Hvala. :)
Printable View
Hvala. :)
ovo me uopce ne cudi :nono: . Vedran unutar obiteljskog zivota ima toliko kreativnih sadrzaja (od sportskih do jezicnih) da mu bilo koja slobodna aktivnost nebi bila ni bljeda sjena onoga sto mu vi pruzate :love:Citiraj:
tatek prvotno napisa
Marta, u potpunosti se slažem sa tobom.Citiraj:
marta prvotno napisa
Što se tiče vikanja (nepotrebnog) na djecu. meni osobno je problem što ću ja njega/nju bezveze zaplašiti odnosno nervirati, ali i što ću SEBE SAMOG time nervirati (ne volim to raditi pa se osjećam glupo kad vičem bezveze). Dakle, kad ne dižem glas kad zaista ne treba tad se bolje osjećaju i djeca, ali i ja sam.
zorana, još mali dodatak tebi, sad sam malo bolje pročitao tvoj post otprije. Recimo, od MŽ ne očekujem da kuha ručak svaki dan (trenutno je nezaposlena pa je najvećim dijelom kod kuće), ne očekujem da uzme prvi posao koji se nudi već sam joj dao otvorene ruke da pronađe posao koji će ju zaista veseliti (na prethodnom je dala otkaz jer je bio traćenje njenog vremena i živaca za mizernu financijsku nadoknadu), ne očekujem da zbog toga što je puno više doma od mene da drži stan ulickanim ili pak da preuzme kompletnu brigu oko djece ... i iskreno tako mislim, na razmišljanje o tim pitanjima ne trošim niti sekunde.
Naravno, postoje naši dogovori tko će što napraviti, kako ćemo organizirati život da nam bude najbolji mogući za nas oboje, kako ćemo odteretiti koji put jednog, drugi put drugog za neke naše slobodne aktivnosti (tu je meni teže jer sam jednostavno fizički više zauzet poslom, putovanjem od/do njega itd) ... ali, sve su to dogovori između nas dvoje, a ne jednostrana očekivanja.
Vezano za čišćenje stana... ja ne govorim da stan blista, ali da nije neuredan, jer kažem, dokazano je da nas nered opterećuje. E sada, ako istraživanje lažem, lažem i ja, iako ga mogu potvrditi iz svog iskustva. Odnosno, ukoliko je stan u neredu to me opterećuje i koncentriram svoju energiju i ljutnju na to što nisam bila u stanju da to jučer napravim ili sad npr. a sad nemam vremena/volje, i tu nastaje kuršlus u mojoj glavi. I ljuta sam! I nervozna! I najrađe bi se iselila iz stana!
E sad, a mogla sam to izbjeći...napraviti nešto jučer, nešto danas...mogli su i drugi ukućani skloniti svoje cipele, čarape ili bilo šta..mogla sam i ja, u prolazu, ne bi ni osjetila...
Ja ne osjećam da sam počistila unutarnji nemir ukoliko mi je stan čist, ali me ne koči za daljnje aktivnosti tokom dana, ne koncentriram se na nebitno - stan, nisam nervozna RADI STANA - jer - ovo je još nešto na čemu sam godinama radila - TAČNO UPIRANJE PRSTOM U MJESTO KOJE ME BOLI/NERVIRA/RASTUŽUJE! Cijeli život nisam mogla svoje osjećaje tačno definirati - znači, nešto mi neko kaže i za 10 min. ja sam živčana radi razbacanog veša, i onda uhvatim u pilanu i sebe i druge radi veša koji nema veze s vezom... veza je onaj od prije 10 min.
Danas mogu tačno definirati šta je to što me "pokrenulo" i bacilo na tračnice nervoze, zloće, kontrole...
I kontrola izvire ispod toga isto tako... makar kod mene...
Puno mi je lakše od kad mogu odrediti negativan osjećaj odakle je potekao i REĆI nekome ukoliko me taj neko pita šta mi je...
Što znači da nema kontrole...Citiraj:
tatek prvotno napisa
Bravo!!!
(već vidim sebe prije par godina u ovoj situaciji, a i danas bi se malo lomila po nekim pitanjima... :mrgreen: )
To je isto jako važno!!!Citiraj:
Maslačkica prvotno napisa
Na ovom polju nisam baš tako uspješan, zna mi se desiti da se loše osjećam i nemam pojma zašto i tek nakon dužeg vremena skužim o čemu se radilo (koliko god sam čak i razmišljao o mogućim uzorcima). No, jako me razveselilo kad sam u zadnje vrijeme u par slučajeva točno detektirao uzrok nekog osjećaja/stanja i napravio prave korake ka poboljšanju - baš me je to razveselilo.
