Pa dobro cure, nisam to pisala da se sada pekmezite. Vec kao iskustvo, mozda pomogne nekom.
Ajmo glavu gore :mrgreen:
Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk
Printable View
Pa dobro cure, nisam to pisala da se sada pekmezite. Vec kao iskustvo, mozda pomogne nekom.
Ajmo glavu gore :mrgreen:
Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk
Ma daj, srce mi je puklo.. Sto zbog tebe, sto zbog sve ostale djece koja su to prozivljela i upravo dozivljavaju.
Boli ovaj svijet.
Pa dobro, dok sam pisala nacin i mene je steglo a zamisli, moje je iskustvo :)ja se nekako tjesim da su ljudi sada educiraniji nego 91' bar kaj se djece tice.
Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk
Citiraj:
KrisZg prvotno napisa
Ma kakvi.
Imam situaciju iz 2013. gdje je mama izvršila suicid.
Prvo je tata to mjesec dana tajio od djece pa kad sam mu rekla da im mora reći jer će se inače dogoditi da ih na cesti presretne neka susjeda i krene grlit, kukat u stilu: jadni vi, mama vam se ubila, a to će tek napraviti šok kod djece, onda je on oboje odveo na groblje!
Iako smo mu pripremili literaturu, kolegica soc. pedagogica je razgovarala više puta s njim i objasnili smo mu kako reći, no on je odabrao drugi način.
Odveo ih u cvječarnu da izaberu cvijeće i zatim na grob i rekao im:" tu je mama".
Curici od 7 i dečku od 9.
Naravno da djeca NISU shvatila.
Iako su znali da je mama bolesna i da je stalno po bolnicama.
Nisu shvatili.
A tko i bi?!?
Poslije smo puno, puno razgovarali i prošli svakakve faze od negiranja, krivice pa i ljutnje na mamu koja ih je tako brutalno ostavila.
Dečko je čak u par navrata lakirao nokte i pokušao se našminkati ko mama, a cura je spavala u maminoj odjeći.
Danas su oni izvana ok djeca, ali onaj šok sa groblja, vjerujem, neće nikada zaboraviti.
To je sigurno ostavilo veliki ožiljak na duši.
Kris, meni je drago da si napisala svoje iskustvo i podijelila svoje znanje s nama.
Mnogi roditelji su izgubljeni u takvim situacijama.
Em žaluju, em moraju i o djeci brinuti kako im reći, objasniti...
Zato je dobro iznositi svoja iskustva i dobra i loša kao i ono što su nas učili.
Zato i jesmo tu, da si pomažemo.
a joj sva sam se rastužila na obje priče od Kris i Tanči, tuga golema...
Kad su meni rekli da ćemo svi jednog dana umrijeti oblio me hladan znoj od glave do pete. Meni su rekli da kad narastem da će tada već postojati lijek protiv smrti... Saznanje o smrtnosti bilo je poprilično traumatično, no nisam imao neke dugotrajne posljedice od toga, mislim da me prošlo za dan-dva. Sjećam se da mi je u tom trenutku bilo neshvatljivo kako uopće možemo umrijeti jednom kada smo stvoreni i nije mi bilo jasno zašto bi Bog stvorio život sa rokom trajanja. Život i smrt mi nekako u tom trenutku nisu išle zajedno. Mislio sam, ako si živ onda si živ i nemožeš umrijeti, a ako te nema tada niti ne postojiš. Mislim da je najsmislenije i najjednostavnije reći djeci da naša tijela stare, odnosno da se kroz život mijenjaju, ali da naše duše ne stare i ne umiru već samo prelaze u neku drugu fazu života koju mi ne poznajemo - jednako kao kad je beba u majčinom trbuhu i misli da je to jedini način života i ne može si zamislit da postoji nešto izvan majčine utrobe... :)
Beba ništa ne misli o životu u majčinom trbuhu.