e pa cure ode moj cooooooool stav u vjetar... evo mi sad frendica javlja da je trudna 2,5 mj... A meni u želucu napravilo DUUUUUUUUUUUUUUUUMMMMMMMMMMMMMMM!!!!
najrađe bi se sad napila.
Printable View
e pa cure ode moj cooooooool stav u vjetar... evo mi sad frendica javlja da je trudna 2,5 mj... A meni u želucu napravilo DUUUUUUUUUUUUUUUUMMMMMMMMMMMMMMM!!!!
najrađe bi se sad napila.
ma daj ,daj ti si nam čvrst oslonac i ima da tako ostaneš,jasno :-)
onda ti nema druge nego napit se :-) ja ću za koji dan!!
od brata cura treba rodit,ja sva sretna ,već obožavam to dijete,bit će prava tetkina maza,ali me tako strah da kad se rodi da će mi bit teško,da ću se opet pitat kad ću ja i onda ću se i ja napit :-)
Thnx kiki, mislim, ona je bila jako obzirna kad mi je to rekla, veli da šalje vibre za mene i ne mogu se ljutiti niti sada biti kao nešto povrijeđena... bio je to samo trenutak slabosti. Ono, malo mi se zavrtilo u glavi... A da bi mi dobro došlo nešto kratko i žestoko, bi :)
Ja već godinama živim kraj doma zdravlja, dućana za dječju opremu, velikog parka s kafićima i dječjeg vrtića. Sve vrvi od trudnica, kolica i veselih roditelja. U domu zdravlja se često održavaju i trudnički tečajevi, pa sam par puta naletila na stvarno gomilu trudnica koje će svaki čas roditi. A ja u MPO vodama, mislila sam da ću poluditi. Želudac mi se grčio od muke. A činjenica je da godinama živim tu i to prije nisam ni primjećivala. Stvar je u tome da sam sada jednostavno fokusirana na to i točka. A da se fokusiram npr.na ljude koji imaju pudlice, koji su ćelavi ili hodaju sa štakom sigurno bi isto tako vidjela gomile, iako mi se sad čini da su to samo rijetki. Dugo mi je trebalo da se opustim i u tome ne vidim ništa loše, tim više što bi im se danas-sutra rado pridružila. Svi ti ljudi su samo hodajući potsjetnici onoga što želimo, a čini nam se nedostižno i normalno je nam bude teško.
Iluzorno je očekivati od drugih ljudi da će nas razumjeti i reći pravu stvar u pravo vrijeme. Većina nema to iskustvo za sobom, a rijetki imaju neki interes udubljivati se u tu tematiku. Moje iskustvo je da o tome treba razgovarati samo sa sebi ravnopravnima i onima koji imaju izniman interes da se udube u fizičku i psihičku stranu našeg problema. I s nikim drugo. Jer to nije tema za kurtoazne razgovore. Izbjegavanjem takvih razgovora poštedjet ćete sebe mrskih pitanja i rečenica tipa: A što ti čekaš?, Opusti se., Nije smak svijeta., Imaš vremena., Posveti se samoj sebi., Zašto ne usvojiš dijete?,...
Kako objasnit nekome da ništa ne čekam, nego imam problem i intenzivno obilazim liječnike, bolnice, apoteke? Kako objasnit nekome da nakon stimulacije i anestezije stalno strepim hoće li biti jajnih stanica i koliko, hoće li se oplodit, hoće li se primit, kolika će biti beta itd.? Onda još moram objašnjavat što je aspiracija, transfer, folikula, endometrij, beta i sl. Kako objasnit nekome da mi je stvarno smak svijeta ako procurim prije bete, kad je beta=0 ili jako mala, Kad je beta ok, pa za dva dana naglo padne, ili kad zatrudnim pa se nešto zakomplicira i izgubim bebu? Kako objasnit nekome da te godine začas prolete? Kako objasnit nekome da sve ono što ljudi podrazumijevaju pod posvetiti se tebi kao što su razni tečajevi, knjige, filmovi, putovanja, sportovi i dr. ne mogu ispuniti prazninu koja je svakim danom sve veća i veća? Kako objasnit nekome da za većinu nas usvojenje nije odbojna ideja, ali nam znači ne neki način da smo odustale i pomirile se sa sudbinom? Moj odgovor je da se sve to nekome može objasnit teško ili nikako i da je bolje i ne pokušavati.