Volio bih kad bih na neki način mogao podučiti djecu toj vještini, mislim da je to jako jako važno, prepoznati pravi izvor osjećaja!
Tatek, mislim da ih se to uči tako što verbaliziraš svoje osjećaje i npr. iživciraš se jer ti je ispao šarafciger iza veš mašine ili neko je bio "zločest" prema tebi i onda igrom slučaja djeca počnu da budu, za tebe u tom trenutku, malo nesnosna i onda tu počinje tvoja nervoza, pa onda možeš ili da kažeš odmah u startu da si nervozan zbog toga i toga i da ti treba par min. da se "smiriš" ili ako si već počeo "divljati" da se prekineš, izvineš i opet kažeš uzrok...
Kad djeca to vide znat će kod sebe to prepoznati. Isto tako, poticati ih na način da kada vidiš da ih je nešto uznemirilo i pitaš ih o čemu se radi i onda kažu neki bezvezni razlog, a ti sumnjaš na nešto drugo....direktno pitaj da li je to i to i onda im možeš svoj primjer dati, iz svog života, i objasniti im zašto si se ti tako osjećao, pa će onda krenuti i oni. Ovo zadnje jako uspjeva sa mojom nećakinjom, i npr. može jako dobro verbalizirati i odrediti svoj negativan osjećaj....a u svojoj bliskoj obitelji nema baš takve primjere, nego se većinom osjećaji prekrivaju drugim nezadovoljstvima, kao npr. nepočišćenom kućom...
Jest, dobar princip, tako treba.Citiraj:
Maslačkica prvotno napisa
A kao i uvijek je najbolje početi od sebe i biti živući primjer.
Ja bih volio da djeca to nauče pa da mogu to upotrijebit kad ih nešto/netko razljuti u školi pa da znaju o čemu se radi, a ne da divljaju uokolo ne znajući razlog niti kako se ponovo vratiti "back to normal".
mislim da je ovo kljuc, nije nemir oko nas vec u nama samima. odnosno i mir.Citiraj:
Na taj neki duboki nemir i osjecaj nesigurnosti koji vucemo svakodnevno za sobom.
ja ne osjecam nemir i znam da ce sve biti ok, samo da nam je zdravlja (fizickog i psihickog).
kontrola kao pojam je vrlo bitan za mnoge stvari, pa i za odgoj, i to u onom smislu - tko kontrolira moj zivot, koliko osjecam da sam ja gospodar onog dobrog i loseg u sebi...
ne znam Zorana da li sam te dobro skuzila :)
s emocijama je relativno dosta posla, pogotovo kod djece i mislim da je vrlo tesko da oni udju u dublje analize istih (sto ponekad i nije najbolje, vazno je dobro reagirati) - mislim da je bitno nauciti imenovati ono sto osjecas i prepoznati sto ta emocija radi u nasem tijelu i kako na nju reagiramo. analize bi ja ostavila za neko kasnije doba.
Upravo to i ja mislim, za njih je i to što pišeš više nego dovoljno (pa čak i za nas, ako bismo to dosljedno provodili)!Citiraj:
flower prvotno napisa
Eh da, ono što sam još prihvatila kod sebe, ili pokušavam prihvatiti, ali i kod drugih je ta famozna DOSLJEDNOST!
Ja to ne mogu... ne mogu u svakom trenutku biti dosljedna... čak počinjem misliti da to baš i nije normalno :lol: tj. moguće (!?)
Tokom dana jako puno elemenata mi se isprepliće i ne osjećam se isto, ne pričam isto i ovo i ono... i želim biti stalno onakva kakvom se zamišljam i želim, ali jednostavno ne mogu, moje psiho fizičke mogućnosti nisu na istom nivou da bi to ostvarila.
Ono što sam naučila je prihvaćati tuđu nervozu, svoju, nesavršenstvo...mislim da i djecu tome treba učiti...i mislim da su sposobna to shvatiti i prihvatiti, jer i mi isto tako prihvaćamo njihov umor i nevoljkost pranja zuba danas, pa ćemo sutra ili kupljenja igračaka, zašto ne bi ona mogla prihvatiti nešto naše, negativno?
