Printable View
Za početak smatram da je soba za hlađenje (na 45 minuta) promašen slučaj za dijete staro 10-14 mj.
Imam dojam da se borite - previše borite.
Biraj bitke. Ne trebaš u svakoj pobijediti, a ne treba ni dijete.
Svaki dan ne bi trebala biti borba, nego život.
A radi čega počne vrištati/plakati, kako krene tantrum?
Ja imam bebu od 13mj koja ako nešto želi vrišti. Smiri se kad ga uzmem u ruke. Većinu dana je na rukama. Ništa ne stignem. I to je to. Ne može se tu ništa. Premali su da bi shvatili da je to vrištanje razlog hlađenju. Prepremali. 45min....nemoj...previše je to i za dijete od 4g. I moji su živci na dane :gaah: jučer je spavao 30min cijeli dan.....cijeli dan akcija. Polako,proći će. Ljubi,mazi,pazi. Kad se baci na pod ponudi zagrljaj....nekad to učini čudo
Slažem se da je promašaj..znam da je.to je očajnički potez mame koja je sve ispucala, pa ono, možda ce stati.
Eto recimo, dođem po njega u 3, parkiramo i do stana mi je na rukama. Ulazimo, moram ga spustiti, on protestira, diže ruke, pokušava se penjati po meni. moram mu ugrijat jelo(kuham vecer prije da gospon ne ceka), nudim mu igračke, pokušavam skrenut paznju, i tu krecemo, vristanje, ide prema meni u kuhinju, grabi me za noge, dupe, penje se, vristi, ja pokusavam uzimat jelo...Pa onda skuzi breskvu, ok, dat ce mama, al ju moram oprat i ogulit.FVristi, samo sto stakla ne popucaju...pokazujem mu noz i breskvu, a ono jos gore...Breskva narezana, uzimam ga, idemo u stolicu papalicu.sjedne, 2min mir, odjednom prevrtanje, vristanje....nekad hoce jos papat, nekad ne..izvadim ga iz stolice, dam igracke, on za mnom u kuhinju(kuhinja-boravak zajedno u par m2)..opet isto.malo ga uzmem, grabim jelo, idemo papat, papa...malo mir i granje, istrazivanje par min..idemo presvuc guzu da pobjegnemo van..bacanje po kaucu, vristanje, koljem ga...idem skupit stvari za van...vristi...Ako ga uzmem na ruke mir, al onda samo zapovjeda sa rucicom sta hoce uzeti, naravno, stvari koje nisu za njega , a u malom stanu nemas kuda sve sakriti...izademo nekako, gunđa u kolicima, izvadim ga, napravi par koraka-mama nosi me...malo ga nosim, spustim, hoda, prođe auto, hoće za njim na cestu, nedam..baca se po plocniku.ignoriram, ustaje za sekundu. Ignoriranje bacanja p'ali, ali za vristanje ne pali nist.Ako je sa nama MM, on ga nosi min, mali se ubije da ga ja uzmem, i nece dolje.A po stanu hoda stalno, trci, u gradu bi ga bas mogla mama nositi.Uglavnom, probala sam nositi, kao zblizit se, ne pali jer ga kad tad moram spustiti.niti jedna opcija time-outa nije upalila, po guzi nije upalilo, ignoriranje ne pali...Da se razumijemo, nije da nema na koga biti temperamentan. mozda da počnem piti?:kbell:
A da stvar bude gore, mm na terenu vise nego doma.i jos jednom moram naglasiti, ja sam stvarno mama koja niti pod razno nije za kaznjavanje po guzi i takve ekstremne oblike, kao sto sam u ocaju napravila..i onda sam frustrirana i jadna, doddee kraj dana, sjednem i zaplacem...a prije njega ne bi plakala da mi neko plati
al ima jedan dobar osjecaj-setamo a ono cujem neko tuđe dijete da place, a nije moje(bar ne te min):lool:..sretna kao malo dijete
Su1, dijete je malo, odvojeno od tebe satima i jednostavno te se zaželjelo. Premalo je da shvati da nećeš ponovno nestati.
Traži tvoju pažnju, grčevito se drži tebe, jer te treba.
