Printable View
Dok čekamo tatekov topic o Samoborskom gorju evo za izletnike u Samobor prijedlog kako potrošiti kalorije nakon kremšnita: Samoborski vidikovac u šumi Tepec iznad Anindola. Uspon nije težak, ide se od Anindola uz križni put do sv. Jurja i onda desno kroz šumu nekoliko minuta. Ukupno 20 minuta hoda od trga ili malo više. Nekoliko fotki ima ovdje, nažalost nije bio tako lijep dan kao u nedjelju niti sam ja stručnjak za fotografiju
Tatek, zašto pišeš Grgurić, zar nije GrEgurić breg?
Neki izvori spominju jedno ime, neki drugi drugo, a zasto mi je ova kraca varijanta ostala u uhu - pojma nemam!Citiraj:
Ailish prvotno napisa
(jedan kolega s posla mi se tak preziva pa mozda zato :mrgreen: )
a je li ti kolega Samoborac? :mrgreen:
Pitat cu ga! ;)Citiraj:
Ailish prvotno napisa
Jedino sam čula da ga domaći zovu Gregurić breg!!! ;)Citiraj:
tatek prvotno napisa
Mi smo bili ovaj tjedan u Kupresu. MM je iz Livna pa smo spojili ugodno s korisnim. Od Livna je to 50 km. Nije bilo snijega za skijanje, ali smo se sanjlkali, šetali i vidjeli prekrasne poglede na kupreško polje i planine...http://private.fotki.com/keska/kupres/
Hotel Adriaski, gdje je početak skijališta (staza za sanjkanje) je na 1200 m. Više na http://www.adriaski.net/
Bok! Nisam do sada postala na ovom topicu, ali kako se bliži proljeće, razmišljam o vikend-destinacijama, pa evo dvije stvari koje sam zacrtala za obići svakako (ak je netko bio, zanima me dojam):
1. Vila Garić u Podgariću - http://www.vila-garic.hr/
2. Fužine
ajde molim vas pišite malo gdje ste bili proteklih vikenda da dobim neku inspiraciju, a ja vama dam neka zagorska izletišta
http://www.trakoscan.hr/
http://www.gresna-gorica.com/
http://www.vuglec-breg.hr/
i naravno toplice , stubičke a osobito tuheljske
Mislim da jos nije neko osobito vrijeme za izlete po vani (planinarenja su OK< ako se ide do mnekog otvorenog pl. doma gdje se moze zgrijati i pojesti nesto), dakle treba se posvetiti toplicama, muzejima itd ... mi trenutno pauziramo nakon izleta na Ostrc.Citiraj:
CIARA prvotno napisa
Jel bio tko u kuriji Kontesa u Budrovcima nedaleko od Jaske ?
Danas sam citala prilog u Jutarnjem listu i čini se zanimljivo. Klinci se mogu obuci u kostime koji su se nosili tada (grof, konjušar, sokolar, kuhar ... i jos svasta nesto :)
E sad ne znam jel to samo za organizirane posjete :?
Morat cu malo istraziti.
Da, i meni se to činilo interesantno. I nadam se da se mogu i starci priključiti?Citiraj:
larmama prvotno napisa
mi smo skoro svaki vikend u Šumečanima, Kezele vino. A jučer sam slučajno naletila na još jedno mjesto koje izgleda zanimljivo -restoran Dva potoka negdje kod Zaprešića. Inače Plitvička jezera su super za klince, propalo nam skijanje pa smo bili 3 dana.
Moji stariji hahari misle se jutros šta će-misle se i misle...i :!: dosjetili se.Citiraj:
tatek prvotno napisa
Puše jaka bura pa su otišli u špilju Vranjaču-ako ideš u špilju svejedno ti je kakvo je vani vrijeme ;)
Malac je ipak too small za buru(ipak će usput negdi i proskakati...), ja malo prehlađena pa nisam htjela ići. Al me vučeee-jedva čekam proljeće
ako se netko sjeća ovog što je keska napisala na starom topicu - o potoku u Podsusedu, tamo gdje je kostur kita
update: nemojte ići bez gumenih čizama :mrgreen: i čuvajte se terenaca - vidjeli smo jedan je prošao po samom potoku ispod mosta :shock:Citiraj:
Pokraj kita se prođe uz potok ispod Bolonje i dođe se do obale Save na malu šljunčanu plažicu. Neki dan smo tu vidjeli i dvije patke.
I jucer smo bili na izletu - evo isvjestaja, a fotke su na http://picasaweb.google.com/vanja1903/Krvaric03 !
==========
Ovu uglavnom oblacnu i prohladnu nedjelju proveli smo na pomalo neuobicajenom izletu - kao prvo odlucili smo poci na izlet malo poznatim stazama bez nekog posebno poznatog cilja, a kao drugo, krenuli smo na izlet javnim prijevozom ... da, moguce je i to, nije nam ovo prvi izlet da svih cetvero krecemo nekud bez pomoci auta, ovako smo se svi prisjetili davnih dana i izleta u doba skole i studiranja kada su svi izleti bili ovakvi.
Obzirom da je dan bio prohladan sa nesto sjevernog vjetra, a nismo kao cilj imali neko toplo mjesto tipa planinarski dom ili nesto slicno, onda sam izlet koncipirao tako da se drzimo juznih padina i izbjegnemo jaci vjetar i da uz ne previse muke ipak obidjemo neki vrh i nama nepoznati dio Medvednice. Pocetna tocka je bio Crnomerec, skupilo nas se tamo 16 osoba (8 odraslih i 8 djece) iz 5 obitelji. Krenuli smo autobusom za Krvaric (naselje na obroncima Medvednice, iznad Kustosije) i iskrcali se na posljednjoj stanici. Od autobusa smo jos malo produzili ulicom Krvarici i zatim nakon 200 m skrenuli desno ispod malog prijevoja i krenuli poluasfaltiranom ulicom pored velikih i modernih vila. Na kraju ulice smo jednostavno produzili stazom kroz sumu i nakon 100 m izasli na makadamsku ulicu imena Pustakov put (tabla se nalazi malo juznije, na rusevnoj staroj kucici). Po njoj smo krenuli desno, uzbrdo, i nakon cca 400 m, kod zadnjeg elektricnog stupa, skrenuli ulijevo, pored rusevne napustene kuce. Zanimljivost ovog kraja je da ima dosta napustenih kuca, tko zna zasto, a ova kod koje smo skrenuli je najveca medju njima, okruzena velikim vocnjakom i sa lijepim pogledom prema Zagrebu u dolini otkuda se vidi najveci dio zapadnog dijela grada. Dalje treba prijeci ravno kroz napusteni vocnjak, izaci na siru sumsku stazu na rubu sume i krenuti desno - nakon 200 m nailazi se na planinarsku markaciju kojom treba skrenuti desno (uzbrdo).
Ovime je orijentacijski najzahtjevniji dio puta zavrsen, do tuda nam je trebalo manje od pola sata hoda i nismo se jos pravo ni zagrijali. Za dodatno zagrijavanje skrenuli smo ubrzo udesno, trazeci omanji vrhic Brezan. Na starim kartama je na njegovu vrhu ucrtan trigonometrijski stup kojeg smo pokusali naci, no nakon pretrazivanja sikare koja je obrasla vrh od njega nismo pronasli ni traga ... eh.
Vratili smo se na stazu i nakon par minuta hoda docekala su nas dva iznenadjenja - manje je bilo to da je netko oveci dio sume obljepio kartonskim "tablama" sa upozorenjem da se nalazimo na privatnom posjedu sa pobrojenim katastarskim cesticama na koje se to odnosi. Drugo iznenadjenje je vise utjecalo na tok izleta, a to su bili duuuboki tragovi nekakve mehanizacije, valjda teskih bagera, koji su sasvim izbrazdali nasu stazu. Na nasu srecu, blata uglavnom nije bilo, no svejedno, hod po tim dzombama nije bio nimalo idilican, niti sto se tice samog hoda niti ugodjaja. Tokom daljeg hoda markacija je dijelom vodila odvojenim stazama, no na nekim dijelovima smo morali izdrzati i to iskusenje hoda po zemljanim kvrgama. Sto se samog krajolika tice, imali smo prilike s visine gledati vrapcansku streljanu, usput smo vidjeli i nesto sumskog cvijeca, uglavnom jaglaca i visibaba, dok su dva najljepsa prizora bila rezervirana za srne, u dva navrata je po nekoliko srna protrcalo u neposrednoj nasoj blizini!
Ubrzo nas je staza dovela do podnozja omanjeg Crnog vrha (371 m) (tocno kod razdvajanja planinarskih staza br. 47 i 10), odlucio sam da na njegovom vrhu napravimo malo duzu pauzu i nesto pojedemo. Decki su dobili u zadatak da potraze mjernu tocku, Vedran je bio najbrzi i pronasao betonsku oznaku, a mi ostali smo u njenoj blizini pronasli nekoliko manjih stijena prikladnih za stol tako da je piknik mogao poceti. Na vrhu smo se zadrzali oko pola sata, taman da se malo odmorimo i pojedemo, no hladnoca nam nije omogucavala dulje zadrzavanje. Spustili smo se nazad na markiranu stazu i zacas stigli do vaznog odvojka, markirana staza je skretala na lijevu padinu grebena, dok se nemarkirana staza odvajala desno i laganim usponom kretala desnom padinom. Krenuli smo nemarkiranom stazom (ucrtanom i na pl. karti) i nakon cca 200 metara naisli na drvo sa velikom dupljom i na slijedecu nemarkiranu stazu. Skrenuli smo njome udesno i dalje vise nije bilo ikakvih orijentacijskih problema, za otprilike 20 minuta nas je staza dovela do Gornje Kustosije, na makadamsku cestu koja se spusta od pl. doma Risnjak, kod vodne retencije na M. Potoku i pocetka asfalta. Od tamo nas je cekalo jos 10 minuta hoda do autobusne stanice autobusa iz Krvarica za Crnomerec.
Eto, ovaj put nismo dozivjeli nista osobito spektakularno (iako se ovoliko srna bas ne vidja tako cesto), no za ovako kratku setnju je i to bilo dosta, ugodno je bilo malo se osvjeziti, a usput i upoznati neke dosad nepoznate dijelove Medvednice (zbog toga je i opis puta bio nesto detaljniji nego inace). Sve spomenute staze su ucrtane na pl. karti Medvednica u izdanju naklade SMAND, a spomenute markirane staze nose brojeve 10 i 47.
Da se nadopunim-bili su tamo, našli na ulazu brojeve za nazvat pa barba upali svjetla i uputi vas, inače se ne pale svjetla za 2 osobe nego barem za grupice, al su barbu umilno pogledali pa je bilo sve ok. Ma, tako je oduvijek, al eto, ako je moguće, ljepše je da ide malo više ljudi ;)Citiraj:
makita prvotno napisa
I evo još jedna zgodna ideja za splitsko područje-poći na aerodrom i u mlin na Pantanu. Tamo se ljeti može i vozikat u nekim kanuima-nisam bila al sam tako čula-za kanue. Mlinica je baš lijepo uređena
Malo sam u zaostataku sa izvjestajima, no bolje ikad nego nikad ...
Proslu nedjelju (sjetite se, bio je lijep i vrlo topao dan), sakupilo se nas 6 obitelji (9 odraslih i 8 djece) na setnji oko Meglenjaka, najzapadnijeg vrha Medvednice, koji se nalazi tik iznad Podsuseda. Vecina nas stigla je vlakom do Podsuseda sto je dalo dodatni stih izletu, tamo smo pokupili ostatak i krenuli za markacijom stazom prema rusevinama starog grada Susedgrada (10 minuta od autobusa). Usput smo bacili pogled i na repliku kostura drevnog kita pronadjenog u Podsusedu (tik uz raskrsce sa Alejom Bolonje, kod auto salona) te na devastirani planinarski dom koji vec desetljecima ceka obnovu zbog nerijesenih vlasnickih odnosa. Izmedju doma i rusevina starog grada je i solidno odrzavan parkic te pomalo zapusteno djecje igraliste. No, zidine su svjeze ociscene od grmlja tako da pruzaju zanimljiv pogled. Nadalje se opet ide za markacijom, na glavnoj cesti prvo malo desno pa opet uzbrdo i za cca pola sata smo bili pod Meglenjakom (prepoznatljiv zbog antene na vrhu), nalazi se nekoliko stotina metara zapadno od markiranog puta za Kamene svatove i nije ga tesko "pogoditi". Na zalost, u okolici je izniklo nekoliko vikendica i cijeli taj kraj vise nema prirodni karakter vec nekako prigradski, a i kolicina smeca oko vrha se udvostrucila u odnosu na zadnji posjet prije 2-3 godine.
Vrh inace pruza vrlo lijep pogled na Zagorje, Samoborsko gorje, dio Slovenije, dio Zagreba ... no, tada je bilo pomalo sparno i kao na dlanu se samo vidio Zapresic sa okolicom. Mi smo opalili piknik u zavjetrini (puhala je jaka juzina), a nakon toga sam napravio anketu koliko dugo cemo jos ostati "na terenu" ... nije bas bilo puno entuzijazma za duze hodanje pa smo se samo vratili na markaciju, krenuli jos cca 300 m prema Kamenim svatima i zatim prije ulaska u klanac krenuli lijevo kolskim putem koji se polako spusta prema Ivancu Bistranskom. Do sela nam je trebalo cca pola sata lezernog hoda, u selu smo skrenuli lijevo na prvi cestovni odvojak (usput je pogled na neobicnu zgradu koja podsjeca na utvrdu) i stigli smo na glavnu cestu za G. Bistru, Jakovlje i Stubicu, taman kod table "zagreb". Izgleda da tom cestom nitko ne ide pjesice jer nam je 10 minuta hoda do stanice zapresickog busa bilo kao vjecnost po prasnjavom rubu prometne ceste. No, prezivjeli smo i nakon nesto cekanja ukrcali se i vratili kucama u ranim popodnevnim satima.
A ovaj tjedan mi je pruzio jos jednu ugodnu setnju u toplu ranoproljetnu vecer radnoga dana. Naime, odlucio sam potrositi sat vremena na setnju sjevernim dijelom Zagreba, oko Jelenovca. Krenuo sam Bosanskom ulicom, sa djecjeg igralista nedaleko od ILice (zgodno igraliste, nema puno sprava i opsjednuto je vlasnicima pasa, no u blizini je sumica sa mogucnostima za igru), od kojeg vodi uredjena pjesacka staza iza kuca (cak sa rasvjetom!). Zanimljiv je pogled na kuce odozada, usput se prolazi pored starih stolova za stolni tenis, ali i potpuno funkcionalnog kosarkaskog igralista u sjeni sume - prava blagodat za ljetne haklove! Ubrzo se ponovo izlazi na Bosansku ulicu, no duuugacke, ali ne prestrme stube krate dva zavoja i izlaze taman kod raskrsca sa Hercegovackom ulicom gdje se opet nalazi jedno ovece djecje igraliste u parku.
Od tamo sam krenuo Hercegovackom desno, no ubrzo (kod moderne zgrade lijevo) sam skrenuo na stube nizbrdo prema Istarskoj ulici, a nakon njih jos malo desno odvajaju se dolje jos jedne stube na Kosirnikovu ulicu ... a preko nje se nalazi vec park Jelenovac. U njemu sam dosad bio tek 2-3 puta i odlucio sam krenuti uzbrdo (poprijeko) da vidim sto ima sa ove strane ... i pronasao sam jos jedno djecje igraliste, u sjeni crnogoricnih sumaraka, ponovo jedna "must see" destinacija za vruce ljetne dane. No, ovaj put je vec p[ao mrak tako da sam se samo spustio pjesackom stazom u dolinu i za desetak minuta sam vec bio u Vinogradskoj ulici i kod tramvaja. Bila je to zgodna setnjica meni ne osobito dobro poznatim putevima i stubama (a sigurno nisam jedini!), a toliki broj djecjih igralista sam namece ideju da tu ponovo jednom krenem sa klincima.
Ne znam da li je ovaj link vec bio tu na Forumu, ali mislim da ga nije zgorega cak i ponoviti:
http://mediapositiva.hr/ (kliknite na "tjedni pregled dobrih stvari")
(tamo je lista raznih "pozitivnih" dogadjanja, neka su samo za odrasle, ali ima i onih koja su prikladna za klince ... )
Jucer popodne smo usprkos ne bas osobitom vremenu napravili kraci izlet u samoborsku okolicu. Od pocetno dogovorenih 6 obitelji, cetiri su se pojavile u dogovoreno vrijeme na mjestu sastanka gdje smo uglavili plan izleta. nebo je bilo tmurno, uz jaki vjetar, i odlucili smo ne ici u dolinu Slapnice i na greben Lovnika kako je prvobitno planirano, vec smo krenuli ka starom gradu Lipovcu.
Dovezli smo se do Soiceve kuce, ostavili aute i krenuli do pola sata udaljenih rusevina starog grada Lipovca. Put je dosta strm (iako ne previse neugodan, zbog serpentina),a usput nas je pratila i slaba kisica, tako da smo na vrhu samo udarili planinarske zigove, pojeli nesto kolaca i krenuli nazad.
No, po povratku nazad, gle cuda, nebo se razbistrilo i zasjalo je sunce. Sto sad? Pustili smo klince da se malo igraju uz obliznji potok, a nesto kasnije smo jos krenuli ka Grgosovoj spilji u selu Otrusevcu. Na zalost, novootkriveni dio spilje se jos ne moze obici (za nekoliko mjeseci, rekao nam je vodic, u stvari konobar iz izletista Grgosova spilja, vlasnik kojega je ujedno i vlasnik spilje, jer je otkrivena u njegovu dvoristu), no posjetili smo zato onaj vec dobro nam poznati.
(ulaz je 10 kn za odrasle,. klinci idu besplatno, za posjet se treba najaviti na sanku izletista preko puta ulaza spilje)
Je l' netko bio? Kak je tam? Ima li kakvih dodatnih informacija ili iskustava o ovome?Citiraj:
larmama prvotno napisa
Razmišljam da se mi zaputimo ...
Od zg cca 60-ak km. Zagreb-Kumrovec- Podčetrtek, Olimje.
Preći u SLO na prelazu Bistra ob Sotli, odmah na jz od Kumrovca, a NE pokušati dalje na sjever pa prijeći granicu kod Miljane kao što je naša kolona jučer probala jer je:
1.–slabije važan razlog-cesta lošija ( uža, zavojitija, oštećenija) nego isti smjer kroz Slo
2.-važniji razlog- mostić preko Sutle ZATVOREN VEĆ TRI TJEDNA (rampa, mostić drhturi na povjetarcu, a iz kućice izlazi djelatnik policije ili carine, prekrižio ruke na prsima, i prijekorno odrečno klima: Cccc...pratite medije, ljudi, most ne bi izdržao, ne možete proći).
http://www.turizem-podcetrtek.si/
U Olimju krasni minoritski samostan i crkva sa ooogromnim zlatnim baroknim oltarom, ima i stara ljekarna koja je međutim bila zatvorena, a i šta djecu briga za ljekarnu, to bi ionako morali odrasli na smjenu nutra klisnuti.
Tvornica čokolade, ostavili smo to za poslije ručka da se ne bi polugladna djeca prežderala pa poslije brljavila juhice i nesretno frktala na divno meseko, rižu, semmelknodeln, krumpire i kuhano pečeno i sirovo povrće, no o tom potom.
Najvažnije, zašto ovo uopće pišem: Dalje cestom od Olimja uzbrdo 1.2 km AUTOM, ne pješice, jer je cesta zavojita, nema trotoara pa nije nikakva lijepa šetnja nego te nervira šta moraš stalno djecu sprečavati da istrče pod auto. Mi smo krenuli, kao „Kaj nam je to 1,2 km, pol sata hoda ( ahaaa, baš, sa 2 i pol godišnjakom koji svaku dionicu puta pretrči tri put u svim smjerovima) i nakon dva nervirajuća zavoja muški su se vratili po aute.
Parkiralište na desnoj strani i tu vam je već sve jasno. Stigli ste Zemlju bajki i (domišljije, valjda imaginacije, ne znam baš slovenski) i u Vještičinu kuću ( Koča pri čarovnici).
www.carovnica.com
Tu pogledajte, na linku, ali ne možete uopće dobiti pravi dojam. Toliko mašte, truda, duhovitosti, ma prekrasno. Odmah u potoku kraj ceste jedna lutka pere pelene u potoku, mala vodenica povlači žicu i lutkine ruke sa pelenicama idu gore dole, Žalosni vitez napravljen od smeća u borbi za čistu Sloveniju, sve radi na vodu, jedna drvena lutka piški u potok u velikom luku, vještica leti na metli po zraku, jedan lutak peca na češer, grimmove bajke, slovenske bajke i uopće likovi iz svih mogućih bajki, u kućici od patuljaka jedan svira klavir, jedan gitaru, sproveli su struju, stisneš tipkalo a Kosobrin počne pjevati, stric Bedanec hrče da se ori cijela šuma, raj sa drvenim adamom i evom, oko njih cvijeće, piše: „tu se možete poljubiti“, svi u svojim sobicama, kućicama, imaju suđe, slike, svjetiljke, cvijeće, ma nevjerojatno. U jednu malu kućicu su dovukli suvenire iz čitavog svijeta, kamenčići odasvuda, lutke u narodnim nošnjama, sve se nešto vrti, mrda, svira. Onda jedna maaalena prostorija a nutra poljepljene sve preparirane zivotinje iz šume, to je otužno, nemojte tu voditi baš malu djecu jer budu ih počupali, a veći će se ganuti, već su malo ofucane, srnica pod kojom piše „Žrtva prometa“, polu dohovito-polu dirljivo. Puno ceduljica sa poslovicama, životnim mudrostima, stihovima, citatima iz bajki. Uspomene na ljude koji višu nisu sa nama a voljeli su šumu, savjeti raznih 100 i 99 godišnjaka za dug život: nije gledala na sat, bila je optimist, umjerena u jelu i piću, itd. I prava drvena kuća sa rekosntrukcijom života slovenske obitelji (Korenček, tak nekak) prije sto godina, pogledajte tu na linku pod zgodovino( povijest), stara singerica, stari gramofon ( kojeg je moj sin jasno odma pokrenuo, i radi, nije baš da svira ali se ploča vrti), po zidovima alati, pribor, kolijevka u kutu, ma pravi prekrasni bogati etnografski muzej, ne možes prestati gledati!
Lutke su neke drvene, neke onako sklepane gipsane čudesno obučene u neke krpe,sve je onako malo trash, malo pravi koncept, kaj da vam velim, otidjite i vidite, ovisno o uzrastu djece, ali odrasli se možda i više oduševe. Joj da, skoro sam zaboravila, kratka uputa kako da pomoću vode izbaciš lošu energiju, ledena voda brrr, nešto „istegni ruke, stavi ih pod vodu i ponavljaj: otrovne tvari otidjite u jarak:-) , ma za krepati od smijeha. Svaka čast autorima, a nije mi jasno da to nije poznatije, da ne hrlimo tamo svi kao ludi, ja bi mogla ići svaki vikend, i jos ne bih sve uspjela pregledati. Ma najradje bih otisla bez djeteta :-). Dosta o čarovnici, već sam pretjerala.
Inače tamo su poznate terme Olimje, ko voli bazene, nek izvoli, ali onda valjda ideš tamo na kupanje, a ne stigneš sve.
Ručak u Jelenovom grebenu.
www.jelenov-greben.si/
Odmah par metara od Čokoladnice u Olimju odvojak desno, par sto metara do restorana. Sa lijeve strane ceste u dolini dva ili tri krda sa po 10-15 košuta i lanadi, sjede, odmaraju, pasu, preživaju. Gdje su jeleni? Meni se čini iz Bambija da jeleni žive nekako osamljeno u šumi, i povremeno dodju svojim ženama i djeci, jelena nismo vidjeli. Morbidno-lijepo se diviš krasnim životinjicama, drage košute, lijepi bambiji, onda ih u restoranu tamaniš na sto raznih prefinih načina. :-) Rezervirali smo stol par dana prije, vikendom je gužva. Ljubazni, brzi, hrana jako fina, preobilno, obavezno naručiti manje jela nego što je ljudi, ili nosite doma, skupo. Terasa, stepenice, ne preopasno, ali ipak paziti na manju djecu da se ne srondaju niz štenge ako ste gore. Dolje je blizu cesta, po njoj nitko ne juri, ali ipak djecu držati na oku.
Eto, svi u Olimje, u vještičju kuću!
U Podčetrteku je na katu u privatnoj kući iznad jedne pizzerije velika zbirka figurica iz kinder jaja,. ali nije bilo gazdarice pa to (srećom) više nismo mogli pregledati, a i bilo je blizu 6 navečer, dosta, šetnja, klopa, uzbudjenje, čak niti djeci nije bilo previše žao što nismo gledali „ muzej kindel jaja“. Budemo drugi put.
Ružica :klap:
Bilježim se sa štovanjem Ailish :-)
( kaj ne da bi mogla pisat blog?, neskromno će Ružica :-) )
ako ovako nastaviš ugrozit ćeš tateka :lol:
Super Ruzice! :DCitiraj:
Ailish prvotno napisa
Uvijek volim kad me netko ovako ugrozava! :)
Ja se napokon oporavljam od gripe i dovrsavam putopis iz Beca u kojem smo uzivali preko Uskrsa - coming soon! ;)
o, jedva čekamo, rekonvalescentu jedan ( kako tako kasna gripa :? )
hmm, Beč i Olimje? Bojim se da je ugroza nemoguća :-)
ispravak krivog navoda:
Odmah par metara od Čokoladnice u Olimju odvojak LIJEVO, ne desno.
sorry, mi ljevaci pojma nemamo kaje levo a kaj desno. Ja znam ljudima (obično jednom čovjeku) reći, kad skrenu krivo po mojim naputcima: "Ma ne TO lijevo!" ( najčešće tonom: "E jesi bezveznjak, ni ne znaš koje lijevo ja mislim",) čime je naravno osigurana srdačna atmosfera među supružnicima za ostatak putovanja.
Evo i našeg bečkog Uskrsa, bilo nam je super i sad vam sljeduje opsirni opis puta (koji, na zalost, kasni, radi gripe koja me je u međuvremenu zaskočila, usprkos cijepljenju ... :/ )
Fotke (nema ih jako puno) su na http://picasaweb.google.hr/vanja1903/Wien
==============================
Suprotno uvriježenom običaju, kad smo posljednje dvije godine Uskrs proveli uz more (Split preklani i lani Šibenik), ove godine smo krenuli na sjever, do Beča. A sve je počelo sasvim slučajno, prijatelji iz susjedstva su se odlučili krenuti sa klincima (dečki od 9 i 6 godina) za Beč pa su me pitali za savjet što vidjeti, gdje spavati itd. A mi smo odmah navalili "Gle, mogli bi i mi sa njima!" ... i tako je i bilo!
No, kad se već kreće za Beč, zašto ne obaviti i još ponešto tako da je naša obitelj malo obogatila naše putovanje posjetom Grazu (naravno, Ikei ;o) ), zatim planinarskom domu Weizerhuette u gornjoj Štajerskoj (tamo ovog svibnja organiziramo naš tradicionalni esperantsko-obiteljsko-planinarski susret) te posjetom našim prijateljima Christianu i Alexandri u selu Furth pored Kremsa u sjevernoj Austriji. A nakon toga smo krenuli prema Beču i našim prijateljima iz Zagreba s kojima smo proveli 3 lijepa dana.
Subota, 22.03.2008.
I krenusmo mi na put u preduskršnju subotu, 22.03., ujutro. Klinci su vukli prehlade već nekoliko dana i bojali smo se što će biti tokom tih nekoliko hladnih dana (prognoza je predskazivala hladno vrijeme uz jaki vjetar i ponešto snijega), no ... ipak smo krenuli nadajući se najboljem. A početak je bio žestok - tmurno jutro je započelo kišom koja se već kod Zaboka pretvorila u snijeg, koji se kod Macelja već hvatao na cesti, a cesta od Macelja do Ptuja je bila horror, 5-6 cm bljuzge na cesti i dosta vjetra. Na sreću, od Ptuja je makar bilo dosta prometa i bljuzga se topila, a nakon Šentilja nas je dočekalo sunce i suha cesta .... kakva promjena! Usprkos svemu, do Graza i Ikee smo došli za svega 2 sata i 15 minuta vožnje, taman na vrijeme da klinci protegnu noge i odu na WC - moram ih pohvaliti, bili su vrlo dobri i strpljivo proveli vožnju!
U Ikei smo kupili nekoliko zgodnih sitnica (recimo velike keramičke tanjure za cvijeće, kod nas koštaju 70-tak kuna, a tamo svega 20), obavezne svjećice, malo je falilo da uzmemo i wok za samo 5 EUR, Vedran se malo poigrao u igraonici,a zatim smo svi krenuli na švedski ručak, Koettbullar odnosno mesne kuglice sa pomfrijem. Dječja porcija je svega 1 EUR (naravno, klinci su smazali krumpir, a meso jedva dotakli) i za njih je bilo taman, a mi smo se počastili i tortom ... mljac!
I da ne zaboravim, prije Ikee smo doživjeli jos jedno ugodno iznenađenje u Hoferu - pronašli smo sjeme livadnih biljaka u velikom pakovanju (za 100 m2) za smiješnu cijenu od nekoliko EUR, taman nešto za naš balkon!
Nakon Graza krenuli smo prema Weizerhuette, prvo glavnom cestom za Bruck/Mur, a zatim dalje za Fladnitz i još više u brda, na 1400 m nad morem ... Zrinka je ubrzo zaspala, a Vedran čituckao knjigice. I što smo dalje išli, snijeg je padao sve gušće, oko doma ga je bilo 10-20 cm po livadi (na cesti, na sreću, ništa). U domu (inače zatvorenom, otvoren je sad bio samo zbog nas) nas je docekala domarka i pokazala prostore. Dom je simpatičan, dosta udoban, sa dovoljno tuševa, debelim perinama i drvenim letvicama po zidovima, spavanje je 24 EUR po osobi u sobama ili 16 EUR na skupnom ležišču (doručak uključen) ... Sve smo se dogovorili u pola sata i zatim krenuli nazad na glavnu cestu i pravac Krems odnosno selo Furth bei Gottweig. Tamo smo stigli oko 19h, vec pomalo umorni od voznje i sjedenja, a Christian (moj bivsi kolega s posla iz godina mog boravka u Becu) i njegova cura Alexandra su nas dočekali sa večerom. Oboje su zanimljivi ljudi, Christian se uz svoje poslovne interese zanima i za fotografiju te izradu modela aviona (koji lete), dok se Alexandra (inače psihoterapeutica, bavi se muzikoterapijom i svira gong i tibetanske zdjele) zanima za različite ezoterične discipline, ali i izrađuje uradi-sam kozmetiku te sprema hranu od sastojaka iz prirode (za oboje je pohadjala tecaj koji financira regionalna samouprava). Dok smo mi razgovarali, klinci su se najvise bavili njihovim ogromnim lijenim mackom Adrianom koji se razvlacio po kuci. No, bili smo umorni i dosta brzo smo krenuli put kreveta ...
Nedjelja, 23.03.2008.
... a slijedece jutro je usprkos svim zlogukim prognozama osvanulo i nadalje bez najavljenog jakog vjetra, iako svjeze. Smazali smo dorucak (bez bilja iz prirode ... iako smo saznali da su neke vrste kadifica ukusni zacin, te da je salata od tratincica izvrsna ;o) ) i krenuli prema desetak km udaljenom srednjovjekovnom gradicu Duernsteinu koji se nalazi uz Dunav i jedno je od najposjecenijih mjesta u tom dijelu Austrije. Nije ni cudno, jer je gradic vrlo slikovit, na izlazu iz dunavske klisure kojom tokom cijele godine kruze turisti, ponajvise na biciklima (u sklopu biciklisticke staze od Njemacke do Beca i dalje), brodovima i autobusima. Bila je uskrsna nedjelja sto je znacilo da je turista ipak bilo nesto manje, a mi smo odmah krenuli u obilazak rusevina tvrdjave navrh stjenovitog brda. Vedran je uzivao pentrajuci se po ostacima zidina, a i nama ostalima je dobro doslo malo setnje zacinjene lijepim pogledima na Dunav i okolicu. S vremenom se kolicina turista povecavala, a mi smo jos napravili krug po sredistu gradica i vratili se nazad u Furth. Alex i Christian su se bacili na pripremanje rucka, a mi smo sa Vedranom i Zrinkom skoknuli na dobro opremljeno seosko djecje igraliste (naravno, prazno u to doba rucka). Uslijedio je fini rucak, juha od medvjedjeg luka i pita sa spinatom i kresom, zatim jos dva sata price i zabave (klincima se najvise svidjela velika "sofa" iz Ikee napunjena vodom po kojoj su se nemilice bacali), no vrlo brzo je dosao cas rastanka, jer smo se do 18 h trebali naci sa nasim zagrebackim prijateljima kod hotela u Wiener Neustadtu. Pozdravili smo se sa Christianom i Alex i krenuli, Zrinka je ubrzo zaspala, dok je Vedran uspjesno odolijevao snu.
Do Wiener Neustadta trebalo nam je malo manje od 2 sata voznje i prema dogovoru smo se nasli kod naseg hotela Orange Wings (www.orangewings.com). Dasa i ja smo vec jednom odsjeli tamo i bili smo zadovoljni, kako cijenom (jer je to klasicni low budget hotel), tako i uslugom. Sam hotel se nalazi u ultramodernoj zgradi na samom rubu grada, medju uredima i skladistima te uz sportsku dvoranu, a jedna od osobitosti mu je da se u sobe ulazi direktno izvana, sa otvorenih galerija (sto nam se nije svidjalo tokom slijedecih vjetrovitih dana). No, sobe su ugodne, tople, mi smo uzeli dva apartamana, za svaku obitelj po jedan, tako da smo imali i frizider i mikrovalnu i nesto vise prostora za djecju igru, a sve to za 76 EUR po apartmanu i danu. Dorucak od 7 EUR nije ukljucen u cijenu, a obzirom da bi za klince to bilo cisto bacanje novca onda smo ga si priustili samo mi odrasli, dok su klinci klopali svoje pahuljice, keksice i cokolino. Ostatak veceri prosao je u raspakiravanju odjece, igracaka, djecjem otkrivanju zanimljivosti po sobama (osobito su bii fascinirani zaluzinama na vratima i ne osobito logicnim rasporedom prekidaca za svjetla) i kovanjem planova za sutradan.
Ponedjeljak, 24.03.2008.
Ponedjeljak je ovaj put svanuo bas prema prognozi, tmuran, leden i vjetrovit, dok je uokolo provijavao rijedak snijeg. Dorucak, pakiranje "za najgori slucaj", uz rezervnu odjecu, grickalice, kape i salove i krecemo oko 9 sati. Do Beca nam je uz rijedak praznicni promet trebalo svega pola sata, no problem nam je bio taj sto smo proracunom ustanovili da nam se za javni prijevoz najvise isplati kupiti Wien Card kartu za 72 sata, zato sto se pomocu nje moze voziti uz jednu odraslu osobu i jedno dijete do 14 godina, taman za Vedrana (koji bi inace trebao platiti punu kartu za 72 sata ili pak stancati svaki put upola jeftiniju djecju kartu). No, u dane praznika se ta karta moze nabaviti samo u turistickim informacijama u centru grada i u hotelima, a ne na mjestu gdje smo naumili parkirati, u blizini metro stanice Wien Meidling. I, htjeli-ne htjeli, prva becka stanica nam je bio hotel Holiday Inn gdje smo kupili Wien Card (18,50 EUR), potom slijedi kratka voznja do Meidlinga (meni dobro poznat kvart, jer sam tamo radio 6 godina), kupujemo karte ostalima i ... juhuuuuuu, u Becu smo!!!!
Prva stanica je Tutankamonova izlozba (http://www.event-marketing.com/kingt....php?id=38&L=3) u Voelkerkunde muzeju (etnografski muzej) u Hofburgu. Kupujemo obiteljske karte (popust uz Wien Card!) i ulazimo oko 10h, dok jos nema guzve. Izlozaka ima samo oko 150, no vrlo su dobro izlozeni, zadivljuju lijepe boje nakita (no, kvaliteta izrade je losija, vidi se) te nevjerojatna obrada kamenih skulptura. Klinci su isto zainteresirani, Vedran je zivio danima za izlozbu i sad juri od jednog do drugog izloska, gotovo da mu i ne trebamo objasnjavati sto je sto. Izlozbu smo obisli za oko sat vremena, a poslije smo se zadrzali gotovo jos toliko u museum shopu - naravno, na prodaju je sve sto si uopce mozete zamisliti vezano uz stari egipat (sve do WC papira ilustriranih hijeroglifima) tako da nije bilo lako izdrzati djecji presing kupovine, no obzirom da je bio zadan novcani limit kojeg smo se pridrzavali (10 EUR) onda smo i to uspjesno obavili. Zrinka je kupila set figurica, a Vedran komad pjescenjaka iz kojeg je kasnije iskopao mumiju.
Nakon toga uslijedio je posjet Kuci leptira (Schmetterlinghaus, http://www.schmetterlinghaus.at/ ) koja se nalazi prakticki iza coska. Ulazimo, nema cuvane garderobe pa debelu odjecu nosamo u rukama i ulazimo u tropsku atmosferu. Pomalo smo razocarani jer leptira nema koliko smo ocekivali, a i teske jakne nas tiste, no u pola sata boravka smo ipak vidjeli nesto velikih lijepih leptira i zanimljivu tropsku floru (i preznojili se). Klincima su leptiri bili zanimljivi, osobito Zrinki, no pola sata im je bilo vise nego dosta.
Opet van na hladnocu i britak vjetar. Javlja se i glad ... klinci se odlucuju za hot dog, wiener style. Dobili su svaki po ogromno pecivo i tanku dugacku frankfurter kobasu, pogled na njih cetvoro malenih kako mljackaju i drze te ogromne hot dogove je izmamio svima osmijeh (vidi fotku!). Mi veliki smo se pak odlucili za pitu shwarmu (izraelsku verziju kebaba) u Machu lokalu u Bermuda Dreiecku. I sto sad? Idemo se malo grijati u javni prijevoz dok jos klopamo! Sjedamo na tramvaj N i vozimo se do Hundertwasserhausa, fascinantne sarene gradjevine koja prkosi svim opisima. Klinci uzivaju u sarenilu, skacu po neravninama podova i dvorista, idemo jos i do Kunsthausa kojeg je takodjer projektirao isti arhitekt u tom neobicnom stilu. I sad smo vec opet pomalo umorni, idemo se još malo voziti jedinstvenim beckim javnim prijevozom. Zasto jedinstvenim? Zato jer je to, prema meni, ali i mnogima drugima, vjerojatno najbolji javni prijevoz u svijetu! Mi smo u taj praznicni dan promijenili tokom dana barem 20 javnih prometala, od metroa, tramvaja, autobusa pa do schnellbahna (prigradskog vlaka) i nigdje nismo cekali vise od 5 minuta (a najcesce i manje od toga). To popodne smo krenuli s tramvajem O pa autobusom 13A do akvarija, taman pola sata voznje da malo odmorimo noge. Klincima se svidjalo to vozikanje i prelasci sa jednog prometala na drugo, pogotovo najave stanica, liftovi i pokretne stepenice u metrou, displeji sa najavama dolazaka (koji zaista rade kako treba) ...
I tako dodjosmo mi do akvarija (http://www.haus-des-meeres.at/), a tamo red za karte, bar 50 ljudi. I drugi su dosli na pomisao da taj hladan dan provedu u toplom akvariju, inace smjestenom u ogromnom betonskom tornju sagradjenom u 2. svjetskom ratu usred grada za potrebe protuavionske artiljerije. Kupili smo karte (uz Wien card se ne dobije popust, vec samo besplatni primjerak knjizice o akvariju) i krenuli ... tu je uobičajena kolekcija riba i gmazova, imaju i dosta zmija, gustera i slicnih zivotinja, a jedna od boljih fora je duuuga plasticna cijev kroz koju mile mravi i nosaju komadice lisca s jedne na drugu stranu prostorije. Morski psi bas nisu impresivni, no kornjace jesu, terarij je zgodan ... a na vrhu zgrade je i vidikovac s kojeg se pruza lijep pogled na cijeli Bec. Klincima (nasima) je, zacudo, sam akvarij bio ne previse zanimljiv tako da su projurili kroz njega i ubrzo zatim smo krenuli na obliznje igraliste gdje smo pola sata cekali nase prijatelje koje se akvarij vise dojmio nego nas.
(opaska: prije dolaska u Bec dobro smo se preko weba obavijestili o djecjim igralistima i ostalim zanimljivostima za djecu, pogledajte na http://www.wien.gv.at/index/kinder.htm)
Sto nakon akvarija? Jos je bilo prerano za povlacenje pa smo krenuli metroom i S-Bahnom (imali smo srecu pa smo naletili na najmoderniju kompoziciju!) preko Dunava za Floridsdorf i usput mahnuli mutnome Dunavu. Tamo smo potrazili neki Wuerstelstand (tj. stand sa kobasicama) za one koji su ponovo ogladnili, no uz silne pizze i kebabe nismo nasli niti jednu kobasicarnicu pa smo se tramvajem br. 31 opet vratili preko Dunava u centar. Bilo je vrijeme za veceru pa sam poveo ekipu u 12-Apostol-Keller, jednu od najstarijih i najatmosfericnijih pivnica u gradu, polozenu u nekoliko stotina godina stari podrum usred centra. Klinci su naravno navalili na pomfri, a mi ostali na pivu i jos ponesto ... bilo je toplo i ugodno i bili bi najsretniji da smo se mogli teleportirati u nase krevete. No, stvarnost je bila drugacija, i trebalo nam je pola sata da stignemo do nasih auta na drugom kraju grada i jos pola sata da se autima dovezemo do naseg hotela na rubu gradica. Klinci su zacas klonuli i strpali smo ih u krevet, a mi odrasli smo tad napokon u miru mogli srediti dojmove tog dugackog dana ...
Utorak, 25.03.2008.
Pocetak dana je bio slican, no vec prvi kontakt sa prilaznim autoputem prema Becu dao nam je do znanja da je radni dan, a ne vise praznik. No, zastoja nije bilo i ponovo smo oko 10h bili kod metroa, ovaj put je prvi cilj bila poznata becka shopping ulica Mariahilferstrasse, odnosno njena najveca knjizara Thalia, sa svoje 3 etaze prepune knjiga. Malo smo prekapali svi zajedno po knjigama i igrackama, no tad smo se podijelili - ja sam preuzeo svu djecu tako da se ostatak roditelja moze u miru prepustiti knjigama. Otisli smo na obliznje igraliste i tamo skakali dobrih sat vremena dok nije zavrsena knjizarska seansa. Nakon toga je uslijedio revans, oni su uzeli klince, a ja sam skoknuo do obliznjih ethno ducana nakon kojih smo se ponovo ujedinili, ovaj put kod zanimljive trgovine muzickim instrumentima Gandharva loka (www.gandharvaloka.at) u Westbahnstrasse. Ponovo je zavladala glad i umor i trebalo je nesto poduzeti - naravno, opet malo skoknuti u javni prijevoz i pojesti koju kobasicu. Tako smo i napravili, otisli busom 13A do Alserstrasse i tamo ponovo nahranili djecu kobasicama ... jest da to nije bas zdrava hrana, ali obzirom da to doma nikad ne jedu, evo im onda sad dvaput, nece im nista biti. Svratili smo jos do nekih obliznjih ducana (npr. Rumpelstilski, dobar ducan sa djecjim igrackama u Langegasse), imali smo preporuke i za neke obliznje pakistanske restorane ... no zavladala je prava mecava i odlucismo se za odlazak u Tehnicki muzej.
A Tehnicki muzej ( http://www.tmw.ac.at/) je zbilja ogroman, pet velikih etaza prepunih svega sto ima ikakve veze sa tehnikom i to sve uglavnom prezentirano na suvremen nacin (muzej je otvoren prije 7 godina nakon visegodisnjeg potpunog preuredjenja), sa puno mogucnosti za akciju i eksperimentiranje. Za ozbiljan obilazak bilo bi potrebno bar 2-3 dana, no klinci su bili raspolozeni samo za jurcanje, bez puno citanja tekstova i detaljnog razgledavanja ... a i tako nam je trebalo dobra 3 sata da prodjemo glavninu postava. Nakon ta tri sata sjeli smo krepani na improvizirane stepenice na 1. katu i skupljali snagu za dalje. A vani je i dalje snijezilo ... ostali smo u muzeju do zatvaranja u 18h i zatim krenuli polako do auta, trebalo ih je jos ocistiti od napalih desetak cm snijega, da bi se na kraju vratili u hotel na zasluzeni odmor.
Srijeda, 26.03.2008.
Nasi prijatelji su se odlucili za raniji povratak u Zagreb dok smo mi odlucili provesti jos par sati u Becu. Zajedno smo se spakirali, ispraznili sobe i zatim oni krenuse put juga, a mi ponovo put sjevera. Opet parkiranje na Meidlingu, odlazak metroom u grad i obilazak nekoliko manjih ducana po Josefstadtu i Mariahilfu te neobavezna setnja izmedju njih, ti dijelovi grada su uvijek zanimljivi sa malim neobaveznim dućanima i zanimljivim fasadama, gotovo kao u centru, ali bez turističke gužve, fancy dućana i vreve tipične za centar grada. I tako neobavezno secuci se nabasali smo slucajno na jedan pravi dragulj u Neubaugasse, nevjerojatno sareni i veseli ducan Dancing shiva (www.dancingshiva.at) prepun indijske odjece, nakita, predmeta za kucu, mirisnih stapica i svega ostaloga sto se moze naci u jednom takvom ducanu. Rijeci ga ne mogu dovoljno dobro opisati, stoga vas molim da pogledate fotke!
U ducanu smo proveli cca pola sata, Dasa je kupila jednu tuniku (zamotali su je na neobican nacin, u vrecicu napravljenu od starih novina, sa nekoliko slijepljenih listova), popricali smo malo sa ljubaznim prodavacicama (na zalost, nemaju podruznicu u Grazu ....) i otisli dalje. Tumarali smo jos malo po Margaretenu, pa presli metroom u Josefstadt, kupili neke sitnice za nase susjede, i naposlijetku je doslo vrijeme da se nas izlet priblizi kraju. Otisli smo u poznati mi samoposluzni lokal Pizza bizi u Rotenturmstrasse, za klince narucili spagete, za nas lazanje i sve to dezintegrirali usput odmarajuci noge i posmatrajuci lunchtime guzvu. Sad je bilo vrijeme za pokret - dosli smo najkracim putem do auta, krenuli iz grada (za sto nam je trebalo nepune 4 minute), nedugo zatim su klinci vec spavali (umor + dobar rucak garantiraju mirno putovanje! ;o ) ), a mi smo grabili kilometre prema jugu, ovaj put bez snijega i iznenadjenja po putu. Za manje od 4 sata nakon polaska bili smo vec pred Zagrebom, pomalo umorni, ali i veseli zbog lijepog putovanja koje smo si priustili i koje nam je zaista teklo kao po tekucoj vrpci ... (neugodno iznenadjenje je ipak uslijedilo negdje oko Krapine, Zrinka se probudila nakon skoro 3 sata spavanja i to uz laringiticni kasalj).
Zakljucak je da nam je izlet uspio iznad ocekivanja, klinci su se dobro zabavili, i sami medjusobno, ali i onim vidjenim po putu tako da s njima problema gotovo da i nije bilo. Sami pristup izletu, uz generalni plan smisljen jos u Zagrebu i prilagodjen klincima (muzeji), ali bez detalja koje smo fleksibilno "nadodavali" po potrebi (vozikanje javnim prijevozom, djecja igralista, klopa, ducani zanimljivi velikima i malima), je isto bio pun pogodak, jer smo vidjeli puno toga, a sve bez ikakvog pritiska i jurnjave. Sve u svemu, izuzetno smo zadovoljni!
evo ako koga interesira... 26. i 27. 4. su dani Andautonije
http://www.tzzz.hr/?show=2753&pid=12970
ovaj link je i inače jako zanimljiv, ima najave raznih događanja u Zagrebačkoj županiji
između ostalog isti vikend je i Jurjevo u Lukavcu
http://www.tzzz.hr/?show=2753&pid=9671
Prošlu nedjelju smo bili na izletu na Tuščak, vrh na početku Žumberačkog gorja. Evo kako nam je bilo!
Fotke su na http://picasaweb.google.hr/vanja1903/Tuscak
==================
U nedjelju je napokon osvanuo lijep, sunčan i topao dan, napokon jedan bez kiše na vidiku. Taman po planu za prvi ovogodišnji izlet bez planinarskog doma, sa "piknikom" za ručak!
Na izlet je krenulo 5 obitelji (nas 9 odraslih i 9 djece), dok nam se šesta trebala pridružiti po putu, no oni su morali krenuti ranije nazad tako da smo se samo nakratko sreli po putu ... no, i ovako smo bili velika grupa, i dječje cike i vike nije nedostajalo.
Autima smo došli u dolinu Bregane, koji kilometar iza ribogojilišta Gabrovica i parkirali smo kod početka markacije za Tuščak, no jedan auto smo odmah prebacili 5 km dalje, u blizini Eko sela, na mjesto gdje silazi markacija ponovo na cestu kako bismo si prištedili ne odviše zabavno tabananje po cesti. Staza na Tuščak je podosta zanimljiva - početak nudi dva prelaska potoka, kod prvoga, jedva 50 metara od starta je jedan dečko slučajno ugazio u vodu ...no, iako mokre izvana cipele nisu promočile i nastavili smo odmah dalje. Prva četvrtina prilaza (ukupno ima do vrha Tuščaka oko sat i pol laganog hoda sa djecom) je dosta strma, nakon toga se uspon ublažava i posljednji dio je skoro pa ravan ... stazica krivuda uglavnom po grebenu, tu i tamo uz nešto malo vidika na selo Stojdragu, te uz dosta cvijeća. Nastavak nam je donio i zabavu preskakanja posječenog drveća što je i klincima i nama velikima bilo zabavno prvih 10-15 minuta, no nakon toga je postalo zamorno ... no, stigli smo mi do vrha za tih sat i pol, pomalo već umorni i gladni, no ipak spremni za još 15 minuta hoda do ostataka gradine Tuščak na susjednom brdu.
(sam vrh Tuščaka nije osobito zanimljiv, to je zaravan u šumi bez vidika, samo sa planinarskim putokazima i sandučićem bez planinarskog žiga.)
Do gradine Tuščak smo taman stigli zadnjim atomima snage i odmah smo našim karimatima i šatorskim krilima zauzeli glavninu prostora unutar ostataka zidina (ruševine nisu osobito impozantne, ostala su tek dvije niske zidine u obliku kvadrata) i bacili se na klopu. Kad su utažili prvu glad klinci su se bacili na zabavu, a mi odrasli smo se mogli malo odmoriti .. no, ne zadugo, jer smo se s njima morali zabaviti sa sandučićem sa žigom, pa onda sa pužem kojeg su našli, pa sa jednom ovećom crnom trčkom ... no, kad je njima malima zabavno, onda je i nama lakše tako da smo se ipak i tako malo odmorili.
Nešto kasnije krenuli smo za selo Kravljak do kojeg ima oko 20 minuta nizbrdice. U selu ima nekoliko starih kuća, stigao je i asfalt (nije ga bilo za zadnjeg posjeta prije nekoliko godina), a bilo je i nešto ljudi u vrtovima. Usput smo napravili pauzu pred jednim sjenikom, a vidjeli smo i zgodnu obnovljenu kapelicu. Iz sela smo krenuli stazicom lagano nizbrdo, ugodno vijugajući u sjeni susjednog vrha Kičera. Do ceste koja vodi dolinom Bregane trebalo nam je malko manje od sat vremena, taman smo stigli kod ostavljenog auta, ali i do zgodnog mjesta za igru uz vodu - dio ekipe je odmah svukao cipele i zasukao nogavice te uronio noge u ledenu vodu. I ja sam bio među njima, bilo je sasvim ugodno u ledenoj vodi isprati noge nakon cjelodnevnog hoda. Još smo se malo zabavljali uz vodu, a onda kako je sunce zalazilo iza susjednog brda tako smo se i mi malo-pomalo razilazili kućama ... Na kraju stigosmo kući malo iza 19h, sa zadrijemalim klincima i pomalo umornim nogama, no zadovoljni jer smo dobro iskoritili pravi pravi topli proljetni dan.
Zgodno na Jarunu, samo malo dalje od zadnjeg kafića na malom jezeru: Labirint na Otoku hrvatske mladeži. Mojim curama se jako svidio i rastrčale su se po stazicama dok je mama pokušala ponešto uslikati... nije baš efektno jer se čovjek nema na što popeti :)
slike
Ajd mi, molim te, reci kak se dodje do tog nesretnog labirinta!Citiraj:
Ailish prvotno napisa
Mi smo ga vec dvaput trazili, no on definitivno nije tamo gdje je ucrtan na nekim kartama - na onom otoku uz veslacku stazu, JZ od nje (odvojak cestom kod softball igralista pored nasipa).
Mi smo bili jucer na Danu Andautonije - dosta ljudi, nit previse nit premalo, fina "rimska" hrana (bez zezancije, zaista nesto posebno), dosta aktivnosti, a nasi klinci su najvise vremena proveli trceci po ostacima zidina i kopajuci po pijesku, dok je Vedran jos obozavao i razbijanje kamenja i dizanje kamena koloturom. proveli smo tamo skoro 3 i pol sata i bilo je dobro.
aha, vi ste tražili na Otoku veslača, a Otok hrv.ml. je malo dalje kad obilaziš malo jezero i već dođeš do savskog nasipa, prijeđeš most s plavom ogradom i još par minuta hoda. Nije baš nešto impresivno, možda ga ne bi ni skužili sa ceste da nismo vidjeli ploču :lol: ali je nevjerojatno kako inspirira djecu da se dobro istrče :lol:
Tatek, ajde molim te drugi puta stavi obavijest kada se uputite na nešto tako zanimljivo kao što su Dani Andautonije, uvijek se nađe nas zainteresiranih, a neinformiranih ;)
evo ovdje je ispravno označen labirint: http://www.jarun.hr/Portals/3/karte/ostaliSadrzaji.htm
Hm, mislim da smo bas tamo trazili - jel to onaj most sa plavom ogradom na kojem pise "Zabranjeno KAKATI u vodu" (netko duhovit je izbirisao "s"), a otok zavrsava sa onim kamenim skulpturama?Citiraj:
Ailish prvotno napisa
Frida, mi smo za te dane Andautonije saznali bas sa foruma, bila je obavijest bas ovdje, na ovom topiku, pogledaj obavijest mamadude!
mi smo isto vec tri godine zaredom popušili te dane andautonije, jer im je reklama slaba ... no, ove godine smo ih ipak uspjeli uloviti! :mrgreen:
... a nakon što sam shvatila gdje je jug a gdje zapad više nisam sigurna na kojem ste otoku bili, možda Univerzijade :?
Je, ZABRANJENO KAKANJE :lol: Onda je to taj otok i niste imali gdje fulati, jedino što je labirint od trava, ako ste kao ja očekivali pregrade od živice ili tako nešto onda je jedina šansa za naći labirint da ugledate ploču :/
od trave :oops: tj. sav je ravan, kako se vidi na slikama
kraljica serijskih postova :roll: