Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

Sanja, tako je i kod nas počelo. M. je uvijek u svemu bio ispred ostalih, ali na dijagnostiku smo počeli pomišljati tek s približavanjem škole, a i zbog toga što se jedna teta u vrtiću stalno razbacivala s ničim utemeljenom dijagnozom hiperaktivnosti. Na testiranju se pokazala "samo" darovitost, nikakva hiperaktivnost. Katkada razmišljam da bi bilo bolje da smo ga ranije testirali, ali ne zbog njega niti zbog nas nego isključivo zato što bi tako bili izbjegnuti mnogi problemi u vrtiću. Čudi me, na neki način i žalosti promjena u stavu koja je uslijedila nakon tog papira. Postigli smo to da je M. u miru proživio zadnji semestar prije škole, ali, po mom mišljenju tako je moglo i trebalo biti i bez tog papira. Inače, što se tiče upisa u školu, izbora učiteljica i slično, činjenica da je darovit nije značila apsolutno ništa. Već na samom početku mi je jasno da u školskom sustavu to nije važno.

Za K. mislim da je još premala za testiranje. Koliko mi je poznato, u PCM testiraju djecu s negdje 3,5 ili 4 godine. Radi se naprosto o tome da dijete mora biti sposobno rješavati testove i druge tipove zadataka na tom testiranju.

Bok svima! I ja vec duze skicam ovaj topic, no vecinom vas mogu samo potpisati.
No, Zdenka2, tvoji problemi sa vrticem su me potaknuli da se javim.
Mi doma vec duze sumnjamo da nam je F nadarena, no na svaki spomen o tome u vrticu nailazim na tetino odsutno klimanje glavom i staklasti pogled u daljinu. Ne bih im to ni spominjala da nisam primjetila da F jedva sudjeluje u bilo kakvim zajednickim aktivnostima, na sto tete samo odmahuju rukom: Ah, ona je individualac.
Cini mi se da Bistric provodi edukaciju vrtickih teta, no izgleda da to nije uzelo veceg zamaha po vrticima.

Ovo sa samodovoljnosti je bio moj problem i zato stalno odmičem M. od priče o nadarenosti jer se bojim da se i kod njega to ne razvije. Mislim da se neka socijalna iskustva iz djetinjstva teško nadoknađuju kasnije.

Deedee, kod nas je isto bilo: Ah, on je individualac, uz Ah, on je hiperaktivac. Iako je M. izuzetno, baš jako socijalno usmjeren. To što kažeš da tvoja kći ne sudjeluje puno u aktivnostima druge djece, mislim da je osobna značajka i da je to njezin izbor. Tete bi mogle pokušati nešto u tom smjeru, ali mislim da bi prije svega ti i TM trebali raditi na tome. Roditelji su za darovitu djecu i njihov razvoj mnogo važniji od škole, barem tako kažu stručnjaci.

Nakon svega što smo prošli, prisjećam se jedne rečenice, mislim da je to napisala Ivana2 i to potpisujem, a glasilo je otprilike ovako: Ne pričajte puno u vrtiću i školi o djetetovoj darovitosti. Zašto tako? Zato što je većina vrtićkih pedagoga potpuno needucirana o tome, zato što svaku riječ roditelja o tome najradije tumače kao hvalisanje i isticanje svog djeteta i zato što najčešće ne uviđaju posebne potrebe darovite djece. U našem vrtiću se edukacija počinje provoditi tek od ove godine, za M. prekasno. U školi sam se, nadam se, uspjela izboriti za učiteljicu koja je educirana i zna što to znači, odnosno zna kako treba pristupiti darovitom djetetu. Mislim da to što ti pričaš tetama nema apsolutno nikakvog efekta, a to kažem temeljem osobnog iskustva. Naime, kad su krenuli ti problemi u vrtiću (da skratim priču, M. je pretvoren u dežurnog krivca i hiperaktivca), s dolaskom jedne nove tete, ja sam s njom u više navrata razgovarala, skretala joj pažnju na neke njegove karakteristike, pokušavala je navesti da o njemu razmišlja iz perspektive njegovih brojnih dobrih strana. Ništa, ali baš ništa se nije pomaknulo dok nisam donijela nalaz, a nakon toga je ta ista teta otišla u drugu krajnost, počela davati svaku prednost M., isticati ga čak i neprimjereno. Ja sam ponovno pokušala razgovarati s njom, jednako tako bez efekta. Uglavnom, učinak je barem bio taj da je prestao pritisak na njega i da se on mogao lijepo izigrati prije škole i pripremati za školu bez stresova. Ali, da je teta skužila poantu, baš i nije. Druga teta je bila i ostala OK i prije i poslije toga. Dakle, bez puno priče, testiraj dijete, pa ćeš onda vidjeti. Mislim da je dobro provesti to testiranje, jer ćeš ti točno znati koje su djetetu jače i slabije strane i imat ćeš nešto opipljivo na temelju čega ćeš moći nešto pokušati u vrtiću/školi. Onoliko koliko se to može, a bojim se da to za sada baš i nije puno.

Hm, nisam se mislila uključivati na ovu temu, i još uvijek ne smatram da je moje dijete nadareno u onom smislu u kojem se obično o nadarenosti govori (na kraju krajeva, premali je za takve procjene, nije još navršio ni 3 godine). Ali ipak imam jednu dilemu, pa se nadam da mi mame starije djece mogu dati odgovor na pitanje.
Radi se o tome da Andrej u zadnje vrijeme (ima sigurno već mjesec dana, možda i duže) pokazuje intenzivan interes za brojeve. Stalno navlači džepni kalkulator (koji je sam prisvojio uzevši ga s pisaćeg stola), igra se brojevima, u knjigama traži brojeve, primjećuje ih posvuda, vidim da ga to jako interesira i već graniči s opsjednutošću (počeli smo mu skrivati kalkulator, jer se inače ničim drugim ne igra po cijeli dan).
E sad, da li da to shvatim kao fazu koja će proći i pustim da vrijeme učini svoje, ili treba poticati taj njegov interes? Ako da, kako poticati, a da se ne pretvori u starmalog ili da ne slušam komentare okoline da "što to rade s djetetom" (a ne radimo ništa, stvarno, sam se toga sjetio)?

