jedva čekam da mogu ići...
Printable View
jedva čekam da mogu ići...
Hoćeš da ti kontaktiram vodstvo HZBS? Mislim da imaju nekih kombinacija oko čuvanja djece!Citiraj:
pikula prvotno napisa
Još smo nešto jako lijepo i upečatljivo usvojili na vikendu. Svećenik koji je vodio vikend govorio nam je o tome kako je dugo mislio da mu treba poštovanje za posao koji radi, a da su mu bračni parovi s kojima je radio vikende uz poštovanje isticali i koliko ga vole i da je shvatio koliko je sretan jer mu je, kao i svakom čovjeku potrebno osjetiti se voljen.. Volite zato svoje svećenike, rekao nam je - nemojte ih ogovarati, molite se za njih i ljubite ih i grešne!
Toliko mi se ta misao usjekla u dušu da uvijek osjećam silnu nelagodu kad netko priča protiv svećenika i uvijek u takvim prilikama zamolim Gospodina da podari mir... a opet i sama upadnem u istu zamku, makar samo time da šutke slušam kad se loše priča o nekom svećeniku.
Započela sam večeras gledati film "Misteriozni znakovi". Film je daleko ispod onog što sam očekivala, ali me je jedna scena nagnala na razmišljanje.
Svećenik jedne vjerske zajednice (ne znam koja, nije bitno) napustio je svećenićku službu nakon smrti žene. U mjestu u kojem živi počinju se događati čudne stvari i nagađa se da je svršetak svijeta blizu. Bivši svećenik ulazi u apoteku a apotekarica ga moli - Oče, ispovijedite me, želim olakšati dušu...on joj odgovara - ne zovi me Oče i ne mogu te ispovijediti, dobro znaš da nisam svećenik. Ona je strašno uznemirena i moli ga i dalje da je ispovijedi da bi odbacila teret s duše jer se priča da je Sudnji dan blizu i nije joj pritom bitno što je on istupio iz svećenićke službe prije 6 mjeseci..
Razmišljam o tome, kad bismo svi mi na neki način spoznali da je sutra ili za dva dana svršetak svijeta i da ćemo pred Isusa, i kad bismo shvatili u tom trenu koliko smo nedostojni....kako bismo pohrlili brzo na Ispovijed, kako bi bila "navala" na svećenike, koliko bi ih nedostajalo u takvim trenucima, kako onda ne bismo razmišljali je li netko od njih previše jede, pije ili gleda za ženama ili ne propovijeda onako kako bismo mi htjeli ili je tražio prilog za obnovu crkve a po našem mišljenju nije smio ili...ili..
Pitam se - zar trebam zaista pomisliti na posljednji sud da bih shvatila kolika su nam dragocjenost naši svećenici?
Ma i ja sam joj htjela reći da je nije nadahnuo sinusitis nego Isus, ali zna ona to i sama. Hvala Isusu!Citiraj:
dijanam prvotno napisa
Rado, samo moji su alergični, komplicirani smo do bola... Kad smo bili na obiteljskom seminaru nismo ih uspjeli ostaviti ljudima koje su prvi put vidjeli... No treba pitati. Ako imaš neke detaljnije info, super. Ma mogu se i sama raspitati, ali nekako mi se čini da je poanta da se opustiš s MM tih dana, a meni je ovo ostavljanje malo SF za sada. Možda me treba razuvjeriti. Hvala ti u svakom slučaju :love:Citiraj:
ljiljan@ prvotno napisa
misliš da Bog ne bi uzeo u obzir iskreno pokajanje njemu direkt bez posrednika?Citiraj:
ljiljan@ prvotno napisa
za mene nema neke razlike između svečenika i civila
čovjek je čovjek bez obzira na uniformu, i prema zaslugama i dobroti ide i poštivanje
Sudnji dan
?
u božjem vremenu može trajati stolječima, ako mu je trebalo njegovih 6 dana da stvori Zemlju i nas, a mi sad znamo da je to milijune naših godina
ništa nas neće "spasiti" od posljedica uništenja Zemlje, sve će nam se naplatiti i zagađene rijeke, more, tlo, zrak... sve će doći na naplatu
ukoliko se ne dignemo u zrak u jednom od sljedećih ratova
mislim da se ova misao ne treba odnositi samo na svećenike, nego na ljude općenito...a mi smo svi skloni suditi , to nam je najgora mana;Citiraj:
ljiljan@ prvotno napisa
osobno , jedan put godišnje odem na ispovijed, ali ne mislim da Bog ne vidi sve što mislim i radim, nije mu zato potreban svećenik; jednom prilikom,prije skoro 20 god, na jednoj pripremi za kumstvo svih nas je pitao svećenik kako doživljavamo Boga, mahom su svi odgovorili kao suca; on je bio jako začuđen i rekao "zašto ? Bog je otac, vi ste njegova djeca, a pravi otac uvijek oprašta svojoj djeci", ta misao mi je uvijek u glavi
MGrubi, Bog prihvaća pokajanje koje postoji u našem srcu, ali to se razlikuje od ispovijedi: ispovijed je sakrament; naš razgovor i priznanje grijeha pred drugim čovjekom, svećenikom, koji nam podjeljuje sakramentalno odrješenje. Ispovijed je sakrament ne samo pokajanja nego i pokore, obraćenja i pomirenja. Biti ispovjednikom nije mala stvar i to ne može raditi svaki svećenik.
