mozda bi dijete samo to odradilo, da mu mama da priliku
Printable View
mi došli do osmog razreda bez svega ovoga. :-/
nije situacija tako dramatična uopće. možda u nižim razredima ima, kako kaže mima, povremeno nekakvih projekata gdje se roditelji angažiraju, ako žele, da ispadne bolje :mrgreen:
ali ne shvaćam to - ludi su od škole. pretjeruju mamice ili nešto krivo rade. a ima i tih koji vole dramatizirati i uvijek neki problem gdje god :D
mislim, na ovom forumu (što je meni oduvijek bilo totalno smiješno :D ) se roditelji angažiraju oko skupljanja i razmjene sličica za album fifa 2015, pa di neće oko škole :lool:
to ti je moja jedna poznanica, djeca nam zajedno plivaju. a obje živimo 5 min od bazena. u stanju je kukati danima kako su danas roditelji taksisti i kako to nije normalno i samo razvažaju djecu i kako je umorna radi toga i kuku i lele. dok sjedi u bazenskom kafiću uz kavu i novine. enti muke :mrgreen:
plus, do osmog razreda sam došla uz klasične informacije, bez viber grupe, bez da imam mobitel učiteljica, a bome nismo ni frendovi na fejsu. iako, ne vidim nekakvu tragediju u tome. :-/
e i slažem se sa sillyme.
npr, deklinacija imena mog j je jedna od najčešćih pogrešaka u hrvatskom jeziku.
uredno ga i učiteljice krivo dekliniraju, i ja jer mi nikako u uho ne ulazi ispravna deklinacija. ne ulazi i gotovo.
Evo na primjer kod moje kćeri su ove godine za školu trebali napraviti prometni znak. Realno gledano, djetetu od 11 godina nije baš jednostavno bez pomoći roditelja pronaći drvenu letvicu ili šipku na koju će pričvrstiti taj znak, pa onda smisliti kako će pričvrstiti tablu znaka na tu šipku itd. Isto tako, kad se radi plakat treba nabaviti papir, letvice. Ponekad treba nešto tražiti na internetu i printati. Ja mislim da su to stvari u koje se roditelji uključuju, pa možda onda neki o tome puno pričaju i ide im na živce što moraju misliti na takve stvari - barem je moje iskustvo takvo.
mima, jel nakon nasuprot baš uvijek dolazi dativ?
ili ima iznimaka?
I ja tako mislim. Dijete iz osnovne škole mora izaći apsolutno pismeno. "Nasuprot škole" ili "nasuprot školi" bih i tolerirala, ali kad srednjoškolac ne zna ije i je i veliko slovo onda je to za zabrinuti se. Čitala sam neke izvorne doktorske disertacije koje su napisane bez lektora. Nešto prestrašno!! Nevjerojatno mi je da akademski građanin (ma koje profesije bio) ne zna osnove pravopisa. Npr. većina ljudi koje poznam ima velikih problema s uklopljenom rečenicom. Sorry, ali bode me u oči zarez na krivom mjestu ili nepotreban pa da je ne znam kako kvalitetan tekst. Otprilike kao i neki postovi na forumu :mrgreen: .
U redu, ovo nije moje područje i uopće ne moram biti u pravu. No, svakodnevno sam, a sigurna sam i svi drugi, svjedok jako niskog nivoa pismenosti. Ono što sam ja ovdje htjela reći jest da su to doslovno stvari koje se uče u osnovnoj školi, i ako se tu ne nauče kako treba da je mala šansa za veliki broj ljudi da će se kasnije u životu ispraviti. Zato sam u nekom postu napisala da se radi o nenadoknadivom znanju.
Ovo je istina.
Moja su djeca uvijek rado radila plakate i projekte s grupom klinaca kod nas doma, jer smo i mm i ja bili spremni i voljni pomoći. Jednom su mi markerima dobro udesili površinu stola, ufff... ali eto, odradilo se.
Ali kad se sjetim ovog prometnog znaka još iz svoje osnovne škole... Ja sam ga napravila sama, od slamke za sok, čepa i komadića kartona. Izgledao je bogtisesmiluj, pa je moj tata rekao "nemoj to nositi u školu" i pomogao mi napraviti jedan bolji. A taj drugi je valjda i dan danas nakon 40+ godina još uvijek u njegovom podrumu...
Sad sam s druge strane plota, pa se trudim ne previše petljati - mogu osigurati logistiku, mogu pomoći, ali pazim da djeci ne otmem njihovu zadaću. Mlađi sin mi je naročito na to osjetljiv, on se doslovce brani od roditeljskog upetljavanja u svoje projekte, a stariji - taj je ponekad tražio pomoć. Sjećam se da je bilo teško izraditi model molekule fulerena (dobili su printani predložak koji je trebalo sastaviti, on nije znao, ja nisam znala, ni mm nije znao... tek kad sam ja s interneta isprintala i skrpala drugačiju vrstu uzorka (s rupama) i kad su ovi moji doma to vidjeli, uspjeli su sastaviti i ono što je dala prof. kemije). Eto, tako izgleda pomoć u višim razredima.
