesorica sam, stalan posao nemam niti sam ga imala; rodila sam s netom navršenih 27g, desila se beba iz prvog nazovipokušaja, ja zahvalna bogu da se tako desilo, jer sam htjela prvo dijete do najkasnije 29.-e.
Kad sam rodila mislila sam optimistično da ću, kvragu, imati stalan posao kad mala navrši 3. jok
I sad, kako me u zadnje vrijeme pere želja za drugim, želja za stalnim poslom je pala u 2. plan, jer mi koji radimo kao nastavnici u školama moramo nakon 1 godine pripravničkog na državni stručni ispit. Meni je ostalo još 3 mjeseca da odradim, i molim boga da to odradim uskoro jer u travnju se taj državni i polaže.
Ako se potrefi da već u prvom ciklusu nakon ispita zatrudnim, razlika između djece bi bila ravne 4 godine. a uspjela bih srediti jedva najosnovniji cilj.
Da ne pričam kako bih htjela i na jedan stručni postdiplomski slijedeće godine... :roll:
I pauzu 6 mjeseci BEZ DOJENJA da mogu s mužem konačno na medeni mjesec :roll: (da, još cikimo :heart::zaljubljen:)
Željeli smo dijete od početka braka iako ja nisam radila, on je. U međuvremenu sam se zaposlila na određeno, izgubila posao te sad radim na ugovor o djelu, MM izgubio posao, sad radi na određeno, i od djeteta ništa iako smo se cijelo vrijeme trudili, tak da uz sve probleme i dalje želimo, a u međuvremenu živimo. Mislim da ću upisati još jedan faks. Treba cijelo vrijeme biti otvoren životu i živjeti punim plućima! a planiranje... To mi ne ide i mislim da je tak najbolje... SRETNA SAM
Evo mene jos jedne odgađalice.... ja to odgađam godinama... moglo bi se reci da sve vazne odluke ostavljam za zadnji tren... imam 29, dragi 35 , skupa smo vec 12 godina i nismo se jos vjencali ... valjda budemo ove godine... do sada sam uvijek imala opravdanja tipa ma ima vremena, ma kad kupimo stan, ma kad se vjencamo... i trudnoca mi je bila zadnja rupa na svirali .... u zadnje vrijeme se dogadja da kad cujem da je netko trudan ja osjetim ljubomoru.. ono gadim se sama sebi.... a onda se zapitam a ko tebi brani....
ne znam koju ja to barijeru imam u glavi ali kad pomislim pa ajde budem onda imam 1000000000 strahova od toga jojj kako cu, joj dragi trenutno nema posao, joj kako cemo onda placati kredit koji iovako tesko placamo, joj pa ja bi isla zivjeti vani a kako cu ako sam trudna ili imam dijete, joj pa nismo se vjencali pa kad smo cekali do sad mozemo jos malo, joj kako cu roditi i tako u nedogled..... i kasnila menga i ja se pitam ako je ajde super sta sad nekako cu, ali jutros dobila i napola razocarenje , napola sreca...... a tako bi htjela prestati razmisljati i imati neku bebu ..... a kako cu .... heheheh
:-)
I mi odgađamo bebicu. Čekamo da dragi nađe bolji posao. Čekamo nalaze moje štitnjače. Čekamo da se vjenčamo.
Sve nešto čekamo, a ja ne bi čekala :roll:
Ali to su sve vrlo razumni razlozi, prvenstveno financije, tako da se tješim da ćemo brzo krenuti :-)