kako postati i ostati mama kod kuće

Moj Š je još malen, ali uglavnom i sad radim kao ti sa Mašom, igranje on nekako sam "odradi" u svojoj igraonici, a sa mnom zaljeva vrt, čita, mazi se sa Rozom, onako neke every-day stvari. Puno mu čitam iz knjiga, pa listamo i gledamo slike to obožava, voli - vjerovali ili ne - sjedat u hranilici i gledat mene dok kuham ručak, to nekako obožava pa hvala Bogu stignem i skuhat na miru, a od baš igara najviše voli kreveljenje po meni i tati, pa jedno sat,dva dnevno - max - provedemo ležeči po krevetu ili na kauču, ozloglašenom mom kauču :P i kreveljimo se, al to iskreno nekako i pokušavam skratiti, radije radim nešto konstruktivnije.

Ne paničari, sve ovo što čitam mi zvuči kao da je Maša prezadovoljna i sretna curica :)

Ps: ponekad i mene malo zabrine kad Š pokaže neku novu stranu sa tetkama il bakama...al ajde, to valjda tako i treba biti, kontam da smo svi sa rodbinom bili malo drugačiji kao djeca.

Citiraj:

---

meda prvotno napisa

naravno da ne, to cak nije ni pozeljno. ...nije dobro da se dijete nauci da ga stalno neko zabavlja.

---

Mene ovo podsjeca na pricu o "navikavanju na ruke".

Iz vasih prica uopce ne sumnjam da se dovoljno igrate s djecom, ali da se mozete previse igrati?
Valjda i zato sto mene grize savjest sto nisam mama kucanica, a i zato sto smo joj ja i MM jedino drustvo, a i zato sto su meni kucanski poslovi oduvijek u trecem planu:oops:, igramo se sto je vise moguce.
U pravilu meni prvoj popusti koncentracija.
Slikovnice bi mogla citati satima, sto joj ponekad i priustim:-).
Sto je starija sve se duze i konstruktivnije moze sama igrati.

Mislim da se mame kod kuće malo opuste glede igranja jer su blizu djece po cijeli dan pa od cijelodnevnog odgovaranja na pitanja i provođenja raznih drugih zajedničkih aktivnosti jednostavno koriste nišu za sebe kad se dijete zaigra. Kad ideš s dijetemo u dućan, pa kuhaš s njim itd vrlo je privlačno ukrasti desetak minuta za sebe kad se dijete zabavi igračkama, a često i jedina prilika. Treba se podsjetiti da pola sata konkretne igre po djetetovom izboru itekako puni djetetove baterije i staviti i to na raspored, a nakon toga mirne duše piti kavu pored djeteta koje zadovoljno slaže kocke- meni pomaže kad znam da su baterije pune, ali daleko od toga da to uspijem baš svaki dan

Slažem se da je važno baš izdvojiti vrijeme za djecu. Ja se hrvem s time, jer nije lako uskladiti sve sa svime, i ne prevariti samu sebe satom interneta više :) Ali u principu imam cilj svako jutro sat vremena biti s njima - u šetnji, igri, čitanju knjiga, parku, svejedno - ali s njima i za njih, poslije ručka im čitati, i onda još poslijepodne jedan sat biti s njima - igrati se, gledati Kod Ane (to obožavaju :)), ići vani, slagati kockice, svejedno. I priča navečer.
Ostalo vrijeme nekako kombiniram svoje poslove s njima, zajedno kuhamo, čistimo, slažemo.
I nastojim razdvojiti vrijeme kad očekujem da se igraju sami; pošaljem ih u dvorište, ili im dam kockice, ili ih pošaljem u njihovu sobu, od vremena kad kao zajedno živimo i radimo (jer ako nema tih granica glava mi bude kao bubanj do deset ujutro). Užasno mi je važno da bar neki dio dana ne čujem mama, ne čujem dreku, ili me netko ne zašprehava Ninjama, vanzemaljcima ili novim rozim papučama i lakiranjem noktiju...

Napisala dugački post i onda sam odlučila obrisati svoje jadikovke. Kad vas čitam lakše mi je jer znam da ću postati i ostati mama kod kuće kad tad. Za sad sam povratnica na posao nakon porodiljnog i to je bljljljljljljljljljljljljljljljlj, a u glavi kaos!