A što se tiče opširnosti...kod moje nećakinje je to trebalo, a imam još jedno dijete u okolini kojem to treba, tj. u tom trenutku se prikazujemo djeci u drugom svjetlu - ne kao velika, odrasla bića koja znaju sve i znaju najbolje, nego im približavamo svoje osjećaje koje oni u tom trenutku osjećaju.
Ja sam imala osjećaj da rastem u svijetu gdje niko oko mene ne osjeća i ne doživljava kao ja i osjećala sam se kao da je to nenormalno...
Mislim da dosljednost ne mora biti nužno uvijek 100%.Citiraj:
Maslačkica prvotno napisa
Narod kaže da svako pravilo iam svoej iznimke i da pravial postoje da bi se kršila ... i ja se slažem sa time. Društvena pravila (tu mislim na zakone, ne na nekakve "trebalo bi" običaje) se kod nas ne krše i tako i učimo djecu - ulica se NE SMIJE prelaziti ako na semaforu niej zeleno i toga se držimo 100% dosljedno kao što isto tako dosljedno recimo plaćamo režije, vraćamo posuđene stvari itd. No, uopće ne smatram nedosljednim to što na nekom izletu nećemo oprati zube jer je hladno izvan vreće za spavanje ili smo jako umorni , što tu i tamo ne pospremimo igračke pred spavanje ili što ja nedosljedno nekad uvećam inače fiksni džeparac kako bi si netko od njih mogao kupiti baš taj čas strašno potrebnu igračku.
Dakle, dosljednost ja više vidim kao neku liniju koja se tu i tamo može, uz suglasnost svih strana, i prekoračiti. Ne uvijek, ne često, ali povremeno da.
I vjerujem da isto tako i oni poimaju nas, ne kao savršene robote koji nikad ne griješe i uvijek vrte istu pjesmu i isto raspoloženje, već kao obične "smrtne" ljude koji su, eto, ipak njima najbliži i najdraži.
Kaj se tiče osjećaja "biti drugačiji", ja sam oduvijek imao taj osjećaj. I imam ga još i danas, mislim da mi je taj izraziti osjećaj individualnosti i različitosti nekad bio smetnja, no sad mi je to definitivno super osjećaj.
Nisam bas sigurna da se mogu sloziti po ovom pitanju pospremanja iako znam da su neke stvari ok. Npr. i mene iznervira kad neke stvari ostavim za sutra, onda mi se sutra skupi toliko toga za uraditi da ne znam odakle poceti i pucam.
I ja nekad podivljam kad vidim gomilu razbacanih gluposti po stanu, a znam da pola toga treba odletit u kontejner. Nisam mislila na to nego vise na ono kad se ljudi skoncentriraju na npr. Feng shui fore i kad u momentu osjetimo poriv da nesto sredimo oko sebe, a duboko u sebi znamo da to nije ustvari ono sto ce nas trajno osloboditi nereda u glavi.
U tom smislu se ne mogu bas sloziti s milom mi drugaricom martom. :P Ja znam da mogu pocistiti vanjski nered kad god zatreba, ali ovaj unutarnji.....pun mi ga je (sto bi rekla maria) kiki i to sto sam pospremila sobu mi ne ulijeva bas nikakvu nadu u neke stvari.
Mislim da je prava stvar onda kad covjek moze super funkcionirati u kaosu. :mrgreen:
A ova istrazivanja koja maslackica spominje su vjerovatno radjena na prosjecnim gradjanima medju kojima ima barem 70 posto neuroticara 8) pa im te finese puno znace u svakodnevnom funkcioniranju.
I zato cu, ko pravi neuroticar, priznati da i ja osjetim duboki osjecaj olaksanja kad maknem prasinu s polica i operem podove. :coffee:
Meni je najveći gušt kad skinem sa "to do" liste neki posao koji na njoj čuči tjednima i mjesecima ... pa makar mi istovremeno stan bio u neredu do krova.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Slažem se da je čišćenje (osobito bacanje nepotrebnih stvari) dobro, imam i ja nekad napadaje čišćenja (i ne ustežem se nekad napasti dječju sobu u 19h navečer! :mrgreen: ), ali mi ono nije nužan dio mog života i potpuno mi je ok ako sa naše stalaže sa stoijednim suvenirom, svjećnjakom, uspomenom itd nitko ne obriše prašinu nekoliko mjeseci.
