što te ne ubije, to te ojača

U nasoj obitelji ja najbolje kolutam s ocima, a u zadnje vrijeme cesto stavim sluslice.:mrgreen:

Ma, naravno, da mi sladak i moj skoro sedamnaestogodišnji sin koji misli da nikad neće prekinuti s curom jednako kao i dvogodišnji koji pjeva Bila mama kukunka na sav glas a zna izgovoriti pet riječi iz pjesme. Ipak, drugačije ne i govorim i oni prihvaćaju. A stroga jesam, što ću kad sam takva... Gledam ljude uokolo i često moji smiju ono što drugi roditelji jako brane, a ne smiju ono što drugi roditelji šutke trpe. Svatko valjda nađe što mu odgovara.

I kod nas je kolutanje završilo s 15.

Da casa, tako je i kod mene. Oduvijek se držim nekih jasnih pravila od kojih nema odstupanja za stvari koje su mi važne (kao na primjer vožnja u autosjedalici) a skroz mi je bilo nebitno hoće li zaprljati nove hlače spuštajući se niz tobogan, oprat će se. A oko sebe sam puno gledala suprotnih primjera - ne vežu se u autu "jer djeca neće, ne vole" i drama je ako se isprlja u parkiću. :P
Nisam dozvoljavala sjedenje na suvozačevom sjedalu do navršenih 12 ni izlaske duže od 23 do navršenih 16. I mislila sam da me djeca smatraju strogom. Ali gle čuda, baš tokom zadnjih godinu, dvije smo sa starijom djecom srednjoškolcima u više razgovora saznali da smo mi super razumni i fleksibilni roditelji i da oni misle da im puno toga dopuštamo kad usporede sa svojim društvom iz škole. Postali su svjesni kad su i sami dovoljno stasali da razluče bitno od nebitnog. Naravno, nisu svima to iste stvari.
I kod nas kolutanje s 15 ne da nije završilo, još je pojačalo. :kbell:

Sirius, ti si okrenula biološki sat u drugom smjeru. :-)

Moj najstariji misli da sam stroga u smislu da ono što se ne smije, se ne smije. Meni je najteže u društvu drugih, jer neke stvari ne bih dozvolila/branila ni u ludilu. Ovi manji gledaju prijatelje pa dolazimo u situacije da preispituju druge zašto nešto smiju ili ne, tipa ići do bova, na cestu igrat se loptom ili jesti grickalice nakon voća. Tek u takvim situacijama vidim koliko su mi djeca pod utjecajem. Najstariji je premudar da propituje zašto smije ostat vani dulje od 11, ali ova dvojica srednjih često na plaži pitaju zašto onaj ne smije otvorit ribice dok ne pojede breskvu... Čak i kad su oni u povlastenom položaju. I ne pitaju oni mene, vec ili prijatelja ili roditelja prijatelja.

Mene to ne dira puno, ja uvijek kažem da svatko ima svoja pravila. Mi se držimo svojih kao što to isto očekujemo i od drugih kad su u našoj kući ili autu.
Ako je kod nas pravilo da se ne drže noge na stolu i ne vozi u autu bez pojasa onda ta pravila vrijede i za goste isto kao i za ukućane.
Što ne znači da je mojima dozvoljen raspašoj kad su drugdje :lool: jer moja pravila za njih vrijede gdje god se nalazili. :mrgreen: E, mislim da im je to uvijek najteže padalo.

Ja ne zelim ojačati od muke i zla, nego nekako narasti fizički, psihički , emocionalno, ma svakako. Uopce mi nije privlacno kako sam ja ojacala u ratu, to pokusavam zaboraviti. I slicne epizode

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

Da malo podignem.

Na temi spominjemo manje-više "materijalne" stvari koje djeci danas možemo, želimo ili ne želimo priuštiti, ali što je s "nematerijalnim"?

Treba li im "omogućiti" ostvarenje njihovih želja tipa:
Dijete 1. u subotu želi na bazen, dijete 2. želi se ići rolati, dijete 3. .. nastavi niz i roditelji razapeti između različitih želja, "krcaju" vikend tako da se sve želje ispune a oni sami postanu sluge pokorne vlastitoj djeci u ispunjavanju želja, kreiranju rasporeda obiteljskog vremena/vikenda/..., ne odmore se u takvom rasporedu i sl.

Gdje je zapravo granica? je li svojima bez beda kažete da mogu htjeti što hoće, ali da ćete vi odlučiti ili im ni dajete takve mogućnosti nego sami planirate obiteljsko vrijeme? :-)

Ja ne želim da mi djeca "zagospodare" vremenom i prostorom, a opet ne želim bit ni diktator :mrgreen:

---

Evo malo feedbacka na.samu sebe.
Nije mi jasno zašto sam.se uopće pitala te neke stvari, bit će da mi je nešto bilo “svježe“.

Uglavnom bez problema hendlamo njihove aktivnosti, puno je lakše nrgo sam.mislila da će bit, mrtva ladna im otkažem trening (obavijestim dijete jel te :mrgreen:) ako je preturbo za organizirat se, znaju da nekad idu 2x a nekad 3x tjedno i djeci je to ok.

Isto tako s vikendima nikoga ništa ne pitam razmislimo muž i ja što bi gdje bi pa ih ili obavijestimo ili damo na izbor 2 aktivnosti.oni su zapravo uvijek zadovoljni, bitno im.je da smo zajedno i da smo u akciji.

Hvala mojoj teacherici sirius za promjenu perspektive.

Sad sam raščistila u svojoj glavi gdje je ta granica koja nama/djeci odgovara da smo svi zadovoljni a nitko premoren i crknut u ime “viših“ ciljeva :mrgreen:

Jako je dobro osvijestit samome sebi da se ništa ne mora (osim umrijet) a ne samome sebi stvarat pritisak pa trebalo ovo, bilo bi dobro ono...

I tako više ništa ne moram, nego se prepuštam trenutku pa odlučim :-)
Milina-DOP dopusti, opusti, prepusti