Sandra, baš sam te htjela pitati kako ti je!
Pikula, Ifigenija, ma jesam ja nekoliko puta s Mašom jedan na jedan u igri. Evo jutros, mazile smo se nakon buđenja u krevetu, čitale slikovnice poslije doručka, mazile se poslije popodnevnog spavanja, igrale se i čitale poslije večere, igrale se za vrijeme kupanja. No, sve to je nekako kratko, po pola sata, tri četvrt sata. Naravno, između toga smo zajedno kuhale, bile u bašči, prale suđe...

Pa, bebili je :) Meni vaš raspored zvuči savršeno

Napisala sam jako pametan post, pa mi ga je kompjutor obrisao. :mrgreen:

SikaPika, zašto raditi isključivu podjelu između igre i nekakvog zajedničkog rada?
Gdje je tu granica i zašto?

Pitam zato, jer moje dijete obožava kuhati, mijesiti i slično.
Imamo svakodnevni ritual da negdje popodne zajedno radimo slane poslastice (kiflice, slance,...). Taj dio dana obožavam i ja i on.
On važe sastojke, dodaje, valja, slaže, maže, posipava,...
Usput učimo za što je glatko brašno, za što oštro, što radi PZP,...

I sad ispada da to nije "vrijedno" vrijeme, a nama je puno zabavnije, nego npr. u nekoj igri.

Zato ne bih rekla da je toliko važna igra jedan na jedan, važnije je vrijeme 1 na 1.

Naravno, ako je to djetetu omiljena aktivnost to je to, nema druge :) Poanta u tom vremenu jedan na jedan je da dijete može slobodno inicirati aktivnost, to je divno za upoznavanje malog svijeta. Dvadesetak minuta na dan u kojima pustimo dijete da izabere igračke ili aktivnost i da doista vodi igru bez cenzure u nekom sigurnom okruženju može otkriti strašno puno o djetetovim mislima osjećajima koji se skupljaju tijekom dana kad mi vodimo igru. Razlika je u tome da je lakše pustiti dijete da slobodno bira u granicama dječje sobe i igračaka jer je nema nekih sigrunosnih pitanja, u kuhinji ili kupaoni ima puno više "ne" stvari, ali naravno i tome se može doskočiti i prilagoditi, samo uz malo truda.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Napisala sam jako pametan post, pa mi ga je kompjutor obrisao. :mrgreen:

SikaPika, zašto raditi isključivu podjelu između igre i nekakvog zajedničkog rada?
Gdje je tu granica i zašto?

Pitam zato, jer moje dijete obožava kuhati, mijesiti i slično.
Imamo svakodnevni ritual da negdje popodne zajedno radimo slane poslastice (kiflice, slance,...). Taj dio dana obožavam i ja i on.
On važe sastojke, dodaje, valja, slaže, maže, posipava,...
Usput učimo za što je glatko brašno, za što oštro, što radi PZP,...

I sad ispada da to nije "vrijedno" vrijeme, a nama je puno zabavnije, nego npr. u nekoj igri.

Zato ne bih rekla da je toliko važna igra jedan na jedan, važnije je vrijeme 1 na 1.

---

Slažem se s tobom. I zaista, čim Maša vidi da perem suđe ili joj kažem da ću sada kuhati, odmah uzima stolicu i pokušava ju sama dogurati. Isto je i s usisavanjem, vješanjem veša... Dok radim, uvijek i njoj dam dio posla, soli jelo, opere žlicu ili joj jednostavno dam šerpu pa u nju svašta utrpa i miješa.
NO, mnogi govore da je s djecom potrebno i igrati se njihovim igračkama. Nikada ne forsiram neku aktivnost ako se njoj ne da. Ponekad imam osjećaj da sa mnom nikada ne čita slikovnice tako dugo kao što ih je čitala s tetom. Sa mnom to sve nekako kratko traje, malo slikovnica, malo slagalica, malo sviramo i sve završi na vijanju i kukucivanju (valjda zato jer se to nitko drugi ne igra s njom).
Evo, danas sam imala grižnju savjesti jer sam jutros kuhala pekmez/kašicu od cikle, jabuka i mrkve dok je ona glavinjala okolo. NO, kad joj je dosadilo, došla je, počela gurati stolicu i to je bio znak da želi biti sa mnom. Valjda joj je do tada bilo zabavno samoj sa sobom.
I da, što god da radimo, sve joj objašnjavam, pokazujem, dam da proba, pomiriše (pa makar bilo slano, ljuto, jakog mirisa...), razbije jaje... pa me uvijek posluša kada kažem da je nešto vruće, opasno, oštro.

