da, ali Mima nije mislila na strukovnu školu, svi znamo na koju je mislila
a ja sam prva koja misli da se život odvija mimo gimnazija i da gimnazija nije garancija ni za što
Printable View
misliš, mislila sam #miocforever #bestschoolintown #miocinmyheart #goodkidsofmioc
e pa, nisam mislila na MIOC, nego na strukovnu školu
Fizijatriju?
n.grace, prvo, ne znam zašto si ti misliš da trebaš glumiti policajca na forumu i propisivati ljudima što će i kako pisati
drugo, napisala sam vrlo jasno da moja kći pikira na školu gdje joj neće pomoći 5.0 prosjek, pa je svakome tko razmisli jasno da se ne radi o MIOC-u niti bilo kojoj gimnaziji, jer tu 5.0 itekako pomaže unatoč prijemnom, nego o školi gdje većinu bodova za upis nosi prijemni ispit, a ocjene su manje važne.
e sad što neki stalno misle na #bestschoolintown, nisam ja kriva
Joj, kak smo uprskali temu....
Bolje da se vratimo na tračnice, da nas administratori ne bi špotali.
Daklem, pitanje - da li su vam na roditeljskim sastancima (5-8 razred) davali kakve upute za učenje?
Ja se sjećam da je razrednik mog starijeg sina rekao neka ne vjerujemo djeci da nema zadaće iz mat i hj, jer to je vrlo rijetko točno. 2-3 puta u škg nema zadaće, a obično svaki put ima. Osim toga, imao je tematsku prezentaciju o stilovima i načinima učenja negdje u petom ili šestom razredu, u doba kad se od djece očekuje veća samostalnost uz nadzor.
Razrednik mlađeg sina nije se puno time bavio jer mu je bilo izvan vidokruga, a i imao je samo 2 sata tjedno + srz (prof. tjelesne kulture) i jednostavno nije imao informacije. Tada sam češće znala ići na predmetne informacije (mat, hj, čak ponekad geografija i strani jezici - kako mi je puhnulo i ovisno o tome kakve su bile ocjene). Ne sjećam se da je toj generaciji itko govorio kako učiti. Imali su teme o ovisnostima, o učenicima putnicima i tako, ali ni spomena o učenju. A možda je i bilo, ali mi je promaklo...
Ne! Nikad.
Osim profesorice matematike na prvom zajedničkom roditeljskom u 5. razredu koja je rekla otprilike ovo što je i kod vas bilo - da iz matematike uvijek imaju zadaću i da je moraju redovito pisati. Svi ostali roditeljski sastanci sazivaju se samo da bi roditelji pro forma izabrali agenciju za izlete, a onda se još malo "usput" daju općenite informacije, za one kojima se da ostati :roll:
još ću se samo osvrnuti na ovo i onda prestajem
znam za dva slučaja gdje se superodlikaši od prvog do osmog razreda nisu uspjeli upisati jer nisu dobro napisali prijemni, a tko zna koliko još ima takve djece, tako da meni ovo nije moglo biti jasno.
Peterlin, za stariju nikad nije bilo nikakvih savjeta o učenju, za mlađu ćemo još vidjeti
Moja je imala neku pedagogičinu prezentaciju koncem 4.r.
Po meni svaki bi nastavnik svakog predmeta, osim kriterija ocjenjivanja, morao objasniti i način učenja. To oduzme 1 školski sat.
Mi smo imali mislim na početku petog razreda roditeljski za sve pete razrede upravo o temi kako pomoći djetetu da nauči učiti.
To je držala psihologica čini mi se, zaboravila sam jer sam išla na to kad je starije dijete bilo u petom, lani kad je najmlađa imala taj roidteljski nije mi se dalo gledati reprizu.
Bilo je zgodno sažeto i posloženo, ništa što nisam znala ni čula ranije. Smisao - pomoći djetetu u organizaciji prvenstveno i da pronađe najbolji način za sebe (mentalne mape, vizualno, auditivno, što kome bolje paše i daje bolje rezultate).
Moj veliki je u nekom 6/7 imao predavanje kako učiti s krivuljama zaboravljanja.klinka nije imala to predavanje
S obzirom da sam i ja mislila da mimina curka zeli u MIOC, sad me zanima ovo za umjetničku. To je primjenjena? Kaj je fakat samo prijemni bitan? Ili dio on, dio ocjene?
On je bitniji od ocjena,ali i ocjene su bitne
Kaj je sad za prijemni ? Stolac i kaj još?