Naravno da je najvaznije da roditelji rade sa djetetom, tu se jako trudimo. Teti sam ovo spomenula, jer sam se nadala da ce mozda pomoci da ju teta bolje razumije, no upravo sam dobila pogled "Kakva hvalisava mama!"
Inace, jako dobro pazim kome sta govorim o Fioninim sposobnostima, uglavnom nikome nista, jer su mi sva iskustva u vezi s tim bila negativna.
Onaj prirodni poriv da srecu i ponos oko napretka svog djeteta podijelis sa drugima jako se trudim kontrolirati, jer vec u familiji dobivamo negativne komentare.
Npr, kad je svekrva skuzila da Fiona zna dosta engleskog, uzviknula je: "Nemojte je tome uciti, razlikovat ce se u skoli od druge djece."
(MM je bio neshvaceno darovito dijete. U stvari, jos uvijek je, no to je druga prica.)
Kada nam dolaze gosti sa predskolskom djecom upozoravam MM-a da ne prica o tome kako npr. Fiona tecno cita, jer nikad ne znas kako ce to ljudi interpretirati: maltretiramo dijete, pravimo se vazni itd.
Testiranje jos uvijek odgadjam, no otici cemo negdje prije skole.
Sto se tice kalkulatora, i Fiona je imala tu fazu, negdje upravo u toj dobi. Jako je voljela napikavati po njemu. Jedan dan sam joj jednostavno objasnila kako i sto radi. Tada se interes smanjio.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Hm, nisam se mislila uključivati na ovu temu, i još uvijek ne smatram da je moje dijete nadareno u onom smislu u kojem se obično o nadarenosti govori (na kraju krajeva, premali je za takve procjene, nije još navršio ni 3 godine). Ali ipak imam jednu dilemu, pa se nadam da mi mame starije djece mogu dati odgovor na pitanje.
Radi se o tome da Andrej u zadnje vrijeme (ima sigurno već mjesec dana, možda i duže) pokazuje intenzivan interes za brojeve. Stalno navlači džepni kalkulator (koji je sam prisvojio uzevši ga s pisaćeg stola), igra se brojevima, u knjigama traži brojeve, primjećuje ih posvuda, vidim da ga to jako interesira i već graniči s opsjednutošću (počeli smo mu skrivati kalkulator, jer se inače ničim drugim ne igra po cijeli dan).
E sad, da li da to shvatim kao fazu koja će proći i pustim da vrijeme učini svoje, ili treba poticati taj njegov interes? Ako da, kako poticati, a da se ne pretvori u starmalog ili da ne slušam komentare okoline da "što to rade s djetetom" (a ne radimo ništa, stvarno, sam se toga sjetio)?

---

mi isto ovdje ne spadamo, ali smo isto imali fazu brojeva a bio je i mlađi od Andreja. S nekih 1,5 smo stalno morali hodati po parkiralištima i onda je naučio brojeve s registracija.
Onda ga je to skroz pustilo, i nakon dugo vremena ga je ponovno uhvatilo, samo ga sada interesiraju veliki brojevi (oni s puno nula)
Kod nas su to možda geni jer smo i mm i ja tehničke struke, odnosno više od brojeva.

Citiraj:

---

NanoiBeba prvotno napisa

S nekih 1,5 smo stalno morali hodati po parkiralištima i onda je naučio brojeve s registracija.

---

E, upravo smo u toj fazi :mrgreen: i brojeva i slova.
NiB, mislim da ću se za buduće Andrejeve "faze" obratiti direktno tebi, jer mi se čini da Andrej i F. prolaze maltene iste interesne faze (vlakove, javni prijevoz, brojevi...) Dakle, što je sljedeće na redu? ;)

Teoretski, i kod nas bi mogla genetika imati ulogu (imali smo i matematičara u familiji, MM je fizičar), ali ne želim razmišljati na taj način. Djetetovi interesi dolaze i prolaze, pogotovo u toj dobi, ono što mene zanima je: do koje mjere ih podržavati i razvijati, a kad treba nešto pustiti i tretirati kao "fazu koja će proći"? Mislim ovako: ako ga stvarno toliko zanimaju brojevi, bilo bi mi žao da ga taj interes samo tako pusti i prođe, a da ništa korisno iz toga ne izvuče.

ja se toplo nadam da će F. vući na tehničku ili matematičku fazu. Ovak, ak mene pitaš- to mi je baš super za dečke.

On ti i inače zna proučavati kako se spajaju vlakovi,tramvaji - pa onda dođe pod žičaru pa proučava kako ona funkcionira, pa opet i liftovi.

Mene sam više zabrinula ja : "stara" matematičarka (završila MIOC, u zadnji čas odustala od studija matematike) a sada kada mi on počne s pitanjima koliko milijun ima nula (to znam) ali bome za one veće brojeve se i sama moram dobro zamisliti i onda loptu prebacim na MMa.

Klinci imaju svoje faze koje brzo prođu ali se i vrate (nama je tako bilo s brojevima i vlakovima/ramvajima)

Meni je drago da on pokazuje interes za raliku od sestre mu koja nema nikakav interes osim kopirati njega i presvlačiti se i "rihtati"

Zapravo mi nije bitno da Keti dobije etiketu "darovitog" djeteta. Ukoliko i dalje bude napredovala ovim tempom, pretpostavljam da ćemo za koju godinu otići na testiranje, čisto da nam pomogne usmjeriti je.. pružiti joj više..

Ne želim je za ništa zakinuti. Ako ima nekih sposobnosti, voljela bi da ih razvije. Fascinira me brzina i upornost s kojom savladava nove stvari.
Motorički je jako spretna; prohodala je s 10 mjeseci (i trčala odmah), obožava skakati s visokog, pa puno puta za redom (ko zeko).. nema tobogana i sprave na koju se nije popela i spustila (i tako već neko vrijeme). S nekih 14 mjeseci se mogla popesti na nešto poput švedskih ljestvi, ljulja se bez pridržavanja od prije svog 12 mjeseca (i inzistira da je jako zaljuljamo). Sama se penje i spušta po stepenicama (već dugo).. Loptu može baciti , šutirati, voditi nogom.. Sama jede, obuva i skida cipele, i još poneki dio odjeće (majca, hlače).
(Ja sam grozno nespretna pa me sve ovo jako fascinira.)

A s verbalne strane, brzo uči nove riječi, pjesmice, brojalice. Zadnjih dana smo joj puštali u autu dječje pjesmice na engleskom, i sad sama već dovršava stihove i pjevuši (bez da smo joj ih i mi pjevali). Slaže rečenice od 3-4 riječi bez problema.
Ne znam kako joj (sa vremenom kojim imam na raspolaganju) približiti te stvari koje očito "guta".. Zato su mi i zanimljive ovakve teme, preporuke knjiga, linkova i sl.

I moje maleno ima "crve u guzi" :heart: i ne može biti mirno ni sekunde. I volim što je takva.. mada sve češće dolaze komentari o njenoj "pre"aktivnosti.

Mislim da predškolskoj djeci stvari treba učiniti dostupnima, tako da oni mogu slobodno manifestirati svoje interese. Tako sam ja radila - nikad nisam posjela M. da bismo mi nešto vježbali i radili, ali, kad je postavljao pitanja ja sam davala prave odgovore, pa i složene, kupovala knjige iz tog područja, puno smo čitali i puno učili, ali u slobodnoj formi. I M. ima faze brojeva, imao je ovu u kojoj je Andrej - pamćenje brojeva registracija, brojanje, igre s brojevima, a sad je u sferama velikih brojeva kao F. od Nanoibebe - isto ispituje o nulama, množi, zbraja, dijeli, oduzima. Zanimaju ga prostorne udaljenosti, svemirske. Sad sam i kupila jednu vježbenicu s matematičkim zadacima, jer on to želi. Kad ga uhvati, dnevno zna riješiti i po 8 tih zadaća. Dakle, učiniti djetetu informacije dostupnima, a ne ga forsirati, zadavati mu zadaće i slično. To im je za dugo vremena jedini period u životu kada mogu učiti isključivo slijedeći vlastite interese.

Deedee, ovo što ti kažeš imali smo i mi, tako da ja uglavnom pred roditeljima druge djece šutim. A kad mali sam pokaže nešto, padaju komentari slični kakve i ti čuješ. S tim se nosim na taj način da dijete ne ističem tamo gdje mu to prije moglo naškoditi nego koristiti i da me takvi komentari ne diraju.

E Zdenka, ja sam se već tisuću puta našla u situaciji da ne znam odgovoriti na neko pitanje. Ali isto radm što i ti, odnosno češće na Internetu pronađem odgovor za neko F. pitanje (sa zakašnjenjem naravno). I iskreno ću vam reći da mi ti njegovi interesi i pitanja dosta znače, i to baš kada gledam K. koju baš ništa posebno ne zanima.


