Printable View
AdioMare ne zelim se ni ja svadat , ostra jesam , svjesna sam toga ,znam bit i gora , ali zar stvarno misli da je samo njoj tesko , da samo nju boli? Ako se netko tek navikava na odvojen zivot , na probleme koje on nosi , na dijete kojem moras biti i mama i tata imam strpljenja i razumjevanja , ali kukati da kukas . :roll: Mene smeta PUUUNO toga , ali drzim se i ne kukam . Ovaj topic dozivljavam kao podrsku , a ne tjesilicu. Ok , valjda sam pretjerala , evo , odjavljujem se!
:* svima!
Bebelina, nitko nije kukao, ne znam zašto to tako gledaš. :/
Ovaj topic je i tješilica (zašto ne?) i kukalica i žalilica i podržavalica i sve što nekome treba, jer odvojen život je težak i najmanje što možemo je biti podrška jedni drugima. Ništa više, ali ni manje. :love:
ako je to mene islo, kukati da kukas , zao mi je, stvarno mi to nije bila namjera. i zao mi je sto nema edita, sad bih sve svoje postove ovdje izbrisala. ma nije mi uopce tesko, super mi je.
beb, zabrijala si :*
ako se ti ne zalis, ne znaci da se drugi ne mogu, jel?
sad sam citala topik otpocetka, i stvarno si cvrsta ko stijena, svaka cast. svima nam je tesko, i tebi i meni i njima, ali imamo razlicite nacine hendlanja toga.
:love:
Apsolutno se slazem. Mene svi stalno sa sazaljenjem pitaju "pa kako ti to izdrzis da ga ne vidis toliko dugo?" Ja obicno odgovorim "Ma ja sam vec navikla, cak mi je i ljepse dok ga nema" Naravno da to nije istina, naravno da mi se srce stegne svaki put kad ga cujem da odlazi ranom zorom cak i nakon 6 godina takvog zivota.Citiraj:
mikka prvotno napisa
Ali ja to nikad necu priznati svojim frendicama jer one ionako ne razumiju sta je to i onda me samo sazaljevaju. Ali cu priznat vama koje razumijete o cemu ja pricam i kojima nije prvo na pameti "a jadna" nego "znam kako joj je".
Nije se odnosilo na tebe , bilo je opcenito (poznam puno samih zena) , a i prepiska bi bila blesava kad bi postojala mogucnost brisanja postova,zar ne?Citiraj:
ivana7997 prvotno napisa
Nisam se okomila na tebe , nema ni smisla jer ne poznajem te , samo iznosim svoje misljenje. Kazes radila si posao slican tm , nisi znala sto te ceka...Vidis ja sam samo jednom bila kod mm na brodu da bi skuzila koliko mu je tezak i zj posao.Ne mirim se s onim " nisam znala"! Da mi to napise zena koja se tek nasala u toj situaciji ok , treba vremena dok se snades , ali kad vec imas staza..ne razumjem. Zar kad krecemo u zivot znamo sve sto nas ceka?
Nisam nimalo cvrsta , da jesam ne bi postala na topicu o stitnjaci. :roll:Citiraj:
beb, zabrijala si
ako se ti ne zalis, ne znaci da se drugi ne mogu, jel?
sad sam citala topik otpocetka, i stvarno si cvrsta ko stijena, svaka cast. svima nam je tesko, i tebi i meni i njima, ali imamo razlicite nacine hendlanja toga.
Jednostavno neke stvari ucis vremenom i u hodu i iskreno ne zelim da ni jedna od vas prode ono sto sam ja prosla i da na moj nacin nauci , zato sam ostra i ponekad krajnje bezobrazna , ne uljepsavam , ne poticem ruzicaste snove, ne dajem lazne nade jer kad tresnes u stvarnost bolit ce jos vise.
