potpis :škartoc:
ajme koja sam ja kukavica na tom planu..a inače sam dosta kuražna,flegma iz maj midl nejm.
Printable View
Ja sam dodatne satove uzimala prije otprilike 5 godina dok je još postojao centar za sigurnu vožnju "Marani". Mislim da je sat, s računom i pdv-om, bio 60 kn. Mislim da sam odvozila oko 40 sati, dakle još jednom program auto-škole. S tim da sam oko 15. sata prešla na svoj auto, a nakon 25 počela voziti lagano i s drugima u autu, osim s instruktorom. S instruktorom sam vozila još neko vrijeme povremeno i nakon što sam se počela sama voziti svaki dan na posao. Nek vas ne uplaši broj sati - to je jako individualno. Nisam se htjela žuriti i bila sam stvarno u velikom strahu od vožnje. Već prvi sat sam išla na cestu, da ne mislite da sam prvih 10 vozila po poligonu. Vozila sam stvarno posvuda i svako doba i to iskustvo + odličan i strpljiv instruktor su bili presudni za uspjeh.
Potpora okoline je dakako poželjna. Uz mene su stvarno bili svi, a u isto vrijeme je isti proces prolazila i moja sestra, nešto kasnije i jedna prijateljica tako da smo si bile uzajamna podrška.
I eto, sad sam vozačica, a stvarno sam mislila da nikad neću prebroditi taj strah :) Vozim i sama, i s drugima, vozim djecu. Doduše još uvijek volim kad točno znam rutu, ali to je najmanji problem.
Ja sam odvozila umjesto s instruktorom s mužem - što je bilo puno jeftinije...tada je imao strpljenja - a u konačnici smo moj put do posla odvozili svaki u jednom autu - on se vozio iza mene - jer sam se ja bojala da ću baš kad ostanem sama nadrapati, da će mi puknuti guma i šta ja znam šta sve ne...kada sam prošla SAMA cijeli put - shvatila sam koliko je moj strah iracionalan - a da kad sam sama u autu mogu pjevati, slušati radio i slično - a da nikome ne smetam...
Eh da - ono što će možda nekome biti važno meni je sada vrijeme vožnje postalo vrijeme relaksacije - unatoč gužvi i prometu (putujem preko sat vremena do posla).
U toku dana nemam vremena za sebe i svoje misli - a za vrijeme vožnje uspjevam odvrtiti sve važne planove u glavi...a nitko mi ne smeta...
Držite se cure - možete sve voziti i MORATE to savladati - ako ste već dobile vozačku - onda nemojte da vam istekne - a da ju ne upotrijebite
Vozačku dozvolu stekla sam kao studentica, godinu-dvije sam vozila očev auto, a zatim desetak godina uopće nisam vozila jer nisam imala šta. Kad sam se udala i kupili smo auto, vozio je sve MM i meni je to savršeno odgovaralo - dok on zbog posla nije počeo biti po više dana i tjedana na putu.
Prvo dijete, prvi put bolesno, ja sama, bez ikakvog iskustva i pomoći. Zimsko doba, ružno vrijeme. Ja u panici, zovem doktoricu, ona mi daje upute za snižavanje temperature i na kraju, ako ništa ne uspije, da dođem s djetetom.:-(
Auto dolje pred kućom, uzmem ja ključ, dijete na kratko zaspalo, siđem da vidim znam li ja uopće upaliti motor. Znala sam. Isprobam žmigavce, brisače, šaltanje, sve ok. Zagasim motor, odem gore, zamotam dijete, utrpam ga u sjedalicu, odvezem do ambulante. Vrijeme grozno, vjetar puše, susnježica, mrak, vidljivost loša. Dijagnoza teški bronhitis, injekcije antibiotika 10 dana. Nakon 8 dana kad se MM vratio ja sam već probila led s vožnjom - do ambulante, pa do dućana, pa do tržnice, pa do mame (e, tu je već bilo par semafora!), malo po malo, sve dalje. Kad sam se vratila na posao vozila sam svaki dan i nije mi više bio problem. (Na zadnji porođaj odvezla sam se sama do rodilišta, MM je morao doći tramvajem po auto).:yes:
Kad moram ići "u nepoznato", nastojim prethodno na karti pronaći točno put, u mislima unaprijed biram traku u koju se moram svrstati da poslije mogu skrenuti kud trebam, općenito, pripremiti se za vožnju. I u vožnji treba biti usmjeren na vožnju i praćenje prometa, to nije vrijeme za rješavanje bilokakvih problema.
roman972, slažem se s tobom da se treba usredotočiti na vožnju, ali kad se voziš 10 km/sat pola sata ili duže, bome dok čekaš u koloni i jedva se mičeš, imaš vremena razmišljati o koječemu. Mislim da je na to mislila ambrosia.
Bez brige, možete razmišljati o koječemu i kad vozite 150 km/h, sat vremena od Venecije do Trsta, i paziti na promet i preticati more kamiona. Pogotovo ako vozite jako često, pa vam je poznat svaki znak na cesti.
Vidim ovu temu, i svoje stare postove na njoj :mrgreen:
Uglavnom, i ja sad vozim. Nakon višegodišnje pauze i izbjegavanja volana, natjerala sam se sjesti u auto kad sam shvatila da mi dijete malo-pomalo raste, da će ga trebati voziti na aktivnosti, i da ga tata neće uvijek moći voziti, a javni prijevoz nam neće uvijek biti opcija.
Naročito mi je to postalo jasno kad je krenuo u glazbeni vrtić i počeo pokazivati interes za velike instrumente. Pa mi je sinulo: pa neće valjda on mali u tramvaj s fagotom/saksofonom/violončelom/nečim-još-većim :mrgreen:
I tako ga vozim. Jer s violončelom stvarno ne bi mogao u tramvaj, i neće moći još neko vrijeme. U međuvremenu sam se malo opustila, pa vozim i drugdje po gradu, kao i Freji, lakše mi je ako znam točnu rutu, i nastojim se unaprijed pripremiti (kuda ću voziti, gdje se prestrojiti, gdje se uparkirati), ali sve to mi postaje sve manji problem.
Ali jednog straha se još nisam uspjela riješiti, a to je strah od brzine :-( Nelagodno se osjećam i kao suvozač dok se vozimo autocestom, a da bih sama vozila brzinom od 100+ km/h, nema šanse. Užasno se bojim prometnih nesreća, ne jednom sam se trznula kad je MM samo malo jače dodao gas, i tako... srećom, pa ne moram rutinski voziti na međugradskim relacijama. A za zagrebačke gužve mi sasvim odgovara spora vožnja - još uvijek je brže od tramvaja.