http://tolovehonorandvacuum.blogspot...s-you-are.html
zgodan blog, dobitnik nagrade stayathome bloggerica :)

Da malo podignem temu...
Trenutno sam totalno bez motivacije za obavljanje svakodnevnih obaveza , rutina koja se neprestano ponavlja iz dana u dan ne djeluje na mene nimalo pozitivno.
Puno se stvari izdogađalo u zadnjih par mjeseci: MM je dobio otkaz i morao je započeti privatan posao, dobila sam produžetak Njege na godinu dana, čekamo datum za zadnju planiranu operaciju srca za malenu...
Fali mi rad u kojem bi u isto vrijeme radila samo jednu stvar, ovako si izgledam ko hobotnica, u isto vrijeme obavljam najmanje tri posla...sa rukama još nekako , ali za mozak mi to bude previše.
Nekako ne nalazim radost u dinstanju luka, pomaganju u zadaći školarcu i skidanju dvogodišnjakinje sa naslona od kauća na koji se uporno penje, naravno sve u isto vrijeme.
Iskusne domačice, što dolazi nakon faze samosažaljevanja?

:love2:

Citiraj:

---

kljucic prvotno napisa

:love2:

---

Joj, kljucic, zaboravila sam i užasnu grižnju savijesti kad se osjećam ovako i kukam, jer ispadam užasno nezahvalna za sve dobro koje nas prati .

regrupiranje
i kretanje u nove pobjede :)
sori, ne mogu sada duze
pusa

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Da malo podignem temu...
Trenutno sam totalno bez motivacije za obavljanje svakodnevnih obaveza , rutina koja se neprestano ponavlja iz dana u dan ne djeluje na mene nimalo pozitivno.
Puno se stvari izdogađalo u zadnjih par mjeseci: MM je dobio otkaz i morao je započeti privatan posao, dobila sam produžetak Njege na godinu dana, čekamo datum za zadnju planiranu operaciju srca za malenu...
Fali mi rad u kojem bi u isto vrijeme radila samo jednu stvar, ovako si izgledam ko hobotnica, u isto vrijeme obavljam najmanje tri posla...sa rukama još nekako , ali za mozak mi to bude previše.
Nekako ne nalazim radost u dinstanju luka, pomaganju u zadaći školarcu i skidanju dvogodišnjakinje sa naslona od kauća na koji se uporno penje, naravno sve u isto vrijeme.
Iskusne domačice, što dolazi nakon faze samosažaljevanja?

---

Sirius, potreban ti je odmor i rekuperiranje. Meni pomogne odlazak u kino (tamo u onom mraku zaboravim na sve), kavica s frendicomm, vjerska obnova ili nešto, ponekad odem na par sati u kafić i čitam satima glupe časopise. Ili neki sport. ČIm se maknemo - bude bolje.
Inače, ja kad kuham nastojim odvojiti nešto za zamrznuti, pa kad mi se ne kuha - samo vadim.
Kad mi se ne sprema - ne spremam.
Nekako važno je održati stvari pozitivnima, a to ne možemo ako se osjećamo žrtve života.
Glavu gore! Dogodilo vam se svašta burnoga, i to treba sažvakati. Samo nikad ne zaboravi svoje baterije, one su izvor svega dobroga u obitelji!
Drži se!

