Koliko štedite?

Da ciscenje snijega. :lool:

Jos nisam kupila grtalicu. Pih.


Mi stedimo u fondovima, sto ispada (ovdje) jedino isplativo. I tim se bavi muz jer to kuzi. Od kredita imamo jedino stambeni i neki minimalni studentski, moj, iz ciste inercije (i cinjenice da je bezkamatni dug do daljnjeg pa nije bitno). Kad narastem i ponovno nadjem neki stalni posao s punim radnim vremenom, onda cemo poraditi na otplati stambenog kredita. Za sad mi je jedino bitno da jednog dana djetetu ne ostavim dugove, ali nadam se da ce nesto na kraju od nas nesto i dobiti. No tu je sve ipak drugacije. Uz malo mozga, sve se moze i samo s jednom placom.

Mislim da je sasvim druga priča imati vlastitu novu kuću koju ste pretpostavljam sami i planirali i gradili. Mi živimo u staroj naslijeđenoj kući koja usput i nije naša( još) i u kojoj su popravci nužnost, a raznorazna prevrtanja u svrhu bolje iskoristivosti prostora vrlo poželjna. Također je velika razlika u samoj lokaciji kuće, tako neki moraju odnosno žele priključiti se na kanalizaciju, uvest telefon, dok je kuća u gradu u pravilu već opremljena svim tim sadržajima pa i nema takvih troškova. Što se tiče putovanja u Južnu Ameriku, meni se to baš čini krasnom investicijom... Vidjet svijeta na početku samostalnog života bez da si otkidao od usta sam sebi... Pa što je tu tako loše? Ne znam koja je svrha poklanjanja ako onaj koji poklanja odlučuje o tome što će onaj kojemu je poklonjeno s poklonom. Kao da za Božić od muža dobiješ torbu, a on ti zabrani da ju stavljaš na pod, da ju nosiš kad pada kiša ili pak da u njoj vlada samo tvoj kaos. 8-)

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

M.. Pa što je tu tako loše? )

---

pa naravno da je loše. :mrgreen: šalim se, govorim iz svoje perpektive gdje to vidim skroz nekako naopako. nikad ne bi sebi, sad, otkidala od usta (figurativno) da bi moja djeca, na početku svog samostalnog života, vidjela južnu ameriku. mislim, ja nekako još uvijek vjerujem da ću ja uspjeti doći i do južne i do sjeverne amerike (ne znam kako, kad ne mogu ni na skijanje, al ajd), a kamoli ne moja djeca. pa neće valjda dovjeka ovako loše biti. a ako hoće, onda bome nemaju što tražiti po južnoj americi s mojim zarađenim novcem. kao da je amerika neki must have. no way. otić ćemo mm i ja. a oni nek si sami štede. cijeli život je pred njima. nek idu kao backpackeri, nek rade nešto uz put, nek se snađu ako im je stalo vidjet svijeta.

poklon - putovanje u južnu ameriku mi je poklon bogatih. koji nikako ne morajuš štedjeti, a da bi svojoj djeci to omogućili. nego, onako, ispišu ček. kao ja za božićni poklon, ne znam, lego - friends, malo mi isto puno, al da se :mrgreen:

:-)

tako, da...
iako, nije da mi nije padalo na pamet da novac koji im sada štedimo mogu potrošiti na putovanje na neku daleku destinaciju

Prvo bih stedila da ja idem u juznu ameriku , strarija sam od djece, oni bi imali vise sanse i vremena da zarade za putovanja. :D
misljenje od prime sto se tice ustedevine i trosenja mi je puno blize.

Ja bi Primu potpisala u svemu, osim kupovini na rate.
Što se tiče putovanja. Ako sve štima, ako ja i ostala djeca imamo za normalan život, ako nije upitno školovanje drugog djeteta (živim u selendi i ako će studirati u najbližem gradu ispod 1500 kn mjesečno nas ne može koštati). Uglavnom ako se zvijezde poslože može gdje god hoće, nema problema. Doduše da mi dijete hoće na Kubu s našim parama a da mu brat nema za stanarinu smatrala bi to osobnim neuspjehom.
ILi da dođe sa putovanja i kaže sad bi kupio stan i treba mi za polog, jel može xy novaca na neodređeno i beskamatno.
Prima super ti je ideja za kućnu pričuvu.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Ne znam koja je svrha poklanjanja ako onaj koji poklanja odlučuje o tome što će onaj kojemu je poklonjeno s poklonom. Kao da za Božić od muža dobiješ torbu, a on ti zabrani da ju stavljaš na pod, da ju nosiš kad pada kiša ili pak da u njoj vlada samo tvoj kaos. 8-)