Vidim da se razgovor malo smirio ...
Nema više inspiracije za nastavak? ;)
A da se malo vratimo na ono sto je flower napisala o emocijama kod djece, imenovanju istih....Koliko to moze biti tesko ili lako s obzirom na to da se cesto desava (npr. meni) da u prvi plan stavim vlastite emocije? Ovo se pogotovo odnosi na one teze emocije poput ljutnje, tjeskobe itd. Nekad mi je bas tesko dati prostora drugoj osobi, konkretno djetetu, da pokaze svoje osjecaje i da ih ja ravnopravno dozivim. Uvijek JA moram prvo SVOJU ljutnju pokazati i djeca ponekad kao da se moraju povuci jer je njihova ljutnja manje bitna. :/
Mislim da ovo dolazi od našeg odgoja i da to samo prenosimo na svoju djecu...jer i danas su rijetki slučajevi koji uvažavaju djetetove osjećaje ili čak razmišljaju o njima i pričaju kao tu na Rodi. Većinom je to odgoj da se dijete mora pokuditi i roditelj je onaj koji je uvijek upravu i na 1. mjestu, makar što se tiče osjećaja, za druge stvari se dijete stavlja na 1.mjesto, ali kako vidim to su većinom materijalne stvari...Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Ne mogu se riješiti osjećaja da sam "ubila" ovu temu... :oops:
Iako moram pitati nešto... da li možete "prešutjeti" djeci - npr. nešto loše naprave i sami skontaju da su loše napravili i sami probaju ispraviti, da li im još malo objasnite nešto na tu temu, na lijep način, ili prešutite?
Meni se čini da smo mi na dobrom putu da obje steknemo neki "osjećaj za dobru mjeru."Citiraj:
Maslačkica prvotno napisa
Da objasnim: nekad sam, čini mi se, puno više "brojala". Onda sam primijetila da sam ponekad znala pretjerati i da je njoj već sasvim jasno da je nešto pogriješila.
Sinoć sam joj nešto krenula reći, ona me pogleda i ozbiljno kaže: Mama, znam. (Sad, mama, šuti :mrgreen: )
A Zorana tako nekad ubode svojim postovima da ne znam jel me izbedira ili da mi je drago da je to primijetila :mrgreen: :)
Nisi ubila, barem ja to ne osjećam.Citiraj:
Maslačkica prvotno napisa
(nisam se javljao ova zadnja dva dana jer me posao bio malo stisnuo ... )
Jučer sam baš saznao da ću na jednom ciklusu radionica imati zadatak pripremiti kraće predavanje (odnosno, možda je to bolje nazvati radionicu, obzirom da se očekuje interakcija sa polaznicima) o iskazivanju emocija kod djece.
Dakle, ta tema me je dosta interesirala i prije (jer imam dojam da moji klinci nisu osobito uspješni u tome ... a i ja sam dugo vremena imao problema sa time i ni sada nisam uvijek načistu s tom problematikom), a sad imam još dodatni motiv da se njome pozabavim. ;)
Početkom tjedna sam sudjelovao u zanimljivu razgovoru/predavanju, počelo je time kako je svijet oko nas relativan i da ga svatko od nas promatra i percipira kroz svoj nekakav mentalni sklop/način razmišljanja i viđenja kojim nas odmalena opskrbljuju starci, zatim poslije naša okolina, običaji, predrasude itd ... i, ako sami nešto ne poduzmemo da taj mentalni sklop ne prilagodimo svojoj osobnosti, tad u stvari gledamo svijet tuđim očima, ne našim, odnosno nismo sposobni izvući od njega ono što nam treba i što želimo, a rezultati su frustracije itd
Rješenje je preokrenuti stvar, isfiltrirati "loše" misli, stvoriti si
svoj vlastiti mentalni sklop ... a oko sebe širiti pozitivne
vibracije, ljubav, koji će privući isto takve pozitivne ljude i događaje.
Tatek, nadam se da ćeš nas obavijestiti šta si saznao u svojim pripremama za radionicu...
Ovaj razgovor/predavanje je stvarno zanimljivo i istog sam mišljenja, ali je malo teško to postići, jer ne znam baš kako, tj. godinama se borim da se "izgradim" kao osoba, ali okolina me zna dosta često potkačiti, kao što vjerovatno i ja znam nekog drugog potkačiti - npr. neko dijete namećući svoje mišljenje.