Ima i drugačijih primjera - moj E. je tražio moju pomoć oko pisanja lektire (Breza - nešto o položaju žena na selu u to doba) i onda je iz toga dobio 2 jer je ili dao nekome iz razreda da si to prepiše, ili su mu uzeli iz torbe (nisam istraživala nit me baš bilo briga), pa mu je napisala primjedbu da je prepisao od xy. Nema veze. Ionako nije sam to smislio, a trebao je - valjda su nešto o tome u školi govorili. Ali to nije rijetka pojava, jer vidim da puno toga ili ne odrade ili moj sin nema pojma.... Nije to tako samo ih hj - iz matematike još obrađuju knjigu za prvo polugodište, s ne baš sjajnim rezultatima, tako daaaa... ne znam ni sama što učiniti. Ne može se za sve kriviti ni nastavni plan, ni profesore, jer u ovom razredu je hrpa ometača nastave koji sigurno ne doprinose kvalitetnoj obradi gradiva.
I tako dalje...
Što da kažem? To je sve škola. Životna. Nažalost, neke stvari koje se propuste u osnovnoj školi jaaaako je teško kasnije nadoknaditi.
Evo, šta bi bio ispravan angažman roditelja u ovom mom problemčiću, iako smo još vrtić?
Pošto mi je ćerka predškolsko, pripremaju ih da budu samostalniji, pa, kad treba doneti nešto u vrtić, to kažu samo deci, ali ne i roditeljima.
Onda polovina dece donese, polovina zaboravi. Moja, normalno, zaboravi :roll:.
I sad, da li ja treba da ponavljam detetu svaki dan: "ako vaspitačica nešto traži, nemoj zaboraviti da mi kažeš"? Ili da pitam sama vaspitačicu svaki dan?
Napominjem da im je potrebno ponešto tek jednom-dvaput mesečno, a uputstvo vaspitačice glasi ovako: "Donesite to i to, ako imate kod kuće".
To moje "pametno" dete shvati kao da nije obavezno, tj. nebitno je, i vaspitačici lepo kaže "nismo imali kod kuće".
I ja naknadno propadnem u zemlju od muke, jer moje dete ispadne jadno siroče koje se uvek okoristi od tuđe savesnosti.
pulinka, ma šta bi propadala u zemlju, nije to ništa strašno.
Ako tete inzistiraju da roditelji ne znaju, imaš odličan alibi da stvarno ni ne znaš.
Jednostavno pitaj kćer kako se osjeća kad zaboravi. Ako joj je neugodno, možda je to potakne da se sljedeći put više potrudi.
Ako joj nije neugodno, onda barem nema loših emocija :mrgreen:
Probaj svaki dan nakon vrtića pitati dijete da li treba nešto donijeti ako ima kod kuće... samo da dijete podsjetiš.
Dobro će ti doći uvježbavanje, ne još sada, nego kad krene u školu. A kad odnese to što si našla kod kuće, pa dobije pohvalu, idući put će se možda i sama sjetiti. Osoblje vrtića možeš isto tu i tamo pitati, 1x tjedno ili kad se sjetiš, tek toliko da znaš što planiraju.
Inače, to pamćenje zadataka je individualno - moj stariji je uvijek pazio i sve znao što treba, a moj mlađi ni dan danas bez mog ispitivanja (zapravo rešetanja) ne govori što su radili u školi. Taj je pamtio samo ako ga je zanimalo to što je trebalo donijeti (ako je teacher u engleskoj grupi pitala tko ima doma crtiće samo na engleskom, to nije zaboravio). :mrgreen:
Hajde da te utješim: prije puno godina, moja kćer u prvom razredu-ispisalo dijete pisanku, kaže da treba novu, ja zaboravim kupiti. Kaže ona da će kupiti sama prije škole (knjižara je odmah kraj škole), a ja u novčaniku ni kune (morala sam po cash na bankomat). Kažem ja: piši u neku drugu u sredinu pa ćeš prepisati. Scena u školi: "Učiteljice, ja nemam bilježnicu: mama nije imala ni kune da mi da." :crnazemljootvorise: :mrgreen:
Loool mim :lol:.
A jeste, bilo je već i toga kod nas, da je zaboravila mama, a ne ćerka.
Peterlin je u pravu, više mi smeta to što vidim da nju stalno treba podsećati, a ja bih da to ne moram da radim, valjda sam i ja samo lenja :oops:.
Pitam ja nju skoro svaki dan, ali često danima ne treba ništa, pa onda samo budem dosadna.
Vaspitačicu ne vredi da pitam, ona je jednog ponedeljka zaboravila da mi kaže da planira roditeljski za tu sredu :), hoću reći svima nam je izgleda planiranje "jača strana".