Znam, to mi je jasno, i zaista, sve slobodno sam sa njim, radimo sev sto voli, ali mora mi nekad sici sa ruku, na kraju krajeva, mora bar jesti, a sami smo i tu nastaje konflikt. Obozava da mu citam, stalno smo za knjigom, igramo se, prekopavamo po stanu, idemo svugdje skupa...Bas sam zastranila.Znam da je problem u meni, jer nemam sztalnu pomoc, mm kad nije na terenu dolazi doma u kasnim posljepod satima,a moras i skuhat, oprat(sve to radim navecer kad maza ode nanat.Uglavnom, mislim da je veci problem u mom umoru, nego u njemu samom. kad bi samo znali koliko ih mame vole. idemo na godisnji, pa tko zna, mozda se malo izdovolji :D
To ti je jednostavno tako. Teško ti je i naporno,znam,al polako. Kad moj/moji (jer i prvo je dijete bilo isto) imaju takve faze i vide na meni nervozu dok ih spuštam iz ruku bude samo još gore. A kad to pokušam za 5-10min nakon šta smo se malo pomazili bude bez problema,čak traže i sami iz ruku jer se zadovolje zagrljaja. Trčanje pod auto..ništa neobično. Nisu ni svjesni opasnosti. Mislim da negdi oko 3g to bude usvojeno. Pokušaj da bude on na 1.mj...breskva nek počeka 10ak minuta. Ako traži tebe,daj mu se. Ti si mu centar svijeta,ono najdraže i najbitnije,možda mu i fališ. Nemoj da on u svojoj glavici pomisli da ga guraš od sebe jer će biti samo još gore. Pokušaj biti smirena jer kad sve ovo prođe,a hoće, žalit ćeš za svojim postupcima. Čini mi se da ponekad previše od njih očekujemo. Drži se
Hvala svima!!:ghug:
Dok ja istipkam 3 dijela Gričke vještice vi već lijepo i ukratko riješile slučaj. Uglavnom i jest problem umor..vidim to kod sebe. Super je da ćeš na godišnji odmor,ali ne očekuj čuda ni od toga. Pokušaj u sebi maksimalno ignorirati to vikanje,nosi ga,po kući samo nužno obavi i kad stigneš. Ja imam nekada fix ideju da bih počela s ručkom u 11h,ali ne ide. Pa spremim kad stignem. Nekad se priprema razvuče na 2h jer prekidam po sto puta. Ko ga šiša. Ne znaju oni za naše "obaveze" samo za svoje želje. I to će biti tako još neko vrijemo. Problem treba prvo riješiti u našim glavama
Moj sin se isto tako voli nositi, no kao što su svi već tu rekle to je savršeno prirodno.
Neki dan sam baš gledao jedno predavanje iz ciklusa prirodnog roditeljstva koje mi je malo promjenilo stav glede nošenja.
Uglavno radi se o tome da su ljudi, kao podvrsta primata, instinktivno predodređeni na to da svoje mladunce nose a ne ostavljaju u brlogu i gnijezdu kao ostale životinje.
Ok, to je svima jasno. No ono što većina zaboravi jest da primati svoje mlade nose cijeli dan, a ne samo "kad su doma", odnosno da bi našoj djeci bilo najdraže da ih nosimo na sebi i dok smo na poslu (berem privih godinu-dvije). Ako tako gledate na nošenje, onda se tih par sati dnevno i ne ćini toliko puno.
A kao savjet jedino mogu reći da meni pomaže da sinu stalno nešto objašnjavam dok ga nosim. Inače bi i on samo htio da ga nosim tamo gdje mu se u tom trenutku ide, pa stalno pokazuje rukicom gdje želi ići i ljuti se kad ne idem tamo. No kad mu pričam onda mu je svejedno gdje smo, samo me gleda i pozorno sluša.
Su1. pa nosi ga.
Svoju djecu sam uvijek imala na rukama. To je tako normalno. Imaš dvije ruke. S jednom pridržavaš dijete na boku, drugom kuhaš. Ako trebaš baš dvije ruke, bebu u viper ( dok je manja) i na radnu plohu, ili u hranilicu kraj sebe u kuhinju.