Eh, učila sam ja i prije, ali nisam kužila važnost organizacije. S 20 sam to shvatila i učinkovitost učenja je bila automatski višestruko veća. Mene nisu natjeravali u osnovnoj, u srednjoj sam se znala zaletjeti i preračunati, ali to je normalan proces učenja vještine učenja, hehehe... Popušila sam oslobađanje mature zbog toga i pala 2.godinu studija, ali isplatilo se. Te spoznaje su više pomogle mojoj djeci nego meni, ali trebalo im je, naročito mlađem.
A zašto bi te trebalo natjeravati,mi mene nisu,s klinac (znači treći) prigovara kad ga natjeravati Tj kažem da treba nekaj složiti, naučiti,pročitati
Svako neka se organizira i postavi kako njemu i njegovom djetetu odgovara.
Nisu sva djeca ista, nece se sva djeca trgnuti nakon losije ocjene.
Ja bi nekako smatrala i svojom odgovornoscu da mi dijete moze upisati jedino neke neatraktivne trogodisnje skole.
Ne mora to biti gimnazija, ali neka ima veci izbor.
i ja se slažem s Kosjenkom
Baš ovo kaj kosjenka veli
Mali susjed je pikarao da upiše Končar i tu je uvidio ostalo mu samo prometna kao opcija,i sad je nezadovoljan.brat mu briljira u Lucijanki ko maturant
Slazem se s Kosjenkom.
Djeca su samo djeca, oni nisu odrasli ljudi.
Ne mogu preuzeti potpuno odgovornost za svoje postupke.
Smatram da je na roditeljima da ih usmjeravaju na vise, na bolje,...
U odrasloj dobi neka se snalazi tko kako moze, ali moramo im dati osnovu.
Isto kao sto osjecam da je moja obveza voditi dijete ortodontu, logopedu,... jer zelim da mu je bolje u tom nekom segmentu, tako je i odgovornost roditelja omoguciti da se dijete cim bolje ostvari kroz skolovanje.
Realno izrastao bi i bez logopeda, ortodonta, i boljih ocjena,... ali zasto bi, ako ne mora?
Da, ali u nekoj dobi ima pravo odluciti o svom tijelu.
Npr. moj 16,5 godina star sin bi trebao nositi aparstic. Zivot mu ne ovisi o tome, realno niti zdravlje, ovisi mu izgled. On aparatic ne zeli nositi. Bez njegove suradnje i zelje nista od toga. Odvela sam ga na pregled, uputila u posljedice i njegova je zadnja.
Isto tako sa skolom u starijoj dobi . Ne postoje zdravi nacini da se pomogne nekome tko ne zeli.
Ja se slažrm i sa sirius.
Pa valjda postoji neka granica, starosna dob kad djeca preuzimaju odgovornost za posljedice svojih postupaka,pa kako će to drugačije naučit.
Čak mislim da to teže podnose ako su već punoljettni pa su tek tad po prvi put prepušteni sami donosit odluke.
Praksa i vježba čine čuda ;-) u pozitivnom smislu.
Takodjer mislim i da je duznost roditelja uputiti dijete u odgovarajucu srednju skolu, u skladu s mogucnostima djeteta. Nerijetko vidim oko sebe djecu koja idu u gimnaziju (bilo koju, kod nas je samo za matematicku visoki prag) a nisu "materijal" za gimnaziju. Roditelji to znaju, pustaju ih, i onda nastanu cirkusi negdje oko Bozica. Jedinice, suze, gastritisi...
Tako je. MartinaP i Peterlin obje ste u pravu. Ali bojim da je sve to u idealnom slucaju da su roditelji realni i dobro upuceni. Ali cak i u takvom slucaju djetetova je zadnja jer je on taj koji upisuje skolu.
I što smo zaključili? Da na filozofskom kutku treba otvoriti topic s temom "kako ste zadovoljni svojim izborom zanimanja?"...
:-)
Ima i nerealne djece, recimo ide na popravak iz matke i priča kako će medicinu studirati i mater na to klima glavom.
Djeca nekad znaju živjeti u oblacima, ne raditi ništa nego se provlačiti i maštati kako će se ono eto pokrenuti pet do 12 i sve će se riješiti kao čarobnim štapićem.
Za medicinu je važnija biologija,ali opet mora biti vrhunski u svemu
Naravno da treba postivati djetetovu zelju, volju i uopce realne kapacitete sto moze.
Dotakli smo se raznih aspekata no nisam vidjela da je itko napisao da ima problema u intezivnijem radu s djecom. Moja bi to sigurno odbijala. Sjećam se da ju je bilo teško natjerati i u prvom razredu da nešto popravi a kamoli kasnije.
A ponekad kad bi i tražila našu pomoć često bi to bila neka borba :mrgreen: . Druga stvar bi bila kad ona nama dođe pa priča o nekoj temi koju su obrađivali u školi pa se mi nadovežemo i raspravljamo o tome. Tada bude ugodno.