sinoć sam molila za sve vas, za sve vaše tuge...Osjetila sam mir. Treba moliti...
Printable View
sinoć sam molila za sve vas, za sve vaše tuge...Osjetila sam mir. Treba moliti...
...sinoć sam završila na hitnoj. Srce mi je u dva navrata toliko lupalo da sam mislila da će iskočiti iz mene. Mislila sam da je u pitanju infrakt i da je to kraj, da uopće neću ni stići do bolnice. Dali su mi neku inekciju za smirenje, pa me vratili kući i rekli da dođem ujutro. Bila sam i doktorica kaže da je to logičan slijed svega što se dogodilo, da je to sada psihička reakcija na sve. Odjednom mi je i tlak skočio 140 sa 100. Je li tko imao slična iskustva???
ruzicasta svakakve tegobe su "normalne" nakon takve tragedije. Ja sam imala aritmije, iako nisam nikad išla na hitnu. Provaj uzeti normabel za smirenje, bez njih ja ne bi preživila, kad god mi je bilo baš ono užasno, i kao da se gušim, popila bi jedan od 5 mg i to bi me stvarno full umirilo. Samo nemoj svaki dan, nego baš kad ti je potrebno.
Ovo je jedan jako jako težak period i to jednostavno treba preživit, a svaki dan je kao da se utapaš. Doći če i malo malo bolji dani, provaj naći nešto što te okupira...iako mislim da je još vrlo rano, i ti i Tivi ste tek prošle kroz sve, i treba dati vremena da uopče dođe nekakva volja za povratkom u život, ili uopče volja za životom! Moli se ako te to smiruje, provaj šetati kroz prirodu, to je meni pomagalo, i predaj se tm-u nek te drži, i nek ti i on pomogne nosit taj težak teret.
:love:
tivi = tibi (tipfeler) :love:
draga ružičasta, ja sam ljetos završila na hitnoj sa tlakom 200 sa 120! isto sam mislila da sam jako bolesna i da ću umrijeti, i onda sam skužila da kad popijem tabletu za smirenje da moji problemi prestaju! :/
meni je to jako dugo trajalo i prestalo je kad sam potražila psihološku pomoć, koju preporučujem svakome jer je meni žena pomogla da budem, ne ona ista osoba od prije već bolja! još nekad osjećam napadaje panike u nekim meni kriznim trenucima ali ih sada znam kontrolirati!
tvoja reakcija je skroz normalna! i bilo bi čudno da je drugačije! trebaš si ipak dati vremena da srce prihvati što se dogodilo! :love:
iza mene su mjeseci i mjeseci od kad sam izgubila svoju dječicu, ali rana je i dalje tu, samo je sada drugačija, mogla bi reći da je "zrelija" i da više ne boli na taj način kako je boljela kada je bila friška! s vremenom će biti drugačije...vjeruj mi! :heart:
Ajme jadna ruzicasta, ne znam što bih ti rekla osim da mi je jako žao da imaš takve probleme. Je li ti doktorica što preporučila?
Meni se prije znalo uzlupati srce, skočiti tlak i bubnjati u ušima kad sam bila pod jakim stresom zbog posla. S vremenom sam uspjela prihvatiti i uspješno se nositi sa raznim situacijama, ali mi je i dosta pomoglo bavljenje nekim hobijima koji me ispunjavaju. Možda da i ti probaš odabrati neki hobi koji bi te veselio...
Kod mene pak toliko nizak tlak da mi se stalno vrti u glavi od kad sam došla doma iz bolnice. Danas sam išla u trgovinu i jedva sam došla do doma, mislila sam da ću se putem onesvijestiti. Ja to pripisujem nuspojavama lijeka koji moram piti, ali moguće da je i to na psihičkoj bazi. Uglavnom neki dan sam se odlučila upisati na vježbanje tako da krećem početkom 11. mjeseca...
Svim curkama veliki kiss :*
Ama ja sam uvijek imala nizak tlak ili 120/80. To što sam ja doživjela nije bilo obično lupanje srca(ranije sam doživljavala slično zbog kile) već kao da srce odjednom radi tristo na sat i hoće iskočiti iz mene. Potom se smirilo gotovo kao da prestaje raditi i onda opet. Bum, bum, bum sve brže i jače. Prekrstila sam se i počela moliti, mislila sam da ću umrijeti. Nisam plašljivica ali to u životu nisam doživjela. Prije toga me stiskalo u grudima. Kad sam malo proguglala shvatila sam da je to bio napad panike, valjda??? Doktorica mi je rekla da je to normalna reakcija nakon što sam bila korak od smrti(skoro je nastupila sepsa) a prije toga je bio pobačaj a sad me čeka operacija. Rekla mi je da se nastojim što je moguće više smiriti i preporučila mi leksilijum 1.5 mg. Pitala me i jesam li prije svega toga pričala nekome o tome što mi se dogodilo, a jesam. Baš tu večer bili su nam u gostima prijatelji, muž i žena koja treba roditi dvadestak dana prije nego sam trebala i ja...
meni je nakon svega štitnjača, koja je ionako jadna, podivljala, a i sada me samo guši i srce mi lupa za poludit, hvatam dah i ne mogu normalno disati; inače ne volim nikakve tablete za smirenje, ali kad mi je stvarno teško uzmem normabel od 2 mg i za par sati mi prestanu barem ti fizički simptomi, srce se smiri i lakše dišem, barem nešto
draga ružičasta, čitam tvoje postove, plačem i mogu zamisliti kako ti je :cry: .
više puta se pitam: zašto baš mi? odgovor pronalazim u samo jednome - to je volja Božja i tako je trebalo biti... meni je molitva pomogla da se smirim i krenem polako dalje. imam predivnu nećakinju od 16 mj i svaki put kad je vidim i čuvam, osjećam neopisivu bol u grudima i malo nedostaje da se ne rasplačem.
draga, želim ti puno sreće na operaciji, drži se i samo hrabro. vjeruj u dragog Boga i pomoći će ti. nadam se da ćeš ubrzo doći sa sretnim vjestima i da svog malog andjela imaš u naručju! pusa
dnas sam ponovno bila na hitnoj. Snimili mi ekg, uredan, s tim što srce ubrzano radi. Dok sam došla do hitne napad prestao, tako da ni doktorica nije mogla ništa pametno reći pošto ekg pokaže nešto ako se snima dok traje lupanje. Poslala me da izvadim hormone štitnjače, kaže da može biti od toga. Meni ni kad popijem apaurin lupanje ne prestaje, pa mislim da uzrok nije psihički. A ***** mu više m.... Dosta mi je više i doktora i bolnica, hoću natrag svoj život...
Draga ruzicasta,tako sam tuzna zbog svega sto i kroz sta prolazis.Nazalost svaka se od nas pronalazi u jednom od tvojih redaka,u suzi koju pustis,u pustosi svoga bica koju osjecas,u praznini,u magli u izgubljenosti,u lupanju srca,u...........nazalost sve smo to prosle i jos uvjek u nekom drugom obliku prolazimo.Bol je velika i tijelo i psiha se bore protiv toga.Pa bori se draga moja i ti sa njim,sve sto si rekla od rijeci do rijeci meni se desavalo,u jednoj od prijasnjih zivotnih situacija.Breme je bilo tesko.Na kraju se ipak ispostavilo da je bol bila prejaka i psiha ju je reflektirala kroz smetnje u srcanom ritmu,koji je donio jos vecu brigu i tako u krug.
Mene je spasila vjera,nekoga nesto drugo,a ti ces morati naci nesto sto ce ti davati snagu da sve to prebrodis,znam da je glupo djeliti savjete tipa nadi neki hobi,radi nesto sto te veseli,a mora postojati jos uvjek nesto,daj si vremena vidjet ces mali su to koraci,ali su tvoji u borbi za sutra,a sutra draga moja jos uvjek postoji bez obzira sto ga sada nevidis.
Kazes zelis svoj zivot natrag,probaj ga sama vratiti,vjerujem da ce ti se rado vratiti,samo sto ces nakon svega biti puno drugacija,ali nezaboravi da moras prezivjeti do sutra,do prekosutra,jos tjedan,dva,jos godinama jer te ceka netko u zivotu tko zeli da mu budes mama.Nepredaji se zbog toga maloga bica,i zbog srece koja te ceka kao i sve nas,samo sto na zalost sve ovo prije moramo prozivjeti.Vjerojatno da bi onda uzivali punim plucima,jer cemo je nakon ovoga znati cjeniti,znat cemo je prepoznati.A i nezaboravi da te netko tko te neizmjerno voli gleda svojim okicama sa neba i cuva,imas ti svoga andela cuvara,kao i sve mi posebni su to cuvari,iako je na nebu dio je tebe,dio tvoga srca,nisi sama,
Za pocetak ti zelim uspjesnu operaciju i blagoslovljen oporavak.I polako korak po korak prema sutra,hodaj prema cilju,a do tada te nosimo mi tvoje saputnice u boli i tuzi u mislima i molitvi.Budi hrabra. :love:
ružičasta, kod tebe se nakupilo jako puno toga, i bilo nerealno očekivati da će problemi nestati! meni osobno kada je situacija postala takva da sam počela imati fizičke simptome, ja sam potražila pomoć psihologa. međutim dugo mi je trebalo da sama sebi priznam da meni to treba, jer sam uvijek odbijala bilo kakvu pomoć u bilo čemu! puno mi je pomogla žena, i pomogla mi je da ponovno izgradim sebe, jer sam se negdje u svim tim tragedijama izgubila! :(
moram ti reći, premda mi to sada grozno zvuči, da tvoj život više nikada neće biti kao prije! zato treba pustiti tijelo i srce da odbuluju, treba plakati, vrištati pa čak i smijati se kada za to nije vrijeme, jer sve je to dio liječenja, a onda dići se iz svog pepela i graditi ponovno! jako je friško sve što ti se dogodilo, a još je tu i opearcija, bolestan otac :cry: sve to ostavlja trag na čovjeku!
i imaš pravo, makni se od doktora i bolnica, odi van u prirodu, makni se od svega, pronađi u sebi smirenje, vidjeti ćeš da postoji unutra!
mi sve ovdje smo prošle što sada ti prolaziš, i sa sigurnošću ti možemo reći da će biti drugačije, nikada više isto kao prije, ali drugačije.... :love:
Hvala vam male moje prijateljice i princezice na utjehi. Danas sam se ja fino spremila pa s najboljom prijateljicom na ručak, pa u šetnju buticima, pa kupila neki fin šal, pa malo do Međugorja, molila se...Srce je nekoliko puta lupnulo, ali sam ga ignorirala. U ponedjeljak ću otići da izvadim hormone štitnjače jer su mi to preporučili i dalje neću nigdje, do operacije. Dok sam bila u restoranu malo me stiskalo u grudima, nakon mjesec i pol to je bio prvi izlazak u javnost, pa sam se preznojila i ostala živa. Odlučila sam se boriti i protiv tuge i protiv straha i protiv "lupanja" jer to ništa nije veće i jače od mene. Kad sam bila u stanju preživjeti smrt svoga djeteta, onda sam u stanju i rušiti planine. Od sutra idem sve ispočetka. A da sam se promijenila jesam, to ste sve vi u pravu. Sad se bojim svačega a ne bojim se ničega...Kad sam imala napad neku večer i mislila da ću umrijeti samo sam pomislila šta će MM kad se okrene a ja u krevetu mrtva. Više se ne bojim smrti, sad se bojim života, ali pobijedit ću ja sve to uz Božju pomoć. Spasio me sigurne smrti, sepse, gubitka maternice, otjerat će i glupe strahove...
PS. Crtice ja uvijek molim, molila sam i u trenutku poroda svoga anđela, molila sam za čudo...
ružičasta :love:
prekrasno napisano! samo hrabro draga, tu smo uz tebe! ja sam ponosna na tebe što si povukla danas potez i izašla u javnost! samo hrabro i dalje, tu smo uz tebe, stalno! u mislima i virtualno! :heart:
draga ruzicasta bravo, ti si jedna hrabra žena :love:
Kad sam bila u predrađaoni, doktor je pregledavao jednu ženu i ona je jaukala da je boli pregled, a on joj na to - znam da vas boli i neizmjerno se divim vama ženama kako ste hrabre i kako sve hrabro podnesete. Da smo mi muškarci na vašem mjestu mi to ne bi izdržali.