---

tu se slažemo , nema uvjeta s poklonima


al u prvom koraku- poklanjanje ušteđevine mi je van standarda , možda jednom standard bude takav da mi neko dalekodestinacijsko putovanje bude simboličan poklon, tada, zašto ne

do tada- uravnjilovka :mrgreen:, imamo određeni iznos da ga sprašimo svatko po vlastitom guštu - i nema šanse da ću ja još jednom skakati po piramidama u Visokom, a on po Kubi

Kuba za sve :dancingfever:

našim poznanicima su roditelji štedili na sebi i poklonili popriličnu sumu novca (nije riječ o bogatašima), pa sad kupuju lustere od po 20 000kn...tako da, nemam namjeru zakidati sebe da bi mi se djeca jednom razbacivala-pomoći da, i meni su moji pomogli, ali u granicama mogućeg.

potpisujem cvijetu
da ja stedim u ovakvoj situaciji, a oni to spiskaju na put u amerike - no way jose
ni ja od roditelja nisam nista ocekivala ni dobila
grozno zvuci, mislim na vece financijske poklone, pir smo platili sami, stan kupili na kredit, ali pomazu mi svakodnevno i u puno vecoj mjeri nego sto je to neka ustedjevina mogla
ako to djeci budem mogla priustiti, super, ako ne, nemam namjeru sad na svima nama stediti da se to kasnije njima da na raspolaganje po volji

na temu stednje, tu sam katastrofa
imali smo super primanja, zivjeli komodno, nismo nista ustedili, s tim da sve obveze uredno placamo
onda je muz ostao bez posla na skoro dvije godine i opet smo se rastegnulu koliko smo mogli
sad je nasao posao i ja se trudim ostati u ovim uzim okvirima kako bismo stvorili zalihu za nedajboze
nismo rastrosni, ali nikad nisam bila ona koja gleda svaku kunu dok apsolutno ne moram, zelim ipak uzivati u onom u cemu mogu, a ne uvijek strepiti pred buducnoscu

O putovanju (moram): ja sanjam o kasici u kojoj cu skupljati za svoje putovanje oko svijeta kad djeca porastu, pjeske, sama:zbogom:. Ne treba meni puno, ca. 300-400 eura mjesecno, ovisi o lokaciji. Djecu bi zicala da prate staru majku na ponekoj dionici.

Inace ustedjevine nemamo, iako otplacivanje vlastitog stana itekako vidim kao stednju.
Sad sam na neplacenom porodiljnom, jednu etazu stana iznajmljujemo. Kasnije na podstanare racunam kao na vjecnu odstupnicu za bilo kakvo nedajboze.
I nadam se, naivno ili ne, da na trulom zapadu ne mogu bas doci u situaciju da kopam po kontejneru.

Pa, uglavnom ja pokušavam shvatit zašto je tako loše ići u Južnu Ameriku s poklonjenim novcima... I zapravo jedino što sam razumjela je da se ušteđevina ne poklanja djetet, nikad. I to mogu razumjet jer su me ko malu učili da je nepristojno poklonit novce. :-P
I mislim da ako ja imam potrebu dati neki poklon djeci na odlasku u samostalan život, onda imam i poklonit ću. Kao što ako netko poklanja za kraj školske godine, a netko ne. I moji meni nisu platili ni pir, ni stan, ni auto, niti je o tome bilo govora. I neću ni ja svojoj djeci. Ali dat ću im te neke novce koje štedim na njihovim računima, pa ako oni žele nek plate pir, ili auto... Meni se čini da je pametnije otić u Južnu Ameriku nego da se 150 uzvanika obždere i iznapije. S tim da nisam sigurna hoćemo li na tim štednjama skupit dovoljno da se 150 ljudi proveseli, možda ako se sva trojica mojih sinova udruže...