Sebi dasku za rezanje, bebi dasku za rezanje, Sebi nož, pravi :), bebi onaj za igru. I skupa sve radite.
Sretna beba, sretna mama. Pa što ako ti duže treba!
Tako ( o, tako brzo) će odrasti i htjeti sve raditi bez mame. 4-5 godina, i gotovo je sa neprestanom željom za mamom, a još toliko, pa ćeš željeti da ti pokaže pažnju.
To sto opisujes (cendravo usmjeravanje kuda da ga nosis, pa bi breskvu, ali ne narezanu, a niti cijelu) je tipicno ponasaanje prije tantruma, al je zaista vrlo rijetko da traje cijelo popodne. Probaj prvo nekoliko popodneva ( jos bolje godisnji) posvetiti samo njemu. Uzimanje hrane odradite zajedno, on drzi zdjelicu, dok ti sipas, pa stisne gumb na mikrovalnoj ili das mu stolac da trazi vilicu - sve samo da ne dodje na neke svoje ideje, ukljuci ga vise, samo pazi da su to stvari koje mu mozes na duzi rok dozvoljavati tj. sve dok su mu interesantne. Promjeni "program" radnji kad dodjete doma tih nekoliko dana, jer on vec ocekuje da ce biti odljepljen od tebe zbog nekih kucanskih poslova. Ljepi ga za sebe koliko god mozes, pa vidi jel ima promjene. Probaj isplanirati sve radnje koje bas moras obaviti bez njega na rukama na drugi nacin: npr. Stavis njegovu zdjelicu i zlicu na mjesto gdje moze dohvatit ili mu jos das i stolcic da bude veeeliki, pa ga posaljes da ti donese. Prospi "slucajno" tjesteninu iz kutijice, pa ga zamisli da ti pokupi. Mozda tako dobijes kratko slobodne ruke. Dogovori se s tetom cuvalicom da ga nahrani kratko prije 15h, da ga ne moras ispustati iz ruku cim dodjete doma. Ne predlazem projene da ga zbune, vec da prekines slijed dogadjaja koji su mu neugodni i koje vec ocekuje, pa se u njemu stvara napetost i prije nego sto ce se desiti. Godisnji je super stvar da vidis da li ga nesto stresa u standardnoj svakidasnjici. Govorim to ovo iz mog iskustva. Moja ja imala tantrume zbog stresa u vrticu. Kad se taj stres prorijedio, tantrumi su prestali i ponovo poceli kad se stres pojacao. Ja da sam na tvom mjestu, dosla bi iznenada ranije po njega kod tete cuvalice i prisluskivala na vratima. Znam da nije casno, ali bilo bi mi ipak vaznije da tetu cuvalicu sa sigurnoscu iskljucim kao uzrok.Citiraj:
Su1 prvotno napisa
Meni tvoja prica zvuci kao da bi mogao postojati uzrok tom njegovom stanju u kojem je cijelo popodne. Neki standardni tantrum mi je ono - dijete super dobre volje 2 sata, ogladni, unervozi se, ti narezes breskvu a nisi trebala i eto tantrum. Tantrum prodje za 1,2,3-15 min, pa je onda nahranjen, sit, naspavan i opet veseo 2 sata. A to kod vas nije tako. Naravno, mozda sve ovo moje mudrovanje nije bas pogodak "u sridu", ali mozes razmisliti o tome. I cuvaj ledja, blizu si mozete biti i kad sjedite. Napravi mu neke home made zanimalice da ne dodje na ideju da te previse voza po stanu, pa ih onda sa velikim odusevljenjem samo vadis ko aseve iz rukava kad vidis da pocinje siziti...kad je dosta nosenja i sl. Ne smatram da mu trebas cijeli dan ugadjati, mozes ga povremeno zeznuti sa tim zanimalicama da odustane od svog xy nauma jer ti mozda u tom trenutku ne dogovara.
Ja sam se pojela od griznje savjesti jer sam curkine tantrume shvacala kao fazu koja eto moze doci i ceka se da prodje, bez da se tantrume moze sprijeciti pa nisam dramila oko nekih stvari koje su je ocito jako smetale. I tako je ona sizila mjesecima dok nismo dosli do pravog uzroka i sprijecili tantrume.