Nakon svog prvog IVF-a ostala sam trudna i dva mjeseca provela u sedmom nebu, na zemlju sam tresnula već kod prvog UZV-a kad se nisu čuli otkucaji srca i uskoro završila na kiretaži. Bila sam slomljena, a naslušala sam se raznih komentara tipa: Bit će još djece, mlada si., Bolje da je sad otišlo, nego kasnije ili da se rodilo bolesno. Jedna frendica me čak pilila spikom kako nema love za more, klincima je to strašno važno i njeno dijete je zbog toga očajno. Kad sam joj rekla da to nije najveći problem u životu, bijesno mi je sklopila slušalicu. Znači to što je moje dijete umrlo, to nema veze, jer to je bio embrij veličine 1 cm, kojeg nitko nije vidio ni čuo, dakle kao da nije ni postojalo. Odvratno. Kako objasniti nekome da mi nitko ne garantira da ću imati još djece i uostalom davno sam ja bila mlada? Kako objasnit nekome da je bolje da se rodilo zdravo, nego da je otišlo? Kako objasnit nekome da je moje dijete provelo sa mnom dva mjeseca i onda odjednom nestalo?
Utješne riječi su uvijek bile povod za dodatne frustracije, a savjeti ili naredbe tipa: Razvedri se., Nemoj biti tako osjetljiva. su me jednostavno izluđivali.
Zar bi bilo normalno da svaku injekciju doživljam s veseljem kao da je sladoled, svaku punkciju i transfer kao da je tretman za uljepšavanje, iščekivanje bete i ostalih rezultata kao čekanje djeda mraza? Zar bi bilo normalno da negativnu betu ili kiretažu doživljavam kao nešto čime se trebam pohvalit, veselit i organizirat slavlje? Svi bi bili sretni da sam ja to tako doživjela, jer ne bi morali gledati moju smrknutu facu, tražiti birane riječi, mogli bi i dalje razmišljati o sebi i kukati o svojim problemima. Fućka se nekome za tuđu sreću, pa tako i meni, odtugovala sam svoje i shvatila da sam sretna što sam normalna.
Pa kako bude,...
Ispričavam se na predugom postu!
Dhea - ne moraš ti nikome ništa objašnjavati, nisi ti nikome ništa dužna...
i... :love2:
ma gle margot znam ja to i svadjam se cesce zbog toga sama sa sobom :mrgreen: (ratio se svadja s emocijom..haha), ne ocekujem da me itko razumije glede sekundarne neplodnosti..vjerovatno trudilice za drugu bebu znaju o cemu pricam. da boli - da..boli..mada se mozemo tjesiti da imamo malo zlato..tako nekako.Citiraj:
The Margot prvotno napisa
u stvari se obzirom na vas koje (jos) niste ostvarile trudnocu mogu sakriti u misju rupu. tako sebe lupam u glavu i zaista me sram obzirom na vas koje se borite da dobijete BAREM jedno.
nedavno sam citala knjigu od julie indihove - inconceivable..ona se sa losim nalazima borila sa sekundarnom neplodnosti. moram priznati da sam nekako odahnula i vidjela cesto sebe u toj knjizi. valjda je u prirod covjeka da se bori za potomstvo..pa valjda i frustracija zbog neuspjeha ne izostaje..
moj doprinos onima koje se bore s bilo kakvom vrstom neplodnosti je da podijelim znanje i iskustvo..u nadi da ce(te) biti blizi svom djetetu..to sam ucinila na nekom drugom mjestu..a tu i tamo ovdje.. :heart:
sretno svima!!
kaže mi jučer kolegica (kad je čula da idem na IVF): "trebaš biti uporna." ok. "ne smiješ se previše opterećivati time." aha.
kad je za drugu kolegicu, koja je prošla preko nekoliko IVF-ova i nema djece rekla da nije dovoljno uporna, presjeklo me je, kao da se radi o meni.
samo sam joj rekla da nema pojma o čemu priča i da veću glupost nije mogla reći. i otišla sam. a onda sam pola sata plakala u autu ko kišna godina.
moja odluka da ovaj put ostanem totalno anonimna što se postupka tiče pala je u vodu već 2. dan pikanja
na izlasku iz ambulante naletila sam na kolegicu s bebom u kolicima koja je baš došla u pratnji frendici koja se također pika
ništa me nije pitala, ali ljeto je, a ja s flasterom na ruci, sve je bilo jasno ko dan
izgleda da se ni najčvršćom odlukom ne mogu zaštititi, ali ono "žurim, muž me čeka u autu" uvijek upali
pa nek misli što hoće
Ma slažem se s tobom, i neznam kako je drugim curama, ali ja i mm ful uživamo, imamo svoje zanimacije, volimo se svakim danom sve više, imamo vremena za sebe, ...i da... plešemo već 15 godina, od kojih 10 u braku. I već me "noge bole". Zato bi vrlo rado zamjenila za neprospavane noći i ludnicu u kući! :-(Citiraj:
Snekica one mame sa djecom koje su bile do kasno sa djecom vani samo su malo uživale u trenutku ali nisu mogle sa mužem zaplesati zato ti sada uživaj i pleši jer kad postaneš mama malo će toga biti.A postat ćeš mama.