Uh masaža, par dana ležanja i pijuckanja koktela, gledanje lord of the rings sva 3 dijela u jedan dan, spavanje 18 sati u komadu, doručak u krevet, topla kupka sa uljem lavande, skuhan i serviran ručak, sređena kuća...uh ne znam što bi ti napisala da ti olakšam. Izdrži, proći će...mora proći :heart:

Mene uglavnom umor mući. Nemam snage za ništa a posla preko glave. Trebam krenut i na dijetu jer sam predebela, i malo pojačat kondiciju jer jedva učinim 80 skalina do doma, a leđa me rasturaju jer mali spava i sisa po cijelu noć, ja već mjesecima "spavam" na rubu kreveta, proživljavam lagane živčane slomove unutar sebe, umor umor umor umor...počela sam piti neki B12, evo jučer prvi dan, ništa ne pomaže, išli u šetnju, ja jedva noge vučem. Možda da odem izvaditi krvnu sliku, ne znam.

Za sad, odo dinstat luk, pasta od pomadora danas. I ni ja nikako danas ne mogu nać užitak u tome, na pameti mi je samo da sam gladna i da treba nahranit raju. A da se bar jednom sjete pa sami naprave objed!

Tijekom faze sažalijevanja meni nema boljeg od frendice u sličnoj istuaciji koja je spremna slušati detaljne opise svih aspekata mojeg jada i kad tijekom tog razgovora primjetim da nisam primjetila da smo skrenule na neku drugu temu, dgovorile se za rolanje, kino (u koje vjerojatno nećemo uspjeti otići), razmjenile info o knjigama i rasprodajama i da više nisam jadna :)
Ako ikako mogu kad me ulovi tako nešto primam se telefona da meljem ili da netko dođe k nama ili mi k njima, ključeva od auta, ili ako ništa od to troje nije moguće bijeg u kupaonu, u knjige ili na forum.
Ja sam nedavno počela kuhati ono što mi je fora i što me zabavlja, a i pospremati na sličan način kao ifi,kad mi dođe. i osjećam se puno bolje, nekako kako čovjek, a ne rob te rutine. Mislim da je bitno da kad nemaš izbora, spustit se level niže i onda birati kao da si u dizjanerskom dućanu. Jes, zvuči glupo, da me veseli da biram hoću li prati kupaonu ili slagati slike, ali meni život znači.
Držim fige da sve dobro prođe i mislim da će ti možda kad stres malo mine i svakodnevica izgledati ljepše

Možda sam dosadna sa svoijim papirima i olovkom LOL ali protiv sindroma hobotnice meni jako pomaže detaljan plan i program, napismeno. Lakše mi se na miru navečer kad svi spavaju iznervirati što sve neću sutra stići pa iskrižati što ne ide, ne ide nego kad to moram otkantati u hodu.I sto tako mi je lakše ugurati neko svoje vrijeme inače mi ga pojedu sitnice. Taka sam- ako mi ne piše 15 minlež ičita knjigu poslje ručka, ja ću koza provesti vrijeme u nekom njurganju i nit se odmorit nit napravit neš. Stavi i dinstanje luka i skidanje dvogodišnjaka s naslona u plan, izgleda bedasto pa ja takve stvari baš i nedržim na frižideru :), ali radi

Pikula, meni si ti super s tim rasporedima. I ja radim slično, istina, ne tako detaljno, no i onda se izjalovi.
A za sve je kriv MM. Naravno. On je strašno neorganiziran, komotan i tu se ne može ništa. Kada se pobunim, optuži me da nisam spontana :-)
Evo, sinoć sam htjela pospremiti kupaonicu, no uvalio se taman kad sam završila s uspavljivanjem M. Kad je izišao, nije mi se više dalo jer sam bila uvjerena da će se ona ubrzo probuditi.
Ili smislim nešto raditi, a on će, ajmo gledati film. I nagovori me :-D
Meni je još dobro kod kuće, ne smeta me rutina, samo nekada pucam po šavovima kada mislim da moram sve odjednom, i usisati i prati prozore i ovo i ono i onda se sjetim da ništa ne moram nego svom djetetu biti mama. No, ona je još mala i s njom je lako tako da razumijem vas mame s više djece i koje još radite... Ma, meni je raj na zemlji.
Ispušem se tu na forumu jer za drugo nemam vremena, a i sve oko M. sam preuzela na sebe i ne mogu zamisliti da odem negdje van, a da je s njom netko drugi. Znam da je glupo, ali za sada je tako.

Cure moje, ja tek danas vidjela ovu temu :-)) Baš super, to mi treba.