Su, Beti i Uh-puh su ti dale odlične savjete, a moj ti je savjet i da nabaviš neku nosiljku. Ostali savjeti se nadovezuju na prethodne : neka sudjeluje u kućanskim poslovima, što više se igrajte na podu, čitajte slikovnice, daj mu ploču i kredu da šara i slično. Cilj je da uvidi da mu može biti lijepo i kad je kraj mame, a ne samo kad je na mami. Pretpostavljam da se niste davno odvojili, treba vremena da mu sjedne odvajanje od tebe, još je jako mali. I nemoj se gristi, većina nas je prošla slično, nespavanje, umor, samoća... Nikome nije lako ostati priseban i smiren u takvim okolnostima.
Neznam jeli ovo odgovarajuća tema ali evo i moje dijete je povampirilo i to pred spavanje, dijete od 1g10mj koje je do prije niti mjesec dana išlo spavat samo u svoju sobu (u kojoj spava odkad je imala 7mj) koju bi malo zaljuljao 2-3min, poljubio i stavio u krevet i izašao iz sobe, i koja je sam aišla leći, sad je postala nemoguća za staviti leći.
Od kad se rodila imamo istu nepromjenjenu rutinu, kupanje u 20h prije sisa a sad boca pa spavanje, svjetlo zamračeno, tiho sve, i dosada je funkioniralo.
Prvo nam se izrigala prije nekih cca3tjedna u krevet, gurala si ruku u usta i to sad pokušava svaku noć (noć a ne popodne kad ide spavat, popodne ide bez problema) Izriganih je noći bilo poprilično
A sad kad ide spavat mahne ona redovno i tati i boci i medu i svima poželi laku noć, dođem sa njome u sobu, više se ne želi ljuljat (to je bio naš ritual, malo ljuljanja, poljupci i stavljanje u krevet) nego se počne izvijat i tražit da je stavim u krevet. Kad je stavim ako izađem odmah dar mar vrištanje, bacanje po krevetu, udaranje glave, guranje ruke u usta što završi riganjem naravno i to u tolikoj mjeri da se cijela posteljina mijenja, nju se kupa, frega se pod, brišu zidovi i ostali namještaj jer ona riga kao slapovi Nijagare.
A ako ne izađem iz sobe nego ostanem i pomazim je malo onda malo leži, kao lof se smiriva pa onda počne se penjat pa skakat po krevetu, pa se bacat, pa udarat glavom o krevet, vrištat, plakat. I tako do cca 22h30
Ja nemogu doći sebi od šoka, danas smo je stavili ranije leći, kontam da joj se ne spava pa neka ranije legne, ranije se digne popodne, bili cijelo popodne na kupanju, da se izmori. Sve do trenutka kad je staviš u krevet je OK, pospana, glava pada.
A kad dođe u krevet DRAMA. Stvarno ne znam što činiti i kako je vratit u rutinu.
Izbacit to dnevno spavanje pa da crkne do navečer??? A najesen kreće u vrtić gdje djeca njene dobi spavaju još
Ili što? Ima li tko kakav savjet? ne koristi razgovor, ne koristi ljuljanje (trga se iz ruku, neće u rukama da stoji), ne koristi maženje, ne koristi pjevanje, ne koristi ostavit otvorena vrata da ne bude mrak, ništa....
Nego kad je izvedeš u dnevni boravak dok ona tako histerično vrišti i jeca prvo razbija od bijesa onda se smiri, evo večeras zaspala na kauču uz muža koji joj je mazio ruku (na što meni rastu rogovi jer soba je za spavanje uvijek bila i baš smo pazili na to)
A ja od sutra sama, muž ide na brod
A da ipak pokušate sa zajedničkim spavanjem ? Ona je sad u dobi kad su dječji strahovi vrlo intezivni, možda se boji nečega (mraka ili slično), a ne zna vam to reći, pa se opire noćnom spavanju na takav način ?Citiraj:
marusha99 prvotno napisa
Također bih uvela zajedničko spavanje. Mjesta u krevetu će biti i ona će se osjećati sigurnije.