Sigurna sam da i sekundarna neplodnost boli, ali mislim da je bol ipak manje intenzivna nakon šta dijete obućeš u piđamicu, smjestiš u krevet i poljubiš ga/je za laku noć. Mi još nismo imale priliku uživati u tome. I stvarno ti želim da ti pojačanje stigne vrlo brzo! :yes:
danas crnjak... mislim da ne bi ni žestica pomogla (osim toga, tek je jutro). Malo toga mrzim u životu, a patetika je jedna od tih stvari. I zato neću biti patetična, ali me nekako baš boli. K vragu.
draga margot,danas ti se i ja pridružujem :-( danas prvi radni dan nakon 3 mjeseca pauze i slabo mi je..već sam sva nervozna,stalno bi plakala,danas ću dobit brdo pitanja,joj ko će to izdržati-već sad jedva čekam doć navečer doma u mužev zagrljaj
možda bi mogla koju žestitcu prije posla pa bar malo ostane dojam da sam prebolila,da sam jaka,da ne vide suzu u mom oku,da se malo nasmijem
samo da ne postanemo alkosi prije nego rodimo :)
a kako je krenulo...ahahaha ma šalim se :-) prije ćemo mi rodit!!!!
i ja prijavljujem crnjak danas... kolegica koja je ostala trudna kad i ja sprema se na porodiljni, samo priča o djetetu, a ja sam svoje izgubila u 11. tjednu... baš mi je nekako teško :-(
vidim da si iz Samobora....Citiraj:
goldilock prvotno napisa
tamo imamo kumove i sijetih se jednog dogadjaja...
dosli mm i ja u posijet kumovima i tamo su bili njihovi prijatelji kod njih(poznamo i njihove prijatelje)
pozdravimo se i prokomentiramo par rijeci tipa, kako ste, sta ima, kad smo odgovorili da smo dobro, na to ce ta njihova prijateljica a sta im fali, uzivaju.... pomislila sam eh fali mi ono sta ti vec imas....
nije mi bas drago kad tako cujem te rijeci,
nekak si mislim da drugi misle kak je nama super, da uzivamo, hodamo kud hocemo, dodjemo kad hocemo, je to sve stoji ali radje bi da to sve radimo i sa bebacom......
ali to neki ljudi ne razumiju i nikad nece razumijet.....
marincezg apsolutno te kuzim Boli narocito kad gledas nekog tko ima malu bebicu Ali sta ces ...zivot ide dalje ja godinama cekam hoce li se nekaj posreciti Nakon 1 neuspjesnog ivf sam tulila ko ljuta godina Ali sam se i oporavila Trudim se ne opterecivati previse sebe ...bice kako Bog da U 10 mj krecemo u novi postupak s novom nadom a do tad... idemo dan po dan
A moja kolegica s posla jučer rodila. I uzela "moje ime" za sina... DUUUUUUUUUMMMMMMMMMMMMMM...............
Da vas pitam, kako je ta borba za bebu utjecala na vaš brak?
Meni se nekako čini da su nas spontani još više zbližili i ojačali ali otkad smo krenuli na AIH sve je nekako krenulo prema dolje.
MM je super, pun podrške ali ja sam luda od tih hormona, ginekoloških problema i imam osjećaj da mi se cijeli život vrti oko folikula, endometrija, femare.
U krug svaki mjesec.
Najradije bih prespavala 9 mjeseci i da me se probudi sa bebom u naručju.
Mislila sam čak otić na more na mjesec, dva pa da se maknem od svega a onda opet mislim kako ću propustit ta 2 postupka...