Poštovanje koje dugujemo svakom čovjeku, naravno, ne razlikuje svećenika od laika, međutim, biti svećenik je poslanje koje ima svoje posebnosti, kao i druga poslanja.
ima i svoju težinu
jasna mi je svrha ispovjedi, ima ljudi koji nisu niti svjesni šta su napravili sve dok to ne izgovore na glas, drugoj osobi
no ja ulogu svečnikna više vidima na edukativnom djelu - učenja vjeri
nego posredništva
evo ti pikula par linkova koje sam stavila dvije stranice prije ove.Citiraj:
ivana zg prvotno napisa
Nadam se da ćeš moći ić, i to ti želim kao i jedan dan sebi, pošto kako sam shvatila ne primaju parove s manje od 3g ili 5g (nisam sigurna) braka, pa ću ja još morati pričekati.
Na žalost najveći problem mi je nagovoriti muža. Mogli smo ići i u Međugorje tamo se isto rade seminari za bračne parove ali on to jednostavno ne voli...pričati o nama i sebi pred svim tim nepoznatim ljudima, kako on kaže. :(
Da se još malo vratim na temu:pokora, poniznost, za nekog je pitanje ega, za nekog slobode, za nekog ponosa, za nekog oslobađanje od sebičnosti, za nekog ljubavi, a na žalost nekog pitanje žrtve u smislu kakvom Bog ne želi!
MC Grubi, u Evanđeljima stoji - idite i opraštajte grijehe; kome oprostite, oprošteni su, kome pridržite, pridržani su.Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
Ja si ponekad mislim da je Bog tu stvar delegirao ljudima da ga se malo poštedi više i od nas i naših gluposti :saint:
:lol:
možebiti
ali kad smo kod smaka svijeta , meni je interesantno kako stopa nataliteta naglo poraste 9 mjeseci nakon najavljenog smaka svijeta
izgleda da ne bi baš trčali svečenicima ....
Ljiljana, hvala za izvještaj.
Da, treba rečenice čitati do kraja i poanta je u tome da oba uvjeta budu zadovoljena.Citiraj:
ljiljana prvotno napisa
Smak svijeta, predpostavljam, u filmu, je mtafora, preneseno značenje kraja svakoga od nas. To je bar moje mišljenje i inače na to tako gledam. Svi ćemo umrijeti i odgovarati za svoje grijehe-ja stvarno ne znam zašto onda ljude toliko fascinira taj kolektivni "smak svijeta" :/Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
Inače naš je svečenik imao zanimljivu propovjed na kraju koje je dao brojku tj. broj godina koliko bi trebalo Isusu, Bogu, da svakom čovjeku na Svijetu posveti samo minitu svoga vremena.
IfigenijaSvečenik je došao do veoma impozantne brojke od oko 12 tisuća godina, nadam se da sam dobro upamtila, oni koji znaju matematiku mogu sami izračunati.Citiraj:
Ja si ponekad mislim da je Bog tu stvar delegirao ljudima da ga se malo poštedi više i od nas i naših gluposti
Neko vrijeme već razmišljam o jednoj stvari; dosta se teško mirim s time (da to, po mojem mišljenju više ili manje jest takvo), pa sam odlučila to s vama podijeliti.
Mislim da bi prozna elaboracija tražila previše koncentracije, pročišćavanja, i intelektualizacije, pa sam zato odlučila sastaviti pjesmu. Nisam je dotjerivala, teško mi je o tome misliti, pa nek ide u ovom obliku kakva jest.
Što mislite o mom razmišljanju o datoj stvari?
Doletio si, rodio se, kao čista pahulja
Na već okaljan snijeg;
Iako željen, ljubljen, i čekan,
Tvoj ležaj zemaljski nije bio posve dobar;
Iz mojega straha; sebičnost,
Iz sebičnosti nestrpljenje;
I sve one fraze kojim se tjera dijete od sebe;
U ponašanje fino, u dotjerano;
I nagrade i kazne,
I mekane riječi, i ugađanja,
I vika, i nervoza, i ljutnje;
Pohlepa moja tjerala me da pored tebe
Slijedim još i „nešto za sebe“;
Da odvajam vrijeme „ za sebe“,
Pa da te tjeram, kad sam možda uz tebe mogla biti;
I onda poljupci grižnje savjesti;
Ljepljivi, tužni, ružni poljupci, i grljenja prijevare.