Mir, žene kod nas je mir!!!!!!istjerali smo vraga:oklagija: Otisli na godisnji 2 tjedna, nismo se odvajali, i polako je prestajo tantrumat.Sad ima ispade po par sekundi mozda 2-3x na dan, ma nista..nakon onog visesatnog urlikanja. E al sad se zaljepio za mamu, trazi da ga se nosi(a hoda), nece bez mene nikud, prihvaca samo bake i tatu, od ostalih bjezi ko vrag od tamjana(do sadfa je isao svakom). Ali...opet ima ali, iz faze u fazu, pa tako sada imamo nocne strahove, zaspi, budi se, vristi, place, urlice, nece nikog ni nista, nikako da se smiri. 1x je bilo uzasno, zaspao pa udri u plac i tako cijelu noc, od 11 do 5ujutro, cim oci sklopi ajme..pa otisli na hitnu, sve ok, mislim vidim i ja, al reko, aj da nije uho...bas pricam sa mm, kod nas su sve faze nekako jako naglasene.i te nocne ludorije su pocele nakon 1tjedna godisnjeg, puno noviteta.
ali da se vratimo na tantrumanje..eto, tantrumali od 10mj sad je skoro 15mj, i to onako ekstra, bacanje, vristanje koje ne staje ni nakon 1h ako mu ne popustis, pa je onda nervozan pa ispad za ispadom i tako od 3 do 9h navecer svaki dan u tim mjesecima...Sad i kad pokusa zavristat to je tise, kad se baci ustane odmah(bacanje smo ignorirali i upalilo je), a i vristanje smo donekle ignorirali, odnosno bar smo pokusali.ali sad je razumniji pa mu mozemo skrenut paznju na nesto dr, prije nije kuzio bas najbolje i kad zapiz.. za nesto to je ili to ili nista dr. i za svaku dobru stvar kazem mu :bravo. i to pali kad hocu nesto napraviti sto ne voli i na sto bi siznuo. Cim zelim nesto prije nego i napravim govorim mu, bravo, kako si ti dobar decko, sad ce mama....to i to. i on sretan jer je mama pohvalila i sve prode puno lakse!!!Samo da se vise ne vracamo gdje smo bili. I da, nosim ga, a sta cu..nioje mi drago, al on je nasmijan i miran-1x nakon pola godine! Najbolji savjet mi je dala prijateljica psiholog.rekla je neka u toj fazi zaboravim na njega i neka brinem kako cu ja to prevladati, jer ako ja pucam on ce jos vise.od natezanja nismo imali koristi, on ne popusta, ne popustam ni ja..a to tako0 ne ide.
e da, a sad ti nocni strahovi, eto u nasem je krevetu, a nikad nije bilo.Bas me zove maloprije mm i kaze da malog moramo uklonit :rock:Meni okrene glavu, a njemu noge i gura ga sa kreveta, spava okomito bez obzira sto ga ja uporno vracam.
eto i mene ovdje, sutra cu citati savjete
moja cura razvija tantrum kod mene, nece da je nosim, smiri se kad je uzme tata ili baka, oni joj sve udovoljavaju, a baka je navikla da je stalno nosi, to traje zadnjih par dana i ja sam ocajna, hoce se poigrat sa mnom, al ne da da je uspavam ili nosim kad cendra, a cendra sve vise i baca se, a pocela je i udarat, inace je bila jako vesela
mare, meni se po tvojim rijecima cini da je ljuta na tebe. Ili cak ljubomorna jer joj ne pokazujes paznju kako ona zeli :) . pa ti ovako vraca.
nemoj ni slucajno pomisliti da nekoga drugoga voli vise od tebe.
e, sad trebas uci u ono kako ta mala glavica misli i otkriti sto si to ucinila :)
Mare, slažem se sa Beti. Ja sam slično to prošla sa C., bila je ljuta na mene kada sam se vratila na posao.
