Apsolutno ne, ja sam samo zelela da naglasim da pre psihologa i roditelj moze puno da uradi (i vecina nas roditelja takve dece to i radimo, mozda sam to trebala naglasiti).
Printable View
Apsolutno ne, ja sam samo zelela da naglasim da pre psihologa i roditelj moze puno da uradi (i vecina nas roditelja takve dece to i radimo, mozda sam to trebala naglasiti).
IMHO, tantrum s 6 godina i dete s 2.5 koje ne govori nisu indikacija da s detetom nesto ozbiljno nije u redu, i da to iskace iz okvira u kom roditelj moze pomoci.
to i mene zanima bubilo kako se takvo ponasanje 'ne tolerira', u cilju da ono odmah prestane, ili da ga nema, ili kako?
sta ja npr trebam tocno napraviti kad ona ima neku vrstu meltdowna, da se pravim da je nema, vicem na nju, udarim ju, odem i ostavim ju samu, da joj kazem da odmah prestane jer je meni takvo ponasanje neprihvatljivo? :lool: zamisljam si scenu gdje joj to govorim dok ona sjedi na trgu bjj u subotu ujutro. ili da sam tamo, cekam, pokusavam ne popizditi, suosjecam na neki nacin, odjebavam neumjesne prolaznike i kad zavrsi ili kasnije popricamo o tome i idemo dalje. ili da ju vodim psihologu? mislim nije da bi to napravila, ko sto rekoh mislim da je ona skroz ok i dobro se nosi sa sobom, nekad joj se skupi pa se ispuca, ali i meni se nekad skupi a ja gutam, pa mislim da je njeno zdravije.
http://www.roditelji.hr/vrtic/imamo-...-integracijom/
Evo jedna stranica koja otprilike objašnjava na što sam mislila pod senzorikom...
S tim da je to kod nas još uvijek prilično nerazvijena grana, i jako malo stručnjaka kod nas posvećuje pažnju ovoj problematici.
Oprosti, ali nisi u pravu.Citiraj:
kli_kli prvotno napisa
Pazi, znam da generalno nisam, i mozda se nisam precizno izrazila. To sto dete ima tantrume s 6 godine, ne mora da znaci da s detetom nesto ozbiljno nije u redu, i da roditelj ne moze samostalno pomoci. Isto mislim i za dete s 2.5 koje ne govori. To jesu pojedinacni simptomi koji mogu da ukazu na problem, ali nisu za svako dete presudni i ne moraju znaciti dijagnozu bilo koje vrste.
Ok, ja bih ipak u oba slučaja potražila stručnu pomoć i pustila stručnjaku da procijeni.Citiraj:
kli_kli prvotno napisa
Nemoj zamjeriti, ali ne sviđa mi se kad se na forumu daju ovakvi savjeti kojima se roditelju sugerira da može sam u ovakvim slučajevima procijeniti o čemu se radi i sam se nositi s time.
Ako sam te pogrešno shvatila, sorry
Ja sam rekla da poznajem mikkino dete veoma dobro (to dete koje ima tantrume s 6 godina) i da sam moje dete koje je s 2.5 imalo 'severe speech delay' odvela kod strucnjaka. Za mikkino licno mislim da je i vise nego ok, devojcica je zaista predivna i pametna, sto kaze sirius sasvim prisutna. Nase licno iskustvo je smo se s deteom trebali na drugaciji nacin povezati, i kad je to kliknulo, njoj se sve promenilo. Mojoj Luni su napisali u nalazu da sumnjaju na autizam. Sad vec pricaju drugacije. Nismo jos stigli do 'velikog testiranja', ali idemo redovno na speech therapy, i vidim kako im se misljenje menja.
Dijete ima problem sa ispadima bijesa, zašto ne bi inače bilo ok i predivno?!
Pa nije sa djetetom koje se ne zna nositi sa ljutnjom i teškoćama ništa ozbiljno loše, u smislu da ima dijagnozu.
Ma da, meni uopce nije jasno zasto se mikka zali na svoje dijete. : zbunj:
Ok , mozda je bila nemoguca kao beba , ali kasnije , u doba naseg intenzivnog druzenja nikad ju nisam tako dozivjela.