Doletio si mekan, doletio si čist, i nježan,
A ja nisam spremila ležaj ljubavi;
Doletio si mi, a ja nisam čuvala svoje srce,
I nisam ti pripravila put;
Doletio si, kao Isus; da doneseš ljubav,
I poneseš križ;
Na svojem osmjehu – grč moje utrobe;
U svojim koracima – grijehe mojih predaka;
U svojoj utrobi – nervozu mojih promašenih oholosti;
I svojim življenjem – prazninu mojega srca...
Kad dijete lupa i zove i traži,
A roditelj „odgaja“; metodama maše kao zastavicama,
Kao kartonima na nogometnoj utakmici...
Kad dijete udara na vrata srca, a srce se skriva u samoći,
Neznanju, i bolu – dijete je samo, osuđeno, opterećeno...
Ponekad i beba nosi križ.
Isuse, ti si došao na vrijeme u moje srce,
Na vrijeme da nas spasiš sve,
Isuse, razumijem Te;
Naši križevi, kao u nekoj igri, dobacujemo se,
Prebacujemo; samo si Ti vjeran;
I dijete. I bolesnik. I nemoćnik;
Samo onaj koji ne može umaći
kome je ljubav jedino od čega živi,
Taj nosi križ dokraja;
I onaj koji se za Te odluči.
Maleno moje, nosit ću križ; umjesto „metoda“
Slušam te.
Umjesto što te „odgajam“ – tražim te,
I dodir duša, čistoću, mir u šutnji.
I kada je vrijeme kratko, odreći ću se svojih taština,
I s tobom dijeliti dan.
I kada te gledam, dok činiš što mi nije lijepo,
Neću te tjerati u vanjski glanc.
Ljubiti, vidjeti lijepo, dobro, osvijetliti mrak –
To mogu; pružiti ti odmor od osude, samoće, kritike.
I šaptati, pogleda uprta k Isusu;
Dobro je, dobro je, dobro je;
Dobar si, voljen, željen – točno ovakav koji jesi
Čak i sad, ljubavi malena, kad ti je teško,
kad si „zločesti“;
voljen si uvijek, i znaš što;
ako ikad – križom Kristovim voljen si upravo sad.
ja ću samo potpisati tvoju pjesmu, nadam se da sam je dobro razumjela, prije sam plakala i govorila, kako djete dođe čisto na ovaj svijet a ljudi ga okaljaju i "pokvare", ozljede, zaborave, ne razumiju, tako je malo, nježno, osjetljivo, nevino, anđeosko..........svaki dan imam grižnju savjesti zbog odgoja svaki dan se molim Bogu da se smiliju mome djetetu, da sve ono ružno što doživi od mene ne dotakne njeno srce, dušu, psihu, tijelo, mozak i sjećanja.......neka je štiti od mene i neka bude Ono što on želi da bude, a ne proekcija nekih doživljenih stvari.....željela bih biti najbolja majka na Svijetu a nisam, možda bih nekom drugom bila ali njoj često poželim nekoga tko joj je sličniji i bolje ju razumije....je li to sebičnost, strah ili pomankanje ljubavi ne znam....znam samo da anđele kojima nas Bog blagoslovo, "oštetimo" ma kakvi god roditelji dobri bili.......... :love: :*
Ifigenija :love: Ti stvarno dižeš ove naše topice na jedan viši nivo. Hvala ti.
MOje dijete upravo plače i tužno je i tjeskobno jer sam ja premorena, i sama pomalo tjeskobna, jer mi se skupilo umora, i rondanja okolo, i posla, a ja sjedim ko klada i ne mogu dalje :cry: Tu je, srećom, tata, ali sinčić osjeća da mama nije tamo gdje bi trebala biti... ili da nije radosna - kako bi trebala biti... imala razloga biti. I grozno se osjećam, al ne mogu. Stvarno ne mogu. NE što ne bih htjela ispričati priču, zagrliti, nego nemam iz čega, strgana sam iznutra... Pitam se kako bih se osjećala da nemam zaleđinu vjere... I onoga što Ivana Zg kaže - molim se Bogu i Mariji da oni dopune ono što ja nemam iz čega dati...
Drži se draga, svi imamo trenutke slabosti. Pomoli se i predaj svoj umor i brige Mariji, ona zna kako ti je.
