Printable View
ja mislim da je to odluka roditelja. i dapace cini mi se stetno uopce takve odluke svaljivati na djecja pleca.Citiraj:
sladjanaf prvotno napisa
sto naravno ne znaci da dijete nema pravo na svoje misljenje, stav i osjecaje, ili da s njime ne treba o tome razgovarati.
×Citiraj:
seni prvotno napisa
Ovo gore.. mislim da je odluka da ili ne drugo dijete apsolutno odgovornost roditelja. Dijete moze imati zelju, misljenje, ali ne moze odluciti o tome.
Zanima me, koje su to posljedice ako je stalni druk?Citiraj:
seni prvotno napisa
u krajnjem slučaju prohodat će s curom odlučit se ženit i pitat mama jel' smin :roll:
Kako bi dijete moglo percipirati takve uzastopne poruke?
Mislim nije to da mora pitati jel smijem otvoriti pastetu ili ne pa da za x godina pita jel se smije zeniti ili ne? :lol:
nisam zapravo o tome nikada razmisljala u kontekstu jedinca.Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
vise u onom kontekstu dominantnih roditelja koji sve znaju i rade najbolje.
mada mi se cini da ti zapravo ne mislis na dominaciju, nego na nesvjesno "pomaganje", "rjesavanje".
mislim da je sreca i u tome sto mi svi ne zivimo u staklenim kapsulama. svako dijete je manje vise u kontaktu s drugom djecom, i kroz vrtic, skolu, ostalo druzenje, u kontaktu je i sa drugim odraslim osobama.
to pruza puno razlicitih matrica i modela ponasanja koje dijete percipira.
i puno situacija u kojima se mora samo snaci.
Hm...A zašto djetetu ne pokazati kako se otvara pašteta? Pa da se znanje nije prenostilo s generacije na generaciju još i danas bi svaka od generacija učila ponovo kako zapaliti vatru, napraviti nož od kosti neke životinje....
Dapače, mislim da su djeca kojoj se prenese znanje itekako u prednosti jer brže savladavaju prepreke učeći od starijih, brže stiču nova znanja što dodatno stimulira njihovu želju za učenjem i tako u krug. Ne vidim u tome ništa loše.
Da se razumijemo-to ne mislim na vezanje cipela devetogodišnjacima nego na to da im se ukaže kako nešto napraviti brže i bolje, a ako oni argumentiraju da im je lakše onako kako su zamislili-neka bude po njihovom. Kod nas je obično tako.
zasto je cudno da na osnovu svojeg iskustva zakljucujes o odnosima svojih potomaka...nije neobicno da na osnovu izvrsnog i bogatog iskustva sa sestrom ocekujes isti takav kod svojih curica, ali obrnuto nije moguce zakljuciti :?
A svatko tko je tako shvatio moju primjedbu, jos zacinjenu velikim smileyem na kraju, je, bit cu blaga, predoslovan ;)Citiraj:
ivarica prvotno napisa
U vezi 'stalnog druka' se slazem sa seni.
Samo da dopišem da je druka bilo u svim kombinacijama (jedinci i ne-jedinci), a naravno da se odnosi na dominantne roditelje odnosno njihovo ponašanje prema djetetu/djeci.Citiraj:
seni prvotno napisa
Npr. postoji slučaj u kojem mama je stalno sveprisutna u privatnom životu starijeg sina, a mlađi slobodnije diše.
Njemu je, prema njenim tvrdnjama, potrebnija njena pomoć, on nije samostalan kao mlađi, bla bla ...