Pa i ovo s lusterima. Ljudi su poklon odlučili potrošiti na luksuz, na umjetnost, na luster s potpisom, koji pretpostavljam ima neku trajniju vrijednost nego auto koji na vrijednosti samo gubi. I još će taj poklon visjeti duuugo u stanu i podsjećati na roditelje, i poučit će estetici najmlađe člane potpuno neprimjetno. Pa valjda su za uobičajene troškove u stanju sami zaradit pa su poklon odlučili potrošiti na luksuz koji sami ne bi mogli zaraditi.

Ja volim rate. Jer nisam karakter da ušparam pa da kupim u kešu nego volim provući na rate i tako si kupiti nekaj kaj trebam.
Kupujem na sniženjima i kada je dobra prilika.
Imamo neku stambenu štednju jer MM valjda ne bi spavo da ne štedi.
imamo neku kasicu u koju ubacujemo medvjede i lovu od boca, i od ovog mjeseca ću nastojat ubaciti 100 eurića jer to nam je za more.
ne opterećujem se s time da djeci moramo osigurati stanove i kuće, bitniji mi je da im stvorimo uspomene tj. da idu na aktivnosti, na jezike i da im možemo priuštiti izlete.
kada sam ostišla na drugi porodiljni amex sam predala mm i preživjela sam. kupovala sam samo s kešom i jest da je bilo napeto onih drugih 6.mj. ali nekako smo izvukli.
imamo minuse ali i to ćemo riješiti. malo po malo ga riješavamo.

casa, radi se o tome da roditelji često štede na sebi ( ne idu na godišnje odmore, ne jedu u restoranima, ne obnavljaju redovito garderobu...priušte si samo najosnovnije) kako bi što više toga dali djeci, a djeca onda troše na bedastoće.
meni ne pada na pamet ne priuštiti sebi ništa da bi djetetu visio sa stropa luster od 20000 kn. naravno da ću im pomoći koliko budem mogla, i štedimo ponešto za njih i priuštim im više nego sebi, ali da im dam novac koji smo štedili godinama i oni ga profućkaju u tjedan-dva na putovanje...ne bi mi baš bilo milo.
a ako imaju sređen stan i dobre plaće,pa se mogu razbacivati poklonjenim novcem-onda im moja ušteđevina i ne treba, pa ćemo na kubu, ili kuda već otići muž i ja.

Pa, stvarno mislim da mislimo različito. Ako ja kao roditelj štedim na sebi da bih što više dala djeci, onda im dajem uz novac i odluku o tome kako će novac potrošiti. Meni recimo ne pada na pamet na sebe u bilokojem obliku preuzimat odgovornost za njihove stanove i kredite. Ako ću im

Iako mogu biti zahvalna sto su moji roditelji stedili na svemu, jer su tu kad god ih trebam, gledajuci njih ne bih htjela to ponoviti.

Dakle, na prosjecnoj placi u drzavnoj firmi, ti su uspijeli fakultetski obrazovati 3 kceri u drugim gradovima (razlicitim) kupiti 3 stana, sada su ustedili da meni daju pola nova za kucu, a sada s manje od 55 nemaju ni kune kredita ni bilo kakvog duga.

S jedne strane im zavidim, ali s druge strane se mislim jbs takav zivot. Njima je kava bila luksuz, godinama si nisu kupili komad odjece, pizza nam je pola zivota bila ne poznat pojam. Mama je znala s prijateljima ici na kavu i piti samo casu vode jer joj je bilo glupo trosit novce za pice. Sad su se malo opustili kad su svi manje vise samostalni, pa tu i tamo odu na kavu ili na kolac, vecinom kad neku od kceri vode.

Daleko o toga da smo mi rasipni, ali se od tih trauma iz djetinjstva valjda uzasavam svake malo ozbiljnije stednje.

Gledajuci njih cijeli zivot sam si obecala da necu biti takva i nikad ne bi sve posvetila djeci. Hocu i ja malo zivjet! Juzna Amerika zvuci kao jako dobra ideja.

Mislim općenito da se novac lakše troši kad se laše do njega dođe.
I kod djece i kod roditelja.
Uvijek više cjenimo ono što krvavo zaradimo.

došla sam do toga da ti roditelji imaju manje od 55 i stala...
doviđenja!

