Ovo je ozbiljan problem. :P :mrgreen: 8)
Printable View
Ovo je ozbiljan problem. :P :mrgreen: 8)
Ja sam mislila da si ti na poslu i da RADIS :P :P :P
Nema to veze sa kontrolom i perfekcionizmom - to je jednostavno naučena reakcija, "zna se" da roditelj mora podviknuti kad dijete napravi nešto što nije nama po volji. :roll:Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Nisam tako sigurna. :/
Kontrola je za mene kad roditelji žele saznati svaki detalj radnog dana u školi ili vrtiću ili pak moraju vlastoručno odabrati odjeću za klince svako jutro ili pak tjeraju djecu da jedu ono što ona ne žele.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
A perfekcionizam - to možda i jest ... "Pa kako si opet prevrnuo tu vodu, baš si nespretan!" ... i onda se za 15 minuta isto to desi i nama ... a dijete pogleda, i, ako ima petlju, kaže "E, tata, tata, baš si nespretan ...".
BTW, nije direktno vezano uz temu, ali sam se baš sjetio ... :mrgreen: U zadnje vrijeme Vedran često zna jamrati (ne za ozbiljno, ali svejedno nervira žovjeka), tipa "Jooj, zašto baš ja moram još oprati ruke/složiti knjige za školu/spremiti krevet itd itd itd".
A moja najčešća replika je (oponašajućeg glasa) "Jooj, zašto baš ja moram sad jesti tu čokoladu, zar ne može netko drugi umjesto mene" ili "Jooj, pa zar se baš sad moram ići igrati u pijesak" ili "Pa zar baš sad moram uzeti tu novu igračku, može li ju netko drugi uzeti?".
Onda se nakon toga obojica nasmijemo i nema više jamranja i cendranja. :mrgreen:
A kad na cendranje odgovorimo recipročno cendranjem ili pak verbalnom agresijom, tad se sukob samo zaoštrava.
Ja mrzim kod sebe sto sam sklona upasti u te naucene/podsvjesne obrazce ponasanja kad sam u drustvu sa svojim (ili mm-ovim) roditeljima, nevjerojatno koliko mi volje treba da se tome oduprem. I to usprkos tome sto su oni sami u odnosu s unucima puno fleksibilniji i popustljiviji nego sto su bili u odnosu sa mnom i bratom (barem mi se tako cini.
jako, jako istinito! ovo si moram urezati na čelo!Citiraj:
tatek prvotno napisa
sada sam ja u toj fazi u kojoj si ti bio pred 10 i kusur godina.
Ponekad je teško pridržavati se toga, no odluči i kreni - ako si ikada imala problema sa takvim stvarima, vjeruj mi, osjećat ćeš se puno bolje!Citiraj:
fegusti prvotno napisa
I budi dosljedna, nećeš zažaliti!
Ovo s padanjem i onda jos dobivanjem batina... Ja sam sklona vjerovati da u tim situacijama roditelji promru od straha i zbog straha su skloni nalupati dijete (koje se nije ozbiljno ozljedilo, ali moglo je) jer je dijete palo s npr. tobogana, a upozoreno je da ce garant pasti ak to nastavi raditi :mrgreen:
Vjerojatno ...Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
... i onda ako dijete padne i ništa mu nije roditelji ga na to nalupaju zbog neposlušnosti.
... a ko padne i jako se udari, onda se roditelji opet strče i grle dijete (i usput malo poviknu).
Zaključak: dijete će biti plavo, ovako ili onako, padne li samo s tobogana ili ga nalupaju roditelji. :P
E bas tako :lol:
a ima i ovih koji ne daju na tobogan - nema plavica, ali posljedice su tu. :/
A ima i onih roditelja koji su se do 4. djetetove godine skupa s djetetom penjali na tobogan pa su oni bili plavi :lol: :lol:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Dobra tema, dobra!!!!
