Vlvl, :heart: .
Želim da vam se poslože sve kockice baš onako kako trebaju i da u vašu kuću dođe još jedno željeno dijete. :heart:
A ova priča sa malom Lucijom mi je natjerala potoke suza na oči. :heart: :(
Printable View
Vlvl, :heart: .
Želim da vam se poslože sve kockice baš onako kako trebaju i da u vašu kuću dođe još jedno željeno dijete. :heart:
A ova priča sa malom Lucijom mi je natjerala potoke suza na oči. :heart: :(
Našla sam zgodan tekst o prednostima održavanja kontakta s rođenom obitelji posvojenog djeteta, na stranici http://www.nacac.org/adoptalk_articl..._openness.html.
Ovdje je moj skraćeni slobodni prijevod, kog zanimaju detalji neka pročita cijeli engleski tekst. Tu se čak govori i o kontaktu s biološkim roditeljima (je li to pravi termin), nisam sigurna je li to kod nas zakonski moguće.
Pomaganje posvojenom djetetu da ostane u kontaktu s članovima svoje biološke obitelji može biti vremenski i emocionalno zahtjevno, ali može biti vrijedno za djecu.
- Obećanje kontakta može pomoći djetetu da pristane na posvojenje. Tu još kaže da je djeci važno ranio reći da posvajanje ne znači prekidanje kontakta s prvom obitelji, ali i objasniti razloge zašto se ne mogu vratiti biološkim roditeljima.
- Kontakt s članovima biološke obitelji i ranijim udomiteljima može olakšati period prilagodbe kod posvojenja. Djetetu je teško ako brine je li njegova biološka obitelj dobro ili ne. Ranija udomiteljska obitelj ili članovi biološke obitelji mogu doprinjeti prilagodbi na posvojenje ako uvjere dijete da ga vole i da je u redu da bude posvojeno.
- Održavajući kontakt s važnim osobama iz djetetove prošlosti, roditelji posvojitelji mogu pokazati poštovanje prema svom djetetu. Kad se dijete osjeća poštovano i zna da njegovi posvojeni roditelji ne pokušavaju prekinuti veze s njegovom prošlosti, ono je sposobnije otvoriti se njihovim iskustvima i zaliječiti stare rane.
- Pomaganje djetetu da se suoči s obiteljskom realnosti bolje je od puštanja djeteta da fantazira o nepoznatom. Činjenice se mogu ugraditi u djetetovo razumijevanje samnoga sebe.
- Ostajanje u dodiru može olakšati brige i pomoći razmjenu informacija. Ako su biološki roditelji izvan slike, drugi članovi obitelji možda se brinu za dijete. Kontakt s njima dopušta djetetu da vidi da se netko brine za njega i sjeća ga se. Rođaci i bivši udomitelji mogu također pomoći popuniti rupe u povijesti djeteta i ponuditi roditeljima uvid u prošla iskustva.
- Kontakt može mladima pomoći ponovo uskladiti više komadića njihova identiteta.
- Kontakt poslije posvojenja može pomoći članovima biološke obitelji da prihvate i podupru posvojenje.
Ali: kad razmatraju kontakt, roditelji posvojitelji moraju staviti dobrobit njihovog djeteta na prvo mjesto, i ne forsirati kontakt ako je dijete nespremno. Nakon odluke o kontaktu, obitelji moraju postaviti parametre o količini, vrsti kontakta, stupnju potrebnog nadzora i strategije za izbjegavanje neugodnih situacija (još da su rekli kako). Roditelji moraju biti spremni pomoći djetetu da prođe kroz bilo kakvu posljedicu kontakta. Ako kontakt postane negativan, roditelji ga trebaju ograničiti ili zaustaviti.
Itd. Nadam se da nisam nigdje jako fulala.
Onoliko koliko se naša situacija uklapa, vidim dosta sličnosti. Drago mi je smo mi sami nadošli na otprilike na ono što ovdje preporučuju stručnjaci, i u vezi s omogućavanjem kontakta, i razlozima za njih.
I jako jako mi je drago da se nismo na početku dali zaplašiti time što klinac ima brojnu familiju. Mucek mali naš. :heart:
bas si razmisljam - tu ima dodira i sa djecom razvedenih roditelja (koje sam ja a sad i moj luka)...
kad gledas srcem - drago ti je da tvoje dijete zna da je voljeno... i da ljudi misle na njega i sjecaju ga se...
i to sto vise - tim bolje...
dok mi kao roditelj(i ) dajemo do znanja da smo mi baza i oaza na koju moze racunati...
a za neugodne situacije - na svu srecu nije ih bilo nerjesivih niti jako teskih... a radimo na tome da bude sve lakse i lakse... cak ugodno za sve pojedince u prici... :heart:
mislim da literatura koja govori o mirnom razrjesavanju konflikata moze pomoci i dati neke ideje - iako su situacije od obitelji do obitelji specificne...
Nakon kraja školske godine naš sin je imao u gostima prijatelja iz prve škole, a kasnije je dva tjedna proveo kod svojih u rodnom gradu.
Nije uvijek lako ni nama ni njemu, ima situacija (odnosi unutar prve obitelji) zbog kojih je on ljut, žalostan i frustriran, a mi smo nemoćni da tu pomognemo.
Ali eto, baš jučer suprug kaže "Čini mi se da on konačno sada, nakon svih ovih godina, doživljava ovo kao dom, a ne kao azil. Ovaj put se stvarno veselio kad smo se vraćali." :)
A ja mogu reći, nakon svih ovih godina, da mi jednako srce zatreperi kad pomislim na to dijete. To što je tu, to što je naš, to je tako divno da se riječima ne može opisati.
Vlvl, od srca se radujem s vama!
Isto i kod mene. Oči mi zasjaju kad ga se samo sjetim, još više kad ga pogledam.Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
P.S. Vlvl, uživam u tvojim postovima.
Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
i ja... :heart:
a mislim da je klub poveci... :)
Još jedna iz kluba. :heart:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Curke :love:
Palo mi je na pamet, ima jedan dodatni mogući razlog konačnog prihvaćanja našeg doma kao svog doma, osim protoka vremena. U međuvremenu je najmlađi od njegove braće završio srednju školu, odradio vojsku, zaposlio se i odselio od udomitelja, iako je ostao u dobrim odnosima s njima.
Ako je do sada naš mali miško razmišljao kako bi mu bilo da nije došao nama, nego ostao tamo (a sigurno je koji put razmišljao o tome) mogao je zamišljati poznatu situaciju, sebe i buraza kod udomitelja. Ali kako ovaj zadnju godinu nije kod njih, miškac bi bio sam, ili bi ga Centar prebacio nekom drugom. Iako je to sve bilo unaprijed poznato, znalo se kad će buraz maturirati itd, drugačije je dok je to sve još u budućnosti, a drugačije kad postane stvarnost.
:heart:
jos jedna koja također zaista uziva u svakom postu, svakoj recenici ...
:heart:
I još jedna. :) Ostavi sve te riječi svom sinu.. da ih pročita kad odraste. :heart:
XCitiraj:
emanuel prvotno napisa
Evo i ja sam u 2 navrata doslovce progutala sve od riječi do riječi!!! :heart:
I sad ne kraju,...NEMAM RIJEČI. :mrgreen: Od 1001 misli koje su mi se motale po glavi dok sam čitala,ja ne mogu sabrat nijednu pametnu a da ne ponavljam ostale cure (sve ih od reda potpisujem sa riječima pohvale i podrške)!! :*
Želim ti samo kazat da si povećala moju želju za posvojenjem,tj. probudila si je,jer sam je ja nakratko stavila sa strane (ako je to uopće i moguće) dok si MM i ja ne posložimo neke kockice u glavi. U biti, povećala si mi želju za djetetom,pa kako god ono došlo,i podsjetila na onu ljubav koju stalno čuvam za nekog posebnog do dana kad nas odluči izabrat za roditelje :saint: !! :heart:
Hvala ti na svakoj napisanoj riječi i tebi i tvojoj obitelji želim sve najbolje od ovog života :* !!
. . . . i još jedna :heart:Citiraj:
Anett prvotno napisa
I ja da se pridruzim ljubiteljima ove teme i Vlvl-inog nacina pisanja: razlozno, sistematicno, lepo odabrano i poucno, i sve to sa divnim stilom.
Primate li i mene :P ?Citiraj:
vera prvotno napisa
Pa ako je već klub evo i mene :D , Vlvl mi je inspiracija za pisanje.
Ajme cure. :oops:
Kad smo posvajali i tek posvojili, ovog foruma, ili bar dijela o posvojenju nije bilo. Neko vrijeme nažalost nisam tražila sve info preko interneta, pa sam kasno došla tu. Vidjela sam da su forumašice pretežno cure koje su posvojile malu djecu. Pridružila sam se u želji i potrebi za razmjenom iskustava, a pisati volim.
Još kad smo krenuli u posvajanje i odlučili da nećemo čekati bebu, pa kad je počeo razgovor o prvoj konkretnoj djeci, naši prijatelji i rodbina koji su nas bezrezervno podržavali u ideji posvojenja, ipak su izražavali čuđenje, sumnje i strahove prema posvojenju većeg djeteta. Kakvo će biti, hoće li nas prihvatiti kao svoje, hoćemo li mi njega moći prihvatiti, odgojiti (preodgojiti), hoće li veće dijete zaista ispuniti potrebu u našinm srcima.
Slično je bilo i poslije: na vijest o posvojenju "Ooo, baš lijepo", a na djetetove godine "Pa to je već veliko dijete".
Ali naš veliki sin bio je pravo dijete kad je došao, pun potrebe za nježnosti i sigurnim okruženjem. Ispunio je našu potrebu za djetetom, zavoljeli smo ga punim srcem. Ni dana se nismo kolebali da li smo pogriješili. Od samog početka posvojenja pokušavali smo izreći ljudima sreću koja nas ispunjava od kad smo postali troje. Jako smo željeli razbiti predrasude prema posvajanju veće djece.
Nismo mogli žaliti što nam nije došao puno prije, jer puno prije i nije trebao posvojitelje. Ali žao nam je za svaki tjedan koji je protekao što je on čekao posvojitelje i nije upoznao nas.
Sad iz Zdenkine priče vidim da se i veća djeca posvajaju lakše i brže nego pred koju godinu, i jako, jako mi je drago zbog toga.
:heart:Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Meni su iskustva o posvojenju starije djece dragocjena. Znam kad smo prvi put posvajali da sam pokušavala što više naći o tome, uglavnom uzaludno..
I ja se pridružujem klubu :heart: ! Nemam puno što pametno za nadodati kad nemam usporedivih iskustava za razmjenu, ali pozorno čitam svaki post od Vlvl iz anonime mog cyber spacea, mislim da je jako koristan.
Neki dan ničim izazvan, u sred razgovora o našoj kući koja se gradi, naš sinak kaže poluupitno: Vi ćete onda posvojit još nekoga? Pa da, kažemo mi, mislili smo svakako posvojit ili eventualno udomiti.
"Nemojte udomit, s udomljenima ima problema" kaže slatko dijete koje je zaboravilo da je pripadalo u tu kategoriju. "Oni koji su bili kod tete samo su radili nered i troškove. A vi sa mnom niste imali problema. Niste, je li?"
Mi se nasmijemo i kažemo da nismo, i da centri djecu često udomljuju protiv njihove volje i volje roditelja, pa ona udomitelje doživljavaju kao neprijatelje. Pa da, kaže on. (Točno je tako djecom koju je spomenuo, roditelji su se s njima skrivali po bregima i lovila ih policija, i onda su djecu doveli u udomiteljsku obitelj.)
Rekli smo da namjeravamo predat molbu čim preselimo, da je pitanje koliko to traje, da nema sigurnosti da će adekvatne djece biti. Mi bismo tražili nekog od 10ak godina, koliko sad ima njegov bratić, a ne manjeg, da se baš ne ne nađe ugnjavljen od puno mlađeg djeteta.
O posvajanju drugog djeteta razmišljamo praktički od kad smo posvojili prvo. U međuvremenu su se pojavili i strahovi koje je leonessa spomenula. Što ako s drugim djetetom bude više problema, ako će tražit toliko pažnje da naš sin bude zakinut, ako će se cijela obitelj morati posvetiti njegovim potrebama preko svojih mogućnosti? Jesmo li ovaj put imali više sreće nego pameti i koliko se pouzdajemo u sebe da ćemo s mogućim izazovima izaći na kraj?
Kad smo prvi puta posvajali, bilo je to na neki način kao skakanje u vodu - a sad bismo morali skočit zajedno sa djetetom, i nije nam više svejedno. Ipak, naša nas srca godinama vuku u tom smjeru.
Znam da u centrima na drugo posvajanje ne gledaju s oduševljenjem, ali leonessa i Zdenka2 su pokazale da je moguće, i njihove su priče stvarno motivirajuće. Osim toga, mi zaista želimo veće djete, nama je ono ispunjenje želja, a ne druga nagrada - nadam se da će ljudi koji odlučuju o sudbini djece znati to prepoznati.
Naš razgovor od neki dan završio je sinovim nagovaranjem da novo dijete ide u njegovu školu (nema veze što će bit u drugom gradu) valjda hoće bit veliki brat koji pomaže svojim školskim iskustvima. Gotovo nisam mogla vjerovati, to je pred tri godine bila glupa škola! ;)
Vlvl od srca vam zelim ispunjenje obiteljske zelje :love:
Vlvl :heart: , za tvog sina :* .Citiraj:
Kad smo prvi puta posvajali, bilo je to na neki način kao skakanje u vodu - a sad bismo morali skočit zajedno sa djetetom, i nije nam više svejedno. Ipak, naša nas srca godinama vuku u tom smjeru.
Sva ta pitanja mučila su i nas i našu širu obitelj. M. je bio naš, a pitali smo se kako će se u sve to uklopiti novo dijete. Željeli smo dijete i znali smo da o tome odlučujemo mi, a ne M., ali o njemu smo itekako vodili računa. I sad kad je drugo dijete, a još smo u fazi prilagodbe, dakako da problemi postoje, ali svakoga dana oni su sve više "mi", a to je upravo ono što smo htjeli za M. - da ima nekog svog malog, tko će s njime biti "mi", a ne da bude uvijek sam u odnosu na roditelje i druge odrasle. Što se tiče B., o njezinim dobrobitima ne moram ni govoriti. Ona uči što to znači imati roditelje i obitelj, kakvi su obiteljski odnosi, gdje su granice, stječe pouzdanje, znanje, puno toga. Koliko god je nekada teško, nismo pogriješili.Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
:heart: !
Da i ovdje spomenem: bio je klinac na prof. orijentaciji na HZZ-u. Tamo smo saznali da može, ako će mu faliti malo bodova za upis u željenu školu, od njih dobiti potvrdu kojom mu se priznaje nekoliko bodova više, na račun socijalnog statusa, tj. toga što je posvojeno dijete.
Naravno da mi želimo da on sam skupi dobre ocjene, i da mu takva potvrda ne zatreba, ali dobro je znati za tu mogućnost. Tu ga moram pohvaliti jer je bez ikakvog našeg pritiska popravio i ujednačio ocjene, pa na polugodištu ima čistu četvorku.
:heart: :heart:
Bravo! :heart:Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
:heart:Citiraj:
nela prvotno napisa
Još jedno bravo za sineka :heart: .
I još jednom bravo :heart: !
Jedno :heart: za velikog dečka i od mene!
:heart: :heart: bravo
Čestitke prvenstveno sinu, a onda i ponosnim roditeljima! :heart:
Vlvl, čestitke Klincu! :heart:
Nadam se da će imati dovoljno bodova za željenu školu i bez male pomoći, a ako bude falilo molim vas, nemojte se libiti prihvatiti dodatne bodove: nije s njima ništa gotovo, tek predstoji, imat će on prilike opravdati ih itekako.
Hvala, cure! :love:
Bravo maleni.
Bravo!! :heart:
Čestitke velikom dečku!