Uglavnom, ako ću im i pomoći, pomoći ću jer želim, a ne jer zaslužuju. I mislim da ako je štednja moj životni stil nije zato neka neprikosnovena vrijednost koju moraju i moja djeca imat.
A to kako se novac troši, ovisi ponajprije o tome što se u životu cijeni. Netko voli imat svoj stan, pa diže kredit na tridest godina, netko cijeni uspomene na putovanja, pa je vječno u ratama, a netko će prodat djedovinu da bi kupio umjetničku sliku, dok će netko 10 dana u mjesecu fino jesti i popit u ugodnom društvu pa do karaj mjeseca brojat dane. Ne znam kako bih ja mogla suditi što je bolje za druge, pa ni za svoju djecu.
I apri, ja ću isto tako biti ispod 55 kad moji odu... Ako odu od kuće u neko razumno vrijeme...8-)

I naravno, tek kad oni odu mislim se bacit na bogaćenje. Ono da 5 godina radim 12 sati dnevno, pa da poslije muž i ja u istom danu kupimo luster od 20 000, uplatimo put u Južnu Ameriku i napokon napravimo svadbetinu.

casa, meni je tebe uvijek super čitati. Nekad jer se s tobom slažem, nekad jer se ne slažem, a nekad jer uopće ne znam što bih s tim što pišeš, bi li se složila ili ne s tim nekim nekim kutom gledanja koji meni nikad ne bi pao napamet.
Uglavnom, što se teme tiče, nisam ni promislila slažem li se ili ne, samo mi je gušt čitat :D.

ništa ne možemo uštediti, već 4 god uređujemo životni prostor i nije lako. plaće su nam jadne. jedno vrijeme sam radila nešto u fušu, pa bi mjesečno uletilo cca 1000kn pa su i minusi bili manji. i mm svašta zna raditi, pa kad je bilo gusto, radio je i on po 2 posla. jedva čekam rujan 2014. ističe nam jedan veći kredit. divim se svima kod kojih čitam da djeci i sebi uplaćuju štednje, osiguranja i da nisu u minusu :-o ja uplaćujem sebi životno, ali smanjila sam mjesečnu ratu jer nisam mogla plaćati. nadam se da ću ju moći povećati kad bude vrijeme za to. možda bi bilo bolje da bilježim priljeve i odljeve, ali jednostavno nemam živaca za to.
i da, neki dan sam gledala na vijestima kako ljudi za vrijeme blagdana potroše između 1-6000kn na pripreme i poklone?!?! pa bokte šta oni kuhaju, jedu i kakve poklone kupuju??? pa mi smo imali svega u izobilju, i slanog i slatkog. i ne mogu reći da me bacilo u tooooliki trošak. i takvih mi nije žao!!! i ne kupujem mm poklone za božiće, rođendane, imendane, godišnjice a ni on meni. poklon nam je ona stvar koja nam treba taj tren (jakna, hlače, cipele, gaće) pa još ako se poklopi s jednim od tih dana darivanja super!
i pišete kako štedite djeci za bolje sutra, pa ja sam zahvala svojima što su me školovali i dali sve ali i naučili me da se sama borim, zarađujem. a sigurna sam da će pomoći ako nedaj bože zagusti. nisu nam kupili ni auto, ni stan ni plaćali Amerike i ine destinacije. niti očekujem išta.

U zadnjih desetak godina nekoliko prijatelja je tako šta proživjelo da se i dan danas čudim tome. Prvo su imali ogromna primanja, po tim primanjima su digli kredite(stambene), potrošili sve što je ostalo a onda se dogodila recesija i pad i to čak polagan pad ali ih je satro, ne samo njih nego i neke njihove jamce. Da su samo malo manje trošili, da su samo malo skromniji bili puno imali bi manje problema.

Citiraj:

---

Kosjenka prvotno napisa

U zadnjih desetak godina nekoliko prijatelja je tako šta proživjelo da se i dan danas čudim tome. Prvo su imali ogromna primanja, po tim primanjima su digli kredite(stambene), potrošili sve što je ostalo a onda se dogodila recesija i pad i to čak polagan pad ali ih je satro, ne samo njih nego i neke njihove jamce. Da su samo malo manje trošili, da su samo malo skromniji bili puno imali bi manje problema.

