pikula a što točno ne valja, jesu svi zdravi, siti i obučeni i idu u školu i na aktivnosti? ili nisi zadovoljna sa svojom reakcijom kad odeš i ostavljaš ih?
Printable View
nisu. nije stvar u njima. neki su veći i samostalni, ali ono za što netko dođe pomoći, voziti itd napravi tak da bolje da nije. iznimka je Mm koji pak užasno puno radi i jednostavno ne može u sekundi uskočiti i prešaltatise sto posto, a za siterice više nemam ni love ni živaca za uhodavanje.
Ja sam sebi u glavi to postavila ovako - to je cijena koju platiš jer ti netko uskoči kad ti treba, a ti ne možeš biti tu.
Kad mene/tebe nema ni ne moze bit sve kako bi ja/ti to odradila. I to je to.
S tim se pomiris pa je lakse.
Sve ima svoju "cijenu" ako je to sva cijena koju treba platit - neka bude, svo zlo bilo u tome. :hug:
Ja sam u totalnoj panici jer ostavljam dijete od 8,5 godina sa tatom. Idem sa mlađom u Zg u bolnicu na operaciju i toga me užasno strah, ali me i jako pati to što ostavljam sina na tjedan dana. Mene u biti brine i kako će se on osjećati jer seke i mene neće biti. I naravno, da li će se pisati zadaća, odraditi glazbena škola, hoće li se obući dovoljno toplo... Ja sam kod kuće i vodim brigu o svemu, MM nema baš puno veze sa klincima jer radi po cijele dane.
MM sutra odlazi na trodnevni poslovni put i ni u jednom se trenutku nije zapitao kako će mo mi funkcionirati, a ja ne spavam noćima jer kemijam šta će i kako će on bez mene funkcionirati.
Chiara 76, sigurno će biti sve u redu. :-)Ja sam svog starijeg sina prvi put ostavila s tatom na neko vrijeme kad je imao 7 god. a ja otišla u rodilište ( na 7 dana, CR).Isto sam bila luda od brige, no sve je ispalo iznad očekivanja, ne samo da su obveze bile obavljene( možda treba malo podsjetiti obojicu na neke sitnice, usput), nego je dečkima baš pasalo da su sami i zajedno.
Zaista ne trebas previse brinuti.
Stvar je da pustis ( u glavi ) da se drugi brinu o starijem djetetu i gotovo.
bila sam tri puta po mjesec dana u inozemstvu na operacijama sa mladom. Stariji je bio 6,5 , 7 i 8,5 godina star.
zaledila sam kuhanu hranu za ruckove, pripremila teren u vrticu i skoli, rekla siroj obitelji da ih trebam da uskoce ako je muz na putu ( MM je prof. vozac ), i potpuno sam se iskljucila kad sam sa mladom stigla u bolnicu.
Sve je proslo bez problema.
Ma i ja sam već pokrenula cijelu mašineriju, obavijestila njegovu učiteljicu da bude spremna na nekakve eventualne probleme, zamolila sestru, mamu i nećaku da budu spremne uskakati kad zatreba (davanje ručka i ispraćanje u školu dok je MM na poslu), prijatelji su spremni pomoći... Ali u mojoj je naravi da paničarim oko svega... Naravno da sam više zabrinuta za ishod operacije, njeno spavanje u bolnici bez mene (hm opet odvajanje od djeteta), oporavak... Trenutno sam prenervozna pa mi i sitni problemi djeluju ogromni.
Razumijem.
Ali bilo bi dobro da se smiris.
jer briga i panika ti ne pomazu. :)
ja sam starijem objasnila sve oko operacije i boravka vani, prihvatljivom jezikom, niti previse niti premalo.
drugi i treci put je sin dosao sa muzem po nas i boravio kratko u smjestaju u kojem sam ja bila ( dok smo cekali da kcer otpuste).
slažem se zhabice ali teško je prihvatiti tu razinu nedobre volje pa to čuvam samo za golu nuždu inače strada moje mentalno zdravlje