Ja sam "ostala" doma kada se rodila L, nisam ni prije radila ali kako mm ima firmu sam stalno bila uklucena u nešto, stalno bih negdje išli, pa vamo pa tamo...I onda šok, još sam se preselila u Hrvatsku ( nisam iz Hr), nisam nikoga znala, samo doma , negdje na selu, bez auta, ...Jao, kad se sjetim.

Ali..

Polako je sve došlo na svoje,našla sam si prijateljice, rodila sam još 2 djece i trenutno ne mogu zamisliti da negdje radim, jer sumljam da bi me netko dugo gledao sa bolovanjima i sl. stvarima. Priznajem, da me nakon skoro 7 godina provedenih kao kučanica sve više vuće da bih nešto radila pa polako pokrećem svoj mali web shop, dogovaram se da bi u Rijeci radila radionice o nošenju djece (bar o tome nešto znam :-)), ma, ideje mi dolaze sa svih strana (pogotovo od kada su mi starije dvoje u vrtiću). Razmišljam polako unaprijed, čak o otvaranju nekog dućana sa drvenim igračkama, platnenim pelenama i sl. ... Ali polako...

Ma, nisam ja tipična kućanica, totoalno sam neorganizirana i nekada nam bude stan KATASTROFA, da ne pričam o mom kuhanju koje dolazi ,onako, na smjene :-)
Mjesec dana bih non stop nešto kuhala i pekla i onda jedemo zdravo pa kuhano, a onda me ulovi da mi se ne da ništa, i onda je na meniju zovi Pizza (nije da se baš ponosim ali takva sam :-/)

Javim se još kasnije, moram vas detaljnije prouciti :-) pa sada nemam vremena, mali mi se budi.

Ma i moje se izjalovi, sika pika, ali s vremenom sam se počela veseliti kad se samo nešto izjalovi LOL Prije toga je bio veliki kaotični blure
Dobro došla in love, mislim da ovdje ima dosta atipčinih kućanica, u raznolikim varijacijama :)

Ovo je zanimljivo...

http://daily7-business.net/business/2010-live70/

I ja radim od kuce, posao mi je takav da lokacija nije vazna... Pa sam neka polukucanica :)

alef i ja isto ...trenutno cak 2 posla ali je L krenula u vrtic pa mi je malo lakse (koja nemajka:) ) a nekad zna biti opako jednom rukom sjecam mrkvicu i luk drugom drzim izvjestaj koji moram porcitati i tako u krug ....i onda kad svi zaspu ja krecem u trecu smijenu tada jedino mogu pisati u miru.
Meni bude tesko jer okolina rad od kuce ne percipira kao prav rad pa se pored office posla podrazumijeva da ja radim nabavke ciscenje peglanje kuhanje isl. bude tesko ali onda kazem kako god par dana radim svoj posao igram se s L kad se vrati iz vrtica skuham rucak a sve ostalo ostavim po strani, preskocim trecu smjenu pa nocu citam do besvijesti. Trenutno mi je kuca u fazi post atomske bombe ali to je cijena koja se nakad mora platiti bitno je da L nije zakinuta za svoje vrijeme i da nam je skuhana vecera na stolu sve ostalo je po mom misljenju manje bitno.

Baterije punim tako da odem s prijateljicom na kavu - puno cesce skuham kavu nazovem je na telefon pa klaframo po sat vremena jer i ona je mama kod kuce ali sa 3 djece zivi na drugom kraju grada pa dok se organiziramo prodje i mjeseci ili odem na fitenss to mi je najvece zivotno otkirce sat vremena se iskacem i kuci kao nova, ili kkao sad uzemem si pauziu pa malo forumiram. Ups, prosla je moja kafe pauza i moram nazad na posao..

sad je meni kriza :) Nekako me opralo to da stvarno ne mogu ići raditi i da to nije privremeno, na stranu moje radionice i slikovnice ili volontiranje tu i tamo. Uglavnom koliko god da znam koliko je to dragocjeno da uopće mogu ostati doma i brinuti se za obitelj ipak me nekako štrecnulo to da na financijski neće biti lakše uskoro, ako uopće. Stlano smo živjeli u uvjerenju da će klinci biti veći pa ćemo adaptirati stan ili tako nešto, a sad me nekako zabetoniralo da to što smo financijski stalno u crvenom dugoročno znači da će se npr kuhinja raspasti, a ja ću što izraditi novu? Kako se nosite s tim dugoročnim mislima... Meni je sad sve super, ali ta neka perspektiva da je to to,hm nekako protrnem