---

Ovo je klasična zamka - ljudima u nekom trenutku ide dobro, pa pomisle da će tako ostati za sva vremena... Iskustvo te brzo prizemlji. Ja sam iz starije generacije, pa mi je iskustvo (teška vremena, ostanak bez posla) iz mladosti sačuvalo prizeman ziheraški stav prema raspolaganju novcem. Nisam za to zaslužna, jednostavno je tako ispalo. I nema nikakve svrhe tumačiti drugima kako si naučio raspolagati novcem jer danas je situacija drugačija - svaka generacija i svaki pojedinac ima svoje izazove, ali i mrtve kutove (previdiš nešto što se kasnije pokaže bitnim).

ja nikako ne mogu prihvatiti da nesto sto trebam mi je poklon, kao sto je navedeno ovdje. dakle treba mi jakna, jer je nemam, sad ce bozic, pa mi je to poklon.
radje mi upakirajte zivotinjsko carstvo i stavite ispod bora, nego neku potrebu proglasiti poklonom.
zao mi je mozda sam rasipna, mozda sam razmazena, ali poklon je poklon, a ne potreba. i poklonu se ne gleda u zube. dakle moze se napraviti nesto, odvesti me na neko mjesto, moze se svasta pokloniti, cak i u duhu stednje.

MM si je baš poželio novu trenerku, nije ju trebao jel ima nekoliko trenerki. Dobio je na poklon novu trenerku.
A zašto ne bi bio poklon neka majica koja mi se sviđa a nisam ju kupila jel mi možda nije nužna, možda previše taj tren bila za taj buđet...
Još da je on to čuo i umemorirao pa mi kupio sam, meni je to baš drag poklon.
Nekako nije mi to crno bijelo, ima tu puno prostora za manevar. Neke stvari nije da nam trebaju ali bi ih htjeli imati pa ih eto dobijem na poklon.

i ja sam zapravo teški ziheraš, neki dan mi je MM rekao da se moram "naučiti živjeti u skladu sa svojim mogućnostima", misleći pri tom na suprotan smjer odnosno smisao navedene fraze, da se opustim i uživam u stvarima koje si realno mogu priuštiti ali mi je nekako uvijek žao. što ja znam, vidim tu lošu situaciju oko sebe, imam skoro grižnju savjesti da mogu normalno živjeti i još i nešto uštedjeti (nisu to neki ogromni prihodi, ali s dvije iznadprosječne plaće živimo i više nego solidno), smatram glupim trošiti za neke stvari i tako...zapravo, grizem se kad si kupim nešto što je relno u skladu s mojim mogućnostima, pa ne uživam u tome. najteže je naći tu neku ravnotežu, a o njoj puno ljudi, nažalost, može samo sanjati, bore se za golo preživljavanje.

Kosjenka ja sam napisala da mi nije poklon ono sto mi treba. Moze mi biti poklon ono sto zelim, sto naravno ukljucuje i robu. ali jos jednom ako mi treba jakna/kaput, jer ga nemam, i sad ga kupimo 20.12, ili jos bolje 27.12. jer su pocela snizenja, tesko da to mogu dozivjeti kao poklon za Bozic.