Helou, pa ne može niti disati, ako sveznajuća i dobronamjerna mama nije rekla koliko puta udahnuti i izdahnuti. :roll:
kadkad roditelj/i preuzimaju sve na sebe u dobroj namjeri
npr. moj svekar je jako vješt u izradi biločega, tako da njegovi dječaci nisu nikad sami nešto izradili , njihov tata nije bio ljen, on bi se odmah uhvatio posla.. i napravio SVE i savršeno
reultat= dva odrasla muškarca koji ne znaju dvije daske začavlati
ja i brat smo bolje prošli: naš tata je lijene naravi, zna puno toga raditi, ali mu se ne da.. pa smo brat i ja često samostalno radili u radionici
napravili smo dosta grešaka, rezultat je češće nalikovao nečemu što bi sklepala ona dva iz A je to..
ali sad smo spremni uhvatiti se u koštac sa biločim, i betonom , i kamenom ...
dijete (jedinac ili ne) treba imati prostor za grešku, raditi greške, učiti na njima, donositi odluke i vidjeti rezultate njiha
ka i kad doneseš lošu odluku da nije smak svijeta, nositi se sa porazom ...prihvatiti poraz..
Situacija od jučer
mm koji nije jedinac, ne da marku da on natoči sok u čašu... :roll:
ja koja sam 2 po redu jedinica u familiji :mrgreen: , dam ....jedina intervencija je bila da natoči na podu, da mi ne zalije kompjuter :mrgreen:
oko takvih stvari sam ja više skulirana mego mm, marko može sve , ako treba napravimo neke mini prilagodbe ,ali mu dam da radi što god on misli da može
i dam mu da reže meso nožem ( ok tim nožem ne možeš ni mrava priklati ,ali marko ima sav escajg :mrgreen: )
Nera (2,5g) sa mnom reže oba kraja mahuna :mrgreen: , samo njen nože je onaj metalni iz servisa, skoro tup
dosta toga želi raditi sama, i to ponosno traži (Nera će sama)
pa i prati suđe (ima par čaša-otpisanih tj. koje mi neće faliti ako se razbiju, plastično posuđe..) stane na stolac, i ajde peri ..
mislim da svako dijete teži samostalnosti, trebamo samo biti sigurnosna mreža tj. paziti na mogućnost teže ozljede
E tocno to boldano.. Ubola si u bit. To nesvjesno pomaganje koje ih lisava mogucnosti da spoznaju nesto sami.Citiraj:
seni prvotno napisa
Citiraj:
summer prvotno napisa
a znas onu, put u pakao poplocan je smajlijima :lol:
:mrgreen:
Al to nisu ono daske za peglanje?
Slažem sa sa mim. U svom okruzenju cesce sam vidjela primjere gdje roditelji u silnoj zelji da djeca sto prije budu samostalna i sama uce, uopce ih nista ne uce. I mislim da je takav stav cesto i izlika za vlastitu koomociju, najlakse je biti pasivan promatrac.Citiraj:
mim prvotno napisa
Slazem se da i to postoji. No da se mi u toj najboljoj namjeri ne bi uvalili u zamku?
Koji bi mogao biti (nezeljeni) rezultat tog naseg konstantnog "poucavanja"?
Tesko je procijeniti, kao i za nezeljeni rezultat konstantnog "bude sam/a naucila" principa. Tesko je naci pravu mjeru, kao i u drugim aspektima odgoja.Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
Jooj kako volim ovaj citati.Citiraj:
Kao prvo, ljubav se s više djece neće raspodijeliti, već samo multiplicirati :heart:
Zapravo nitko ne govori o ljubavi kad govori o dijeljenju... raspodijeliti će se roditeljsko vrijeme i energija i svi ostali resursi od kojih su neki jasni pokazatelji koliko je dijete voljeno (djetetu).
Tako da - pobogu, što je tako teško staviti stvari na svoje mjesto?!
Dijeli se i gotovo! Ljubav ne, ali sve ostalo da. Svi dobijaju manje. STarija djeca su frustrirana i na momente se osjećaju napuštenima i jadnima u odnosu na vrijeme prije postojanja još prinova... itd itd...
STalno se glorificira veliki broj djece, a nitko doista ne zalazi u jedan takav dom i prosudi sve posljedice te odluke.
Jako, jako, jako je teško imati troje djece. I dvoje... I JEDNO!
Stoga....