Evo da je pospremim u svoje :)
A slobodno se i priključi sa svojim iskustvima ... ova tema me malko podsjeća na onu o orgazmima, svi ju vole čitati, ali nas malo piše ... :raspa:Citiraj:
makita prvotno napisa
Je, je, zato jer su slične, pretpostavljam, po razini intimnosti, ali meni su i jedna i druga baš bile korisne (znači nije samo "voajerizam" koji me na nju tjera, nego da vidim kako su i jesu li ljudi riješili neka pitanja koja meni još nisu "na meniju" (u stvrai, neka lagano dolaze, neka sam već riješila). Ja vas zasad više čitam :love:.Citiraj:
tatek prvotno napisa
Ja bih nešto kod sebe voljela promjeniti- kad kikica nešto razbije, prolije i sl. nikad nisam viknula, ni ja ni mm, ali čim se udari, padne automatski krenem s onim Jesam ti rekla..pa zašto nisi pazila..blabla..pa još osim što je boli mora slušat i moje prodike :/
Kako reagirate u tim trenucima? Ono, žao mi je što se udarila, pa ja zapravo tješim sebe i sebi ponavljam da sam joj rekla a da je ona kriva..tako mi to izgleda..
Je, i ja sam jednom s dostavljačem :mrgreen: ušla u raspravu kad je vidio J. kako puza po stanu, imala je tad nekih 10, 11 mj. i on se čudom čudio kako ja to dozvoljavam.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
On, kao, svoju djecu čuva u vrtiću (ogradici) i ne pušta ih van po stanu :/
odlična knjiga.Citiraj:
seni prvotno napisa
ja još imam malo dijete, pa još ne osijećam roditeljstvo u svoj punini, ali kako osijećam da neke stvari nadolaze, pospremam i metem (ali ne pod tapet) da budem spremna.
neka generalna preslagivanja u životu sam prošla u nekoliko ciklusa. prvi je bio još u pubertetu. zadnji upravo traje...
ponekad se teško boriti s onime što nam je kroz godine djetinjstva usađeno kao primjer odgoja ili čak ono što smo dobili genskim pamćenjem (mislim da se neki roditeljski instinkti ispoljavaju na način koji je neprikladan; poput deračine na dijete koje nesmotreno izleće na ulicu, a roditelj vikom pokušava pobijediti nemoć-primjer je banalan, ali vjerujem da razumijete što hoću reći).
zato je meni preslagivanje, propitivanje svojih postupaka bez grižnje savijesti i usputno učenje jako dobra fora.
A vidiš, ja baš kad sam u društvu sa mojim, MMovim roditeljima ili mojom bakom i tetom strogo pazim da ne budem kao oni (mislim oni kakvi su bili nekada, prema meni i ostaloj deci iz familije) i nema šanse da mi se omakne tako neka "davnih dana u mozak ucrtana" reakcija. I uopšte bolja sam mama, strpljivija i razumnija kad imam publiku :/ Možda da se javim u neki family big brother :?Citiraj:
Kanga prvotno napisa
ja ko visnja, nemam problema s kuliranjem kad nisam doma :mrgreen: nekako mi sve bude opustenije, valjda zato jer tada nemam nekih drugih obveza za vratom, pa sam puna elana i volje i ideja i spokoja :roll:
ono sto ja kod sebe nikako da dovedem na zelenu granu je - prkos prema organizaciji, organizaciji same sebe i svog vremena i svojih obveza. odrasla sam u prilicnoj organizacijskoj stegi, nije bilo preskakanja obveza ni "pusti, kasnije/sutra cemo to...", nije bilo igre na podu samnom (ni bratom), nije bilo kolaza i slicnih igrarija... ma, uglavnom smo se brat i ja igrali sami (i medjusobno ;)). interakcija s roditeljima (pogotovo s mamom) isla je gotovo uvijek u smjeru da me se nauci nesto "korisno" (tako znam savrseno peglat, cistit, pripremat i spremat... ma kucanica samo takva... :roll:). nema igranja u "praznicnoj" odjeci, nema valjanja po pijesku, zemlji, kamencicima...
ja sam, svojim roditeljstvom, okrenula sve te neke "sputavajuce" stvari totalno naglavacke. i usput - pretjerala :/
mi se valjamo po podu, pravimo nered, ostavljamo za sutra stogod nam se ucini da bi trebali ;), ucimo usput i nismo strogi prema redu radu i disciplini, nemamo rutine nikakve...
sve to i ne bi bilo toliko problematicno kad bi bila u stanju djelicak one "usadjene" discipline primijeniti na organizaciju vremena i prioriteta za one stvari koje treba obaviti :/ i onda tu i puknem (vani stvarno rijetko i klinci super suradjuju i dogovaramo se i sve pet, kuca mi je problem...). puknem jer blejim bezveze onda kad bi mogla obaviti sto treba i onda redovno krenem sredjivati kad vec imam samo na knap vremena (pa i manje, daleko manje) pa jurim i ljutim se i pucam jer me, naravno, ometaju :roll:
mene je taj dribling u djetinjstvu toliko s*ebao, svjesna sam toga, sve sam odracionalizirala osim - kako izbjec to sto radim, kako taj "prkosom na suprotnu stranu sindrom" izbaciti iz dnevnog rasporeda :(
litala, mislim da je taj problem tipičan za većinu ljudi koji su odrasli u strogim obiteljima. Po mojim nekim procjenama (na osnovu svoji poznanika, prijatelja, priča o trećim ljudima ...) imam dojam da jedno cca trećina ljudi iz takvih obitelji nastavlja sa takvom strogoćom i u svojim vlastitim obiteljima, dok se drugi raspojasaju i u većoj ili manjoj mjeri odu u suprotnost.
I ja sam tu na listi, iako moram reći da je meni jača strana ono što je tebi slabija odnosno ja sam sasvim zadovoljan sa razinom organiziranost svog vlastitog života i kućanstva dok ova dječja strana ponekad skrene u nered (odnosno možda bolje "no control" stanje), no opet samo do neke razine kad ju više ne mogu tolerirati i onda krećem u akciju.
No, i tu mi se čini da se možda previše povodim za mišljenjem drugih u suprotnosti sa mojim vlastitim osjećajem. Recimo, razbacane igračke po stanu me uopće ne smetaju dok se kroz stan može prolaziti i kad se navečer odnosno po završetku igre (tipa odlazak van) sve ne pospremi tako da je glavnina prostora prohodna. Može to spremanje značiti samo da je sve hrpimice razbacano po kutijama (te kartonske gajbe od voća su fantastične za takve stvari - jedan za legiće, druga za željeznicu, treća za autiće ... iako je obično sve izmiješano :mrgreen: ), ali to mi je dosta.
Isto tako, Vedran je valjda jedini drugašić kojeg osobno znam da ne ide ni na kakvu slobodnu aktivnost igdje - rekao je da ne želi ni sport ni ikoji jezik i ja sam rekao "dobro, ako se predomisliš, javi" i ostalo je na tome. Neki put si mislim da sam ga možda trebao malo više nagovarati (par puta sam ga pitao želi li nešto od postojećih aktivnosti), no uvijek na kraju zaključim da je najbolje to prepustiti njemu samome.
Za kraj, jedna opaska za sve koji znaju viknuti na djecu u trenucima kad takva reakcija baš i nije potrebna (slučajno razlivena čaša, pokliznuo se na igralištu itd): zamislite si uvijek u toj situaciji da uz vas nije vaše dijete nego vaš najbolji prijatelj. Biste li na njega viknuli kad slučajno razlije čašu vode ili zapne za granu pa mu se podrapaju hlače? Mislim da ne bi.
Naravno, vjerojatno bi podviknuli na njega da neoprezno barata kristalnim čašama, napucava tenisku lopticu pored vitrine ili prilazi šarafcigerom nezaštićenoj utičnici ... i tad ja podviknem i na svoje klince.
Ovaj princip (nismam ga izmislio, pročitao sam ga u 2-3 knjige) mi se čini jako dobrim i preporučam ga svakome, atmosfear u kući je puno bolja kad su povišeni tonovi rezervirani zaista samo za nužne situacije.
E da, slično tome - kad se klinci "zaglave" u nekim svojim cendranjima, neracionalnim zahtjevima i sličnome ... moje iskustvo je da tu humor najviše pomaže. Napravite od njihovih zahtjeva/cendranja šalu ... bez ismijavanja njih kao osobe ili ozbiljnih stvari, ali sa dozom humora.
Već sam spominjao one moje replike sinu kad se žali što mora svaki dan spremati krevet ("A zašto moram opet jesti tu dosadnu čokoladicu, zar je ne može pojesti netko drugi?"), kad ga šaljem na piškenje prije spavanja pa negoduje tad ga pitam "Želiš li da se ja popišam umjesto tebe?".
A unikatna ideja MŽ je bila u situaciji kad je Zrinka željela cicati tokom odvikavanja i počela gnjevno vikati "Ja bi "drugu" papat!", onda smo svi u kući počinjali zborno pjevati "Ja bi drugu papat, ja bi Zrinku papat, ja bi vedrana papat, ja bi tatu papat ..." i završavali smo urnebesnim smijehom zajedno sa Zrinkom i kriza je bila iza nas, bez suza i vikanja.
Vjerovatno ne bi, ali bi mu sigurno rekla: "Jesam li ti reklaaaaaaaaaa????!!!!" - to je nešto jače od mene i koliko god se pokušavala kontrolirati da ne govorim to, svim ljudima oko mene, čačka me dok ne izgovorim...pa makar u šali!Citiraj:
tatek prvotno napisa
litala, samo da napišem da i ja imam sličan problem, ali bez pozadine strogog odgoja. i ja znam blejat bezveze, a nisam imala nikakvu stegu u djetinjstvu. :mrgreen:Citiraj:
litala prvotno napisa
i ja na ovaj način rješavam jako puno situacija. super fora s cicom :)Citiraj:
E da, slično tome - kad se klinci "zaglave" u nekim svojim cendranjima, neracionalnim zahtjevima i sličnome ... moje iskustvo je da tu humor najviše pomaže.
a vezano uz vikanja kod prolijevanja čaša i sl, znam da nema veze s temom, ali samo bih htjela napisati da sam baš sretna što mi nisu trebale knjige da dođem do takvog obrasca ponašanja, što u mojoj prirodi nije ljutnja zbog nespretnosti djeteta i sl.
u stvari, imam potrebu na ovom topiku napisati - hvala mami (tata mi je umro kad sam imala 9 godina) što mi nije ostavila puno toga za pospremanje. :heart:
cvijeta73, super da ti roditelji nisu ostavili puno takve loše ostavštine, uvijek mi je drago čuti što postoje i takvi roditelji (i nadam se da će jednog dana i moji klinci pričati za mene ... 8) )! Znam da ih nema puno, ali - zaista postoje!!!
Ja inače ne reagiram agresivno i vikanjem, već sam prije više to skretao u sebe i izjedao se iznutra, no primjetio sam da je s dolaskom klinaca to počelo više ići prema van (vjerojatan utjecaj mojih roditelja!), a OSOBITO kod neracionalnih situacija koje su me znale dotući (a nekad i sada :roll: ) - recimo, mala želi obući samo neku staru majicu koju smo bacili u smeće još prije godinu dana i niti jednu drugu. Ili - vidim da treba piškiti, nije od jutra, ali ne želi ići na wc, grči se od punog mjehura ... i onda se za 15 minuta popiša po tepihu, napravi poplavu. Ili - pada kiša, a netko od njih želi van u sandalama i svom snagom se opire ikojoj drugoj obući, a nas čeka bus ...
i na lakat bi progovorila... :lol:Citiraj:
Maslačkica prvotno napisa
ja sam tu sasvim 8)
moj je prolijevao, nepažnjom razbijao, penjao se gdje mu je rečeno da ne smije pa padao (to mu je bila bolna posljedica neposluha).
prekjučer sam rekla kćerki da rasprostre opranu robu iz mašine jer ja ne stižem. ostavila sam maštel s robom pred vratima i posvetila se drugim poslovima.Citiraj:
... moje iskustvo je da tu humor najviše pomaže. Napravite od njihovih zahtjeva/cendranja šalu ... bez ismijavanja njih kao osobe ili ozbiljnih stvari, ali sa dozom humora.
nakon pola sata roba i dalje čeka u maštelu i ja počnem vikati... ali ne na dijete već na robu... "što još radite u maštelu? trkom na štrik i kačite se!"
ona se okrenula i počela smijati... "aj, mama, ja sam zaboravila... :mrgreen: "... i povješala je robu.
nažalost, nemam uvijek inspiraciju za takav pristup... :/
Tatek, kad sam napisala da roditelj mora imati sve pod kontrolom, nisam bas mislila na kontrolu koju si ti opisao, sve sta se desavalo u skoli, svaku sitnicu s djecjeg druzenja itd. Nego kontrolu svog vlastitog, imaginarno osmisljenog momenta u kojem nesto tece "onako kako bi i trebalo" ili slijedi raspad sistema.
Tko je ono negdje izjavio da kad je nesto funkcionalno samo u odredjenim uvjetima ustvari nije funkcionalno? Nesto u tom smislu....
Slikovito receno.....zamisli da hodas i pridrzavas se s obje ruke za nesto, pridrzavas se i ustima za nesto, noge su ti ukocene jer se i tu trudis ostati cvrsto na tlu. Ali, neka samo nesto ili netko dodje i izmakne ti iz ruke to za sto se drzis, nastaje kaos.....e na to sam mislila. Na taj neki duboki nemir i osjecaj nesigurnosti koji vucemo svakodnevno za sobom.
zorana, jel bi to bilo, zapravo, povjerenje?
ja ne moram u svakom trenutku znati gdje mi je dijete i što radi ako imam povjerenja u njega i njegove odluke.
ne mora mi biti pod nadzorom a da sam ipak sigurna kako je u redu i ne radi gluposti.
na to si mislila?
Zorana, kužim ja tvoj pojam kontrole, ilustrirao sam ga primjerom iz škole, jer to obično (ali ne i nužno) ide zajedno, ali mislio sam na općenitu kontrolu SVEGA.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Mislim da je to problem svih nas, samo neki to uspijevaju lako prevazići, a neki ne.
U stvari, najveći problem je ISPUŠTANJE kontrole, odnosno predavanje odgovornosti samim klincima. Mislim da to meni ide dosta dobro (Vedran ide sam u školu kad želi, ne diže mi se kosa na glavi kad ga ostavim samog vani, pustim ga da se penje po drveću, odjuri sam u šumu, ne utječem na izbor njegovih prijatelja ...), no znam koji me trenuci onak lagano puknu: kad nastupe trenuci promjene, nova faza odrastanja ... i odjednom smo na nepoznatom terenu - više ga ne zanima ono što ga je do jučer zanimalo, buni se na neke druge stvari koje su dosad prolazile glatko, ne reagira kao prije na svakodnevne stvari ... i tad smo na skliskom nepoznatom terenu, kao da mi je u kući druga osoba .. . i osjećam se nesigurno. A zašto? Zato jer više nemam toliku kontrolu kao prije, tad sam znao što ga/ju zanima, kako smiriti pobunu ili zainteresirati ih za nešto ili ubrzati spremanje ... a sad treba ponovo pronaći tajni kod, ključ koji će otvoriti novu promijenjenu bravicu do njih samih ...
Pretpostavljam da ću imati najvećih problema kad dođe pubertet ... no, možda do onda i se i ja promijenim pa budem very cool roditelj :lol:
Ali, zar ne bi onda prvo trebali sami sebe pustiti s lanca? :mrgreen: Dok jos pubertet nije stigao. :mrgreen: Ja ni ne vidim kako bi to moglo funkcionirati s djecom dok smo i sami rastrgani izmedju gomilu trivijalnosti.
Fegusti, dijelom i na povjerenje, ali dijelom i na neki univerzalni oblik povjerenja prema zivotu kao takvom. Ono....nece mi se raspasti svemir ako nemam svakodnevni zivot pod kotrolom jer u biti moram shvatiti da nemam nista pod kontrolom. U tom smislu......
Ja sam se već pustio, dao sam si dozvolu da se ne zamaram sa životnim trivijalnostima i baš mi je dobro. 8)Citiraj:
Zorana prvotno napisa
(pretpostavljam da se to može i vidjeti iz mojih postova, ili možda ne ...?)
Jasno, ne ide to baš uvijek kao podmazano, ali zaista se osjećam nesputanim glede i u svezi spomenutih životnih trivijalnosti, bezveznih konvencija i svih tih "trebalo bi", "mora se" i sličnih pogubnih riječi.
Slijedeći korak je da pustim i sve oko sebe da žive svoj život bez mojih očekivanja, nepotrebne kontrole itd. MŽ to ide vrlo dobro ;) ,a napredujemo i na "dječjem frontu".
Moze li konkretno primjer iz svakodnevnog zivota? Zanima me konkretno na sta mislis kad kazes da tvojoj zeni dobro ide. Ja se, naime, jos uvijek znam pogubiti kad se stan nadje u totalnom neredu ili kad postoji mogucnost da cu negdje zakasniti. Znam se nepotrebno uvuci u neke "bitke" koje nisu moje (opet vezano za roditelje, brata i sestru) itd.
I napomena, meni se ti, ovako preko foruma, cinis kao totalno opusten covjek i kao osoba koja uziva u zivotu, koliko je to rezultat tvog truda ili koliko si ti takav "po prirodi", to ne znam. 8)
Citiraj:
tatek prvotno napisa
Ja nemam djece, ali imam problem o kojem pričate i susrećem se sa njim svakodnevno.
Kad sam bila mlađa ako nešto nije bilo po mom ja bih se ljutila i durila jako dugo. I onda bi me mama odgovarala od toga i govorila kako nema smisla to ponašanje - danas kada je gledam, ona je slika i prilika tog ponašanja i tačno znam odakle mi to TOLIKO.
I onda upoznah svoje neke bivše dečke i ja bi im jako rado organizirala život po svom, ma malte ne da pričaju šta ja hoću....
I onda upoznah svog muža i opet ista priča. I čovjek se borio protiv toga i nakraju OGLUŠIO na moju priču. I nakon trebalo mi je sigurno 4 godine da se izborim sama sa sobom i da prekinem gledati ljude, a pogotovo mm na taj način, na način da ja sve uređujem, da se samnom konzultira itd. jer sam skontala da ja ne pitam nikoga....
I kada sam dosegla to, iako ima dana kada đavo izvirne na površinu, doživjela sam neopisivu smirenost... tj. nisam više bila tako u grču i mogla sam se početi baviti nekim drugim stvarima.
Sa djecom oko sebe još nisam došla do tog stepena, iako sad puno se više mogu opustiti i pokušavam ocijeniti o čemu bi i ti mali mogli sami odlučivati bez mene...
meni je trenutno život sasvim izvan kontrole osim u dijelu roditeljstva.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
jedino u tom dijelu nastojim ne ispuštati uzde iz ruku.
ovo drugo su okolnosti na koje ne mogu utjecati koliko god se trudila, a djecu ne želim prepustiti slučaju.
sve ostalo se može srušiti, ali dok imam njih i oni mene, ništa nam drugo nije bitno.
zato ću nastojati biti uz njih i razumjeti ih.
često reagiram na način na koji većina roditelja ne bi, ali nekako imam povjerenja u svoju djecu (prvenstveno mislim na 12godišnju kćer).
mislim da ima veću slobodu odlučivanja nego većina njenih prijateljica i više toga joj je dozvoljeno jer je do sada opravdala povjerenje i pokazala da zbog toga ne zanemaruje svoju najveću obavezu - školu.
Dokazano da ljudi puno bolje funkcioniraju i da su sretniji kada im je stan uredniji. Što ne mislim konkretno za igračke koje se lako pokupe, ali sve ostalo da je ok stanari se bolje osjećaju.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Zorana, meni se čini da ipak koliko god željeli ne podviknuti ili ponašati se uvijek fer prema djeci mislim da to nije moguće i da se ne bi trebali opterećivati s tim baš toliko, tj. opet istraživanje kaže da djeca imaju prirodno u sebi s kolikim se stresom mogu nositi i da im to nije opterećenje takvo kako mi mislimo, i ustvari ja lično mislim da ih treba malo i "uzdrmati" jer ako ih stalno pazimo kada izađu vani, pa i u park kada su mali, čeka ih neko sa tavom da ih zvekne po glavi...
(ako sam te dobro razumjela :mrgreen: )
I npr. za kašnjenje mislim da imaš pravo da se ljutiš i malo živčaniš ako si im na vrijeme rekla da se spreme, a na kraju ništa od toga i kasnite...
Maslackica, ja nisam bas sigurna da je to tako. Ustvari, cini mi se da je ta prica sa urednoscu, jednako kao ona sa bacanjem nepotrebnih stvari jos jedan oblik bijega. (ono, ocistit cu stan i pobacat smece pa cu se odmah osjecati bolje, a ustvari ono zbog cega sam se u samom pocetku lose osjecao je jos uvijek tu negdje, prikriveno iluzijom da ako imamo stvari izvana pod kontrolom da ih imamo i iznutra)
Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Mislim da nisi skroz u pravu. Naime cinjenica da si u stanju pocistiti te vanjske stvari, baciti nepotrebno, daje makar nadu, ako ne i mogucnost da mozes isto tako pocistiti i one nutarnje. To je nesto kao prvi korak, kad ga napravis, mozes napraviti i drugi korak i sve ostale.
to je privid.
trenutno će nam biti bolje ali ako nismo pomeli sebe, loš osjećaj će uskoro zakucati na vrata.
provjereno.
trenutno ne metem kuću, već sebe...
Hm, generalno je tu ista stvar kao i sa klincima - ne kontrolirati svijet oko sebe, već se dogovarati sa okolinom, biti iskren i svima jasno reći svoje stavove i želje, ne živjeti u očekivanjima već realnosti ...Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Najkonkretnije: MŽ i ja smo znali satima razgovarati, bez dlake na jeziku, o našim stavovima o odgoju, o našim i tuđim roditeljima i naslijeđu od njih, o seksu, o svakodnevnim rutinama, o prethodnim ljudima u našim životima, o budućnosti i nama u njoj ... niti jedna tema nije ostala nedirnuta i prodiskutirana, ma koliko bila možda neugodna za nekog (ili oboje) od nas. Bio sam potpuno iskren, a smatram da je bila i ona.
Sve to se dešavalo postupno, no glavni "proboj fronte" se dešavao početkom ove godine, dakle nakon punih 9 godina veze ... i nakon toga su se mnoge stvari u našem zajedničkom životu posložile kao dobro napravljen puzzle. Uglavnom, mislim da su sa moje strane najveći problem bila očekivanja/želje koje nisam izražavao na adekvatan (ako uopće na ikoji) način - bilo to vezano uz kućanstvo, slobodno vrijeme, seks, odgoj djece .... Kad se to promijenilo, sve je bilo puno lakše.
(neću ići u više detalja jer bi to zadiralo ne samo u moju intimu koju često dragovoljno dijelim sa vama, već i u u MŽ-inu, a to ne bi bilo u redu).
Uf, da si me vidjela kao klinca ... :shock: Bio sam izuzetno ukočen i povučen klinjo, uvijek na marginama socijalnog života gdje god bih bio, sa velikom etiketom "štreber" na čelu i tisućama akni po licu i svugdje drugdje ... i bez ikakve ideje ili inicijative (pa čak i stvarne želje) da se takvo stanje promijeni.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
A onda se dogodio niz životnih događanja (o većini njih sam već pisao na Forumu) koji me je skrenuo ovim putem kojim sad idem, prvo je to išlo nekontrolirano, a zatim sam skužio da mogu i ja sam utjecati na mnogo toga u životu i tad su stvari počele bivati puno jasnije .... i meni samome što me zanima u životu i što želim od njega, a i kako to postići.
Proces je i dalje u toku ... ;)