Imaš pravo. Umjesto da besciljno lutam netom i očajavm, popit ću ovu čašicu vina, i na koljena... :saint:Citiraj:
pikula prvotno napisa
Mislili sm ona Križni put u našoj župi, ali sad sam čula da je u18h u Katedrali, pa sam vas htjela pitati gdje je najbolji za klince? Moji inače jako vole onaj na Mariji Bistrici, a prošli put smo bili u maloj crkvi gdje je gužva i samo se okreće prema postajama i to im je bilo puno teže ostati mirnima.
jednom smo o ovome raspravljali pa sam našla neka objašnjenjaCitiraj:
Zdravo Marijo - Zašto se molimo Mariji?
Marija je put kojim je Bog došao k nama: kroz Mariju smo primili Isusa, a kroz Isusa ćemo naći put Bogu Ocu. Put kojim je Bog došao k nama i za nas je najsigurniji put da dospijemo k Bogu: Marija nam pokazuje Isusa, Isus nam pokazuje Oca! Kroz Mariju ćeš dospjeti do Isusa, kroz snažnu vjeru do Njegove riječi. To je iskustvo kršćanstva počevši od proganjane Crkve prvih stoljeća do današnjih dana. Danas je kod mnogih poljuljana vjera. Vjeruju u razum, slobodu, napredak, ali ne više u božanstvo Krista.
No samo je On Put, Istina i život. Bez njega nitko ništa ne zna o Bogu, o onostranosti, o vječnom, o svrsi i cilju života. Samo on poznaje Oca. Ako želiš iskusiti duboku vjeru u Isusa Krista, moli svakodnavno krunicu. Tada će Marija i tebi donijeti Gospodina, to joj je naložio Bog. Ona je Majka Božja, Majka vjere, Majka Crkve.
Ona je i tvoja Majka. Ako je Marija tvoja majka, zauvijek ćeš imati Boga za Oca. Prihvati Mariju u svoj život!
Bila sam u Međugorju u Srijedu, penjala sam se na Podbrdo navećer, (sada je osvjetljeno)s svojom Emanuelom koja je na Veliki Petak napunila 2g, išla je i gore i nazad-pomolila sam se za sve vas....bilo je posebno, neopisivo, bili smo sami, bez gužve, bez hodočasnika...što da kažem, kada sam došla u Zg- dočekalo me pozitivno rešenje moje žalbe, koje čekam već mjesecima, biti ću još godinu dana doma s svojom princezom...Bogu Hvala, Bog je Velik!!!!!
Zvuči sjajno! Drago mi je zbog toga. I sama bih rado na neko hodočašće ovih dana.Citiraj:
ivana zg prvotno napisa
prepreprekrasno sročeno i mogu ti reći da se nalazim u svakoj riječi i rečenici. nekad manje, nekad više.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Predlažem vam knjižicu "Roditelji i djeca: kako roditelj može naći mir?" u izdanju Duhovne stvarnosti iz Zagreba.
Redovito primam njihove knjižice "Kruh naš svagdašnji" koje su mi radost, utjeha i inspiracija.
Ovaj link je pogodan za provođenje nekoliko trenutaka u Božjoj prisutnosti on-line:
http://www.isusovci.hr/prostorduha/index.htm
http://www.ks.hr/knjizara.php?kateg=...ka=Kana%20klub
lijepe knjige za djecu
Da vam se javim, da vas pozdravim, i zahvalim na ovom topicu koji stalno nekako u pozadini svih drugih diskusija - živi :heart:
Mi smo danas slavili Sv. Jurja, imendan. Taj svetac me tako intrigira, priče o njemu tako su pune hrabrosti, i snage, ma baš mi je to bilo lijepo. Po recpetima cura s foruma, i uz pomoć njihovih priča o ticino masi izradila sam tortu sa sv. Jurjem i aždajom, stavit ću slike čim prokljuvim kako se vade slike s moba (fotić krepao), moleći se dok sam je radila, i kasnije smo se molili, razmišljali o tom svecu, a moje su molitve da sv. Juraj bude vodič mom sinu na njegovom životnom putu.
E, i da se pohvalim. Samoinicijativno, dok sam ja dojila mlađe dijete moj četverogodišnjak je sam od plastelina izradio divno raspelo. Ja doma nemam običaj baviti se sakralnom umjetnošću, tako da je ta sinova inicijativa došla iz njega, valjda na temelju izloženosti crkvi, i našim razgovorima. Kako krasno, jednostavno raspelo! Odmah sam ga zalijepila silikonom za komad kartona i stavila na zid.