Imajte jedno. :lol:
p.s. Priznajem, eto, pucam... i jako mi je žao moje najstarije kćeri koju ni ne vidim ni ne čujem koliko me ovi mali zaokupljaju. Baš tužno. :( Moje srce je prepuno, to nitko ne poriče! Ali da li su njihova? Jer ne dajem im svima isto. Dajem onome tko je najprioritetniji, a ostali izvise. S brojkom djece nažalost ne dobijamo i dodatne sate. :/
__________
Sad idem čitati dalje. Propustila sam ovaj topic. :D
Marpesia, čini nam se da je tako, ali mi darujemo ljubav (čitaj: igranje, pričanje priča, pravljenje kolača, crtanje, šetnje, itd.) i mažnju-pažnju svakome djetetu gotovo jednako, tj. da se ne zapletem u izrečenom, sitacija se mora promijeniti dolaskom drugog ili trećeg, četvrtog ... djeteta.Citiraj:
Marpesia prvotno napisa
Nije isto imati jedno ili više djece.
Pritom ne mislim tek na brojčano stanje.
I ovo nije kritika mamama jedinaca/-ica.
Mame vole svoju djecu bez razlike, nema više ili manje, ljubav se ne može izmjeriti, a problem je u subjektivnosti.
Naše gledanje i naše misli nas često zbunjuju, postajemo nesigurni dajemo li svoj djeci sve što trebaju. :/
Npr. K. je bila gotovo 3 godine sama s nama i naravno da se odjednom pojavio uljez tj. njen braco, koji joj je ukrao najprije mamu, a onda i tatu.
Meni je bilo ok da mi je dijete izreklo svoju potištenost, pa smo o tome nas dvije same popričale i objasnila sam joj da rođenje brace je zapravo bogatstvo ljubavi, a ne njen manjak (ljubavi!) za nju.
Rekla sam joj: "Vole te mama i tata, ali te voli i jedan mali braco!" :love:
Danas je jako ponosna što je starija sestrica i da ju njen braco u svemu vjerno slijedi, pa i u nestašlucima. :mrgreen:
Mi ostajemo na jednom, ne iz svoje komocije, nego jer jednostavno ne mogu više podnjeti brige oko zdravlja. Sve drugo su mi nekako slatke brige oko djece.
I konačno sam počela uživati u tome što je jedinica, još da ona počne uživati :mrgreen:
I mi ostajemo na jednom. Zbog realnog, zdravorazumskog i strašno čvrstog stava MM da nam je jedno dijete sasvim dovoljno, jer - godine su tu, pa ne može više podnesti dječje bolesti, pa nedostupnost baka servisa ili bilo koga da uskoči bar malo pričuvati dijete (zato sam i ostala na neplaćenom porodiljnom do njegove treće godine), i još nekih drugih naših svakodnevnih problema s kojima se borimo. I sve činjenice su na njegovoj strani, i stvarno ne znam kako bi si organizirali život uz još jedno dijete.
Ali, bez obzira na sve, ja se još uvijek borim sama sa sobom i željom za još jednim djetetom, i danima tražim po netu kako je bolje imati jedinca, koje su sve prednosti jedinaca ... (tako sam i ovu temu izvukla malo iz prašine!)
A vrijeme prolazi i prolazi ...
Eto, moje iskustvo - jedinica sam, na pragu samostalnog života, i sad uviđam da je najveća pogreška mojih roditelja bila nepuštanje da sama napravim neke stvari. Mami je uvijek bilo lakše odgurnuti me nego čistiti eventualni nered. I sad se osjećam gotovo nadzirano dok nešto pokušavam raditi po kući jer samo čekam kad će me zaskočiti i početi urlati da nešto radim krivo. Za vrijeme studija sam živjela sama i tek onda po sistemu pokušaj-pogreška naučila pomalo peglati, čistiti i tako redom.