Odnosno F. kada zapili po nečemu, onda to stvarno ide do detalja. Npr prije nekih godinu, možda i više, znao je sve tramvajske linije grada Zagreba (a mi se tramvajem, osim turistički) uopće ne vozimo. Onda ih je gotovo potpuno zaboravio, da bi mu ljubav prema tramvajima vratila otkako smo se preselili u ulicu po kojoj ide tramvaj.

I ja mislim da djeci trebamo dati sve informacije koje možemo, a isto tako ih i odvesti na mjesta koja ih zanimaju ili mi mislimo da ih zanimaju.

Citiraj:

---

deedee prvotno napisa

Inace, jako dobro pazim kome sta govorim o Fioninim sposobnostima, uglavnom nikome nista, jer su mi sva iskustva u vezi s tim bila negativna.
Onaj prirodni poriv da srecu i ponos oko napretka svog djeteta podijelis sa drugima jako se trudim kontrolirati, jer vec u familiji dobivamo negativne komentare.
Kada nam dolaze gosti sa predskolskom djecom upozoravam MM-a da ne prica o tome kako npr. Fiona tecno cita, jer nikad ne znas kako ce to ljudi interpretirati: maltretiramo dijete, pravimo se vazni itd.

---

Kako mi sve ovo zvuči poznato!! I mi rijetko pričamo o M. i njenim interesima, ali kad uđeš u razgovor s takvim djetetom lako se vidi da je drugačije od ostalih. Zato jednako stimuliramo i ono što je zanima, ali i ono što zanima njene vršnjake, a nju ostavlja relativno hladnom. Onda ispadne da smo se igračkama igrali više MM i ja, a M. je čitala knjižurine :) . Sad, kad je kraj godine blizu, nekako ispada da je zaista prednost imati vrlo bistro dijete: svi testovi su odlični, ne znam kad za njih uči (i uči li uopće), nema treme zbog ocjena... Koliko god je to prednost jer nikom od nas u obitelji škola nije stres toliko mi je žao jer ispada da je M. školovanje na nivou slobodne aktivnosti: premalo nauči, premalo novog sazna iako se učiteljica stvarno trudi dati joj teške zadatke, ali to gradivo je prerasla i željna je novog "paketa" informacija. Sad je u fazi pisanja i beskrajnog objašnjavanja svojih misli i osjećaja. Matematička faza je, na sreću, prošla jer više nisam znala kako da smislim dovoljno težak problemski zadatak. Još nisam ni dovršila rečenicu, a ona je izbacila rezultat. To umara ako niste matematičar :mrgreen: .

Vecina vas spominje i veliku fizicku aktivnost djeteta. Kod Fione je bas suprotno. Tu je se treba dosta poticati. Sto se nje tice (i MM-a) svjez zrak i kretanje su jako precijenjeni.
U subotu je odvedem na Jarun da se malo probrckamo u plicaku. Uz put smo kupili svezak one enciklopedije od Jutarnjeg.
Dosli na obalu, ja se zaletila u plicak i cekam Fionu. Krene ona polako po kamenju: uf, joj, jao, pika...dodje do vode i kaze: hladnooo, okrene se, uf, jao, joj, pika, vrati se na rucnik, izvadi knjigu i pocne listati.
Ja ju tuzno zovem iz plicaka, no ne sljivi me uopce. Proucila je malo knjigu i vratile smo se doma.
Vec se vidim kako pregovaram u skoli sa uciteljem tjelesnog.
Vezano za to pogledajte:

http://www.youtube.com/watch?v=wVxT4XO0ZuY

Dalje,

Citiraj:

---

E Zdenka, ja sam se već tisuću puta našla u situaciji da ne znam odgovoriti na neko pitanje. Ali isto radm što i ti, odnosno češće na Internetu pronađem odgovor za neko F. pitanje (sa zakašnjenjem naravno).

---

I to me bas frustrira. Ona iskopa takva pitanja da ja ostanem u cudu (npr., zasto se Hrvati zovu bas Hrvati), kazem ne znam i naknadno pogledam na internetu, no Fiona vise nema strpljenja cekati da ja iskopam informaciju i prebaci se na nesto drugo.

evo jedne verzije Animal School i na hrvatskom:

ŽIVOTINJSKA ŠKOLA

Životinje su zaključile da im valja izvesti kakvo junačko djelo kako bi odgovorile na izazove «novoga svijeta». Tako su organizirale ŠKOLU.
Izabrale su NASTAVNI PLAN koji se sastojao od trčanja, penjanja, plivanja i letenja. Da bi se plan lakše provodio, sve su životinje pohađale SVE PREDMETE.
Patka je bila sjajna u plivanju, zapravo bolja od svojeg učitelja, no u letenju je dobila jedva prolaznu ocjenu, a trčala je veoma loše. Morala je ići na DOPUNSKU NASTAVU poslije škole, a preskakala je i satove plivanja, sve da bi uvježbala trčanje. Išlo je to tako sve dok joj se plivaća opna na nogama nije toliko istrošila da je postala tek prosječna u plivanju. No PROSJEK je u školi prihvatljiv, pa se nitko, osim patke, nije zbog toga brinuo.
Zec je počeo kao najbolji trkač u razredu, no dobio je živčani slom zbog silnih POPRAVNIH iz plivanja.
Vjeverica je bila sjajna u veranju sve dok nije pala u duhovnu krizu na satu letenja, gdje ju je učitelj tjerao da krene odozdo prema gore, umjesto s vrha stabla na dolje. Dobila je i upalu mišića od prenaprezanja, a potom i trojku iz penjanja i dvojku iz trčanja.
Orao je bio PROBLEMATIČNO DIJETE, pa su ga podvrgli strogoj stezi. Na satovima penjanja stigao je prije svih ostalih na vrh stabla, no, ustrajao je u tome da ondje dođe na svoj način.
Na kraju je godine nenormalna jegulja koja je umjela izvanredno plivati, trčati, penjati se, pa čak i pomalo letjeti, postigla NAJVIŠI PROSJEK i proglašena je NAJBOLJOM UČENICOM.
Prerijski svisci nisu išli u školu, jer uprava nije htjela u nastavni plan uvrstiti kopanje i rovanje jazbina. Oni su svoju djecu dali na nauk jazavcu, a poslije su se udružili s američkim sviscima i osnovali uspješnu PRIVATNU ŠKOLU.

G. H. Reavis

Citiraj:

---

deedee prvotno napisa

Vec se vidim kako pregovaram u skoli sa uciteljem tjelesnog.

---

:lol: Nećeš, ali te vjerojatno čeka vježbanje bacanja lopte, preskakanja vijače i skoka u vis. Vjeruj mi, znam o čemu govoriš :mrgreen: .

M. ide na taekwondo već godinama, nije ludo uspješna, ali voli treninge. Dosta je gipka i izdržljiva, ali tjelesni tj. sprave...e, to je posebna priča. Da se nju pita taj predmet bi se ukinuo. Vjerojatno bi zajedno s Fionom čitala knjigu u hladu, a ja bih bila s tobom u plićaku i dozivala.

