E, sad ste se dotakle jedne dubinske i važne stvari koju za sebe ne znam riješiti ful, na stranu poštivanje zakona.... jer i pro i kontra rađam kući strana u ovom topicu zagovara jedan labav stav, kako joj po čemu paše (pro-rađaj-doma - ino-babice i necijepljenje, ako se ne varam; kontra-rađaj-doma - Zakon o pravima pacijenata. Vjerojatno je u tom Zakonu predviđeno informiranje pacijenata o svom stanju, a vidim da i ona popularna psihologinja (a ne mogu zamislit da zakon o pravima pacijeneata nije predvidio da među osnonvnim pravima pacijenata spada ono da znaju istinu o svom stanju) Krizmanićka savjetuje.. kao neku uvriježenu zdravorazumsku mudrost pa nećete reći pacijentu da je terminalno bolestan, to je po njoj kontraproduktivno).
Dubinska stvar je što je to točno "informirani pristanak" i kad ko za koga odlučuje i čiji su osjećaji u tom trenu, iz perspektive trenutnih zakona i nekog općeg konsenzusa (jer apsoluta nikad nema, život je rašomon, a svi dogovori među ljudima su konvencija (edit: ne vjerujem u višu silu, pa za zakone držim ove što su se ljudi podogovarali međusobno), važniji.
Po mom nekom osjećaju - volila bih znat kakvo je moje stanje, ali s više detalja, osim potpisa na papiriću pri ulasku u bolnicu, jer teško da se to tako može tumačiti kao informirani pristanak. Opet, svjesna sam manjka vremena. Što mi preostaje da dublje shvatim stvar - guglanje i paralelno raspitivanje (druga, treća mišljenja, poznati itd.). Opet beveze.
Po mom osjećaju - ako želim umrijet, a nisam psiho bolesnik - to bi mi trebalo bit omogućeno (terminalno bolesni itd.). U tom smislu, npr., neku staricu što pati i želi da je niko ne oživljava (po američkim filmovima to se može?) trebalo bi pustit da umre, i pritom je njena želja "override" u odnosu na osjećaje doktora što nisu spasili njen život.
E... onda ostaje ovaj dio... ko odlučuje za drugoga i kad - dal' roditelji, dal' sustav. I kad "drugi" počinje (standardno pitanje - abortus).
Tj. kad se država (liječnik u bonlilci) upetljava za spasit "drugoga" (najčeće dijete), koji nije odrasao i ne može odlučivat za sebe (uzmimo ovo da ipak odrasli, ako su na OK način informirani, a nisu u nekom stanju ludila, mogu odlučivat za sebe i da bi to trebali).
Tj. nisu te stvari crno-bijele (po meni), promjenjive su i stvar su prevladavajućeg društvenog konsenzusa.