Danas je jedan od onih loših dana pa sam se morala negdje izjadat, nemojte zamjeriti na depresivnom postu:)
Barbarellaa draga ja ne bih bila baš tako sigurna da prirodnjaci nemaju problema u braku vezanih za potomstvo. Zapravo svaki brak, tj veza ako nije temeljen na čvrstim temeljima se spotiče i o najmanje prepreke... :( A roditeljstvo i odgovornost koju ono donosi je jedan od najvećih stresova u životu i prirodno da dolazi do trzavica među partnerima ili nekih manjih ili većih problema.
Ali te apsolutno razumijem... Kao da su SVI oko mene u drugom stanju, godine prolaze... A ja kao da promatram i ništa se kod mene po tom pitanju ne mijenja.
Draga, svi mi prolazimo isto...tako da te svi razumijemo. Kod mene u braku je sve super stvarno se ne mogu žalit a to je sve zato kaj mm ima strpljena za mene a znam stvarno biti nemoguća. Malo se smijem, malo plačem, mali bi ovak malo bi onak...Jedino što se u našim životima promjenilo mislim da sam ja sama jer ima trenutaka kad mi svi idu na živce i kad bi kao što kažeš sve prespavala. Biram s kim ću se družit jer ne mogu s onima kojima su glavne teme bebe, koji svaki put kad me vide pitaju ima kaj novog, kaj čekaš al to je tako i to moramo prihvatit. Jedino čuvaj svoj brak i sve će biti lakše prolazit kroz sve to. Uzmi muža odi za vikend na more uživajte jedno u drugome radite ono što vas veseli ta 2-3 dana budite bitni samo jedno drugome probaj zaboravit na MPO i sve što se vrti oko toga. Mi smo to napravili spojili praznike otišli na more i doslovno uživali i sad mi je lakše i jedva čekam pravi godišnji da se opustimo. Mislim mi možemo to organizirat jer smo si uzeli pauzu do 10mj. jer nisam imala više snage za ništa jednostavno svaki dan mi je bilo sve gore i gore a sad sam kao nova i jedva čekam 10mj. :)
Neplodnost najviše boli u srce!!!Kada ti netko kaže šta čekate da nemate dječicu,a ti se ne usudiš reči ne možemo je imati......o kako mi je sve to poznato,....moja kuma i ja smo htjele zajedno roditi ona je uspjela odmah za mjesec dana,a meni je trebalo 6 god,dugih teških,oplakanih godina.Jedna moja dobra prijateljica ostala trudna več je imala veliku djecu i odlučila se na pobačaj,pa kasnije meni kaže jesi sretnica tebi se ništa ne može dogoditi!!??Ove riječi su me zabolile više od šamara,neplodnost boli jer si ovisan o drugome jer moraš čekati,čekati samo čekati............sretno svima!
evo do sad sam bila dobro,a danas mi je srce raspodjeljeno na dva dijela,jedan dio je presretan,postala sam tetka-moje malo zlato -joj koliko čovjek može voljeti tako malo biće,ma obožavam ga,stalno bi ga nosila,mazila, ne puštam ga iz ruke :-)presretna sam-dobro smo i profeštali,nazdravljali ,plakali od sreće...
a drugi dio se sjetio mog malog anđelića,pa mislim koliko bi sad bila trudna,pa joj,kad će feštat i nazdravljat mom djetetu,mojo sreći...kad???
koliko još moram čekati...ponekad mi se čini ko vječnost...
ponekad boli previše..
Hvala vam svima na lijepim riječima:love:
Isti dan kad sam napisala onaj post mm je došao doma, vidio u kakvom sam stanju i odveo me na viksu.
Tamo smo proveli lijepe dane, danas smo se vratili:-)
Kiki30 čestitam!
Znam i tu gorku stranu, ne možeš a da se ne zapitaš kako bi tvoje dijete izgledalo, da li bi se isto tako smijalo...
Barbarellaa, drago mi je da si uživala:)
Ja sam poludila kad mi se kolegica s posla krenula žaliti kako je Grad Zagreb smanjio naknadu za djecu i još me pita znam li ja koliko nju dijete košta!? Ufff...
imam i ja takve u svojoj okolini...malo mi je falilo da ispričam svoju priču pa da vidimo tko je na dobitku a tko na gubitku!
ne znam da li mi je gore kada me pitaju u vezi ivf i stalno govore "budite uporni" i bla bla, kada si mislim lako je vama, ni po muke do djeteta ....ili mi je gore kada me ništa ne pitaju jer žele biti obzirni, a u biti ta tišina u temi me čini još tužnijom...
i jako boli kolovoz, 20.08. moje prvo dijete je trebalo slaviti prvi rođendan... da je bilo sreće...
a u siječnju sam trebala roditi drugo...ali i toj trudnoći je nedostajala sreća...
nakon te izvanmeternične čini mi se da tapkam u mjestu... i ne razumijem zašto.... :(
dr. mi je nedavno rekao "sve ćete to zaboraviti kada rodite"....ali mislim da se ove tuge i jadi ne mogu preboljeti i uvijek ostanu u nama...jednom sam pročitala u postu jedne naše suborke koja je rodila i isto rekla "... ona tuga i bol je i dalje u meni, zapela u bolničkim hodnicima..."