Zanimljiva mi je ova diskusija o sportu. Naime, M. je fizički, motorički jako spretan i, s obzirom na to da je vrlo aktivan, to jest nije baš miran, svi nam stalno savjetuju sport. Čak su mnogi mislili da je to što M. ne trenira neki sport nego ide u glazbenu školu posljedica našeg "forsiranja". A zapravo je istina da M. nije sportski tip, jer on, barem zasada, ne podnosi sportsku disciplinu, vojnički red koji mora vladati na treningu. U vrtiću smo ga upisali u sportsku grupu, jer je sam želio ići - tete su rekle da je plakao prije svakog treninga. Ja sam jednom došla ranije po njega i zatekla sljedeći prizor: sva djeca u vrsti, gledaju u trenera i slušaju ga; jedno dijete gleda kroz prozoru djecu kako se slobodno igraju u vrtićkom parku i plače. Nakon toga smo ga ispisali. Naime, on jako voli i treba fizičku aktivnost, ali tzv. "slobodno divljanje", a ne treninge i strukturirani sport. Jednom mi je sav užasnut rekao: Zamisli mama, taj trener mi je rekao kamo da stanem i kamo da gledam! On je meni htio odrediti kamo da ja gledam! Ja sam shvatila da on sportsku disciplinu doživljava kao ugrožavanje temeljnih ljudskih prava. Ali mnogi ljudi iz naše okoline, pogotovo oni iz vrtića i sad iz škole to ne razumiju, misleći da sport "dovodi djecu u red" i da je neophodan za tako razvijenog i aktivnog dječaka. Ja se nadam da će on sebi ipak s vremenom pronaći odgovarajući sport, a za sada ga ne želim siliti. Jedini "sport" koji on sada stvarno voli je šah.

Ja sam kao dijete bila ista kao vaše cure F. i M. - najdraži sport listanje knjige, a sve ostalo tlaka i muka. Ali sad volim sport, jasno na individualni način - teretana, plivanje i tome slično. Od grupnih sportova volim jedino planinarenje.

Zdenka2

Citiraj:

---

Ali mnogi ljudi iz naše okoline, pogotovo oni iz vrtića i sad iz škole to ne razumiju, misleći da sport "dovodi djecu u red" i da je neophodan za tako razvijenog i aktivnog dječaka.

---

Utjecaj sporta na psihofizički razvoj se kod nas učestalo idealizira - a gotovo da ne postoji sport za djecu na rekreativnoj razini. O sportu se govori na prilično jednostran način - o negativnim pojavama sporta za djecu javno se baš i ne govori. Često se sportske aktivnosti za djecu (same po sebi) izjednačavaju s preventivnim programima (nepoželjnih ponašanja), što zapravo ne stoji. Prošle godine su na KIFu objavljena istraživanja koja pokazuju da se među sportašima regrutira znatno veći broj narkomana, u odnosu na opću populaciju.

U školi često imam priliku slušati kako se roditelji i djeca žale na organizaciju sportskih aktivnosti i nimalo pedagoške postupke raznih trenera. Ne sjećam se da su se ikada takve pritužbe odnosile na nastavu u glazbenim školama npr.

Citiraj:

---

no@ prvotno napisa

Prošle godine su na KIFu objavljena istraživanja koja pokazuju da se među sportašima regrutira znatno veći broj narkomana, u odnosu na opću populaciju.

---

Za ovo postoji znanstveno utemeljeno objašnjenje.

Zdenka - M. je zakon ;) ni ja nikad nisam podnosila sportsku disciplinu koja graniči s vojničkom. A planinarenje obožavam, ali to ipak nije sport (dalo bi se raspravljati).

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Citiraj:

---

no@ prvotno napisa

Prošle godine su na KIFu objavljena istraživanja koja pokazuju da se među sportašima regrutira znatno veći broj narkomana, u odnosu na opću populaciju.

---

Za ovo postoji znanstveno utemeljeno objašnjenje.

---

Koje? Zanima me to. Od jednog trenera hokeja sam čula nešto slično, ali on je to obrazložio time da u ovisnost skrenu neuspjeli sportaši.

predavanje koje sam ja slušala upravo je govorilo o tome: djeca sa 12, 13 godina, koja nisu dovoljno uspješna da se u potpunosti posvete profesionalnom sportu, ostanu na ulici, više se uglavnom nitko s njima neće baviti, djeca postaju izgubljena, poljuljanog samopouzdanja i lako upadnu u drogu.

Mi smo imali sreće da naš trener juda jako poštuje B individualnost, ništa ne forsira, strpljiv je i pun razumijevanja. Ali on, općenito ima idealistički pogled na sport, ne znam koliko ima još takvih...

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Citiraj:

---

no@ prvotno napisa

Prošle godine su na KIFu objavljena istraživanja koja pokazuju da se među sportašima regrutira znatno veći broj narkomana, u odnosu na opću populaciju.

---

Za ovo postoji znanstveno utemeljeno objašnjenje.

---

Koje? Zanima me to. Od jednog trenera hokeja sam čula nešto slično, ali on je to obrazložio time da u ovisnost skrenu neuspjeli sportaši.

---

Objašnjenje je sasvim fiziološko. Prilikom intenzivne fizičke aktivnosti u mozgu se stvara grupa spojeva, tzv. endogeni opioidi (endorfini i sl.) koji se vežu na opioidne receptore i time se stvara osjećaj ugode, zadovoljstva itd. Iz tog razloga obično se dobro osjećamo nakon npr. rekreativnog trčanja.
Međutim, na te iste opioidne receptore vezuju se i opijati, tj. sastojci kojih ima u drogama. Samo što njihovo vezivanje dovodi do malo drukčijeg učinka (razlozi su biokemijske prirode, detalje ni ja ne znam) i kao posljedicu ima stvaranje ovisnosti.

Ne bih rekla da je objašnjenje samo fiziološko - to je tek jedna dimenzija.
Složila bih se s ovim što je Bubica napisala i mislim da je itekako važna (psiho)socijalna dimenzija sporta.

Sjećam se s predavanja za voditelje preventivnih programa (nemam sada vremena tražiti skripte i eventualne reference) koje je vodila ekipa s Jaruna (doktorica Orban, Centar za prevenciju ovisnosti tako nešto) da su svi - suprotno uvriježenim stereotipima - izričito naglašavali kako je vrlo rizično "rizičnu" djecu usmjeravati u sport.

Citiraj:

---

no@ prvotno napisa

Ne bih rekla da je objašnjenje samo fiziološko - to je tek jedna dimenzija.

---

Moguće. Ali fiziološku stranu znam objasniti. U ostalo se ne bih petljala, ne znam dovoljno.

Istina je sve napisano u vezi sporta i opijata. Istina je i to da se u sportskim klubovima mladima nude anabolici. Vrhunski sportaši upotrebljavaju preparate aminokiselina i proteina koji su sasvim opravdani i bez njih nema vrhunskog sporta. Ono što mene brine su ilegalni anabolici kojih je kod nas više nego što mislite. Konkretno, znam za primjer mladića od 19 godina koji je na ilegalnom tržištu kupio anabolike za trkaće konje i davao si ih intramuskularno. Slučajno o toj tematici znam nešto više jer mi je to u opisu radnog mjesta.
M. voli treninge tkd-a jer tamo ima super frendice, a i trener je dobar. Sad priča o odbojci jer tamo pak idu školske prijateljice. Meni zaista nije važno kojim se sportom bavi rekreativno jer ona to shvaća kao zabavu i slobodnu aktivnost. I sve dok je to tako neću se buniti zbog njenog odabira. Ako želi tri puta tjedno prebacivati loptu preko mreže-neka prebacuje, ne može joj štetiti. Isto to mislim i o tkd-treninzima, ali sam ljuti protivnik vrhunskog sporta-bar što se mog djeteta tiče.