Što reći - nego: neka te, sine, Isus uvijek prati, neka te raspelo koje si tako mlad sastavio nikada ne ostavi, i neka uvijek raste u tvojoj duši, ostajući uvijek tako jednostavno, tako bazično, tako djetinje čisto.
ps Danas na Katoličkom radiju je bila emisija o fra Bon(kršitelj koda)uri Dudi, snimili su dokumentarac o njemu. Jako volim tog čovjeka, u trenutcima mojih previranja on je bio jedan od argumenata zašto ostati u Katoličkoj crkvi (ja sam se krstila i obratila kao odrasla, i težak je bio moj put dok nisam srcem prionula uz Crkvu), uvijek sam ga voljela, ali ovo - kako je divno govorio, čitao svoju pjesmu. divno!
Hvala Bogu na tom svetom čovjeku!
baš si nadahnuće draga :* :love:
inače moja je otrgnula isusa s križa :oops: i nosi ga po cijele dane po kući , to je njen Bobo (Bogo) mene je strah, da se ne upikne na ruke koje su raširene :oops: :)
evo pogledajte si ove knjige pregledaj te sve 3 stranice, možda nekom nešto i poklonite ili sebi, ili vas inspiriraju
http://www.verbum.hr/?show=8967&kat=13581&page=1
i ovu iz TeovizijeN PRENOŠENJE VJERE U OBITELJI Lektira za bake i djedove
http://www.teovizija.hr/stranice/nova%20izdanja.html
Mogu li vam postaviti par pitanja i zamoliti vas za vaše mišljenje, ne nekakvo iz knjiga psihologije ili Biblije.
Stalno slušam da je sebično ne imati djecu ili imati samo jedno dijete itd.
Ne ne bih ovdje raspravljala na temu zašto Crkva zagovara više djece i ne bi ulazila u njihove razloge, zanimate me vi.
Zašto je grijeh npr. uzmimo ovako imati jedno djete?
Zašto je sebičnost ne imati više djece ako ste vi svjesni činjeci da psihički a možda i fizički ne možete imati više djece, da će vaš odnos prema njima našteti njihovoj osobi, samopoštovanju..itd. uglavno svijesni ste činjenice da ne odgajate "dobro" to svoje djete tj. mislite da mu ne dajte dovoljno, da ste nesretni vi ( jer imate grižnju savjesti) i ono, jer očekuje i zaslužuje više od roditelja?
Ne ne govorim ovdje o nekim normalnim problemima i nesigurnostima koje su normalne kod svakoga roditelja, već svijesnoti o sebi samome kako jednostavno niste sposobni imati više djece.
Ne govorim tu o sebičnosti tipa, nemam vremena za sebe, (mada ima i toga, već se radi o dobrobiti djeteta i zbog njegove dobrobiti odustajanja od daljnjega potomstva.
Nisam se dobro izrazila, noć je, ne znam jeste li me shvatile.
Ovako ću postaviti pitanje: Koji je veći grijeh; imati jedno dijete i dobro se brinuti za njega, odgovorati na njegove potrebe itd. ili imati više djece, zato što MM, rodbina, pa čak i vlastito djete ( i Crkva-ali to me toliko ne brine, već zbunjuje) pa ih "izluđivati" vikanjem, svojim umorom, zapostavljanjem, smatrati ih teretom itd.....a biti svijesni duboko u sebi, biti iskreni prema sebi, da niste sposobni za još djece, da ne želite djeci tužan život, da ne želite biti odgovorni za patnju te djecu za koju ste već sada svijesni da će te ju dijelom vi prouzročiti.
Zašto je bitan broj djece, a ne ljubav i ponašanje prema njima?
Zašto je ne imati djece ili imati manji broj djece sebičnost i grijeh?
Zašto svečenik s oltara govori o tome a on nikada nije rodio, zašto i jedan otac želi još djece, kada i sam priznaje kada ga pitaš što ti znači jedno ili 10-tero, samo ime na papiru i njegovo prezime, kada ga on ne nosi 9mjeseci, kada ga ne rađa, kada s njima na dan provede u vrh glave sat vremena :cry: :/ :evil: :evil:
Što vašim muževima osim većih novčanih izdatak znači to što imaju više od jednoga djeteta?
što se to tako drastično promjenilo u njihovim životima kao npr. u vašim?
Ne ne govorim o malim promjenama, govorim o velikim poput vaših majčinskih koje 24h na dan ne znate tko ste i gdje vam je glava ( bar one koje to priznaju sebi i drugima)?
Bez obzira koliko se muškarac daj djeci to nije ni 5% od onog koliko se daje žena-i zašto je onda grijeh ako ona odluči da ona to više ne može, zašto je to sebičnost, a ne odgovornost za svoj i tuđi život-ZAŠTO MOLIM VAS, ZAŠTO :? :cry:
Zato jer treba biti puno malih Hrvata katolika :roll:
Nama je na zaručničkom tečaju svećenik rekao da trebamo imati onoliko djece koliko možemo psihički, fizički i financijski podnijeti. S time se u potpunosti slažem.