I znam je vec godinama , iz raznih sitacija i cjelodnevnih druzenja . I nikad mi ne bi palo na pamet da ima neki veci problem u nosenju sa svojim emocijama i ocekivanjima. Ako se netko druzio sa psiholozima tada sam to ja. Imam osjecaj da prolem mogu nanjusiti kilometrima daleko.:mrgreen:
I sigurno bih to vec i rekla mikki jer imam problem drzati jezik za zubima.:mrgreen:
stvarno ovo ne pisem da bi ju branila, nego mi nije jasno zasto to svoje srednje dijete spominje kao " nemoguce" :)
Ja sam pricala s psihologom. I citala strucne knjige. Mislim da to je neki vid strucne pomoci.
Neke cure s foruma idu psihologici sever. Znam neke i u RL.
Razmisljam svaki dan o tome. I imam sto razloga zasto bih pocela njega voditi psihologu ili ne.
Mislim da nitko od vas ne moze biti siguran da bi otrcao s djetetom od 4/5/6 god. na redovne susrete s psihologom. Ne zato sto mislim nesto lose o njima, dapace. Ali svasta tu kalkulirate, pa izmedu ostalog i to bi li to djetetu taj tren trebalo ili ga mozda i ne zelite u nekom trenu tome izlagati.
I nemojte sad napisati da je to neodgovorno, samo mislus sto bi bilo najbolje za njega.
Ja sam shvatila da mikka misli da to nije dovoljno velik problem da njoj (kao roditelju) treba pomoc psihologa, a ja licno smatram da to konkretno dete nema nikakav poremecaj u ponasanju koji bi trebalo 'tretirati'. Takodje smatram (poznajuci mikku i dete) da su dovoljno kompetentne da rastu i prerastu tantrume. Oni s 6, Novi s 4.5, Justin Bieber nikad.
Možda misli da je cool imati nemoguće dijete.
XCitiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Zato sto ja nikad u zivotu nisam vidjela njezin ispad bjesa ( ili barem u zadnje dvije godine, imam odredenu amneziju za dane prije). Isto tako nikad u drustvu druge djece nije imala napadaj bjesa ( u njihovim komunikacijama).Citiraj:
Mima prvotno napisa
mora da je samo mater i otac problem?!:mrgreen:
Ja ne poznajem mikku niti njeno dijete, i pišem i mišljenje formiram isključivo na temelju onoga što je ona sama ovdje napisala. A kao što sam već rekla, mislim da je to kako roditelj doživljava ovakvo ponašanje svoga djeteta, odnosno pada li mu to teško ili ne pada, manje bitno u priči, jer je ovakvo ponašanje, odnosno poteškoća problem prije svega djetetu.
Nije lako imati tantrume, nije se lako okolini nositi sa tantrumima, a ta okolina neće uvijek biti (i već sad nije) roditelj.
Hoće li prerasti tantrume sa 6 godina naravno ne znam. Znam da ja nisam.
Ja mislim da to nije istina, opet, poznajem ih obe. Mislim da je u tom konkretnom slucaju razlika izmedju karaktera prvog i drugog deteta prevelika, i da je mikkina impresija drugog deteta 'ona je bomba!'Citiraj:
Mima prvotno napisa
I jeste bila beba bomba, ali razvila se super devojcicu, ali kad je uporedis s super-calm bratom, ona je i dalje bomba :D
Pa ona sama kaže da je tako.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Da , ali , eto , cudim se...Citiraj:
Mima prvotno napisa
mora da je to zbog toga sto su nam kriteriji prilicno drugaciji. :)
Nisu mater i otac problem, nego se dijete rjede pred drugima (nesvakodnevnim drugima) tako ponasa. I moje frendice ne mogu vjerovati da ja to divno, brbljavo, druzeljubivo i krasno dijete planiram voditi psihologu i sto stalno citam te knjige i pricam tako o njemu.
Pa blago vama. Moj se jednako ponasa sa roditeljima , sestrom, trenerom , uciteljicom , predsjednicom drzave...
pohvalno je to sto je dosljedan u svemu. :)
Mislim da neće biti neumjesna usporedba s hiperaktivcem (hiperaktivkinjom? :-D ) koju imam doma jer i dijete bez adhd-a ima ispade zbog emocionalne nezrelosti i nemogućnosti racionalnog upravljanja frustracijom.