Preokretanje stvari i filtriranje loših...hmmm...može, ali onda bi se u tom slučaju morala suočiti sa svojim graškama i manama i preći preko njih...a tooooo... :roll: :lol:
Stvarno se trudim širiti pozitivu, ali ne mogu stalno....da li mi vjerujete da mi je stalna pozitiva previše naporna za moj mozak i osjećanja???
Iskazivanje emocija? Ja se tek učim izkazati svoje na pravilan način - da ne vrijeđam niti uvrijedim nikoga, da znam reći nekoj osobi šta me smeta bez prevelike frke, da znam PRIHVATITI tuđu kritiku i osjećaje itd...
I naravno, ali tu sam fazu prošla, valjda, da znam odrediti šta me uznemirilo, naljutilo, oraspoložilo... a kako onda naučiti nekog drugog nešto što ni sam ne znaš...
...od djece se jako često očekuje da se kontroliraju, a mi sami to ne radimo.
Točno.Citiraj:
Maslačkica prvotno napisa
Neki dan sam viknula (i izbrojila svoje) na svoju stariju kćer jer je ugrizla sestru i bilo mi je odmah poslije žao. I ispričam joj se.
Poslije pričam o tome s MM-om i dođemo do zakljuka kako od nje (4.5 god) očekujemo da reagira smireno kad joj seka ugasi crtić, a ja nisam, odrasla osoba, reagirala smireno.
Već pretjerano :(
Čuj, svi se mi učimo ... ja sad uglavnom mogu reći da znam odrediti ŠTO osjećam i ŠTO/TKO je razlog za to, ali još nikako ne mogu reći da sam sposoban prihvatiti svaku kritiku bez da me prođe nekakav val uvrijeđenosti niti da znam svakoem izreći kritiku na najbolji način, trudim se, ali ima tu još dosta lufta za popravak ...Citiraj:
Maslačkica prvotno napisa
Kaj se tiče te pozitivnosti, mislim da se tu prije svega misli na "ne-negativnost", dakle ne isijavati crnilo već biti realan - mislim da je već to veliko postignuće. I, naravno, kad ima razloga za zadovoljstvo tad ih prihvatiti i zaista biti zadovoljan, pozitivan itd. Nije ni ideja da svi mi stalno budemo 100% veseli i nasmijani već da kao prvo ne zacrnjujemo sebe i druge bez razloga i da sačuvamo realnu perspektivu.
A greške i mane ... mislim da neke od njih (ajmo ih nazvat "neopasne" ) su jednostavno dio naše osobnosti - tipa volimo pojest malo više slatkiša, kupit koju knjigu viška, ponekad biti hvalisavi ili pak samozatajni - i da ih samo treba prihvatiti i znati da smo takvi pa s time "računati" u svakodnevnom životu kako bismo to držali pod kontrolom - tipa da ne pojedemo 8 kremšnita, kupiti 20 knjiga odjednom, zadavimo kolege s posla svojim samohvalama ili pak prešutimo nešto što bismo trebali reći.
Ovaj val uvrijeđenosti... je li normalno da se tako osjećamo nakon kritike?Citiraj:
tatek prvotno napisa
Ili se ne bi trebali tako osjećati?
Uostalom, kako na to utjecati :/
To me zanima i što se djece tiče.
Čini mi se da moju stariju kćer kritike pogađaju, uvrede i sl.
Kad joj kažem: Ajde, nemoj da te to smeta... imam osjećaj kao da joj time poručujem da radi krivo, da nešto nije u redu i da joj je time samo gore.
Pa onda nekako okolišam oko toga: Pa dobro, vidim da ti je žao zbog toga, ali probaj to gledati ovako... i sl.
Mislim da to nije normalno niti poželjno, uvrijeđenosti nema mjesta.Citiraj:
Anci prvotno napisa
Ako je kritika na mjestu, izrečena dobronamjernim tonom trebali bi, u idealnom slučaju biti zahvalni toj osobi, a u realnom primiti to barem s iskrenom ljubaznošću jer nam netko želi iskreno pomoći (bolje to nego da se pravi da je sve ok, ako nije, zar ne?).
Ako kritika nije na mjestu (jer to objektivno nije ili makar mi iskreno smatramo i ZNAMO da nije), tada ju samo treba "izbrisati" s pameti. Kažemo kritičaru da mi ne smatramo da je tako kako on kaže i gotovo, bez ljutnje,a pogotovo bez uvrijeđenosti tipa "kako to on smatra ...".