Pikula, Božić je vrijeme čuda :) Idemo se nadati, pouzdati u malenog Isusa, u njegovo vodstvo, Betlehemsku zvijezdu, da će sve biti dobro. Da ćemo imati sve što nam je potrebno. Drži se! Neke žene full time rade, uz djecu koja bi isto mamu koji sat više, i ne samo da imaju kuhinju koja se raspada, nego možda nemaju uopće svoju kuhinju.

Nije toliko stvar u kuhinji nego u tome da postoje odluke koje u jednom trenutku postanu konačne i koliko god i bila sigurna da je to to, koliko čovjek može biti siguran, ipak ta neka determiniranost stoji ko betonska deka nad glavom.

Pikula, a zašto to tako shvaćati? U ovom trenutku svog života si donijela jednu odluku, a zašto je u nekom drugom ne bi mogla promijeniti? Imaš svoje zvanje i svoje znanje - to ti nitko nije oduzeo. Mislim da su u tvom poslu mogućnosti uvijek nekako otvorene.

Ah, imaš pravo jesu uvijek nekako otvorene i uvijek nekako zatvorene, uglavno nepredvidive :) A i zvanje mi je k'o da sam žena austronaut. Evo neki dan sam si mislila pa kad sam čitala one neke članke kak je prije moje generacije taj posao radilo točno 3 i pol ženska čeljadeta pa kaj se nisam mogla malo zamislit. Pa nisu žene lude kaj su bježale od takvih zanimanja. Ma šalim se. Okrećem si loše raspoloženje na smješnu stranu.

Mene zanima dal si mame kucanice placete staz ili ne i dal razmisljate o tome dal cete jednog dana imat svoju penziju ( Pikula je spomenula nesto dugorocno pa me sjetila o cemu vec dugo razmisljam) ili mislite da ce se djeca za vas u starosti brinuti heheh ...

da sam mama kućanica (a nisam još smislila kako si to priuštiti), nikad ne bi plaćala staž. Radije bih štedjela (doma u čarapi), jer koliko izdvajamo za mirovinsko - nema šanse da mi otplate da živim sto godina.........

Citiraj:

---

Demi prvotno napisa

Mene zanima dal si mame kucanice placete staz ili ne i dal razmisljate o tome dal cete jednog dana imat svoju penziju ( Pikula je spomenula nesto dugorocno pa me sjetila o cemu vec dugo razmisljam) ili mislite da ce se djeca za vas u starosti brinuti heheh ...

---

iako plaćam pozamašni iznos doprinosa iz svoje plaće (zaposlena sam) nisam sigurna da ću jednog dana u mirovini biti zbrinuta. Uzdam se u Božju providnost. I u dobro zdravlje (da mogu raditi u fušu). Kad gledam iz ekonomske perspektive u kojoj se nalazimo, posebno rast nezaposlenosti, ne znam koja je opasnost realnija- da ja budem na teret djeci, ili oni meni. Iako radim.
Uštedjeti ne mogu ništa...
Sve u Božje ruke...

Citiraj:

---

Demi prvotno napisa

Mene zanima dal si mame kucanice placete staz ili ne i dal razmisljate o tome dal cete jednog dana imat svoju penziju ( Pikula je spomenula nesto dugorocno pa me sjetila o cemu vec dugo razmisljam) ili mislite da ce se djeca za vas u starosti brinuti heheh ...