I majka i otac se moraju složiti oko toga da žele još jedno dijete (drugo, peto, deseto).
Ne podržavam ni opciju kad muž ne želi, a žena inzistira na još jednom. To mora biti dogovor i nema veze sa sebičnošću!
Naravno, ovdje raspravljamo o još ne začetoj djeci. :)
Jer nitko ne vjeruje da su TO pravi razlozi ne imanja djece, nego samo izgovor za ovajCitiraj:
ivana zg prvotno napisa
i njemu slične razloge.Citiraj:
...nemam vremena za sebe
Nikada nisam čula da bi bio grijeh imati samo jedno dijete. O takvom izboru mogu postojati različita mišljenja, ali to nipošto nije grijeh.
Koliko će djece par imati ovisi samo o njima i njihovom dogovoru. Tvoje pitanje sugerira da samo žena preuzima obaveze oko djece - mislim da to nije u redu i da u tome moraju sudjelovati oba roditelja.
Osobno, nisam bila potpuno zadovoljna dok sam imala samo jedno dijete, iako je to dijete ostvarilo sve moje snove o majčinstvu. Potpunost same sebe i svoje obitelji doživjela sam tek s drugim djetetom. Što je moj muž dobio i što smo svi mi dobili s drugim djetetom? Dobili smo potpuno promijenjenu, bogatiju dinamiku obitelji. Obitelj koju čine roditelji i djeca, veselija je od one u kojoj je dijete u jednini.
Nažalost slušala sam o tome na propovjedi u Crkvi od jednog inače predivnog svečenika, i slušala sam neki dan na HKR-u, Katoličkom radiju.
Oni to gledaju kroz prizmu sebičnosti, a ona je kao takva grijeh.
Inače poznajem samo 2 oca koja su skoro svojoj djeci kao majke, ali opet nisu totalno, jer to ne mogu biti.
Ne impliciram, nego je na žalost tako da su ipak žene te koje su više posvečene djeci, bez obzira koliko se muškarac trudio, ačinjenica je da su ti koje se trude u msnjini ok 1%.
je li to zbog straha ili zbog naslijeđa da je to ženin posao, ili neznaja, nije ni bitno- bitna i žalosna je činjenica da je sigurno teže ženi kada želi djete a muškarac neće nego obrnuto.
Zašto? Zbog svega ovoga što sam navela, bez obzira je li žena rodila to djete, ona koja ga odgaja mu je majka, a odgoj je najteži dio, kao i briga za djete.
Zašto je onda sebično ako žena odluči da ne želi imati više djece jer nije za to sposobna,a muškarac želi djete drugo, a jedva da prvo pogleda...tj. on misli da mu posvećuje dovoljno vremena 20 min. kad dođe s posla uz upaljeni TV.
Tko je u većem "grijegu" ona koja ne želi djete jer je svijesna da mu ne može pružiti ono što mu treba, pa makor to bilo i sebično ali je iskreno, ili onaj koji bi htio djete ali njoj " na teret".
Budući da se približavamo nedjelji Pedesetnice, da malo osvježimo pdf sa sljedećim linkom:
http://www.katolici.org/duhovnost.ph...=c_vidi&id=353
IvanaZg, sve si lijepo i sasvim razumljivo objasnila, tako da onome tko gleda iz tvoje perspektive, koja je i normalna, i zdrava, i shvatljiva, nema tko i što tumačiti i sugerirati veći broj djece zbog samoga broja ili zbog izlizane priče da je to bolje, ljepše i veselije.
Meni je sve "potpunije" i veselije s troje, ali znatno teže u svakom pogledu, ako ništa, dan i dalje ima 24 sata, a kod mene se dijeli na puno više osoba, iscrpljujuće je i fizički i psihički i emocionalno.
No, takav je moj unutarnji doživljaj, a svatko gleda iz dubine sebe, ocjenjuje sebe, muža, okolnosti i kad sve to odvagne, ostaje najbitnije ono što ti kažeš-koliko se mogu dati djetetu, ne koliko djece mogu dati (sebi, mužu, crkvi, društvu...)
Čitam ove postove i evo da se malo uključim.
Koliko će tko imati djece trebala bi biti svačija ponaosob odluka, bez obzira što crkva propovjeda. Upravo je bitno koliko se možemo nositi sa tim obavezama.
Pošto ja imam odraslu djecu, sada to gledam drugačije. Ostala sam na dvoje djece jer mi je bilo teško nositi se sa obavezama na poslu, kućne obaveze i djeca razlike 3 god. Muž u to vrijeme obavljao terenske poslove.