Pokušaj to tako i maloj objasniti, mislim da to mogu shvatiti i veća djeca. Jednostavno, neki ljudi imaju različita shvaćanja od nas i misle da je krivo nešto za što mi mislimo da je ok - i to je u redu, da različito mislimo.
A ako je pak kritika u redu (tipa "ne idi blatnim cipelama na kauč!") - tad nema diskusije.
I moja se kćer nekad rasplače ako joj netko kaže da njena igračka nije najljepša ili pak da se neka kockica mora baš onako drugačije staviti, a ne kao što je ona stavila (što nije istina) ...
Mene isto zanima ovo što je Anci pitala...i samim odgojem od malih nogu gušimo nešto u djeci, tj. da se ponašaju prema našim očekivanjima...
Pa mislim da kritika pogađa zato što je gledamo u smislu da onda nismo više dobri ili poželjni osobi koja nam upućuje kritiku, tj. da se kritika odnosi na cjelokupnu osobnost, a ne samo na dio na koji je kritika i upućena. Mislim da možda djeca tu uče i od roditelja i gledaju kako se oni ponašaju u tim slučajevima...
Npr. muž kaže ženi neku kritiku vezano za ručak, a reakcija žene bude "ti ovako meni uvijek, uzmi ga ti pa kuhaj, nisam ti dobra, bla, bla, bla" - ovo je samo banalni primjer - i djeca to upijaju.
- makar mi se samo tako čini.
Na prvi mah mi se učinila malo "nenormalana" ova rečenica, tj. nenormalna reakcija na kritiku :)Citiraj:
Mislim da to nije normalno niti poželjno, uvrijeđenosti nema mjesta.
MOžda ne baš uvrijeđenost, ali će kritika pokrenuti neku emociju, a u rijetkom slučaju će pokrenuti osobu na daljnji razvoj i uspjeh - o takvim se filmovi snimaju :)
Ovo što Anci priča za: "mogla bi to ovako gledati.." ja to tako radim... ne znam drugačije objasniti bolje....
Ja ću se uključiti na ovo "kritiziranje" jer nisam baš na ti s kritikama, ne znam ni dati a ni primiti kritiku, na žalost uvijek me rastuže. :/ Ja sam tip koji će uvijek prvo primjetiti ono dobro i pohvaliti to, a ono loše ostavljam za kasnije, MM je tip koji uvijek prvo primjeti ono loše i uvijek bez dlake na jeziku prokomentira to loše a ono dobro rijetko kad pohvali. Uzmimo recimo tvoj banalni primjer ručka, ak je ručak savršen (uglavnom i je :P ) neće reći niti riječ, ali ako ručak po njegovu mišljenju nije npr. dovoljno slan uvijek će reći kako je neslan. Mene to užasno smeta i smatram nepravednim to neprestano isticanje lošeg a prešučivanje dobrog. Isto to radi i sa Sonjom, pohvali on tu i tamo ak je nešto dobro napravila ali će uvijek prvo vidjeti sitne greškice dok ja (a možda baš i zato) previše hvalim i koristim to bravo. Tu smo totalno različiti i nikako se uskladiti, ja smatram da je on kvocalo a on smatra da ja ne dajem dovoljno kritike. I kako sad tu objasniti djetetu da nije baš dobro uvijek i u svakoj prilici vidjeti prvo ono loše a opet s druge strane nije baš dobro uvijek hvaliti i previdjeti ono loše, možda se ona nađe tu negdje na pola između MM-a i mene.
možda uvrijeđenosti nema mjesta ali meni se čini normalnom reakcijom.Citiraj:
tatek prvotno napisa
kako te neće povrijediti kritika za nešto što si napravio naljbolje što si mogao/znao i maximalno se potrudio.
barem ćeš se u prvom trenutku tako osjećati. tek ćeš se kasnije preispitivati i prihvatiti ili ne kritiku.
to ja sada znam, sa 42 godine.Citiraj:
način razmišljanja i viđenja kojim nas odmalena opskrbljuju starci, zatim poslije naša okolina, običaji, predrasude itd ... i, ako sami nešto ne poduzmemo da taj mentalni sklop ne prilagodimo svojoj osobnosti, tad u stvari gledamo svijet tuđim očima, ne našim, odnosno nismo sposobni izvući od njega ono što nam treba i što želimo, a rezultati su frustracije
a kako to rastumačiti djeci?