Obožavam "savjete" tipa samo se vi opustite, pobjegnite na vikend negdje samo vas dvoje, popijte koju čašicu, nama je tako uspjelo. Najviše boli kada to slušaš od bliskih osoba i ne možeš vjerovat da oni ne razumiju da to ne funkcionira kod svih tako lako. Ne očekujem ja da me razumiju kako se osjećam, ne očekujem da razumiju što znači čekanje postupka, da kašnjenje M od jednog dana pobuđuje ogromnu nadu. Ali očekujem da ljudi imaju ono zrno razumijevanja da se ne rasipavaju takvim "pametnim" savjetima. Ni ja ne pametujem trudnicama oko sebe kako bi se trebale ponašat ili mamama kako bi trebale odgajat djecu. Nisam bila u njihovoj koži i ne mogu ih razumjet. I neću se onda pravit pametna. Frendica je trudna već 5 mj i stalno kuka, te joj je vruće, te joj je teško, te ovo,te ono. Stalno ponavlja joj ti hormoni, vidit ćeš jednog dana kad budeš trudna. Da, draga, znam što su hormoni jer me filaju njima prije postupka, znam kako te šibaju vrućine od njih i kako izazivaju vrtoglavice. Zašto neki ljudi jednostavno vole isticati neke probleme pred totalno krivim osobama? Nekad imaš osjećaj da to rade namjerno.
Sve je još bilo ok! Bio je petak, prije tri dana. Strah me je bilo, nisam imala neki osjećaj preloš već me samo strah umarao! Opet uzimam slike ultrazvuka, i mislim evo GV, PA ŽV, ali me muči ono nema odjeka ploda! Sjetim se i doktorova lica i laganog uzdaha i klimanja glavom: Trebao je biti plod, nema odjeka ploda! To mi srce para, suze naviru na lice, ali se suzdržavam.
Sa sjetom se sjećam nalaza bete 407,90 na e-mailu od tvrtke Breyer. Nitko, ali apsolutno nitko ne razumije moju sreću! Bila sam si prevažna! Bravo sad si trudnica! Toliko želiš to dijete da sam spremna svoj život podarit njemu dajući svoj! Sad više ništa ne stoji na putu da mužić i ja dobijemo jednu bebicu! Kako sam naivna bila samo! Još duboko u sebi mislim pa nisu valjda trojčeki, pa imamo mali stan, pa šta ću im priuštit! Ali mislim si kako Bog da! Ako on hoće troje tako će i biti! Preležat ću cijelu trudnoću, ionako mi ništa ne treba osim obitelji. Maštam o trenutno rođenja bebača, kako ga moj mužić nosika ponosno po odjelu bolnice! Kako su to lijepi dani bili! Ja ponosna, napuhnuta od postupka! Blago rečeno proširena! Ne zanima me ništa, to je moja beba i to je sve radi bebe i to je najslađa buša jer nosi jednu malu mrvicu!
Prvi UZV predivan, pokazao mi je jednu malenu točkicu, pravilnoga oblika. Doktor kaže lijepa točka na pravom mjestu! Nisam na posao išla autom već tramvajem! Nisam mogla vozit, jer sam htjela da svi vide moju sreću! Ja mama, nisam skidala osmijeh s lica! Našoj sreći nije bilo kraja! Negdje u srcu me steglo, doktor mi je vratio 3 točkice, a primila se 1. Gdje su moje 2 točkice? Zabacim glavu i kažem tako je moralo biti! Jedna me izabrala, ostale nisu i moram to prihvatiti. Uostalom bolje jedno po jedno!
Mama i tata već imaju planove, kako točkicu vode na more, kako se sad sve mijenja i kako je sad ona najbitnija. Kažu mi: Ti si naša djevojčica i uvijek češ biti, ali ovo je sad nešto novo ovo je tvoja točkica! Smijem se i mislim to je moja, naša točkica, nitko joj neće biti ravan! Mužić sav ozaren govori: Ajme bojim se kako ćeš ju razmaziti! Ja kažem: Neka, to je moja ljubljena točkica!