Slažem se sa spajalicom. I to mi vrijedi i za djecu, i za rođendane. I ovdje gdje živim je nekako normalno da mame međusobno razgovaraju o tome što je djetetu potrebno, pa da se to kupi djetetu( nisu to neke velike stvari tipa majica dugih rukava, samterice ili tajice) i još uvijek odbijam sudjelovati u tome. Kad mene pitaju ja uvijek kažem da djeci ne treba ništa. I onda kad realno trebaju nešto. Ne želim da za rođendan dobiju ono što trebaju imati, već radije manje ali ono što žele.
Što se tiče gluposti trošenja na neke stvari... Ljudi kažu da je meni glupo trošit velike novce na tipa sunčane naočale ( preko 2000 kuna) jer ja nemam puno novaca. Nekako mislim da dobijem na lotu milijune i milijune kuna, da bi meni opet bilo besmisleno i glupo komad plastike i stakla,pa kako god lijep bio, platit onoliko koliko je nekome dovoljno da preživi mjesec dana. Uvjerena sam da ja ne bih nikad. Jednako tako voljela bih kupit kojeg Bukovca i za njega bih dala stostruko više, čak i ako ne dobijem na lotu. Ili recimo imam poremećaj s knjigama, poremećaj. Takav da u knjižare ulazim samo u pratnji mm, jer inače to je jedino mjesto gdje nemam samokontrole. I zato i mislim da je jako teško sudit o drugima i njihovim potrošnjama, pa tako i za djecu. Novac postoji tu da nam posluži, a kako kome služi, čovjek uređuje sam.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Slažem se sa spajalicom. I to mi vrijedi i za djecu, i za rođendane. I ovdje gdje živim je nekako normalno da mame međusobno razgovaraju o tome što je djetetu potrebno, pa da se to kupi djetetu( nisu to neke velike stvari tipa majica dugih rukava, samterice ili tajice) i još uvijek odbijam sudjelovati u tome. Kad mene pitaju ja uvijek kažem da djeci ne treba ništa. I onda kad realno trebaju nešto. Ne želim da za rođendan dobiju ono što trebaju imati, već radije manje ali ono što žele.
Što se tiče gluposti trošenja na neke stvari... Ljudi kažu da je meni glupo trošit velike novce na tipa sunčane naočale ( preko 2000 kuna) jer ja nemam puno novaca. Nekako mislim da dobijem na lotu milijune i milijune kuna, da bi meni opet bilo besmisleno i glupo komad plastike i stakla,pa kako god lijep bio, platit onoliko koliko je nekome dovoljno da preživi mjesec dana. Uvjerena sam da ja ne bih nikad. Jednako tako voljela bih kupit kojeg Bukovca i za njega bih dala stostruko više, čak i ako ne dobijem na lotu. Ili recimo imam poremećaj s knjigama, poremećaj. Takav da u knjižare ulazim samo u pratnji mm, jer inače to je jedino mjesto gdje nemam samokontrole. I zato i mislim da je jako teško sudit o drugima i njihovim potrošnjama, pa tako i za djecu. Novac postoji tu da nam posluži, a kako kome služi, čovjek uređuje sam.

---

x

Identično.

Kad smo kod naočala (a to je samo primjer) - dovoljno potrošimo na dioptrijske jer tu nema štednje, moraju biti po mjeri, ali ima dosta takvih stvari za koje smatramo da im je cijena iznad upotrebne vrijednosti.

Umjetnička djela i knjige su izvan te kategorije.

pa slažem se da može biti i upakirano životinjsko carstvo pod borom. ne mislim na te male sitnice koje nas isto mogu uveseliti. ja neznam kakve vi poklone dobivate za te navedene dane. nije da ja nebi voljela dobiti neki poklon tipa parfema, neke super torbe za godišnjicu, rođendan ali situacija to ne dozvoljava. itekako mogu zamisliti jaknu kao poklon. a sad da ja ne budem nesretna pa da me muž "iznenadi" poklonom da mi stane dah a sutra nemam dovoljno za režije.... nismo baš toliko škrti i jadni da si ne kupimo znak pažnje, al to je doslovno znak pažnje. znamo s koliko novca raspolažemo, pa je i potrošnja u skladu s tim.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Novac postoji tu da nam posluži, a kako kome služi, čovjek uređuje sam.

---

eto, upravo tako

ne mogu na raspolaganje novcem jednako gledati oni koji jedva pokrivaju/ili ne svoje životne potrebe, oni kojima ostane i za otići u kino ili oni koji ne moraju računati imaju li, ili ne za odlazak u restoran/kino, štoveć. jako se dobro sjećam razdoblja kad mi je plaća bila 1600kn, pa 2500kn, a VS i posao u struci-kod takvih primanja ti i jakna ili cipele koju trebaš mogu biti itekako lijep poklon.
a casa me zbunjuje, ne bi dala 2000kn za naočale, ali 20000 za luster bi :).

