mamasch prvotno napisa
tatek, ON je MENI često postavljao ultimatume da će otići ako ja ne učinim ovo ili ono. Uvijek je bilo postavljeno tako da JA MORAM učiniti nešto, promijeniti nešto kako bi NAMA bilo bolje.
Možda sam uvijek griješila što sam se vodila srcem i što sam uvijek osjećala da baš TA svađa nije konačna, da nije baš TAKVA kriza i uvijek sam smatrala da ako on zaista tako više ne može i ako želi otići, pa onda neka ode, a ne da svaki put ostane, popusti, pregrize (bez raspleta) što je za mene znak da očito nije bila takva uzbuna. Jer ako ti je tako teško da "ne možeš više, ne želiš više" onda zaista i otiđi, nemoj samo prijetiti, ucjenjivati, vikati i vrijeđati. Očito je on preslab da ode, očito je svjestan da nije baš u potpunosti u pravu ali nema snage ni znanja da se uhvati u koštac sam sa sobom. I onda je najlakše mene zahebavati i maltretirati. Jednom ječak izjavio "napad je najbolja obrana2.
Da njemu/sebi rezerviram termin kod psihologa/psihijatra? Da odemo kod bračnog savjetnika? Da mu dam kakvu knjigu (makar nije baš neki knjiški moljac... :/ )? Da mu nacrtam?
Nekako gubim snagu, orijentirana sam na djecu, napokon na posao nakon 4 godine, na sebe, a on/naša veza čuči u zapećku, čeka da se nešto dogodi...
:( :/ :( :/ :?