mi im prenosimo svoje stavove i razmišljanja, a kako im naglasiti da su to samo smjernice kojima ih uvodimo u NJIHOV život i od kojih sami trebaju probrati ono od čega će imati osobne koristi i što im se čini ispravno za izgradnju vlastitog životnog puta? (to se odnosi na stariju djecu)
apropos ručka, mm meni uvijek digne tlak s pitanjem jesi li solila, jer, naravno da jesam, a ako ti je neslano, a ti si brate mili dosoli, sebi u tanjuru naravno. :roll:
apropos kritika, u nekoj juulovoj knjizi sam pročitala da bi djeca svijetom trebala hodati s natpisom "meni kritika škodi" (tako nekako, u smislu, kritika je za mene nezdrava), i ja se apsolutno slažem s tim. Upućivati na nešto što nije dobro može se i bez kritike, barem kod djece.
ja se pitam da li bih navedeno mogla nazvati kritikom.Citiraj:
tatek prvotno napisa
za mene je kritika ono što kritizira neki rad/djelovanje, nešto u što sam uložila sebe, svoje vrijeme, svoje znanje, svoj entuzijazam... pa na toj razini pišem o uvrijeđenosti koja je po meni normalana reakcija.
Upravo to i zato mi i smata kad neki ljudi prvo vide tvoje greske a tek onda ulozeni trud, entuzijazam, vrijeme (ako i vide) pa i sve ono dobro sto si napravila se rusi pred tom jednom recenicom. Evo jedan totalno benigni primjer iz moje obitelji:Citiraj:
fegusti prvotno napisa
Sonja je nešto nacrtala i sva sretna i ponosna na završeni crtež nosi meni da pogledam.
Ja- prekrasno si to nacrtala i vrlo ti je zanimljiv izbor boja, stvarno krasno.
Sonja presretna i ponosna trči tati. MM-Malo ti je pobjeglo iza crte inače je lijepo. Sonja tužna a ja bi mu oči iskopala. Mislim ja recimo nisam ni primjetila da je doista na nekim mjestima obojano izvan crte a on je bome prvo to vidio, ja sam gledala ukupan crtež i izbor boja a on jel sve po crti. Hoću reći pa zar nije mogao prešutiti to "malo ti je pobjeglo" ili barem prvo pohvaliti pa tek onda reći nekako nježnije.
Baš dobro da je diskusija opet malo živnula. ;)
Vidim da većina vas kritiku doživljava kao nešto negaitvno, ali mislim da to niej (odnosno ne bi smjela biti). pazite, rekao sam "... Ako je kritika na mjestu, izrečena dobronamjernim tonom ...", dakle tu se radi o dobronamjernoj primjedbi (možda je to riječ koja će pobuditi manje averzije).
To "dobronamjerno" znači da će biti izrečena recimo ovako:
"Sonja, vidim da si se potrudila oko ccrteža, mislim da si baš lijepo nacrtala sunce, sviđa mi se i ova tu kućica, jedino me malo smeta što si olovkom pošarala i dio parketa."
ili
"Draga, mislim da ti je juhica baš fina, rezanci i mrkva su super skuhani, no možda bi mogla drugi put dodati i peršina".
Jel to onda ok?
Mislim da ove replike ne bi trebale :mrgreen: izazvati uvrijeđenost (iako znam da se i ja nekad uvrijedim na takvo što :oops: ).
ne vidim niti jedan bolji način da se prizna nečiji trud i postignuće, a da se opet napomene da je neki dio tog postignuća ipak drugi put poželjno malo drukčije napraviti.
Kad se prisjetim zadnjih nekoliko mjeseci, sjećam se dva različita slučaja kad su em na neki način uvrijedile kritike, jednom s razlogom, drugi put rekao bih bez razloga.
Jednom sam frendici poslao jednu priču, meni se činilo da je baš dobra, unio sam sebe u nju, no ona je nakon čitanja rekla da se njoj nije svidjela i da ju ne razumije. Ja sam očekivao (greška!) nešto pohvalno i onda me je to pogodilo, a u stvari - zašto? Ona je samo izrekla svoje mišljenje, iam pravo na njega ... no, eto, mene je to an neki način pogodilo.