:lool:
ovako nesto bi moj sigurno izvalio.
nasa uciteljica ne koristi ni fejs ni viber ali svi imamo njen broj mobitela (koji koristimo kad idu na izlet ili nesto, barem ja :mrgreen:)
maza cesto zaboravlja sta treba donjet ili sta je za zadacu ali nas par mama imamo grupu na viberu pa se svaki dan dogovaramo ko ce po dicu u skolu/trening
i usput razmjenimo informacije o kontrolnima/zadacama/sta triba donit...
Pulinka, ja je ne bih podsjećala. Ovo je idealna prilika da joj daš priliku (:mrgreen:) da sama to ishendla. Stigne još.
U školi su već rizici nakupljanja minusa, neugodnosti, razvijanja lošeg osjećaja prema školi. Ovo je samo vrtić i pusti je. Neće drugi roditelji propasti što par djece ne donese koju voćku.
:mrgreen: Bome nisi jedina - imali smo i mi ovakvih bisera, sa starijim djetetom koje je savjesnije od mene + obdareno istom razinom iskrenosti.
Kad su klinci narasli, nisam jednom ja njih žicala lovu iz kasice za kojekakve svrhe (dođe paket s knjigom, treba platiti poštaru, a ja ni kune ni lipe u novčaniku).
Pulinka,
upravo ta praksa u vrticu im je dobar uvod za skolu.
Probaj sve varijante - imaš vremena.
Samo da napomenem: mom starijem nikada nije trebao trening iz toga, taj je sam sve pamtio od trenutka kad je teta u vrtiću nešto rekla, a takav je i danas.
Mlađega sam pustila da vidim kako će ispasti njegova samostalnost u prvom polugodištu osmog razreda (probavala sam i prije, bez brige). Rezultat: nabrao si je dvojki i trojki ko pas buha - nema pomoći. Ništa njemu ne znači činjenica da se ove godine upisuje u srednju školu i da je uspjeh bitan.
Iz ovoga zaključujem da nam djeca nemaju istu profu iz hrvatskoga. :mrgreen:
"Naša" naime, "poludi" kad čuje za lektiru e-formata.
Na prvom roditeljskom sastanku jedan je otac u najbenevolentnijoj namjeri spomenuo e-lektiru, pa je dobio jezikove juhe, tak' da se morao posipati pepelom. :lool:
Uglavnom i ukratko - to, po njoj, ne dolazi u obzir, osim u nekim krajnje bezizlaznim sizuacijama, primjerice, kad knjige baš nema nigdje za posuditi...
(Kad bolje razmislim, i ja više volim papirnate knjige, pa joj u ovom slučaju dajem podršku ;))
Ja pala u nesvijest kada sam vidjela ono zadaTci.
Al to je valjda cijena školovanja u socijalizmu..
Nego recite mi jel " neću" ili je "ne ću"?
.
Zadaci
Neću
Špinat, a ne spanak :mrgreen:
Iako preferiram knjige u papirnatom izdanju, nemam ništa protiv elektronskog oblika, dapače. Znanost ipak ide naprijed i jako mi se sviđa mogućnost pretraživanja koju koristi Peterlinin sin, zaista dobro dođe nakon pročitane lektire.
mim, mim, tvoja kći 8-)
mora da sam se malo pogubila, otkud smo i tu došli do socijalizma?
nećemo valjda na partizane i ustaše
Ne znam za profesoricu i njezine stavove, jer moj sin sigurno nije njoj išao govoriti u kojem formatu čita lektiru. Bitno je da pročita. Svojoj razrednoj grupi je pak otkrio tajne zanata - ne samo e-format, nego i audio format :mrgreen:.
Audio format nekih pjevanja Ilijade isto je dostupan na e.lektire, a cjelokupno djelo u epub. Za Odiseju nisam vidjela, što ne znači da nema. Ovo za Ilijadu znam još iz osnovne škole, kad je moj sin s kolegom imao referat o Homeru, pa su u razredu puštali te snimke.
Ovo sam davno pitala dragu i pametnu učiteljicu starijeg sina. Ali nisam bila zadovoljna odgovorom, kao što ni ona nije bila zadovoljna hrvatskim nepostojećim ozakonjenim pravopisom. (Imali smo posebnu temu o tome, ali ne bih sad širila priču na to).
Rekla je da je samo bitna dosljednost. (Eh, sad, objasnite vi meni što zna dijete u prvom razredu o dva pravopisa i o dosljednosti??? Ne znaju ni roditelji ni učitelji, a ne postoji ozakonjen pravopis.)
Konkretno - većina škola koristi se Hrvatskim školskim pravopisom. To je ova knjiga: https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvats...olski_pravopis
Mislim (ali ne bih dala ruku u vatru) da unutra stoji "ne ću".