Ja nisam bila jedinica, pa imam vrlo slično iskustvo. Nije to do braće i sestara, nego do roditeljskog stava.Citiraj:
Luminitsa prvotno napisa
Istina, ali sam dojma da su roditelji možda skloniji imati takav stav prema jedincima. Ne znam.
Nisu skloniji, nego imaju više vremena :)Citiraj:
Luminitsa prvotno napisa
Ja sam jako kratko imala jedinca pa ne mogu ulaziti u raspravu oko odgoja jedinaca, ali smatram da se uz trud može sasvim jednako dobro odgojiti i jedno i petero djece, tj. da djeca mogu odrasti u sretne i kvalitetne ljude. A to nam je svima cilj, zar ne?
Dakle, vidim da tu ima svega.
Pa ću i ja pridodati svoj stav:
Ja sam jedinica. Često ohola i sebična. S manjkom samopouzdanja. Ovo potonje čini mi se da mi raste kek u ovim godinama, kad imam svoju djecu, i pred kojima moram imati čvrste stavove. Hvala Bogu na njima (mislim na djecu, naravno).
Također poznajem nekoliko jedinaca koji su također oholi i sebični, te nevide puno dalje od svoga nosa.
S druge strane, vidim da ljubav raste u našoj obitelji, eksponencijalno s brojem djece. He he, šalim se. Ma da je ostalo jedno, bilo bi divno. Ali kako nam je Bog darovao troje (a moja je želja da bude bar još jedno) tako vidim da oni uživaju jedno u drugom. Istina, ima trenutaka kad im je pun kufer, i povlače se (ove veće) da bude malo same. Ali kad se vole i grle, to je milina za vidjet. Vjerujem da će se ta milina povećavati u godinama koje slijede...
Iskreno, žalim jedince.
Jer davati je uvijek veći blagoslov (bolji osjećaj, svjetovnim riječnikom) nego primati. A gdje ćeš prije davati (i tome se učiti) nego u obitelji?
Ne volim generaliziranje.
MM je jedinac pa je puno skloniji dijeljenju nego ja. Možda jer sam morala dijeliti cijeli život? Isto tako preuzimanje poslova od djeteta (pre brižnost), MM da ih ima 5 još uvijek bi stizao nadgledati sve, ja "ne stižem" ni s jednim, tj. ne želim to raditi. Moji nisu meni niti ja to ne prenosim dalje.
Žaliti jedinca. Da sigurna sam da ih ima koje treba žaliti, isto kao i onih gdje ih ima 3 djece i 4, i 2 i 8, sigurna sam da ima i takvih koje treba žaliti. Isto kao što sam sigurna da ima i jedinaca i duplića i 5 koji su vrlo sretni i kojima stvarno ne treba ničija sućut jer im je stvarno dobro i odrastaju sretni.
Uvijek mi je famozno koliko je taj broj 2 idealan.. Ako imaš jedno dijete "pa što imaš jedno, mora dijeliti bla bla", kad imaš 2 nitko te ništa ne pita, e sad već ako poželiš da ih je još više, onda te opet pilaju jesil slučajno ostala trudna - jer tko normalan može poželjeti više od 2 djece?
Zbog čega se ova rasprava ne vodi recimo o dvoje djece u odnosu na troje? Zašto tih 2 ne bi imali još jednog brata ili seku? Pa razgovor o tome koliko su tih 2 zakinuti jer nemaju treće? itd itd itd
Jer sto se tice dijeljenja, onako vec dijele :)Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
a majku mu i to dijeljenje :lol:
Imam jedno i želim još jedno, zbog moje kćeri za koju želim da osjeti bratsko-sestrinsku ljubav, zbog mene i mog muža jer vidim da nas je ovo jedno dijete toliko toga naučilo i obogatilo naše živote.
Sa brojem dijece i ljubav se množi, želim još jednom osjetiti miris bebe čuti onaj prvi plač i nema veće povlastice od toga.
Sve se može kada se hoće i sve se u životu posloži ako imamo želju i volju, djeca su najljepši dar.
Ima ljudi koji nežele ni jedno ili samo jedno, to je njihovo pravo i njihov pogled na život, oni imaju svoje razloge kao što ja imam svoje
tema iz naftalina, ali i dalje aktualna :)Citiraj:
Trina prvotno napisa
da dam svoje viđenje, misljenje i moje dozivljaj ove teme.. ja sam jedno od cetvero djece i uvijek, bas uvijek sam planirala i zeljela imati vise djece., kao i autorici posta bilo mi je nevjerojatno da se netko svjesno odluci da samo jedno dijete.
Međutim, kako zivot pise romane, moje se misljenje jako promjenilo, a glavni razlog tome je zivotna situacije i prilike. Rastala sam se i napokon uspjela organizirati svoj zivot, mogu zaraditi dovoljno da osiguram svojm Jednom djetetu sve sto mu je potrebno i sto ce mu trebati, za dvoje jednostavno nemam novaca. Uskoro cu 30 godina, ne znam sto bi se trebalo promjeniti da se u buducnosti odlucim za imati jos koje dijete, sto zbog novaca, sto zbog vremena.
Rodila sam sa 23 i nakon svega, iskreno se veselim sto cu sa 40 biti dovoljno mlada da uzivam, putujem i zabavljam se, a moje dijete dovoljno odraslo da ide u vojsku lol :D
Mane nervira kad se jedince spominje kao da su iz neke sekte. Ježim se na tu riječ.
U biti ili si "obilježen" kao jedinac (razmažen) ili kao dio "čopora"(zanemaren), pa se stalno nešto uspoređuje, šta je bolje. Valjda je 2,3 taman.
Kakve veze ima odgoj jedinca ili nejedinca? Kao da je uopće bitno za išta.
Moja kcer je jedinica i svi beskrajno uživamo u tome, konačno. Godinama su nas svi "opsjedali" komentarima, kad će drugo, pa bi ja muljala, ja bi, ali ne ide, samo da se rješim. Pa su malu svi maltertirali s time, kao da ima feler jer nema brata ili sestru. A u biti nije istina, ne želimo, jednostavno nam je ovako baš super. Dok je bila mala, ponavljala je ko papiga da bi brata ili sestru, sad joj nije ni na kraj pameti.
Da se razumijemo, jako volim vidjeti obitelji s puno djece, to mi je baš super, divim im se, ali ne govorim "ona je jedno od četvero" kad mi nešto ne paše.
Da nam se dogodi još koje dijete veselili bi mu se se, naravno, ali ne zato što mislim da je to bolje za odgoj prvog djeteta.
Dakle ima nas koji smo presretni s brojkom 1
Ima nas :heart:
Općenito ne volim ovakve teme jer je broj djece u obitelji tako individualna i intimna stvar te je svatko sa svog stajališta u pravu jer za drugačije ne zna i možda i ne želi znati. Imam dvoje i ne mogu zamisliti život bez njih, ali isto tako bi bilo da imam samo jedno ili da ih imam petero. A postoje i ljudi koji uopće ne žele djecu te mi je i to sasvim u redu iako to ne bi bio moj osoban izbor ukoliko nema nekih objektivnih razloga koji bi mi to onemogućili. Sve ostalo su mi predrasude jer smo prilično skloni uvažavati samo vlastita iskustva ili iskustva nekog tko je sličan nama.
Na ovu temu mi pada jedna anegdota na pamet. Moja pok. baba rođena davne 1905. mi je jednom pričala kako nije voljela mog dida i da joj je bio ružan te se nikad ne bi udala za njega da joj tako nisu odredili roditelji. Usput mi je spomenula da je voljela jednog drugog, a ja je upitam jel zato što joj je taj bio ljepši, a ona mi na to odgovori: "Ma nije ćerce zato ča je bija lip nego je bija jedinac." i onako nostalgično uzdahne da mi ju je došlo baš milo. I još mi je dala savjet da za muža izaberem jedinca, al me na kraju dopao jedan koji ne samo da nije jedinac već ima još sestru i dva brata.:mrgreen:
I premda priznajem kako sam imala i sama predrasude o velikim obiteljima mm-a ne bi mijenjala ni za jednog drugog makar sam u paketu s njim dobila i hrpu veselja i problema koje nose velike obitelji.