nije tako jednostavno, ja sam doma, ona trazi punu paznju, i dobila je od bake, pisat cu kad stignem
isto je ko kod su1, samo sto nigdje nisam cula da trazi da je nosi baka, a ne mama, ona je nosa stalno od kad je bila beba, ona je zabavnija, kad nje nema onda trazi tatu, ako je ja primim nece se smirit dok je ne primi neko drugi, to traje od bolesti pred 10 tak dana, i ne popravlja se, navecer ni cuti da ja idem s njom u krevet, inace kad je na rukama stalno usmjerava negdje i nikad zadovoljna, kad dobije sto hoce trazi dalje
sto sam joj kriva nemam ideju, al znam da nece proci samo od sebe i ocajna sam
da, ljubomorna je na seku, povuce se i uvrijedi ako prva ne dobije paznju, a moja paznja se stalno dijeli i mozda je to zamjerka, i tata dijeli paznju pa to nije problem, al on nije stalno doma
od jucer pocela vristat kad je prematam, baka moze
Pa dok baka premata ti budi tu i ljubi rukice,čelo...pričaj. Mi smo u fazi. Otkako sam počela radit dečko je savršen bilokome s kim ostane..bilo da je s tatom,bakom,didom...dok ja ne pređem prag. Tada podivlja. Ne odbija me,al je glasan..jako. Proći će. Faza je
strah me da nije faza nego navika, bolje je, al nece da je uspavam, bojim se da tako ne ostane ako nesto ne poduzmem, a ne znam sta jer ako place kod mene baka je odmah uzima, tako je sve i pocelo
Sve radi, sve što je navedeno u naslovu teme. Da nije toliko opasno bacanje po podu, možda ne bih ni reagirala. Mislim da sva djeca prolaze kroz čudne faze pa i ona najmirnija. To mislim radi raznoraznih priča iz prve ruke mama koje inače "barataju" s mirnom djecom.
Naša cura se u trenu nezadovoljstva (uhvatiš ju lijepo za ruku da je povedeš na jednu stranu, i to bez natezanja i povlačenja!) samo u luku izvije na leđa pokušavajući se baciti na pod. Zabaci naglo glavu i HOP. I onda ako nisi spreman na taj nagli pokret, a nalaziš se na betonskoj podlozi, to je užasno opasno. Uzalud objašnjavanje i pažljivo pristupanje takvom ponašanju. Strah me tog opasnog trzaja!
Uz to nas zna ugristi nemilo, toliko da ne možeš izdržati bez jauka i moraš ju odgurivati od sebe da bi pustila.
O udaranju da ne pričam. Mi ju ne udaramo, ona udara nas. I ne samo nas. To je opći znak nezadovoljstva, samo te pukne. Srećom pa nije pukla još nijedno dijete. Udara rukom od stol, udara rukom od predmet koji joj zabraniš dirati, tj. zamahne mahnito prema njemu ne bi li ga udarila/oborila.
Ne bih rekla da je nespretna, u gradu (osim tog bacanja pri vođenju) nikada ne blesira, ma pije flašicu mlijeka i usput šeta i razgleda. Trči, blesira se, a ne pada. Ali u kući. Toliko se blesira i toliko je nemarna gledati gdje sjeda, gdje staje, što je iza glave, da li ima kakva prepreka... uh, skoro svaki dan zvekne o nešto, padne, lupi glavi, izvrne se na leđa, zalijeće se trčeći o zid (to je kao smiješno i zabavno), ma skoro svaki dan ima plača i povreda, to je nenormalno...
I sad, kako djetetu koje te gleda blijedo kao tele i koje samo sa blesastim smješkom ponovi sprtljano neke od riječi koje su se našle u sažetoj rečenici objašnjenja, kako takvom djetetu od nepunih godinu i pol objasniti išta? Pričamo mi, ali nije urodilo plodom. I kako onda ne povikati kad krene prema kablu, peći, struji, televizoru, čaši, tanjuru, ma bilo čemu? Kako, kad na ništa ne reagira? Samo stane i ceri se. Otrpiš taj mili osmjeh ili cer i ostaneš miran objašnjavajući, upozoravajući ili pozivajući ju da se vrati, da stane, a ona NIŠTA... Ne znam kako se postaviti u budućnosti, ovo već traje nekoliko mjeseci i ne čini mi se da ima skorog sretnog kraja!