Druga situacija - jednog dana se jedan kolega s posla iznenada digao i gnjevno rekao da ne može raditi od mog glasnog tipkanja (radim u velikom prostoru gdje sjedi 50-tak ljudi odvojeno samo pregradama) i da kog vraga tak puno pišem, da to nije izdržljivo i da time ometam čitav odjel. Ja sam ostao paf i, objektivno, mislim da je puno veća buka koju proizvodi ostatak ekipe glasno telefonirajući, slušajući muziku itd, no njemu valjda taj dan nije baš išlo pa se našao pogođenim ... a i ja posliej ove kritike, rekao bih ipak neutemeljene (i izrečene na neadekvatan način).
Kad moram nekome izreći neku primjednu tad se trudim da uvijek prvo kažem nešto o dobroj strani (trud, ono što je ok), a nakon toga da prokomentiram ono što mi se ne sviđa i smatram da nije ok.
Mislim da bi svima nama bilo lakše kad bi svi (i mi sami) imali naviku da dobronamjerno izrečenu kritiku prime bez uvrede, ali i da svi imaju naviku da ne prešućuju primjebne (koje su na mjestu) koje imaju.
Recimo na poslu: nemam baš nikakve koristi od toga ako svi hvale moj rad, a ne žele izreći da sam recimo zaboravio neki dio programskog koda ili da nisma dobro opisao neku situaciju. Ako to ipak netko naglas primjeti, tad će mi uštedjeti naknadne preinake i dodatnu sramotu otkrivanja greške u možda nekom odsudnom trenutku upotrebe programa ...
Sjećate li se još "glasnosti" iz doba Gorbačova? :mrgreen:
Je ukoliko je kritika zaista osnovana i ukoliko to kritiziranje nije baš za sve. I ja sam tu stvarno nerealna, priznajem ali kad vidim s kolikim osmjehom Sonja nosi taj svoj crtež da ga vidimo, kad bi i vidjela te pošarotine sa strane ne bi imala srca reći joj to i uvijek si mislim pa pobogu je li stvarno potrebno reći "malo ti je pobjeglo"? Ja stvarno rijetko kritiziram i to čuvam za po meni bitne stvari, za sve ostalo ja te neke sitne greške ne vidim. Moram samo objasniti da je Sonja jako osjećajna i jako pati na nepravde bilo koje vrste i što je još možda i najgore jako joj je stalo do toga da se drugima (naročito meni i MM-u) svidi to što radi.Citiraj:
tatek prvotno napisa
Ma je, klincima je jako stalo čuti pohvalu ... a i meni je teško reći nešto što im se neće svidjati ... i to je možda i moja greška.Citiraj:
yaya prvotno napisa
Ja to ponekad izvedem tako da prvo pohvalim što već za pohvaliti ima, napravim malu pauzu pa joj onda dometnem sa strane "ali, znaš, ajd slijedeći put malo pripazi i na parkete, to ću ja sad morati čistiti ..."
Ja isto mislim da nema potrebe za naglašavanjem da je prešla crtu.Citiraj:
yaya prvotno napisa
Nacrtala je najbolje što može.
No, sjećam se jednog promjera iz Juulove knjige: dijete nosi roditeljima crtež da ga vide.
Kad su joj počeli hvaliti crtež, nije dobila ono što je očekivala.
Htjela je samo da ga vide :) Ili da kažu: Baš smo sretni da si nam to pokazala.
Ja nisam shvatila da je Sonja šarala po parketu.
To bi moja radila :mrgreen:
Toga se sjećam, dobar primjer.Citiraj:
Anci prvotno napisa
Ja bih ipak spomenuo crtu (onako, nenapdno i na posljednjem mjestu).
Smatram da nije ok ne primjetiti ako nešto nije u redu, kao što i smatram da nije ok bezrazložno kritiziranje. Em time njoj ipak dajem informaciju (dobronamjernu) da mi se ne sviđa što šara po parketu, jer mi se to zaista ne sviđa i morat ću čistiti za njom, em zato što je i kritika dio života kao što je i pohvala. Uvijek ću početi pohvalom jer to smatram bitnijim, ali ne želim propustiti ni tu primjebu o parketu, pa makar tako usputno spomenutu.
To je bio samo moj primjer u kojem opisujem neku aktivnost koja zaslužuje i pohvalu (crtež) i kritiku (jer je pošarala i parket).Citiraj:
Anci prvotno napisa
BTW, to se znalo kod nas događati više puta. ;)