Citiraj:

---

mim prvotno napisa

Istina je sve napisano u vezi sporta i opijata. Istina je i to da se u sportskim klubovima mladima nude anabolici. Vrhunski sportaši upotrebljavaju preparate aminokiselina i proteina koji su sasvim opravdani i bez njih nema vrhunskog sporta. Ono što mene brine su ilegalni anabolici kojih je kod nas više nego što mislite. Konkretno, znam za primjer mladića od 19 godina koji je na ilegalnom tržištu kupio anabolike za trkaće konje i davao si ih intramuskularno. Slučajno o toj tematici znam nešto više jer mi je to u opisu radnog mjesta.
M. voli treninge tkd-a jer tamo ima super frendice, a i trener je dobar. Sad priča o odbojci jer tamo pak idu školske prijateljice. Meni zaista nije važno kojim se sportom bavi rekreativno jer ona to shvaća kao zabavu i slobodnu aktivnost. I sve dok je to tako neću se buniti zbog njenog odabira. Ako želi tri puta tjedno prebacivati loptu preko mreže-neka prebacuje, ne može joj štetiti. Isto to mislim i o tkd-treninzima, ali sam ljuti protivnik vrhunskog sporta-bar što se mog djeteta tiče.

---

mim, odbojka je najbolji mogući izbor za curu. Moje skromno mišljenje.

Citiraj:

---

NanoiBeba prvotno napisa

mim, odbojka je najbolji mogući izbor za curu. Moje skromno mišljenje.

---

Hvala ti na savjetu. I meni se tako čini budući da nema grubosti jer nema ni direktnog kontakta između suparničkih timova.

Ne vidim svoje dijete u profesionalnom sportu jer jednostavno nije taj tip djeteta, ali mi je drago što se nečim želi baviti i što sport (i uopće fizičku aktivnosti) shvaća kao nešto lijepo i nešto što je veseli.
Dakle, od slijedeće školske godine ćemo se izgleda loptati, a ne tući :mrgreen: . Nadam se da će joj višegodišnji treninzi tkd-a ostaviti nešto lijepo u uspomeni. Ostaje nam na zidu nekoliko medalja, lijepa prijateljstva i gipkost tijela. Eto, to je moj način doživljavanja sporta i u njemu nema mjesta teroru od strane trenera ili roditelja, ne uzmaju se stimulansi i živi se zdravo. I onda takav sport zaista ne može naštetiti djetetu.

Citiraj:

---

deedee prvotno napisa

Krene ona polako po kamenju: uf, joj, jao, pika...dodje do vode i kaze: hladnooo, okrene se, uf, jao, joj, pika, vrati se na rucnik, izvadi knjigu i pocne listati.

---

:lol:
Inače vas samo čitam, ali moram reći, deedee, kad sam ovo vidjela kao da sebe vidim u toj dobi a i kasnije. Pročitala Rat i mir u desetak dana na plaži s 12 godina, ali zato tjelesni - muko moja.

Ovo je anegdota koju cesto prepricavam.
Jednom prilikom objasnjavam MM-u da se ekstra trudim voditi Fionu van da bude sto aktivnija, jer se vidi da ce imati cetiri iz tjelesnog kao i on.
MM me u cudu gleda i kaze: Ali ja nisam imao cetiri, ja sam imao dva.

OT - ne znam zašto svi doživljavaju odbojku kao ne grub sport samo zato jer nema direktnog kontakta s protivnikom. sve ovisi o tome da li se sportom bavite rekreativno ili profesionalno; u svakom profesionalnom sportu ima grubosti i ozljeda. s druge strane jako malo sportova kod nas ima opciju rekreativno, pogotovo za mlađe uzraste :/

A šah?

- rak pluća - previše se pljuga od živčanoće (obavezni rekvizit je pepeljara, to vrijedi i za bridge)
- šahovski lakat
- razne povrede koje nastaju kada počnu letiti figure; ozljeda rožnice u slučaju "pogodio me pijunom u oko"...

:mrgreen:

Citiraj:

---

anki prvotno napisa

OT - ne znam zašto svi doživljavaju odbojku kao ne grub sport samo zato jer nema direktnog kontakta s protivnikom. sve ovisi o tome da li se sportom bavite rekreativno ili profesionalno; u svakom profesionalnom sportu ima grubosti i ozljeda. s druge strane jako malo sportova kod nas ima opciju rekreativno, pogotovo za mlađe uzraste :/

---

grubost je jedno a ozljeda drugo.

Ne mogu nigdje u odbojci naći ovo prvo.

Osobno samo trenirala odbojku i već dugi niz godina ju povremeno rekreativno igram, a sada je i vrlo popularna odbojka na pijesku za šzo mislim da je baš zgodna razbibriga npr. na moru

A što se tiče ozljeda, možeš se ozlijediti i hodajući a da ne velim da se puno lomova dogodi u kući (npr. pri kućanskim poslovima).

da se vratimo darovitosti :mrgreen:
jedna od vas je napisala da ne zna odgovoriti na pitanja svog djeteta, zar je to točno? ja svojoj uvijek imam odgovor jer:
- imam više godina, znanja i iskustva od nje i nema šanse da ne znam odgovor na njenom nivou
- u krajnjem slučaju, uvijek možemo zajedno pogledati u enciklopediju ili na internetu i na taj način ju učim kako se traže informacije.

Citiraj:

---

nadica_b prvotno napisa

da se vratimo darovitosti :mrgreen:
jedna od vas je napisala da ne zna odgovoriti na pitanja svog djeteta, zar je to točno?

---

Ja to nisam napisala, ali sam se puno puta našla u situaciji da smišljam odgovor.
Npr. kad te dijete od 2,5 godine pita što je to "pojam". Kako objasniti :? ??

Ili kad te isto to dijete s 5 godina pita kako u prirodi izgledaju negativni brojevi (do tad je zbrajala kruške, jabuke, trokutiće...). Isto se zamisliš.

Onda-želja moje M. da sazna od kud nešto prvo (prvi medvjed, prvi krumpir, prva sjemenka....) tj. kako su nastali prvi primjerci nekoga/nečega.

Sad je lakše jer joj odgovaram kao odrasloj, potkrijepim sve tekstovima iz knjiga, s neta...ali kad je bila mala stvarno nekada nije bilo lako.

Npr. nedavno smo pričale o djelovanju antibiotika. Srećom pa mi je to skoro struka, izvukla sam knjižurine, pokazala sve pokuse i obećala joj posjet svom nekadašnjem profesoru mikrobiologije da vidi uživo nasade bakterija i antibiograme. To nije problem jer znam kako razgovarati, ali kad je dijete maleno onda je problem već u tome što se roditelj teško nosi s tom situacijom jer tek otkriva da mu je dijete drugačije pa pokušava odgovoriti na nivou kronološke dobi djeteta ne razmišljajući da je ono intelektualno na višem nivou. Kad se priviknete lakše je.

Pozdravi svima!

Za moj prvi post i ujedno nase predstavljanje na forumu Roda nisam nimalo slucajno odabrala upravo ovaj podforum i ovaj topic! Naime, duugoo, duugoo sam uzaludno po raznoraznim forumima trazila mjesto gdje bih mogla naci roditelje djece slicne mom sineku F, koji je definitivno od svojih prvih korakao bio bitno razlicito dijete od bilo kojeg drugog djeteta koje sam poznavala ili vidjala po parkovima i igralistima. Pa krenimo redom:

Prvo ukratko o nama: mama sam petogodisnjeg deckica F. i trogodisnje curice N. :heart: Iz Zagreba smo, F. ide od 3 i pol godine u vrtic a N. ce krenuti na jesen. Djecica se sve vise lijepo slazu i igraju skupa no uglavnom onda kada to mom F. pase dok je N uvijek spremna na igranje sa njim.

No, evo sada nesto vise o mom petogodisnjem haharu koji svojoj mami daje svakim danom neizmjerno puno za razmisljati, kalkulirati, eksperimentirati, i koji obozava testirati sve moguce i nemoguce zadane granice....i zbog kojeg sam sada i tu sa vama da vidim mogu li i uz vasu pomoc barem malo olaksati odrastanje mom malom velikom individualcu!

Dakle ovako:

Motoricki: u prosjeku, prosjedio sa 6mj, prohodao sa 12 mjeseci i sve miljokaze u tom polju svladavao u skladu sa svojom dobi. Prije par mjeseci, sa napunjenih 5 godina, je svladao voznju bicikla bez pomocnih kotaca no za sport kao takav za sada ne pokazuje neki interes, osim sto obozava veranje po svemu-od penjalica do drva, tobogane (sto visi to bolji), ljuljacke, vrtuljke.
Za loptu, role, romobil i sl ne pokazuje interes a i bicikl mu je onako usput-i dok ga vozi vidis da mu nije to neki prioritet u njegovom zivotu! No voznju bez pomocnih kotaca je svladao doslovce u dan-dakle nije da nema smisla samo nema interesa ni motivacije. Inace jako je visok za svoju dob-oko 125cm i ima oko 25kg :shock: i fizicki izgleda kao sedmogodisnjak.

Intelektualno: Sa godinu i pol je raspoznavao sva velika slova, obozavao je listati one slikovne rjecnike za todlere gdje pise odredjeno slovo i uz to slovo stoje slike raznih predmeta koji pocinju na to slovo, znao pokazati tocno sve boje, nije nesto posebno rano propricao no cim je propricao sa 2 godine, znao je imena vecina geometrijskih likova, tocne nazive svih vrsta autiju (raspoznavao ih je po njihovom logu). No tada pocinje i njegova opsesija sa svime sto je opasno, pa onda sa svime sto nije za djecu i to traje do danas samo se mijenjaju predmeti „za odrasle“ koji zaokupljuju njegov interes. Dakle ovdje pocinje uzasno odskakati od vecine djece:nikada se nije igrao sa klasicnim igrackama, lego kockice, autici, akcijske figurice, niti bilo sta od tematike predvidjene za djecu njemu nije interesantno. :?

Ali zato sa dvije godine pocinju ga ludo zanimati nozevi-morao je svakoga iz moje ruke onako pipnuti i onako sav ushicen vikati“Uuuu, opaasaaan!, onda ga je to proslo da bi se prebacio na kutije od ljekova. Dok bi druga djeca u toj dobi u setnju nosila medu, on je van nosio praznu kutiju od nekog lijeka. Znao je tada tocno kako se zove koji lijek i pripadajuca kutija (Voltaren, Aspirin, pa sve nazive lijekova za srce koje pije njegova baka a ni ja ih ne znam...), tada su ga fascinirale i sve one kak ih je on zval“kemikalije“-sve ih je znao: od Vanisha do Ajaxa i Mr. Muscola. 8)

Kao toddler je bio i izrazito znatiteljan ( danas je), uvijek je morao istrazivati sve najzmazanije kuteve po parku, kante za smece su mu bile posebno zanimljive, opusci od cigarte isto! Znao je tada dolaziti do nepoznatih ljudi u bircu, nasmijesiti im se ko andjelak (naime fizicki je stvarno presladak-tada je imao skroz plavu malo duzu loknastu kosicu i ogromne smedje oci i neodoljiv smjesak) i onda zicao da mu pokazu kutije sa cigaretama i upaljace. Nevjerojatno koji radar je imao za sve ono sto nije za njega a nikada mu nismo nesto posebno na to skretali paznju! Ahh, kako sam samo zavidila mamama cija djeca su se spokojno igrala satima u pjescaniku. F. i pjescanik? Nema sanse-to mu je bilo valjda predosadno, previse mainstream!
Uvijek je netko od odraslih morao jurcati za njim a on tada uopce nije gledao gdje smo mi i da mi nismo njega drzali na oku non stop u stanju bi bio odlutati na drugi kraj grada.

Sa 3 godine pocinju ga jako zanimati raznorazni casopisi-od Globusa do Lijecnickog vjesnika te kataloga tipa Metro. Volio je to listati, osobito je volio Lijecniki vjesnik gdje je trazio slike sa lijekovima, volio je da mu se prica za sta je koji lijek, volio je da mu se objasnjava cemu sluzi koji predmet u katalogu od Metroa a kako mi se iz sadasnje perspektive cini, vec tada mu je za sve to glavni motov bio da on ima u rukama nesto sto nije za djecu, nesto za odrasle i onda si je bio jako vazan.

Vec sa 3 i pol je na kompjutoru igrao edukativne igrice za dob 4-7god mada je i tu bio selektivan-memory mu uopce nije isao dok je rasturao povezivanje odredjenih sjena sa pripadajucim geometrijskim likovima, te sve igrice koje ukljucuju slova i neku logiku. Tada je volio i rjesavanje onih knjizica sa zadacima, tipa labirinti, pronadji razliku.
No ono sto nikada nije volio i sto mu nije islo a ni dan danas mu ne ide je crtanje, bojanje-to mrzi, jako lose crta za svoju dob, zapravo kao i sve drugo sto ga ne zanima tu je los, dekoncentriran i brzo odustaje- Inace sto se crtanja tice- ljevak je pa ne znam da li mozda i to ima veze.

Sa 4 god pocinju ga uzasno zanimati raznorazni racuni i dokumenti-od struje, plina, pricuve-do domovnica, kupoprodajnih ugovora. Opet je trazio da mu se to da, da mu se kaze kako se sta zove, naucio je proucavajuci te racune cetveroznamenkaste brojeve, raspoznavati godine i dok su druga djeca u vrtic nosila figurice njinja kornjaca on je u svom ruksaku uvijek nosio kuvertu sa tim racunima. :roll:
Potpuno je savladao citanje sa 4 i pol godine, kada mu je odjednom poceo i interes za slaganje puzzli. Do tada uoce nije slagao puzzle, da bi onda doslovce u par tjedana od 0 puzzla slagao potpuno sam puzzle od 100 komada. Nakon nekog vremena se zasitio puzzli da bi sada sa

5 godina bio gotovo potpuno u citanju i listanju knjiga-obozava listati Opcu enciklopediju, debele romane, reprodukcije sa slikama ali i slikovnice i price za djecu koje si sam cita. Kod listanja ovih knjiga tipa Opca enciklopedija on ih ne cita nego je fasciniram strukturom tih knjiga-gdje je uvod, gdje podnaslovi, gdje su fotografije a gdje crtezi, gdje su dodaci, pa ako se radi o atlasima gdje su one velike karte koje se moraju vise puta odmotati da bi se vidjela citava slika karte itd. Obozava to listati, razgovarati o tome, diskutirati.
Od stvari za djecu voli se pretvarti da je gusar ili strasni duh, voli gledati crtice-Toma i Jerrya, Scooby doo-a, Shreka, voli maceve, ali nikada se ne igra sa figuricama raznih likova iz crtica. Ne zanimaju ga ni lego bioniceli ni ista toga tipa. Nema mastu u smislu za razraditi odredjene scenarije sa tim figuricama mada se voli igrati da je on gusar mada ni tu ti scenariji nisu bog zna kako mastoviti s obzirom na njegovu dob. Dakle polako uvidjate gdje lezi nas problem:

Emocionalno-socijalno:ovdje bi mogla pisati stranice i stranice: tu steka, na pocetku mu je vrtic bio muka pregolema, adaptacija teska, jako puno je bio i bolestan no odgulio je tu prvu godinu no nije si nasao ni jednog prijatelja a kako i bi sa tim svojim interesima koji su drugoj djeci bili totalno nezanimljivi a njemu su druga djeca bila isto tako nezanimljiva. Druga vrticka godina u pretrpanom vrticu sa previse djece je opet bila srednja zalost, opet je bio jako puno bolestan pa smo ga na kraju prebacili poc. 3, mjeseca ove godine u novi vrtic u malu grupu (ima ih svega 12).
Tu mu se vise svidjelo, jako dobro je prihvatio tu za njega veliku promjenu, tete su mu se jako posvetile, voli ici, medjutim i dalje se skoro uopce ne igra sa drugom djecom. Porazgovara si on sa njima, sudjeluje u svim organiziranim aktivnostima u vrticu no kada dolazi na red slobodna igra tada se ne igra sa njima nego uglavnom ili je na igralistu sam ili ako su u sobi si nesto cita.
Inace grupa je mjesovita:od 4 do 7 god i ovi stariji su ga neko vrijeme zezali jer su vidli da je drugaciji i da ga uopce ne zanima sto se to oni i sa cime igraju. Doslo je i do toga da mu je jedna curica rekla da on zna samo citati i jesti. :/
Je li ga to pogadja? I ne bas! On nam to isprica i jos veli da kak su oni glupi a ne on :lol: , i dalje odlazi veselo u vrtic, uzasno je svoj, uopce nije povodljiv za drugima. Ja sam se nadala da ce u vrticu nauciti se igrati sa igrackama i sa drugom djecom, jer mi je bilo prestrasna pomisao da odrasta bez igranja sa djecom i igarackama no ma kakvi-gdje god da je, on ima svoje drugacije interese, vrti svoj film.
Vele i tete da je izraziti individualac u stalnoj zelji da radi i koristi nesto sto NIJE za djecu (uopce ne kuzim od kud mu ta fiks ideja-nikada mu nismo icime posebno naglasavali sto je a sto nije za djecu), meni se cini da mu uopce nije stalo da se on sa nekime sprijatelji, bas ga briga, sam je sebi dovoljan.
No isto tako u rijetkim trenucima kada se pozeli ukljuciti u igru ili ga zainteresira na kratko nesto sto ima drugo dijete, bez pol problema pristupa i lijepo komunicira sa tim djetetom-no kratko, koliko mu je potrebno da zadovolji svoju znatizelju i onda vrlo brzo odlazi svojim putem.

Inace vrlo je duhovit, vedar, ima nevjerojatno inteligentan humor, stalno smislja neke psine, ne voli se maziti, ne voli puse osim rijetko kada to njemu odgovara. Djeci je zanimljiv kada je tako duhovit i sa tim svojim psinama no on ih radi zbog sebe a ne da bi stekao prijatelje. Meni je cesto jako tesko kada ga gledam skoro uvijek samog ali on ne djeluje pritom ni najmanje nesretno pa pretpostavljam da je ta samoca njegov izbor.
Empatija mu je skoro pa na nuli, jako je egocentrican, dosta skrt, mrzi dijeliti ista sa ikime i to jasno daje svima do znaja.“Ja mrzim dijeliti i kaj me briga. Ak on meni hoce dati bombom, super, ali ja njemu svoj ne dam!“ :oops: Nema tu zelje da nesto podijeli kako bi stekao prijatelja, ma kakvi, on je sam sebi jedini vazan i bitan!

No kako je taj socijalno-emocionalni aspekt mene iz dana u dan sve vise mucio (ne igranje sa drugom djecom, ne igranje sa igrackama) odvela sam ga sa 3 i pol godine na procjenu kod psihologice T. Sever.
Ukratko njen nalaz: kognitivno iznadprosjecno, nadareno dijete - emocionalno u skladu sa dobi, mozda cak i malo ispod granice za dob, velik individulac, veliki emotivac ali na unutra, no ono meni najvaznije-bez ikakve patologije, psihicki potpuno zdravo i bistro dijete. Tu sam strasno odahnula!
Krenuli smo i u radionicu kod T. Sever kako bi se radilo na podizanju kvalitete u socijalnim kontaktima gdje je isao sa jos 3 decka i bilo je OK, njemu se strasno svidjelo (narocito keksi i sokovi na kraju radionice) no nekih pomaka u tom druzenju sa djecom nisam vidjela.
I zapravo to je po meni glavni problem. Zbog svojih atipicnih interesa nema dodirnih tocaka sa vecinom djece sa kojima dolazi u kontakt, ne zna se igrati ni razgovarati na nacin na koji se vecina petogodisnjaka razgovara a niti ga zanima nesto posebno druzenje sa njima. Zbog svega ovoga dati cemo ga u skolu sa punih 7 i pol godina (rodjen je u 4. mjesecu 2002.) mada me jako strah kako ce on u skoli na tom socijalnom planu funkcionirati!

Plan za na jesen je da ce opet ici u radionicu kod T. Sever ali ovaj puta samo sa jos jednim deckicem u grupu.

Eto ja sam se i previse razvela za prvi puta :oops: ali morala sam istresti sve sto mi je na dusi. :saint: Nadam se da niste zamjerili!
Biti ce mi jako drago da mogu razmjeniti svoje iskustvo ovdje sa vama a poseban pozdrav saljem Tateku cije crtice iz putovanja po Ceskoj sa nadarenim djetetom sam sa velikim zanimanjem procilata u Glasniku T. Sever i ciji me Vedran u jako puno stvari podsjestio na moga F! I zato bi mi bilo uzasno drago kada bi mi Tatek mogao napisati nesto vise o svom Vedranu i komentirati malo slicnosti sa mojim F. Vapim da upoznam barem jedno dijete slicno F jer sam se do sada osjecala kao Pale sam na svijetu, kao jedina mama koja ima ovako drugacijeg sineka!

Veselim se jako druzenju sa vama na ovom topicu!

P.S. Sutra odlazimo na more pa me nece biti na forumu malo preko mjesec dana, no kada se vratimo sa mora, veselim se jako daljnoj razmjeni iskustava!