Zivot je tezak , treba ga uhvatit za rogove , boriti se i pamtit lijepe trenutke . :love:
Bebelina, ja bih to jednostavno rekla ovako: ti ne razumiješ ono što je izrekla Ivana na način na koji sam razumjela ja. Nije do tvog mozga i srca doprlo na način na koji je do mog, pa otud i ona da se prva dvojica razumiju bolje od neke druge dvojice. ;)
Još jednom, nitko nije kukao, kao što nitko ne osporava da je život pomorca težak jednako kao i odvojen život obitelji, no tugaljivi osjećaji su ti čudna vrsta raspoloženja.. njih nekada teško možeš odagnati u društvu dobrih ljudi, a kamoli kad si sam ili kad nemaš razumijevanje.
Sve u svemu, nikome nije jednostavno, kako ocu, tako majci, tako djeci. Možda je čak taj naporni rad veća "sreća" za čovjeka koji je odvojen od obitelji jer mu je dan ispunjen konkretno i cijeli, dok ostatak obitelji često ima puno podsjetnika na člana koji fali, majci su to djeca, djeci očevi druge djece, i tako...
U svakom slučaju, ne dišemo isto, gdje što drugo. :)
evo moram negdje zavikati AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!
i vec je bolje...he he
bio doma manje od mjesec dana...i danas opet ode...
A ja mogu zavikat JEEEEEEEEEEEEEEEE :D
jer u nedjelju napokon dolazi.
Tratinčice žao mi je, ja ću vikat AAAAAA za mjesec dana
naš tata je bio doma 2tjedna (nakon3mj), i dolazi za uskrs na tj.dana...
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
Moj je doma vec punih mjesec dana! I da, sretna sam jer se napokon posteno upoznao s malcem. I sretna sam jer mi uvelike olaksava zivot po pitanju kucanskih poslova. Ali...sad mi ga je vec stvarno dosta :lol:
Ne znam kako vama, ali poludim kad mi se petlja u moj dnevni raspored. Ako npr. svaku vecer perem sude kad malac zaspi, sta se onda on ima pjenit jer ga nisam oprala odma poslje rucka? I takvih je sitnica milijun!
Ne zna kud bi sam sa sobom, dosadno mu je doma a neide mu se van...i staaaaalno kvoca i kvoca! Ko 3 zene zajedno! :lol:
Nadi mu hobi! Mm ima finu naviku budenja oko 2-3 h u noci i onda pocne bauljanje po kuci, pa trazi jesti , pa ide prati auto... E, kako je strojar i zaljubljenik u motore lipo smo kupili garazu , smjestio je unutra dosad tri :roll: motora i sad kad mu je dosadno voza se po gradu , a po noci ode u garazu glancati ih. :lol:
Jos da rijesim kvocanje! :mrgreen:
Ma mom je hobi play station! I neka je, bar suti dok ga igra. Ali i dalje nade vremena za kvocanje... :roll:
Aha, i moj je obozava PS dok ga sin nije poceo tuci u svakoj igri. :lol: Sad kad igra gori je od malog diteta jer samo se ljuti i vice. :roll:
Duuuuuuugo nisam bila ovdje...
Pa da vas malo pozdravim.
Ne znam posebno što da pišem, ima i boljih i lošijih dana, dobro je što uglavnom nije duže od mjesec dana u komadu, loše što ga još uvijek često nema, po tjedan-dva -tri...
Znate kak je: taman se naviknemo na njega- ode, opet napravimo svoj ritam bez njega- dođe... i tako ukrug...
Nekad to podnesem bolje, nekad lošije...
Mislim da me najviše izvlači posao jer doma bi poludila...
Ovako bar komuniciram sa ljudima, o nekim drugim temama koje nemaju veze sa djecom, kućom... čisto se malo ufuram u drugi film...
I da, stvarno je lakše kako djeca rastu...
Puse!
Bok cure i mm je na terenu već nekih 6 god. , i iako ponekad mrzimo njegov posao, ljepo je kada je mjesec dana doma pa ne mora ništa drugo osim uživati sa nama.
Ponekad nam je teško svima, kada sam rodila prvo dijete otišao je nakon 2 tjedna na teren , ja sam plakala pet dana i onda sam shvatila da mogu nastaviti plakati ili si napraviti da nam bude ljepo.
Meni je malo lakše kada znam da se mogu osloniti i na moje a i na njegove starce.
Isto nam je kao što je i koksy pisala ,kada dođe treba nam neko vrijeme da se naviknemo jedni na druge , ali onda je ok.