Sada kad pogledam što sam sve u svom životnom vjeku napravila, jedina prava vrijednost su mi ta djeca . Sve ono materijalno za čim smo težili vremenom gubi vrijednost. Sada mislim da sam sama sebi krojila krive planove. Zar je bitno koliko često usisavamo, peremo prozore, zar mora biti kućica u cvijeću. Ma to je nešto što sami sebi namećemo.
Djeca dok su mala trebaju nas 100 %, kako bivaju veća tako se i osamostaljuju i trebaju nas sve manje.
Nemate pojma kako je divan osjećaj vidjeti obitelj na okupu i vidjeti svoju djecu kako se međusobno vole i vidjet ih kao odrasle i uspješne ljude. Ni jedne neprospavane noći mi nije žao, da sam ostala na jednom djetetu, bilo bi to okrnjeno.
Vi mlade majke koje se osjećate fizički umorno odbacite dio ostalih obaveza, spavajte kad spavju djeca, stavite sebe u drugi plan iza djece, sve drugo je nebitno, to nije sebičnost.
kalimero, hvala što si podijelila svoje iskustvo koje je vrijedno, jer također živim sličnu priču (MM također često odsutan zbog posla, djeca 2,8 god razlike - zahtjevni, maleni, potrebiti moje pomoći, pažnje-mažnje, igre, posao, kućanski i slični (dosadni) poslovi), ali odrekla sam se karijere na neko vrijeme (iako radim), ne težim stupnjevima na ljestvici i mama sam 0-24h, što nije lako niti jednostavno, ali uz vjeru, koja mi je veliki oslonac, sve je moguće i daje mi potrebnu snagu!
I naravno, uopće mi nije važno je li roba ispeglana (idealno kao za izlog), jesu li mi prozori tjednima prljavi, igračke posvuda po kući (kupimo ih zajedno ili ponekad sve ostane na podu) - to su mi prestale biti preokupacije odavna (posebno kad se rodio P.).
Ponekad je teško kad ljudi drame zbog tzv. nereda u kući, ali važniji mi je duhovni i duševni mir, nego sve sjajno i blista, a toliko toga je zanemareno zbog tih usiljenih malograđanskih navada "koje moraju biti", jer inače nije noramlno.
I naravno, gdje god daidem(o) vodim(o) svoju djecu sa sobom i o svemu pričamo i jako, jako puno toga ih zanima.
Pa i ovo, ovdje postavljeno pitanje vjere i življenja iste u obitelji.
Uživala sam u današnjim čitanjima na misi.
Pusa svima.
Mir vama.
Citiraj:
kalimero prvotno napisa
Kalimero, hvala ti na ovome, lijepo je čuti kako je važno rađati i imati djecu - i to od nekog tko je svoju djecu podigao. I svakako je lijepo znati da bi bilo dobro imati ih više :love:
ali moram ti reći da mi se sva kosa na glavi digla od savjeta da odbacimo dio obaveza i spavamo kad djeca spavaju. Ja to naime stalno od nekoga čujem, i držim to za loš i neproduktivan savjet.
Netko je živio u čistom, imao čistu robu, i namučio se za to. I onda daje savjete drugima - ma nemojte to radit, uživajte u djeci. Od ekstrema do ekstrema.
Istina je, mislim, nešto drugačija. Dok treba pojednostavit život, i koncentrirat se na bitno, a to su odnosi, djeca, obitelj, istodobno je istina da život mora ić, mora se oblačit, prat, mora se hodat u kakvom takvom redu.
Kad meni svekrva ili netko kaže - odmori se, ili pa što imaš toliko toga za radit, ja prokuham. Što radim? Osnovno. Kuham, stavim veš, opeglam pet košulja tjedno, i par majica sebi i djetetu (ak su baš grde), operem podove, štednjak, sudoper i radnu ploču u kuhinji. Presvučem krevete jednom tjedno, i ako je sreće - operem kupaonicu tu i tamo. Ostalo - nema ostalo. Povremeno. Na refule. Ako. I smeta me, i nakupi se prašine, pa se riflja... i nakupi se sezonskih poslova, pa stoje stvari danima na hrpi, pa se gomila na njih...
I za osnovno obavit se namučim, pošteno, i otkidam od djece i muža i od sna, i od sebe. Al manje od toga - ne može. Može u past tensu. Kad je to prošlo, pa si čovjek u glavi konstruira što se moglo. Kaže se - lako je poslije bitke bit general.
Ono što sam na više topica ovjde pokušala elicitirat od iskusnijih, ili drugačijih od mene, je kako da se odradi sve što treba, a da se i dalje sačuva duh, vrijeme, energija, da kućanstvo ide glatko.