---

Kad sam donosila ovu odluku pogledala sam istini u oči: od cjeloživotnog kuluka ja mirovine neću vidjeti. Ne neke koja bi vrijedila mog vremena doma s djecom. Pitanje starosti je nešto što mm i ja kontamo na privatnoj razini, bez stupova i fondova ili ičega što država drži pod sobom; kao što pratimo u medijima zadnjih dana zapili su i skockali naše mirovine već sad. Tako da na mirovinu uopće ne računam, na šok plaćenog školovanja i zdravstva odavno računam; i sve to skupa važemo sa pitanjem vremena, obiteljskog gnijezda na naš način, pristupa djeci, sebi, životu, domu, našoj budućnosti kroz 5.10-20-50 godina... Posve sam bez iluzija da će mi zemlja išta dati. Što se dobije - dobro se dobilo. Ali, to je otprilike to.

Ja sam majka- kućanica na račun države, ona mi plaća staž da bih ostala doma zbog bolesti dijeteta.
Iako se sigurno neću sa tim jako usrećiti u svojim penzijonerskim danima obzirom da je tako iznos upola manji nego da radim, tako da ću se vjerojatno morati nadati da će mi djeca biti jako perspektivna i voljna ulagati u mene u mojoj starosti.
U svakom slučaju , nadam se da ću barem dočekati penzijonerske dane u dobrom stanju i zdrava, kakva je situacija (i kako se granice za odlazak u mirovinu pomiću) to će biti negdje oko moje sedamdesete godine.

Moj poslodavac placa minimalne doprinose (u BiH doprinosi iznose 70 % od plate, pa jedino minimalni dolaze u obzir, inace bi firma propala) i osjecam da je to na neki nacin "zakidanje", ali s obzirom na cjelokupnu ekonomsku situaciju i to da ja radim od kuce i kad i kako mi odgovara, dakle gotovo kao honorarno, a da sam ipak osigurana - ja zadovoljna. Muz s druge strane radi za stranu kompaniju iz drzave koja ne poznaje sistem penzija poput naseg. Dakle, dugorocno, neko bi rekao da nam se crno pise. Medjutim, jos smo mladi i ja se nadam poboljsanju okolnosti kroz nekoliko godina, za sada smo ipak zadovoljni hvala Bogu... Niko ne zna sta nosi buducnost, ali ja sam nekako puna optimizma. Ne moze vjecno ici nanize... Stedimo koliko mozemo i nadamo se najboljem.

Kao i Ifigenija, mislim da treba proracunati koliko se dobija, a koliko gubi kad se odlucis biti doma...

Nisam mama kod kuće , imam staža puno godina , ali na državnu mirovinu , ni stup prvi , treći ...osmi ne računam.
To je nešto što ja i mm planiramo , kako Ifigenija reče, na privatnoj razini.

Znaci ne mislite da je bolje vrabac u ruci nego golub na grani tj jednog dana kakva takva mirovina nego nikakva...hm

Citiraj:

---

Demi prvotno napisa

Znaci ne mislite da je bolje vrabac u ruci nego golub na grani tj jednog dana kakva takva mirovina nego nikakva...hm

---

Vidiš ja ne razumijem što si ti htjela reći.
Većina žena koje su trenutno domaćice na ovoj temi su bile zaposlene određeni broj godina i činjenica je da će ih u starosti (ako ju dožive, a nadam se da hoće ) čekati kakva takva mirovina. I većina od njih je odabrala imati sad manje prihode i jednom manju službenu mirovinu, a ostankom kod kuće dobiti neke druge stvari (za sebe i svoju obitelj).
Ja bih rekla da su one odabrale imati vrabaca u ruci sad, što se tiče kvalitete života njihove obitelji, a ne goluba na grani jednog dana.

Citiraj:

---

Demi prvotno napisa

Znaci ne mislite da je bolje vrabac u ruci nego golub na grani tj jednog dana kakva takva mirovina nego nikakva...hm

---

Ja mislim. Imam taman radnog staža da bude taj minimum. A mama kod kuće sam tek nakon rođenja trećeg djeteta. Plaćam treći stup , ali ne baš redovno jer ne mislim da će se isplatiti.
U životu idem po onom :što će biti-bit će. Kad sam planirala, dogodilo mi se tako tužno izvan plana, preokrenulo mi poimanje života, da od onda gledam unaprijed vrlo kratko.
Sve više od vrapca u ruci bit će mi bonus, ali i s vrapcem ću biti zadovoljna, jer se može dogoditi da nema ni vrapca.8-)

sirius, u isto vrijeme. Lijepo si to napisala, slažem se.