Sve prolazi ok, dolazi dan za novi UZV. Evo mene opet kod moga doktora. Počinje pregled. Doktor govori: GV je tu velik, ali nema ŽV ni ploda!
Nije najbolje volje gledajući UZV. Opet me naručuje za tjedan dana! Sve je ok mislim, malo je doktor pedantan, ali i pretjeruje. Ma šta on zna ja i točkica smo super. Bitno da je ona tu!
Nemir je u meni maleni, dobro se osjećam, nemam iscjetke! Sve je ok! Idem radit, ne da mi se doma bit! Volim tu točkicu. Mislim si 3X2 utrića na dan i to je to!
Cijeli tjedan prolazi i evo ga UZV. Doktor govori evo ŽV je tu, ali nema odjeka ploda, kasni nam beba! Nekih 5 dana. Ja si mislim nemaš ti pojma, beba je tu, ja sam super, sve je ok! Jedni mi se ne sviđa kako doktor gleda UZV klimanjem glave! Opet me naručuje za tri dana. Mislim si prebrzo! NEĆU DOĆI BEBA JE OK A TI PRETJERUJEŠ! NE MOGU SAMA DOĆI! BEZ MUŽIĆA I NEĆU!
Mužić mi govori da po internetu piše sve i savšta ali da je moj nalaz ok! Kaže mi da žene nisu strojevi da je sve tempirano na dan i da su nekim curama isto rekli pa da sad imaju male kikače!
Bol mi je u trbuhu nekako sad prisutna, malkice jača i nekako tuplja! Slušam muža, ali mi sjećanje na klimanje doktora ne daju 100% optimizam! Strah me pregleda! Bojim se šta će vidjet, ali nekako to potiskujem. Idem radit, smijem se s ljudima. Naoko uživam, ali ona bol od jada i tuge i zabrinutosti je tu!
Dolazi i ta subota, uf šta ju mrzim! Rekla sam mužiću ukoliko je sve ok, ovo će zaista bit najljepši dan, jer smo zajedno pobijedili sve pa i doktora, he he!
Ulazak u ordinaciju mi je stresan, bojim se! Vjerujem mužiću donekle, ali bojim se. Čekam samo čuti sve je ok, evo srčeko i plod su tu!
Umjesto toga ništa i klimanje glave doktora i plod je sitan nekih 2 mm, ne valja, nije u redu. Govori još nešto, ja sam misla ima još mrvu nade i onda spomene tu riječ, kiretaža!
Najgoru riječ koju majka jedne točkice može čuti. Toga trenutka je bilo sve gotovo! Nema te riječ,i te osobe ,toga Boga, ako uopće postoji, da mi dade nadu! Od tada prestaje najljepši san-najljepši san koji nije zapravo nikad bio realan, kojeg je jedna majka ipak samo sanjala. Doktor nešto priča o mom uspjehu jer sam bila trudna, da će bit sve ok drugi put! Da samo zna kako beznačajno zvuče te riječi! Sjedim na stolici, u ordinaciji muž, ja i doktor. Muž traži neke odgovore, zašto, pa kud nama, ja čak ni to! Odustajem polako, suzne oči polako počinju boljeti od napora i trljanja! Ali bol je tu!
Ona ne odlazi samo je jača! Od tada samo bol, tuga, jad i …….. Sada shvaćam kako sam naivna bila!
LIJEPE STVARI NAŽALOST NE DOLAZE ČESTO, ALI KAD DOĐU ODU TAKO BRZO DA JE JOŠ BOLNIJE TO IZGUBIT NEGO NE IMAT!
DRAGE MOJE, ZNAM DA VAS PUNO ZNA I OSJEĆA MOJU BOL, VI DRAGE MOJE KOJE KROZ OVO PROLAZITE!
KOJI PUT MISLIM DA SAM SAMA NA SVIJETU I DA KROZ OVO NITKO NE PROLAZI. ZNAM DA SE VARAM I DA LJUDI STALNO PROLAZE GOLGOTE KROZ ŽIVOT, ALI KO ONDA ŽELI TAKAV ŽIVOT ŽIVJET!
NE ZNAM KAKO ĆU MISLIT O SVEMU ZA PAR TJEDANA, MJESECI, GODINA. ZNAM DA ZABORAVIT NEĆU NIKADA, MANJE ĆE BOLJET JEDNOG DANA, ALI ONE DANE SREĆE SA SVOJOM TOČKCOM ZABORAVIT NEĆU NIKADA! NI JA NI MUŽ! KOJI PUT JE GUBITAK NEKE NADE GORI OD GUBITKA NEČEG STVARNOG, JER OVAKO NIJE NIKAD BOLILO! MISLIM DA NI NEĆE!