Drži se draga i javljaj nam se kako se osjećaš. Šaljem ti veliku :*
Draga ruzicasta,tako mi je drago da si nasla snage za pokrenuti se,to je najbolja samopomoc,kada polako korak po korak pobjedujes sebe,tj.svoju psihu,pa vidis da ti to mozes,pa ti se opet vrati neka snaga,pa,pa.........zivot krene dalje.Polako i hrabro tvoje tijelo ce ti vec samo reci gdje je granica,pa onda opet malo usporis,bitno je da nades nesto sto ce ti dati razlog da izades vani na zrak,vani gdje ces vidjeti druge ljude,druge sudbine,gdje ces vidjeti zivot,a on uistinu ide dalje ma sta god se nama desilo.Ja sam se u pocetku skroz povukla u sebe,doslovno me sve nerviralo,pogotovo kada su me pokusali utjesiti ljudi koji imaju djecu i koji to nikada nisu osjetili,sta ce jadni pokusali su onoliko koliko su znali,a ja,ja sam samo zeljela mir,zeljela sam da shvatim,zeljela sam da ih dodirnem,puno sam toga tada zeljela,ali zelje se na zalost neispunjavaju po mom redosljedu.Ukupno pola godine mi je trebalo da se vratim u normalu,ako sam uopce jos normalna :mrgreen:.Sada se borim sa drugim strahovima i novim bolima,otac mi je jako bolestan,tj.nije bio pa je iznenada pao u komu i spremili nas na najgore,pa evo probudio se i sada se molimo za njega,za nas,za samo jos jedno sutra.Vise nista nije kao sto je bilo niti ce ikada biti.A ja sam tisucu kilometara daleko,U noci kada je pao u komu putovala sam cijelu noc,dosla u sobu poljubila ga i rekla mu da ga neizmjerno volim,dala mu casu vode,drzala ga za ruku satima i oprostila se od njega,od sebe,od zovota,na kraju me je samo pogledao,i svojom nemocnom rukom mi je poslao poljubac i njega jos uvjek nosim,on mi daje snagu,njegov zadnji poljubac.A sve to nebih prezivjela da nemam svoje andele,nakon njihovog gubitka sve postane drugacije,kao da postanemo hrabriji.Zato ti od srca zelim da nades snage i ustanes iz pepela,jer u tebi je toliko puno hrabrosti mozes ti to. :love:
Bravo ružičasta! baš mi je drago da si počela tako razmišljati i da si odlučila tako. nakon svega što si prošla zaslužila si sve najbolje, naravno ko i sve ostale žene ovdje. drži se, misli pozitivno i samo hrabro naprijed! :D
ruzicasta tako mi je žao zbog tvog gubitka,ne mogu ti ništa pametno reći što bi moglo utješiti,to ćeš ti s vremenom sama postići,samo ti šaljem veliki topli zagrljaj..meni samo molitva pomaže i to je jedini spas,znam da mi moj anđel daje snage za svaki dan,al danas mi je tako loše..svi nekako guramo naprid i za to treba jako puno strpljenja i snage,ja opet moram po bolnicama od kojih mi je muka već i pitam se do kad će ovako?? ..vozim se s mužem jutros do mirogoja i kaže on evo još malo pa će ti doći mama i tata, i tako sam jadno zaplakala od muke i boli,biti mama i tata podrazumijeva imati pored sebe živo malo biće,a biti mama i tata anđela je tako teško i nepravedno..eh što bi sve dala za svoje zlato,ta ljubav se neda s ničim mjeriti,a to vi sve dobro znate..
tužna25 tu istu bol koju ti osjećaš dok čuvaš svoju nećakinju..to ja isto osjećam dok držim petomjesečnu bebicu moje seke..ljubim je i volim duplo više,i nekad tako zna zaboliti,i onda popustim i skrivečki se isplačem..koliko me njena prisutnost raduje toliko me nekad zna i boliti..
roza molim se za tebe!mali Špiro bit će pravi bebač :D
evo veliko
:heart: za sve mame..
Drage moje odavno me nema. Bolje sam..., još ne super, ali bolje. Pomalo radim i molim se, liječim se psihički i fizički... Napredujem, polako se prikupljam. Čuvajte mi se
:love: Bit če sve bolje ružičasta, vidjet češ...super se držiš, i samo si daj vremena. Uvijek če ti biti teko i nikad nečeš preboliti, ali vrijeme zaista pomogne i naučimo živjeti sa svojim gubitkom :heart:Citiraj:
ruzicasta prvotno napisa
...roza ti si super, želim ti svu sreću ovog svijeta, ako ju je itko zaslužio ti si. Čuvaj se i samo pozitivno, dat će Bog...
ruzicasta nekad nas iznenadi kako dan dobro prođe, a nekad se sve odvrti od početka; svaki novi dan je jedan korak naprijed, drži se, bit će bolje , vidjet ćeš :*
gdje ste male princeze, kako ste, ja prehlađena, jedva dišem...