moj Mali zna imati ispade (udara s nogama, ne bira gdje i koga) i sada sam primjetila da si stavi u usta prste i zagrize. Ne dešava se to često, prije sam znala izgubiti živce i viknuti, onda se počne trzati s glavom i počne stenjati. Sad sam stala na loptu. U vrtiću su rekli da je izrazito osjetljiv na podražaje od drugih ljudi, tužne gladi po glavi, ako neko viče, bježi od njega ili viče nazad, ponekad ide lupit i rukom. Njegove izljeve bjesa, suza i udaraca "lječim" - zagrljajem. Stisnem ga uz sebe i malo se pomazimo- možda minut i ko da po tome opet profunkcionira po tome. Ako ga izbaci iz takta to što ja umjesto njega otvorim jogurt koji bi inače da ga je on otvorio sigurno pojeo, a sad neće nego udara sa nogama, odbija jesti, grca u suzama, poušava mi ga izbit iz ruke, vrišti i grči se toliko da se oznoji, treba vremena da mu skrenem pažnju pa potraje ali sve riješava kad obrati pažnju na mene "ajmo se zagrliti, molim te zagrli mamu". Malo se podržimo i nastavimo jesti ko da se ništa nije desilo. Malo ću pitat psihologicu u vrtiću da li dobro postupam.
Moja curica je do prije mjesec dana bila mirna, spokojna i tiha...sad je mali monstrum koji dodatno poludi kad ja imam PMS. Osim što neće ništa jesti ( na svu sreću pa je ima i ne brinemo), ona doslovno poludi ako nešto nije odmah, tu sekundu,po njezinom. S tim da nije razmaženo dijete,jednostavno je ušla u tu fazu kad je potpuno luda :P
Moj nikad nije bio miran tih , oduvijek je veoma aktivan s 9 mj prohoda. ...Al ovo Šta sad radi je nemoguće baca se po podu čupa me za kosu , grize,danas sam proplakala jer nisam znala Šta da radim.
Nemoj plakati, to prvo!Citiraj:
željkica prvotno napisa
Lako meni pisati kad sam te probleme davno prošla :) , ali znam da ne smiješ pokazati slabost. Nikad. TI si glavna. Odlučno i strogo, ali stvarno moraš BITI odlučna i stroga u tom času, spusti se na djetetovu visinu, pogledaj ga u oči i reci: NE! To ne smiješ! Razumijet će, ma kako mali bio. Ako ne razumije riječ, razumije tvoj pogled i tvoj stav, tvoj cijeli govor tijela koji pokazuje da se to ne radi.
No, važnije bi bilo da se dijete ne dovede u situaciju tantruma, urlanja i bacanja po podu. E, da :) Treba otkriti što im smeta, da li je to umor, glad, prezasićenost tko zna čime, postupanje roditelja...Onog časa kad otkriješ razlog, riješila si problem.
No, NIKAD ne dozvoli da te tuče, naravno da ni ti nećeš NIKAD lupiti njega. Uhvati ga za ruke, kaži ono odlučno NE, može se derati, ali ne smije se tući.
I pohvali dobro ponašanje, ne samo rječju. nego postupcima. Dijete mora vidjeti da mami nije teško sve ono što mora (želi ) raditi da odgoji novog čovjeka, tako će lakše prihvatiti i one momente kad mama ne može odmah odgovoriti na poziv djeteta. Ako zna da ćeš biti opet s njim čim obaviš ono neophodno, bit će objema lakše. Naravno, nekad i to neophodno možeš ostaviti za poslije, ako to nije poziv drugog djeteta koje isto treba mamu, ali to je već za drugu temu ( sto puta težu nego dok je samo jedno dijete :) )
Željkica, baš tako je i moj, od kada je prohodao ne staje, a živahan je za njih 5. Ali zbilja ima nešto u onome što zovu faza "Terrible two". Za utjehu, ne traje zauvijek. Do neke druge faze :-) Nama pomaže skretanje pažnje sa predmeta koji ga je doveo u tu fazu na nešto drugo, npr.podviknem Vidi, kako veliki maslačak na livadi ili Vidi kako lijepi autić je prošao. I kao što Beti kaže, trudim se da se što manje dovedem u situaciju gdje znam da će izgubiti kontrolu. Inače, u zadnje vrijeme mi "pali" kada mu kažem da brojim do 3. I ja počnem brojati 1,2 i eto ti njega, napravi ono što sam mu rekla :-). Ali to zbilja koristim rijetko, baš kada se sprema napraviti nešto što bi ga moglo ugroziti...