I SAMO MI SAD RECITE ČEMU SVA ULAGANJA, VJEROVANJA I LJUBAV KOJU IMAM, KAD POLAKO NESTAJEM …………………
JP
pintju:love2:
zaista emotivna priča :heart:
pintju, draga:love2:,joj čitam tvoj post i plačem,suza suzu stiže,točno znam kako ti je,teško,preteško..:cry:
sjetila si me na moju mrvicu,koja je bila samnom 8 tjedana,ponekad dok legnem i sjetim se,čujem one otkucaje srčeka,vidim onu titrajuću točkicu i srce zaboli...:-(
nesmijem puno gledat na slikicu ultrazvuka,nesmijem gledat onaj broj bete-1517-nikad ga neću zaboravit..niti sliku blastice koju su mi vratili...
ponekad se čini da si donekle prebolila,da si jača,da imaš snage za dalje,da ćeš uspjet..ali sve ostaje u srcu,svaki ultrazvuk,inekcija,punkcija,transfer,sve...
evo prošlo je već 2,5 mjeseca,nekako čovjek prihvati,tako je moralo bit,ponekad mislim da mi je Bog dao do znanja da mogu bit trudna,da moram samo bit još malo strpljiva,možda je to samo utjeha ali gura dalje,da neku nadu i volju za dalje,jer ja to mogu i ja to hoću..
i ti ćeš draga,pomalo će vrijeme učinit svoje,nećeš zaboravit-uvijek ćeš nosit u srcu,želim ti puno snage,budi jaka,jednom će doći jedna mrvica koja će zauvijek ostati sa nama....
pintju -:heart:
Uh pintju, kako tužna priča, srce mi se steglo, hoće puknuti...tako si to dobro opisala da sam se sjetila sve tri svoje sreće koje su tako kratko trajale, i dok sam bila sretna i mislila da će sve biti ok, u svakom momentu u meni je bio i taj odvratni osjećaj straha da se meni ipak ne može desiti nešto tako dobro a da ne sanjam, da je java, da sam trudna i da ću imati taj lijepi okrugli rudnički trbuh... i ja ovih dana svako malo gledam tu točkicu koja je sa 5+3 izgledala tako fino, ali smještena u jajovodu, i pitam se kako se nije smjestila gdje joj je mjesto, jel se moglo tu nešto učiniti samo da ju doktori "pomjere" na pravo mjesto ili da ju zamrznu dok se ja oporavim od operacije, pa mi ju opet vrate, i da ne izvade iz mene i moju mrvu, i moj jajovod, i sjećam se MM-a kako je bio ponosan da doktori nisu uspjeli mi "napraviti" bebu, a on je to sam odradio bez njihove pomoći, kako me je samo "držao na dlanu" jer ja sam ipak trudna i mora mi ugađati... kako bi sada bilo fino i meni i njoj i MM, kako bi još malo prošlo onih rizičnih 12 tjedana, a tada bi se nekako manje brinula i potisnula onaj strah što ako ovo, što ako ono, kako bi mi se možda već nazirao toliko željeni trbuščić, kako bi me ovog ljeta na feštama dok sam u trudnočkoj haljini svi zapitkivali koliko sam trudna a ja sva ponosna odgovarala u kojem sam tjednu dok gladim trbuh i da nam se sreća konačno osmjehnula....
:cry::cry::cry::cry::cry:
Cure moje drage šaljem vam ogroman :love2:
Čitam vaše priče i :cry::cry:. Točno se sjećam momenta kada sam u 7 tjednu trudnoće prokrvarila i kada smo te noći muž i ja pošli do doktora, silazim niz stepenice, plačem i govorim mužu nema više naše bebice. Na sreću dragi bog je imao drukčiji plan i sačuvao moju Jelenu.
Drage moje znam da riječi utjehe ne postoje, ali vi ste hrabre, divne žene, borci koje će na kraju puta ipak pobjediti i držati svoju malu točkicu u naručju. Od srca vam želim da se to što prije desi i da se dječji plač čuje u vašim domovima.
draga moja pintju,plačem čitajući tvoj post,prije tri sam tjedna izgubila svoju mrvicu,smisao našeg života,a sad treba krenuti dalje...
kako?
samo vi znate kakva se sreća osjeća nakon godina i godina truda,kad konačno ugledate onu drugu crticu na testu,ili troznamenkastu betu...
ona sreća na početku,ne vjerovanje da se nama to konačno može dogoditi...sve se to ruši sa jednim "žao mi je",i,da "više sreće drugi put"!baš mi je to rekao moj "dragi"doktor,to su po njemu riječi kojima se tješi trudnica.da,trudnica,jer sam to bila...kratko...o Bože,kako je ovo teško...
bit će nam bolje,cure,moramo vjerovati u to,i,polako,krenuti dalje,jer nitko neće umjesto nas,ili za nas,boli,ali naši anđelčići na nebu...zbog njih,uspjet ćemo...hoćemo...
Draga pintju i druge cure, baš mi je žao. Znam točno kako se osječate, ja sam to prošla dva puta. Drugi put u 11. tjednu, kad sam se već uvjerila da će ovoga puta sve biti dobro. Prije tog užasnog utorka, nekoliko sam puta bila na UZV i svaki je put sve bilo savršeno. Otkucaji srca već sa 5+5, plod se normalno razvijao, a onda mi se srušio cijeli svijet. To je bilo u veljači ali ja sam i danas jednako slomljena i svaki dan razmišljam o tome kako sam sretna bila i kako je sve trebalo biti lijepo. Umjesto silne sreće, sad sam jadna, depresivna, pitam se da li će se ikada sreća i meni osmjehnuti. I ne znam da li je gore da nikada nisam bila trudna, ili to što sam bila trudna 2 puta, a oba puta izgubila bebu?!...
Uh Pintju, tvoja priča me opet rasplakala. Kao da sam ja pisala,...Prošlo je točno godinu dana i mislila sam da će bol s vremenom proći, ali nije. Još uvijek mi u ušima odzvanjaju riječi doktorice "Ovo je za kiretažu". Kao da je bilo jučer sjećam se navale suza, vrtoglavice i brzine svjetlosti kojom sam "pobjegla" iz bolnice. I plakala sam kao ljuta godina kad sam iz kariograma saznala da je bio dečko, plakala bi i da je bila curica. Plakala sam i kad je bio termin da se beba rodi. I plakala sam kad bi mi netko rekao "Pa to još nije bila beba, zaboravit ćeš ti to". Meni je to bilo SVE što je u djeliću sekunde nestalo i nikad to neću zaboraviti.
draga dhea, vrijeme ne liječi ovu bol, i ja sam lani dan kada sam trebala roditi isplakala se, i ponovo se bliži taj datum i opet me steže...sada gledam kako izgledaju djeca od godinu dana i mislim zašto .... :-(
pintju, tako si iz srca sve napisala i opisala :love2: sve smo se sjetile dana kada smo čule riječi "nešto nije u redu" , "to je za kiretažu"...
ali bit ćemo mi opet trudne i biti će sretno...
Drage moje, evo da vas obavijetim da smo obavili tu nesretnu kiretažu.
Bilo je tužno, nisam ništa pričala s mužem u Vinogradskoj, jer znam da bi svaka moja riječ i njemu i meni bila prebolna.
Znam da to nije bitno, ali doktori su bili puni sućuti, iz razloga, pretpostavljam, kad su vidjeli bol i jad na mome licu!
Sad dolazi onaj tup osjećaj, prepun tuge i bola! Bolna je spoznaja da bez obzira na to da li ću i koliko djece imati jednoga dana, uvijek u mome srcu ostati jedno pitanje na koje nitko, ama baš nitko nema odgovor? Zašto? Zašto se to nama svima dešava? Zašto nikad neću upoznati prvu bebicu, kao ni vi drage moje? Pa trudnoća i rođenje djeteta bi trebao biti najljepši, najvedriji i najnormalniji čin! Šta smo mi to skrivile da kroz ovo prolazimo?
I takva i slična pitanja postavljam sebi danima, a najveći je problem to što na njih nitko nema odgovor!!
Nadam se da ćemo se sve mi ovdje na forumu jednog dana smijat i uživat s našim kikačima, nadam se da ćemo se ovih dana jednom sjećati i da u zagrljaju naše dječice neće toliko boliti, te da ćemo pričati našoj dječici da znaju koliko su željeni bili!!!!!
Evo cure nadam se da ću se opet jednom usuditi nadati jer sve što želim je biti najbolja mama jednom malom kikaču i najbolja žena mojem mužu!
Pusa