E, tu smo svi skupa slabi, iz jednostavnog razloga što jest teško, ako ne i na granici nemogućeg unutar zadanog okvira - nuklearna obitelj, razmjerno veliki prostori života (ili maleni, pa se lako zasmete i natrpaju), muževi kojih nema i tuljani su (moj je tuljan), standardi uređenja (nemamo zemljane podove koji se prođu metlom jednom u tjedan dana), a povrh svega toga standardi bavljenja djecom... plus gradski život (otuđenost, puno putovanja do prijatelja, djecu svuda vodimo jer nikam ne mogu sama...), i plus, naravno, naš odgoj koji se svodio na relativnu permisivnost, i svakakve varijante odgoja koje su naši roditelji iskušavali na nama... i naša komocija (studirale i radile što smo htjele godinama...), neiskustvo u kućanstvu (ćeri, samo ti uči, mama će...)...
Kako sa svime time na kraj, ja još uvijek ne znam.
Ali znam da general-poslije-bitke poza - ma nemoj se time uzrujavat- nije rješenje, nego gotovo pa drskost prema nama koje smo u vatri, i koje smo sretne ak imamo što pojest, i dat djeci skuhano...
Pa ne znam, ženice koje ste se opametile, mi ćemo uživat u trenutku, a vi, koje ste odradile svoj najteži dio, pa pomozite. Operite nam koju turu veša, skuhajte pa donesite, operite pod i tak.
Nadam se da nisam uvredljiva. Nije mi to cilj. Iskazujem svoju frustraciju.
E, i znate zašto odgađam treću trudnoću? Jer nemrem stić spremit špajz, kotlovnicu, uredit vrt, i komoricu ispred kuće. Jer imam još par stvari oko kuće za uredit, jer me čeka krečenje, a jedva stignem i ovako živjet, kamoli još sve to, i trudnoća. Jednostavno sam sama u svemu tome.
I ako mi se javi koja pametnica, nek dođe čistit povrće ako se usmrdi dok ja odbacujem dio poslova eda ne bih bila umorna... i nek mi oslobodi komoricu od građevinskog materijala da imam gdje parkirat kolica za bebu. I tak.
Je, djeca su najvrednije, i divno je biti otvoren ka životu, al da je moguće unatrag gledajući anulirat sav onaj trud i muku i lakonski reć drugome - stara, ma udri brigu na veselje... pa i nije.
Jer će moja djeca jest drek s poda, i bit gladna, zmazana, i u mojoj će kupaonici pod bit takav da će dječje nožice na posteljinu nosit smeđe... kužite, ne?
Ipak, ne koristim zaštitu. Jedino se držim plodnih i neplodnih dana, bolno svjesna koliko ljubav i povjerenje ne nalaze put u naš dom zbog materijalnih efemerilija. RAdo bih više uživala u bračnoj ljubavi, ali tako je kako je... i rado bih više djece. No procjenjujem što mogu. Daleko je od idealnog. Možda ću unatrag gledati i neću biti zadovoljna odlukama, ali sigurna sam da sada donosim odluku iz najbolje namjere...
E moja Ifi, lako ti je uvredljivo pisati onda usput reći "al nemojte se naljutiti, to su samo moje frustracije". Nekog si sigurna sam ovim i uvrijedila.
Mene nisi jer sam malo starija pa su mi ove neke stvari što Kalimero spominje već sjele na svoje mjesto bez obzira što mi djeca nisu odrasla nego su još mali bebuljci.
Ja ne peglam 5 košulja dnevno (iako mislim da je to zapravo totalno nebitna usporedba) niti perem svaki dan nekoliko tura veša. Al smo poprilično čisti i stan nam je uredan. I okućnica, koliko to dozvoljava suživot s drugima. Ima cvijeća al ja to prepuštam onima čija su djeca odrasla :mrgreen: (čitaj: sveki) moje cvijeće je na prozorskim daskama i na balkonu. Pa kad tako gledam - imam i čistu obitelj, skuhano i kućicu u cvijeću. Ali bez puno odricanja na uštrb djece.
Spavamo ponekad s djecom. Ne baš svi istovremeno ali lijepo se to može posložiti.
Ne zamaram se pranjem poda češće od nekoliko puta tjedno.
Ne zamaram se frustracijom da nešto moram, jer moram zapravo samo disati, pojesti i ono meni najvažnije, biti s djecom. Sjediti na podu i slagati puzle, igrati se autićima po pisti koju je MM dečkima složio, igrati se skrivača s manjim i rikavati od smijeha na njegove smiješne ćagice.
To su stvari koje moram da ne bih jednog dana žalila i ustalom, da bih danas, sada i ovdje s njima bila sretna.
(a sitgnem i otići na posao, napisati neke svoje uratke, učiti za ispite, otići na radionicu, popiti kavu s prijateljicama, pogledati što ima na netu...)