Još jedna zanimljivost mi je što je moja svekrva danas veliki zagovornik imanja manjeg broja djece i kaže da joj je vratiti vrijeme unatrag nikad ih ne bi toliko imala, ali je moj svekar bio taj koji je obožavao klince pa je čak bio među prvima muškarcima koji su uzeli porodiljni i ostali doma s djecom. Bilo je to prije skoro 30 godina (1983.) i još dan danas ga se mnogi i po tome sjećaju.:-)
Nikad nisam željela samo jedno dijete, MM je oduvijek želio samo jedno (oboje smo iz obitelji s dvoje djece). Bilo mi je važno da osjeti bratsku ljubav (brat i ja smo u ranom djetinjstvu imali užasan odnos, a kasnije - do sada, smo podrška i pomoć jedan drugome i jako mi puno znači) Pa još MPO priča - dakle djeca se ne događaju spontano.
Kad ono - iznenađenje - jedinac je postao dvojac. Bliži bratski odnos ne mogu imati. Blizanci su.
A sad bi MM još jedno dijete, svoju željenu kćerkicu.
Ja više ne želim novi postupak, trudnoću, porod, babinje - ništa od toga ne želim ponovo. Možda kad zaboravim sve ovo friško.
A super su mi ti stari postovi, većina je dobila još djece u međuvremenu.
Vidi samo MamaShe, imala je troje kad je pisala, sad je 5. na putu :lol:
I ja sam primjetila, čestitke svima :-)Citiraj:
Sumskovoce prvotno napisa
samo sam došla primjetiti kako se percepcija mijenja, sad kad imam dvoje ne mogu zamisliti drugačije
nova bebe nas je osvježila na neki nevjerojatan način, kao da je cijela obiteljska dinamika dobila novi, energičniji ritam
dok smo imali samo našu prvorođenu koja je bila jedinica 8 godina nisam pak mogla zamisliti drugačije
i pasao nam je taj naš ritam koji smo uspostavili, pogotovo kad je malko poodrasla pa smo lako svugdje išli, zabavljali se
nije mi jako falilo drugo dijete, moram priznati
i često su me zamarali ljudi pitanjima i komentarima i automatskim pretpostavkama
kao, doktrorica u bolnici se bojala kako će mala jednu noć ostati ne nekoj infuziji jer je jedinica pa bi mogla plakati za nama i blablabla
a dijete ne da nije plakalo, nego ostala još dobrovoljno dan u bolnici, bilo joj fino :lol:
s tim da smo mm i ja prespavali taj dan vrijeme posjeta :oops:
toliko o razmaženosti
sad uživam u ovom stanju i vjerujem da bih znala uživati i sa trećim
moja poanta je da nije bitan broj već atmosfera, osjećaj, vibra koju dajemo djetetu / djeci
a o broju djece ipak trebaju odlučiti samo oni kojih se to direktno tiče
i inače me smetaju komentari koji se odnose na brojčano stanje nečije obitelji i to mi je vrhunac neumjesnosti
kao da su ljudi dužni hodati svijetom i opravdavati zašto imaju jedno ili zašto imaju petero...
evo ja bi mogla potpisat flopicin post, samo je moja bila jedinica punih 6g i nemamo ovaj isjecak iz bolnice.
jedino je starija uvijek htjela sestru ili brata da se moze s njima igrati.
danas je presretna sto je starija sestra.
ne vidim razliku u odgoju nje kao jedinice 6g, njenog odgoja nakon dolaske seke niti odgoja mladje.
jedina razlika moze biti da probam popraviti sta sam kiksala sa starijom. a kiksamo svi. i sovom cu kiksati. kiksanje je neminovno :)