Kod moje je ponašanje u vrtićkom i školskom kolektivu i kod drugih u gostima uvijek bilo od vrlo korektno do (češće) uzorno, uvijek same pohvale. A doma? Tantrumi, istina-noćni, ali baš zato jezovitiji od dnevnih, od 2. do 8. godine, zatim ispadi bijesa, impulzivne reakcije, ludovanje, padali smo s nogu svakodnevno. Najgore je bilo malo prije 5. godine. A inače, milina od djeteta, dobra, suradljiva....svi se čude o čemu pričam.
Ona je imala jedan plašt za kolektiv i društvo kojeg bi doma, na poznatom terenu, skidala i postajala ono što jest, konačno nije morala paziti i suzdržavati se, obitelj je ne procjenjuje ni osuđuje jer je poznaje i voli. Može slobodno zapucat' teškom artiljerijom.
I to nije zato što joj je to mami OK ili joj se nema snage suprotstavljati, nego zato što dijete ima emocionalni problem koji je jako poželjno riješiti prije škole.
(Nama su 2-3 sezone psihol. radionica jako pomogle)
Ajme postova! Samo ukratko mene je proganjao jos onaj jelkin post i nakon svega otici cemo doktorici da idi da nemamo neku zdravstvenu podlofu za to cendranje. Dogovirila sam i sastanak s psiholoicom koja se bavi djecom koja odbijaju hranu i najprije cemo se nas dvije naci i popricati. Midlila sam da je premala ali psih kaze da uopce nije premala i bolje reagirati prije.
Isprika na nepismenosti, pisem s moba.
Bubilo ja bih rekla da mama najbolje zna.ja ne kuzim zato je takav tabu otici do psihologa pa da samo pomogne savjetom roditelju kako da pomogne djetetu i pritom sacuva svoje zivce pa to je velika stvar.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
ja bih otisla sigurno 100÷ pogotovo da vidim da mi se dijete ne osjeca dobro u svojoj kozi.
Malo mi je tesko povjerovati da je netko napisao da mislim da je cool imati nemoguce dijete. Mogla bi ti malo na psihijtriju a? :mrgreen: sto je meni nedavno rekao jedan prolaznik. mozda ona je nekom sasvim obicno dijete, mene je smrvila i trebalo mi je dugo da se slozim i pocnem ju prihvacat i ne shvacati taj njen 'normalni' karakter tako tesko. Istina da nije nikad bas imala pred frendovima ispade ili ih oni nisu na taj nacin dozivljavali. Ne znam sta to govori, nisam dovoljno proucavala psihologiju.
Mi smo s D. bili kod psihologa krajem drugog razreda, jer iako su se njegovi raspadi sustava bili prorijedili (na periode ih nije ni bilo pa bismo pomislili da je konačno tome došao kraj) ipak su još bili prisutni, a ja više nisam imala snage za menađiranje toga.
Negdje u početku razgovora rekli smo nešto tipa: "S osam godina, mislimo da stvarno više ne bi smio..." na što je psihologinja rekla da se ostavimo toga s koliko bi godina što smio, jer to nema nikakvog značenja.
Kad smo rekli da su ispadi samo za nas doma, rekla je: odlično.
Dakle, ti vjeruješ da je vaše povezivanje s djetetom doprinijelo razvoju govora kod vaše kćeri, a ne redovita speech therapy?Citiraj:
kli_kli prvotno napisa
Nije netko, ja sam. To je bilo ironično jer su tvoje prijateljice zapele pisati da tvoje dijete uopće nije onakvo kako si ti opisala, pa sam ironično prokomentirala da onda možda misliš da je cool imati nemoguće dijete, ako ga takvim opisuješ a ono nije takvo. Dakle, ironija.Citiraj:
mikka prvotno napisa
Znas kako, ovako kad se napise zaista zvuci blentavo, ali okolnosti su poprilicno kompleksne, tako da je krajnji zakljucak: da. Mi smo se preselili kad je Luna imala 6 meseci, a braca joj 4 i 7 godina. Ona je tad znala da kaze 'mama' (znaci bila je izlozena nasem maternjem jeziku i pocela je rano da 'govori'). Od tih njenih 6m do 2.5 godine (ukupno dve godine) u nasem okruzenju se SVE menjalo. Tesko mi je i pobrojati sta se sve desavalo. Recimo, moje najstarije dete je krenulo u skolu prvi put, ali u drugi razred, i na stranom jeziku (preskocilo K i prvi razred ovde, tamo nije jos bio skolske dobi). To najstarije dete je za godinu dana prekvalifikovano iz English learnera u kategoriju native speakera. Luna je s njim isto komunicirala, i ta promena je naravno i na nju uticala. Ali, to je samo jedan mali deo: babe, dede i tetke preselile su se u kompjuter (skype). Moji prijatelji su odjednom govorili samo engleski, mi smo se selili jos jednom, kupovali kucu, srednje dete krenulo u skolu i poceo i on da prica engleski. Dolazila nam deca, starija, prijatelji mojih decaka, sve cesce i cesce. I tako, stalna, stalna promena, i to ne mala i prilicno zgusnuta. Moj engleski se takodje drasticno menjao, a i Luna je imala razlicite interakcije s ljudima, bilo kad odemo kod novih prijatelja, ili na classes. Ja sam primecivala promene, ali veruj mi da mi je bilo tesko da sve to zajedno shvatim, u kontekstu njenog razvoja govora koji je zaista bio cudan, i da, zaostao. Pri tom, ona je super komunicirala, bila srecno i neisfrustrirano dete s super motorickim razvojem, rano puzala, rano hodala, super brza i precizna. Ljude obozava, nikakve senzoricke probleme nije imala. Gledala sam je, razmisljala, i osim tog govora nisam videla nista cudno, koliko god se trudila. Kad sam (nesto pre pocetka speech teraphyja) odlucila da pocnemo s njom samo engleski, desile su se prve promene, koje su bile ipak sitne i ja sam bila nesigurna. Onda sam je odvela, i speech pathologist mi je rekla da postoji mogucnost autizma (ona je uradila speech evaluation), i da odemo kod ped da dobijemo uputnice za developmental pediatrician. Krenuli smo s terapijom, takodje. Pedijatrica, obicna, je uradila screening test na autizam, i rekla je da joj ona ne bi rekla da Luna ima takav problem (zena i sama ima dete s autizmom i jako je cenjen pedijatar u celoj San Francisco Bay Area), ali je dala uputnice za developmental ped i za test sluha. Paralelno smo i dalje isli na speech therapy, ali sam ja insistirala da muz i deca pocnu da pricaju s njom. Mozda to zvuci bzvz, ali kad dete s 2,5 god ne govori puno, nije uopste prirodno pokusavati verbalno komunicirati s tim detetom i zahteva poseban trud, a i ljudi se naviknu. Decaci su bili navikli da razgovaraju iskljucivo medjusbno, cak i ako je ona tu (vole je i sve, ali to su deca i nemaju isti nacin 'brige' za siblinge kao roditelji).Citiraj:
*mamica* prvotno napisa
Speech therapy je najvise pomogao mom muzu, jer smo isli nas troje zajedno. Uvideo je da therapist u stvari radi isto, i prica isto sto i ja, i on je promenio i misljenje i ponasanje. Kad smo oboje poceli da uticemo i ne decke, promenili su i oni. Terapeutica je recimo insistirala na sign language, a ja sam znala da to luna nece pokupiti (poznajem dete) ali sam je slusala da bih probala. Nije islo. Bila je dovoljno otovrena da me poslusa da Luna lako pokupi melodiju, i da joj pridjemo na taj nacin. Tako je pocelo. Zatim su nam dosli baba i deda koji govore iskljucivo nas maternji, i tacno nedelju dana nakon sto so oni otisli (bili su mesec i po ovde) Luna je bukvalno - progovorila. Moje je misljenje bilo da smo pogresili sto nismo s njom pricali na engleskom od trenutka kad je s godinu dana pocela da peva nursery rhymes. Takodje sam misljenja da, da nije bilo ovih promena u ponasanju brace i tate, speech therapy ne bi delovala. Ono - uopste :)
To ti je nabrzaka i ukratko, ugl, veoma je kompleksno. Nikakav pregled nismo otkazali, sve cemo da odradimo, ali ja mislim da je Luna sasvim ok i bez razvojnih problema. Cak sto vise, cim je pocela da govorii zna sve oblike, boje, brojeve, vecinu abecede.
moj je sad divan.Citiraj:
mikka prvotno napisa
a sa 2 do 3 godine je bio Belzebub.
šetala sam se s njim isključivo po terasi, da se ne sramotim ( one zgrade iz sumraka socijalizma koje imaju kakti terasu na prvom katu gdje su dućan, kafić , frizer itd , pa ja naručim kavu i pijem je na rate )
Mi smo išli kod dečijeg psihologa, u našem DZ. Iz nekih drugih razloga, ali smo naravno pričali o detetu, i na kraju je ispalo kao kod mikke. Dakle ja odlazim tamo tri puta i kukam da je dete vako i nako, i onda dolazi dan kad ona treba da vidi dete, i posle toga psih mi kaže kako ona ništa od toga ne vidi, i ponavlja priču teta iz vrtića: komunikativna, zaigrana, voli da je u centru pažnje (tipično za jedince koji još žive i sa babom i dedom - njene reči), sarađuje, sve 5...
Teta iz vrtića mi je rekla: pa to vam je super što je ona nemoguća i ima ispade samo kod kuće, zamislite da je obrnuto.
Uglavnom, nikakvu specijalnu pomoć nismo dobili, niti je neko prepoznao da imamo problem.
Tada je meni još jasnije bilo da dete nema nikakvu dijagnozu, nego da je problem u interakciji karaktera mog i njenog. MM je bolje razume od mene.
I od tada još intenzivnije radim na sebi i trudim se da je razumem (nedavno sam baš bila na nekom predavanju o karakterima, malo mi se razbistrilo kad sam prepoznala gde je otprilike mala a gde sam ja, a i finih je saveta bilo). I još više radim na tome da nauči da imenuje emocije i da ih ne ispoljava tako burno kao sada. Ali to je teško jer oni više uče primerom, a ja emocije skupljam, a kad više ne mogu onda puknem. A pošto mala nije takva da išta može da zadrži u sebi, ona ih ispoljava opet na neprimeren način.
Nije tabu. Ja sam otisla, sama na razgovor, par puta. I citala stvarno svasta da nadem neke fore kako i sto u vezi svega toga. Njega jos nisam odvela, premisljam se. Cula sam razlicita iskustva, roditelje i djecu kojima je pomoglo, i one koji se nisu makli od pocetka, i one koji misle da je djeci ici na te susrete tek tesko. Pa jos vazem, i kalkuliram, gledam koliko ide na bolje. Dvije psihologice su mi rekle da jos malo pricekam, promijenim par stvari, pa cemo vidjeti, niti jedna nije zurila s terapijom za njega. A jedna od njih je vrticka psihologica, zna i njega, a dosta i mene jer sam isla kod nje na radionice o roditeljstvu prije.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Bubilo
ja sam skepticna prema vrtickom timu strucne sl.moram priznat vise vjerujem privatnicima u ovom slucaju al da bi ti dali ikakav koristan savjet moraju vidjet dijete barem jednom.
ne mora dijete odmah na terapije moze se povremeno otici.postoje razne radionice za djecu.
u svakom slucaju sretno Bubilo i da vam uskoro svima bude lakse i ugodnije zivjet.
ja sam inace tip koji ako ima problem nastoji ga rjesit asap pa vjerojatno zato kad bi mi majcinski instinkt govorio da nesto nije u redu ni kako treba ja znam za sebe da ne bi gubila vrijeme nego bih se pokrenula al to sam ja.svi smo razliciti i mi i djeca.
sretno!
Nas strucni tim u vrticu je stvarno super, ja sam jako zadovoljna, nisam jednom pricala s njima. Drzale su unicef radioni e, pa imaju jos ciklus 10 odlicnih radionica o riditeljstvu odobren od ministarstva.
S druge strane, nije to problem koji je pojavi u trenu, ko visoka temperatura pa trcis pedijatru. Treba tu vremena da uopce shvatis da se nesto dogada, npr. s 3 godine su ti neke stvari prihvatljive, a i ta se ponasanja mijenjaju tijekom vremena. Drugo, to nisu stvari koje mozes rijesiti kao rukom odnesene, to traje, s psihologom i bez njega. Trece, ja nisam osoba koja odmah donosi odluke. Ja to moram prvo sama promisliti sa svih strana, pogotovo moram sama procitati sve o tome sto mogu pronaci, moram sama to razumijeti, tek sam onda potkovana necim sam otisla psihologici. Cetvrto, jako bliska obitelj ima takvo, sad 12 godisnje dijete, sve su prosli, razna testiranja, dijagnoze... Necu reci da nista od toga nije pomoglo, ali nista od toga nije pomoglo 8-). To nisu stvari koje rijesavas, nego stvari koje prihvacas i ucis iz dana u dan kako se ti i on trebate nositi s tim.