A ne znam kaj bi vam rekla...
Mnogo puta sam razmišljala kako bi bilo lijepo "poludjeti" i priuštiti sebi nešto zaista skupo i ajmo reć nepotrebno.
Mnogo puta sam sa sjetom slušala i promatrala neke prijatelje i poznanike koji su "imali petlju" i kupili auto koji su željeli, a ne koji su mogli, veći stan, opremljen dizajnerskim namještajem, kuću na moru...
Sve, naravno na kredit.
I onda naglo prizemljenje: aute im zaplijenile leasing kuće, stanovi su im na "bubnju", kredite im otplaćuju jamci...
...a mi? Mi smo i dalje isti i tu gdje i prije i sad ti ljudi koji moraju napustiti svoju prekrasnu kuću s bazenom meni govore: blago tebi, ti imaš stan, a mi moramo u podstanare, kod roditelja i sl.
I znate kaj: ne treba mi ni LV torba za kojom slinim godinama ( a mogu si ju priuštit, nije da ne mogu, ali ipak imam neku zadršku) ne treba mi ni X 6 :mrgreen: za kojim se svaki put na cesti okrenem, ma ne treba mi ništa.
Samo miran san, a to nema cijenu.

Citiraj:

---

suncokret prvotno napisa

ne bi dala 2000kn za naočale, ali 20000 za luster bi :).

---

pa sve zavisi kakve naočale trebaš, moje leće ( ono kaj se stavlja u naočale) je posebne izrade i dosta skupo, i s potvrđenim receptom ispada dosta

Citiraj:

---

jelena.O prvotno napisa

pa sve zavisi kakve naočale trebaš, moje leće ( ono kaj se stavlja u naočale) je posebne izrade i dosta skupo, i s potvrđenim receptom ispada dosta

---

jelena, ja mislim da se ovdje ne radi o naočalama za korekciju vida, već sunčanim, šminkerskim.
Moj muž isto nosi naočale i za plastične foto- osjetljive, progresivne leće plaća grdne novce, ali to mu treba. Bez toga ne vidi ništa i ne može funkcionirati, a od HZZO- a dobije čini mi se nekih 70 kn na doznaku :lol: i to svakih pet godina.
...a leće za naočale moraju biti plastične jer su staklene zbog velike dioptrije preteške i rade mu žuljeve na ušima, moraju biti foto osjetljive jer on ne može nositi sunčane, moraju biti antirefleksne jer u sumrak ionako lošije vidi pa bi mu vožnja bez toga bila nemoguća...
S naočalima je kao i sa zubima, nema ništa besplatno. Sve se krvavo plaća.

Pa, naravno da sam mislila na sunčane, šminkerske naočale, koje se u mojoj okolini često kupuju na rate, jer su lijepe.
I znam da sam možda kontradiktorna, ali mogu zamisliti da u svojem budućem(gore najavljenom) bogatstvu kupim kvalitetan dizajnerski luster za 20000 kuna, a ne mogu da kupim lijepe dizajnerske naočale od 2000 kuna. I mogu ja to objašnjavat do besvijesti, ali podloga je zapravo iracionalna. Ono, meni naočale ne vrijede, a luster vrijedi. I upravo to je moja poanta. Što meni vrijedi žrtve, drugome ne mora i obrnuto.
A drugi par postola je da ja za ništa ne bih osim u slučaju teške bolesti dizala kredit, uzimala na rate beskamatno, a netko drugi bi. I ja tako i štedim, pa tako i štedim za djecu. Štedim koliko mogu, i vjerujem da je meni štednja prioritetnija nego mnogima. Meni je vrijednost sama štednja ( ne novci, nego činjenica da spremam sa strane), dok nekome to nije vrijednost. Mislim da otkad sam se odselila od kuće 4 mjeseca nisam stavila ništa sa strane. Jednako tako i trošim iz te štednje, na potrebe ali i na želje. Netko bi s istim mojim financijama uštedio više, a većina ne bi vjerojatno ništa, ali bi ispunila više potreba i želja. I nisu ti drugi gluplji od mene, samo im je sustav vrijednosti drugačiji. I zato se ne mislim petljati u financije vlastite djece kad odrastu, ni u ono što im ja poklonim ni u ono što oni ili njihove obitelji zarade.

Necu se niti ja petljati u financije svoje djece, kad budu imali vlastiti novac , naravno.

mislim da sad u potpunosti razumijem casu, nakon ovih postova objašnjenja. ovo mi je bio kamen smutnje:

Citiraj:

---

Meni je vrijednost sama štednja ( ne novci, nego činjenica da spremam sa strane),

---

tko zna zašto mi je taj dio težak za razumijeti :lool:

štednja je precijenjena :alexis: