Citiraj:
Pokora
Kako je došlo do prakse ”činiti pokoru”?
Prvi kršćani su uživali radost oproštenja svih grijeha po sakramentu krštenja. To je i sada najveći dar po kojem nas Krist čini baštinikom svoje naravi i oprašta sve grijehe snagom svoje smrti i Uskrsnuća. Dakle, grijeh se oprašta, svaki grijeh sakramentom krštenja. Kako su se u Pracrkvi krštavali samo odrasli, oni su se za krštenje spremali dugo. Ta duga priprava – katekumenat – trajao je dugo radi toga da upoznaju vjeru i da se životnom praksom približe onim idealima koje će živjeti u ”novom životu” kao kršćani. Već u samim počecima kršćanstva javlja se i ispovjedna praksa. Naime, najveći dar kojeg nam je Isus mukom i smrću stekao i darovao, jest oproštenje grijeha. Grijehe je On smrću na križu i Uskrsnućem uništio. Međutim, znajući našu ljudsku narav, koju je otkupio ali nije izmijenio, On je ustanovio sakrament Pomirenja – ispovijed – po komu je svojim učenicima dao vlast odrješenja ili zadržavanja grijeha. Ta vlast je božanska. Ona ne može biti ljudska jer je čovjek doduše sposoban učiniti grijeh i pokajati se za njega, ali nije sposoban uništiti grijeh. Grijeh, naime, ima trostruku dimenziju zla: on uvijek razara odnos prema Bogu, prema čovjeku i zlo je u samom grešniku. Od njega ga je spasio i oslobodio svojom smrću i Uskrsnućem sam Isus. Stoga je kao najveći znak pobjede nad grijehom, na sam dan Uskrsa, svojim učenicima podario vlast opraštanja grijeha. Snagom tog uskrslog dara učenici do konca vremena nastavljaju u Isusovo ime opraštati grijehe raskajanima.
Već u apostolskoj predaji znamo za tri javna grijeha zbog kojih se isključivalo iz zajednice. To su: otpad od vjere, preljub i ubojstvo. Javni grješnik zbog ta tri grijeha vraća se u red katekumena kao onaj koji mora dokazati da je popravio svoj grijeh, da je izgradio trajnu krepost i da je ispravio nanesenu nepravdu. I to je bila prava pokora: biti opečaćen kao javni grješnik i biti isključen iz zajednice sve dok ne dokaže da je grijeh ispravio. Tako je nastao pojam zadovoljštine ili ”ispravka” nanesene krivice. Tako se vremenom ta javna pokora polako proširila i na ostale grijehe. U Pracrkvi nije postojao zazor od javnih grešnika nego žarka molitva za njih te ljubav prema njima i želja da se što prije vrate u zajednicu. Kada je ispovijed postala tajna, onda su ispovjednici sve do šestog – sedmog stoljeća nakon saslušane optužbe grijeha davali pokoru, a to je bila redovito zadovoljština i popravljanje grijeha i tek kada je netko obavio pokoru i popravio svoje grješno stanje, mogao je primiti odrješenje. Dakle, nekoliko stoljeća ispovijed je bila vrlo teška. Trebalo je ispovjediti grijehe, popraviti pokorom život i onda doći po odrješenje. Radi takvih teških okolnosti, mnogi su kršćani ispovijed ostavljali za konac života. Kod nekih je takva ispovjedna praksa ostala i razlogom da se nisu krstili znajući da će teško moći živjeti bez ponovnoga pada. Ta je praksa zamijenjena tijekom stoljeća tako da je u samom činu ispovijedi dana i pokora. U to vrijeme ”zamjenjivanja” prvotne prakse pokora je bila vrlo velika. Često je ”nadmašivala mogućnost pokornika, te je on tražio pomoć u molitvi, postu, dobrim djelima od svojih bližnjih, da mole za njega i žrtvuju se. U srednjem vijeku je postojala knjiga koju su raširili irski misionari u kojoj je bio popis grijeha i odgovarajuće pokore na nj. Ispovjednik je tu knjigu nosio sa sobom i koristio je prilikom ispovijedanja. Tako se u svijesti kršćana javila misao da je zapravo pokora ispravljanje grješnoga puta (što u sebi i jeste) , ali i to da je pokora dovoljna zadovoljština za učinjene grijehe što vjernički ne može stajati, jer za grijehe je dovoljna jedino Isusova žrtva na križu i pobjeda u Uskrsnuću.
U novijoj praksi Crkve smisao pokore je zapravo ovaj: mi, kada se ispovijedamo, već činimo pokoru i optužujemo se više–manje javno da smo grješnici. Nabrajajući svoje grijehe pokazujemo povjerenje i ispovijedamo vjeru i izražavamo želju da nas Isus od tih i takvih grijeha oslobodi. Primamo odrješenje. U času, dakle, kada smo priznali, pokajali se iskreno i ispovjedili grijehe, uslijedilo je odrješenje. Sadašnji oblik zadovoljštine ili pokore u stvari je prvo čin zahvalnosti Bogu za njegovu veliku milost koju nam je darovao a da je nismo zaslužili oproštenjem grijeha. Ta molitva ili dobra djela koja nam svećenik preporučuje izražava i našu želju da taj napor, molitvu ili djela učinimo s ljubavlju i tako se sa zahvalnošću sjedinimo s Kristovom zadovoljštinom. Na taj način naša kap u moru njegove milosti biva dragocjeni dar i radosno slavljenje Boga, pa pokora i nije drugo nego proslava Božjega milosrđa. Stoga nas primljena pokora u savjesti obvezuje da je izvršimo. Ali ne tako da ne može biti veća, viša i bolja. Dapače, dobro je nakon valjane ispovijedi zamoliti ispovjednika i predložiti ili primiti na sebe pokoru kojom sami želimo zahvaliti Bogu i sudjelovati u Kristovoj žrtvi. Tako ispovijed i ispovjedna pokora u stvari biva jedan čin velike zahvale Bogu za milost oproštenja i izražaj našeg trajnog raspoloženja da činimo dobro a izbjegavamo zlo. Pa ako je pokora molitva, onda molimo sabrano i pobožno, ako smo za pokoru dobili da učinimo neko dobro djelo ili žrtvu onda to učinimo s ljubavlju i sjedinimo je Kristovom žrtvom.
Dakle, pokora je potrebna, ona je čin vjere i napose čin ljubavi ali nije vezana za valjanost ispovijedi nego za njegove prave plodove. Dakako, onaj tko ne izmoli ili učini pokoru počinio je grijeh propusta koji valja ispovjediti.
eto nađoh nešto na netu