Renny, u nekim dijelovima tvog teksta koji si tako lijepo napisala svi ćemo mi prepoznati jednim dijelom svoje dijete. Vidi se kako pažljivo pratiš što se događa s tvojim sinom, obratila si pažnju na sve važno, odvela ga T. Sever... Iz tvoje priče tvoj mi sin izgleda kao stvarno sretno i zadovoljno dijete. Mislim da s njim neće biti problema, a to što je često sam...Individualci su često dovoljni sami sebi, ali će si pronaći društvo kad im "zaškripi". Nekako izgleda da sva djeca nas, ovdje prisutnih, nemaju velikih poteškoća u komunikaciji sa svvojim vršnjacima, ali ih ne trebaju kao stalno društvo.
Stavi mu na dohvat sve knjige za koje znaš da ga mogu zanimati, udovolji njegovoj znatiželji i istražuj zajedno s njim. Motiviraj ga u tome, ali ne zaboravi nikada da je on "samo" dijete pa ga ponekad potakni i na druženje s vršnjacima. Srećom pa je fizički dosta aktivan. Istraživanje kod njega očito uključuje i traženje granica (od tud i potreba za penjanjem, diranjem opasnih stvari...). Uživaj u svom djetetu i budi mu pri ruci kad mu treba pomoći naći odgovor na neko pitanje. Kod izbora škole može ti više pomoći Zdenka jer je kod nje to sve svježe. Ja ti samo mogu preporučiti da buduću učiteljicu odmah upoznaš s činjenicom da ti je sin malo drugačiji i da daš do znanja da si spremna na suradnju ako treba kupiti neke dodatne listiće, nabaviti bilo koji materijal za dodatnu nastavu.... Čini mi se da s njegovim školovanjem neće biti problema. S individualcima, k tome još i nadprosječnima, je mali problem kako da što lakše prihvate činjenicu da su dio razreda i da učiteljica nema samo njih u razredu. Kad shvati pravila igre škola će vam vjerojatno biti kao slobodna aktivnost i moći ćeš se baviti svojim sinom na kreativan način, a ne sjedenjem s njim za pisaćim stolom i rješavanjem zadaća. Vjeruj mi, to je predivan osjećaj jer se kao roditelj ne moraš brinuti oko esencijalnih stvari tipa-kako će napisati test, ima li zadaću.... S darovitim djetetom je svaki trenutak ispunjen nečim novim. Uživajte oboje.

I, mali savjet: ako tvoja curica ne pokaže slične sklonosti ili mogućnosti nemoj te karakteristike njenog brata previše isticati pred njom. Svako dijete ima svoj razvojni put: na roditelju je da ga prati ma kakav on bio.

Renny, ja isto mislim da si na pravom putu sa svojim djetetom - svu djecu, pa tako i ovu našu, posebnu, treba prije svega prihvatiti takve kakvi jesu, a iz tvog posta se vidi da ti prihvaćaš svog sina. On je takav kakav je i treba mu pomoći da razvije i svoje jake i svoje slabe točke da bi bio sretan i uspješan čovjek. Treba razgovarati s osobama koje s njim rade i u vrtiću i kasnije u školi - iz mog iskustva to ipak daje rezultate, jer usmjerava drugačiju vrstu pažnje na dijete.

Za izbor škole i učiteljice mi smo se savjetovali sa TS - uspjelo je to što smo htjeli i čini mi se da će biti dobro. Nije svaka učiteljica za svako dijete, a TS poznaje mnoge učiteljice i ima nos za to kamo bi trebalo upisati dijete, naravno, u skladu s mogućnostima roditelja, mjestom stanovanja, itd. Ja sam razgovarala s budućom učiteljicom već kod upisa i dala joj M. psihološki nalaz. Ona je odmah rekla da će s njim dodatno raditi i davati mu stalno drugačije zadatke, već prema potrebi, tako da sam stekla dojam da zna što radi. Na roditeljskom sastanku sa svim djelatnicima škole koji će raditi s našom djecom isto je bilo riječi o dodatnoj nastavi za darovitu djecu, tako da mi je prvi dojam da se o njima vodi računa. Škola je mala, mali razredi, tako da mislim da će i provedba biti utoliko lakša. Kako je moj M. izraziti "socijalac" kod njega neće biti problema s uklapanjem među vršnjake, on je tu jako motiviran i vješt.

Mim, puno hvala na velikom ohrabrenju u vezi moga F. :heart:

Ja sam se strasno brinula zbog F. jer sam se bojala da se kod njega zbog te njegove razlicitosti ne radi o nekom psihickom poremecaju i mozete zamisliti kako sam odahnula kada mi je pojasnila o cemu je kod njega rijec.
Dala mi je i knjige za citati od Cvetkovic-Lay: Darovito dijete-sto cu s njim te Darovito dijete-sto cu sa sobom gdje sam pronasla puno nevjerojatnih slicnosti sa mojim F. No ipak, usporedjujuci F. sa primjerima iz knjiga, F. mi se ipak ne cini nesto exstra iznadprosjecno iteligentan, vise nekako atipican u svojim interesima ali ipak na razini petogodisnjaka. Prica i ponasa se kao petogodisnjak, jedino ga ne zanimaju stvari koje zanimaju 99% njegovih vrsnjaka. Starijoj djeci ne moze pak parirati zbog emocionalno-socijane nezrelosti u usporedbi s njima pa mi se cini da nekako ne spada nigdje. Vrsnjaci sa svojim igrama su mu nezanimljivi a starijima on nije zanimljiv mada si najvise voli pospikati sa curicama od kojih 13-14 godina! :P

Sto se tice usporedba njega sa svojom sekom, bas suprotno onome sto si napisala, moram priznati da sam samu sebe i precesto ulovila u razmisljanjima kako bi zapravo zeljela de je F. vise kao njegova sestrica-tipicno, razigrano, druzeljubivo dijete koje se na podu igra sa vlakicem i glumi sa plisanim zivotinjicama umjesto da sa 5 godina lista Opcu enciklopediju! Mislim da bi njemu tada bilo ipak lakse u zivotu! :/

Zdenka2, T. Sever nam je ponudila vec pomoc pri odabiru uciteljice kada ce F. krenuti u 1. razred (najvjerojatnije ce ici u skolu u Varsavskoj ili Krsnjavoga jer nam je to najblize mjestu stanovanja). Inace, blago tebi da je tvoj sin druzeljubiv jer ja mislim da mu je to ogroman plus i da ce mu to olaksati puno toga u zivotu! Moj F. je cista suprotnost i zato me jako strah kako ce se on uopce uklopiti u kolektiv kakav je jedan razred...Brrr, sve me hvata jeza kada se toga sjetim!

Kao sto rekoh, ujutro idemo na more pa se opet pisemo tamo negdje pocetkom 8. mjeseca!

Citiraj:

---

renny prvotno napisa

moram priznati da sam samu sebe i precesto ulovila u razmisljanjima kako bi zapravo zeljela de je F. vise kao njegova sestrica-tipicno, razigrano, druzeljubivo dijete koje se na podu igra sa vlakicem i glumi sa plisanim zivotinjicama umjesto da sa 5 godina lista Opcu enciklopediju! Mislim da bi njemu tada bilo ipak lakse u zivotu! :/

---

O, itekako te dobro razumijem!! Još i danas nekad pomislim na to, a bliži nam se deseti rođendan. Vjerujem da to na neki svoj način prolazi svaki roditelj koji ima djecu sličnu našoj. Poželiš jednostavno da budu "obični" i da se utope u masi jer ih vidiš kao odrasle ljude u okolini koja tako jaaaaaako voli kalupe i šprance.
S vremenom ćeš sve manje razmišljati tako. Ima trenutaka kad je stvarno divno biti roditelj takvom djetetu jer u njemu ćeš uskoro imati sugovornika ravnog tebi, potaknut će te da na puno toga gledaš drugačije, iz nekog novog kuta... Svaki dan učim od svoje kćeri i nastojim da ona uči od mene. To vrijeme naše interakcije ne bih mijenjala ni za što na svijetu jer tada imam osjećaj da smo potpuno izolirane od svijeta i posvećene samo jedna drugoj. U razgovorima o običnim znanstvenim temama tipa anatomije, gramatike, matematike....saznajem jako puno o njenim razmišljanjima, osjećajima, preokupacijama. Nekako razgovor krene i teče, pun povjerenja i međusobne povezanosti. I onda kad završi, a M. se okrene nekoj svojoj zabavi i zatvori se u sobu po n-ti puta u sebi konstatiram kako sam presretna što sam njena mama :heart: .