Moje ne njemu ne znači ništa počne se smijat, a ako mu nešto ne dam počne deranje urlanje. Evo neki dan u jednom dućanu tata probaje robu ja i on setamo i njega uhvati ludilo počne bacat robu sa polica i naravno to mu je super zabavno smije se a meni neugodno! Podigla sam ga i kažem mu da to nije lijepo i da nije dobar on me gleda i počne čupati, užas, dala sam ga tati i rekla mu da ne pričam s njim i naravno vrlo brzo je počeo plakat jer me zove a ja mu se ne javljam ,baš sam bila ljuta.znaci zna da nije bio dobar al opet radi isto.
Onda moraš poraditi na drugačijem "ne". Ili će ti biti sve teže i teže.Citiraj:
željkica prvotno napisa
I, on ne zna da se roba sa polica u dućanu ne baca. Kako da to zna? Nikako, ako ga ne naučiš. On ne zna da bacati robu u dućanu znači da nije dobar. Ne možeš mu reći da "to nije lijepo" jer, oprosti, ali nisi u pravu. To se jednostavno ne smije! Nije ni lijepo, ni ružno, NE smije se! Takvo NE :) , valjda sam objasnila dobro što mislim.
Ma naravno da ne zna al kad mu kažem ne to se ne smije on postane još gori jer kuzi da ne smije i vidi se da radi namjerno, ista stvar je s kamenčićima na moru.Dobro si sve objasnila sve je meni jasno a valjda će i njemu postati! :)
Željkice, on je sad u fazi testiranja i rastezanja granica.
Tu treba puuno objašnjavanja, čvrste granice i kiloton živaca.
U situaciji u dućanu sa robom ja bih:
1. objasnila mu da tata treba nešto kupiti, a on će biti sa mamom i prije/za vrijeme/poslije ćemo raditi nešto što voli dok tata kupuje
2. ako se ogluši na NE bacati robu (to prodavač u dućanu treba dići, složiti, vratiti pa će biti ljut...), ide u kolica kad smo u dućanu
3. ako je još premali da bi to razumio, u kolicima je dok se kupuje i točka.
I uvijek se dogovorimo da će dobiti neku sitnicu iz dućana kad mama/tata sve kupe ili ćemo raditi/ići negdje gdje voli.
Meni se čini Željkica da ti sve radiš ispravno i u granicama svojih (i njegovih) mogućnosti, zato nemoj biti žalosna, a pogotovo nemoj plakati, samo ćeš se rastužiti još jače. Budi uporna, dosljedna, nježna ali odlučna. Ne znači ne i gotovo. Jer, ako mu popustiš jednom, tek toliko eto "da te ne sramoti", zapamtit će to... Svi smo to prošli (ili još prolazimo), a ja ti od srca želim da ga prođe što prije...
Kolica ha ha ne znam kad je bio zadnji put u njima!!! Da uglavnom uvijek kad smo van dobije nešto Al taj put nije.Cure hvala vam na savjetima i razumijevanju, znam da će proći Al treba puno živaca i kad to prođe doći će nešto novo!!!
Ajoj, suosjećam... Ja svojima (naročito starijem) nisam par godina kupovala odjeću u trgovini. Samo plac su podnosili jer to je na otvorenom. Moj stariji se jednom bacio na pod u dućanu kad sam mu probala navući zimsku jaknu... Od muke nisam znala što bi (imao je cca 2,5 godine) pa sam krenula prema vratima da vidim što će napraviti. Kad je vidio da odlazim, u trenu je prestao. Nije se ponovilo, ali ne zato što on ne bi, nego zato što sam ja sustavno izbjegavala takve situacije. Godinama kupovala robu napamet, a probavala jakne samo na placu. I danas lijepo pozdravljamo "našu tetu dobavljačicu" s dječjeg štanda na Borongaju koja im je nabavljala jakne, hlače i majice "na riječ", da ne moraju probati.Citiraj:
željkica prvotno napisa
Prošlo je kad je mlađi napunio 3 godine.