anchi pp prvotno napisa
Uzeti psa mi je bila najbolja odluka koju sam donijela zadnjih odluka.
Dugo godina su me nagovarali kćer i MM, ja nisam pristajala, jer sam jedina imala iskustvo s psom od prije i znala sam što to znači, plus što znači kad pas ugine - ja sam godinama kasnije plakala kad sam se sjetila.
I poznavajući njih - nekako sam pretpostavljala da će briga za psa na kraju pasti na mene.
Možda bi tako i bilo da smo ga uzeli prije, ali sad je pas zajednička briga i velika obaveza jer smo socijalizatori a ne vlasnici.
Ono što mi je jako važno, među ostalim stvarima koje se tiču kćeri i preuzimanja obaveza za živo biće, je i to da je MM svaki dan u šetnji s psom barem sat vremena - a to bi vrijeme proveo pred tv ili kompom.
Meni je žao da nismo to napravili ranije, ali kao i mnogo drugih stvari, vjerojatno je i pas došao baš onda kada treba.