I ima jos jedna stvar, nemojte mi nitko zamijeriti, ne mislim nista lose, ali vazno mi je i da od djeteta ne napravim "slucaj". Inace je slabog imu iteta, bolestan 300 dana u godini, na lijekovima, pikaju ga i svasta, ne zelim mu priustiti jos "hodanja, ceka ja, susreta s nepoznatim odraslima".
I jos, sve to sto mi pisemo da se oni bacanju, ne traje to 24 sata dnevno. To su epizode, koje sad vec jako brzo znamo shendlati. Ok, ima dana kad ti dode da se bacis u bezdan :mrgreen:, ali veliku vecinu vremena to su krasna djeca koja su ti naravno "ok", i koju naravno oboza as.
Svi smo razliciti, i naravno da bi svako od nas rijesio stvari na svoj nacin, ali mozda vi koji nemate iskustva s takvim djetetom ne mozete vidjeti koji je to proces kroz koji i dijete i vi prolazite. Meni se cini iz vasih postova da samo vicete "rijesite to, ja bi to rijesila, ne bi tolerirala".
Ali nije to temp. pa cu dati paracetamol. Rijesavas to cijelo vrijeme.
Sad mi se vec cini da se vrtimo u krug, ponavljamo iste argumente ;).
BB, u predskolskoj dobi svoga prvog dijeteta sam prosla unicefove radionice( psihologica iz tog vrtica je danas u Unicefu), presla u drugi vrtic i tamo dobila novi strucni tim sa kojim sam razgovarala, trazila odgodu za skolu jer sam znala da nije za skolu, kupila/ procitala masu knjiga o odgoju, prosla i neka testiranja ( senzorna integracija) ...
tapkala sam na mjestu i ocajavala jer nisam shvacala u cemu je problem . Moje dijete je u odredenim situacijama bilo turbo u otporu, turbo frustrirano, izgledalo je na van kao da zivi u obitelji koja je kronicno nedosljadna, bez jasnih granica...
uglavnom, treba pitati na pravom mjestu u pravom trenutku, nekoga tko moze vidjeti cijelu sliku.
Kod nas je uzrok organske prirode, nista sto se moze " popraviti" popravkom roditeljskog ponasanja. Zivi se sa tim. Ali se zivi lakse. Jer se zna sa cim se nosi.
To pisem zbog tvoje primjedbe na one poznanike koji problem nisu rijesili sa posjetom kod strucnjaka...
a to da se od djeteta ne radi " slucaj"... to je vrlo pozeljno. Ali kako vrijeme prolazi , dijete moze postati " slucaj" u ocima drugih i u svojim ocima. Jer su ocekivanja velika, a ono ima neki problem za koji ne zna razlog , niti nacin kako da se nosi sa tim. Ne znam da li razumijes sto zelim reci?
I moje dijete nije nikad bilo na nikakvim psihoterapijama. Bilo je na ( grupnim ) radionicama kao prvasic, ali samo da mu se olaksa socijalizacija. Ali ja sam pohadala radionice 2,5 godine da naucim se nositi sa situacijom.
Razumijem sto hoces reci ;).
Radim na tome, mislim na to stalno.
Ali znam da to necu "rijesiti", samo mogu staviti u neke okvire, a i to vec radimo i trudimo se svake sekunde u zivotu.
kli kli, pa šta nije uobičajeno da dvojezična djeca kasnije progovore? i, kad progovore, progovore oba jezika?
od jedne poznanice mali nije govorio do tri godine.
tata je s njim pričao danski, mama hrvatski.
a mali je šutio :D
Već sam pisala na onim tvrdim orasima, mislim, o tome kako smo mi tražili i tražili nekog tko bi prepoznao da imamo problem. I iako sad s papirom i tih par savjeta, naš život , onaj svakodnevni, i nije radikalno izmijenjen, ali meni je u glavi i srcu toooooliko lakše kad znam s čim se nosim. Nekako dok nisam znala, nemir je bio stalno prisutan u meni. Ali usitinu je problem naći stručnjaka koji je spreman pozabaviti se djetetm od 2 godine koje govori, hoda i vidi. Naime, meni su redom govorili da je premal i da je sve u redu s njim ako hoda i govori.