:heart:
Podižem prastari topic.
MM je jutros otišao na prvi teren. Srećom, nije daleko za prvi put, u Mađarskoj, 10 dana je gore pa 4 doma.
Do sad je radio na fakultetu, pa sam navikla da može doći doma kad hoće, ostati doma kad su klinci bolesni i sl.
Ja radim u smjenama, tjedan jutro pa tjedan popodne. A. ide u smjensku grupu u vrtić pa može biti u vrtiću do 20.30, a Z. je na čuvanju kod tete.
Nije me strah kako ću ja to, Varaždin nije velik i sve je u krugu 10 min autom, baka radi ali će uskočiti ako može kad zatreba. Djeca nisu boležljiva (kuc, kuc) Više me muči činjenica da sad ne mogu poslat sve u v... mater kad mi dignu tlak i otići prošetati :mrgreen:.
Martina, i moj jutros u 6 otišao iz Zg. za Budimpeštu, radi tako već par mjeseci - po 10 ili 20 dana gore, pa doma u Zg. na par dana.
Meni nije bed biti s djecom sama, meni sad otežava sve činjenica da mi je mama jako teško bolesna i da nemam djecu s kim pustiti ni na neko kraće vrijeme da nju odvedem k dr. ili u bolnicu kad ide na kemoterapiju, nego sve moram vući sa sobom... :(
Jedina nada mi je vrtić od 9. mjeseca, tad će mi biti lakše višestruko.
Mog nema sad več skoro 2 mj, dolazi 26.6. i ostaje 10 dana doma pa nazad u Norvešku. Jaaako sporo mi vrijeme ide, i da, teško mi je več. Gubim živce vrlo lako jer sam umorna, nenaspavana i željna odmaka od djece na par sati samo da porazgovaram s nekim odraslim. Stariji sin je več napola lud bez tate, vidno mu nedostaje i teško mi je s njim takvim. Nemam pomoći nitokud, svekiji eventualno starijeg malo uzmu, za mlađeg nemaju vremena jer njega ipak treba više paziti.
Ali, sve u svemu, guramo dan za danom, brojimo dane dok tata dođe, planiramo šta čemo sve radit u tih silnih 10 dana... Pa kad opet ode sve ispočetka..
Evo i mene na ovoj temi!
Moj je na relaciji Nigerija, Čečenija to buude po mjesec dana/dva ili tri tjedna....
Ide dosta često, između tih duljih ima kraća izbivanja po par dana (sve kraće od 5 dana niti ne računam da ga nema ;) ) to je Italija, Srbija, Austrija, Njemačka, Bugarska.....
Na prvi dulji teren je išel kad je treće dijete bilo staro točno mjese dana, srednji 2,5g a starija cura točno 4....
Starije dvoje su u vrtiću, s time da mi je do tamo nekih 7 kilometara....
Najteže mi pada jutarnja vožnja do crtića, budim ih oko 7, pa ih spremim, najmanjeg budim u pol osam (ako se sam ne zbudi dotad tada ga budim pa bude cendrav jedno vrijeme)... Preko zime mi je najgore kad ima tih jakni, kapi, šalova, čizama....
Živimo u istoj kući sa svekijima, ali u odvojenim kućanstvma.. Nisu mi nikakva pomoć jer imaju svoju firmu (u kojoj radi i mm) pa su tamo od jutra do mraka...
Najesen selimo u predgrađe, dvije minute do centra grada (vrtića), do dućana , pedijatra, ma sve bude mi blizu dok mi je sad 10km....
Prvi dan smo uspješno priveli kraju. Klinci su bili uglavnom ok, u 20.30 su oboje već spavali (ustajanje je sutra u 5.30 pa moraju rano u krpe).
Podižem prastari topic :)
Za početak pozdrav svim hrabrim mama,za mene ste sve kraljice :*
Moj suprug je prof.vojnik jako malo se viđamo uz sve to prijavio se u misiju i to 2.put
Luda sam od svega,od straha,neispavanosti,brige za kuću, posao i naravno 1,5 godišnju princezu
Iskreno se nadam da ću uspjeti izdržati,a da uz to ostanem normalna :)