Treće dijete, da li ne?

Moram priznati da niti 17mj. I., niti kasnije gotovo dvogodišnjaka nismo posebno pripremali na dolazak bebe a prihvatili su se međusobno iznad očekivanja. Zajedno se budi, ponekad i spava, jede, kupa, plače, svađa, prepire i smije. Mislim da je to velika prednost "malih razlika". Naši prijatelji imaju dvije curice s razlikom od gotovo tri godine i niti se mogu naći u zajedničkoj igri, niti imaju povjerenja ostaviti ih ikoji trenutak same da se ne dogodi koji ljubomorni ispad. Što se nekakvih intelektualno-soc. parametara tiče (uvjetno rečeno), naše najmlađe ima npr. neusporedivo najveći vokabular u toj dobi. Na neki način odrastaju i uče zajedno. Rijetke su situacije kada nekog od njih a priori ograničavamo u nečem jer smatram da nije doraslo (naravno, bez pretjerivanja). Moje je mišljenje da je imati povjerenja u svoju djecu u ovakvim situacijama gotovo jednako važno kao i vjerovati u sebe.

Ono što je meni najviše pomoglo u organizaciji, jest usklađivanje njihovog "radnog dana". Znači, nastojati da se životne potrebe vrše u isto vrijeme. (Naravno da ne mislim na tempiranje dojenja jednomjesečne bebe :roll:) Tako mi radni dan ne izgleda rastrgan između kuhinje, WC i kreveta a onaj "super" predznak mi može služiti samo za šalu.

S vremenom pohvataš njihove afinitete, počinju pitanja, proširuju se mogućnosti za zajedničke aktivnosti. (Ovo tvoje sa smijanjem, kotrljanjem i glumom mi je super :klap: ) MM i ja smo ih uvukli u gotovo sve naše zanimacije ... i nekad zaboravimo da ih je troje :oops:

phillis, to s razlikom u godinama i kako okolina to percipira je tako relativno... ja se uhvatim kako zavidim mamama koje imaju manju razliku, moje cure se baš ne igraju zajedno... a i kad se igraju to starija doživljava više kao da "pazi" na bebu nego kao igru s vršnjakinjama...

i čini mi se da je danas "popularnija" mala razlika nego kad smo mi bili klinci /tj. ja, koja sam metuzalem kao tvoj muž :mrgreen: /

Moji još nemaju zajedničku igru, mada se ja jako trudim da ih priviknem na zajedništvo, toliko da mi muž i babe prigovaraju. Stariji je ljubomoran i ima neobjašnjive napade agresije (iz čista mira) i ako se mali tada nađe u blizini sigurno je da će pobrati flisku po licu ili ga počupa ili ga gazi nogom. Najsmješnije je kada ga pokuša zajahati. (moraš se smijati da nebiš plakao).
Baš me interesira kad počinje to zajedništvo nakon što manji napuni godinu dana ili ?
Bila mi je namjera skupa ih dati u jaslice kako bi shvatili da su sami a zajedno, jer sam često znala davati starijeg mami na više od pola dana pa je bio ljubomoran da sam doma sa manjim.

Kad maleni prohoda i nauči koju riječ sve će biti drugačije.Tek onda će ga stariji brat doživljavati kao dijete a ne bebu.Kod male razlike ogromna je prednost to što se stariji niti ne sjećaju da su ikad bili sami i mlađi brat/seka im se podrazumijevaju pa im normalno i prirodno dolazi to zajedništvo.Ja se uopće nebi brinula oko tih stvari.

Nego,ti si rekla da si donijela odluku.Ili nisi?

Ti si uporna.
Još nisam spremna debatirati o tome.
Donijela sam odluku, ali kako Ameri kažu "nije gotovo dok Debela ne zapleše" (šta god da im to znači). Valjda nije gotovo dok nije gotovo.

Još imam vremena predomisliti se zar ne do 11. tjedna. Još c i j e l i h mjesec dana.
Donijela sam odluku čisto da smanjim pritisak koji sam osječala.
Mislim da se sada i po mojim postovima vidi da sam smirenija.
Nisi manje čovjek ako se predomisliš, zar ne?!
[/b]

Ipak, nadam se da se nećeš predomisliti (ni do 11., ni do ikojeg drugog tjedna, ta granica u tjednima je apsurd - ne shvati ovo kao kritiku sebe) i držim fige da nastaviš hrabro dalje, uz našu, makar i ovako virtualnu potporu :heart:

ma imam osjećaj da se prije drugačije gledalo ,stvarno,kad gledam generaciju svojih roditelja rijetko tko ima više od dvoje djece :/

No moja je generacija druga priča...kao da imamo svojevrstan baby boom...pa gledam situaciju u svojoj zbornici,ja sam četvrta u vrlo kratkom vremenu koja čeka treće dijete,dok sve naše starije kolegice imaju jedno-dvoje

mislim da se na nekadašnje predrasude ne treba obazirati,uostalom eto i Todorićke imaju svaka po troje jel tako :mrgreen: :mrgreen:

Citiraj:

---

Phillis75 prvotno napisa

Nisi manje čovjek ako se predomisliš, zar ne?!
[/b]

---

Naprotiv!

I am not at all concerned with appearing to be consistent. In my pursuit after truth I have discarded many ideas and learnt many new things. Gandhi

:)

Sto se tice prakticnih stvari koje si spomenula:
Problem neispavanosti mi smo smanjili rekla bih na minimum zajednickim spavanjem (da, i po noci!). :)
Dezinficiranje igracaka: samo nakon sto bi se se s njima igralo bolesno dijete, kasnije smo i to prestali. Sve je vise istrazivanja koja pokazuju da odrastanje u pretjerano cistim i sterilnim uvjetima povecava rizik za razvoj alergija :mrgreen:
Sve sam tri svoje bebe namjerno pustala da puzu po zemlji nadajuci se da ce im nesto od onoga sto skupe po rucicama zavrsiti i u ustima. Ok, izbjegavala sam to raditi na javnim gradskim povrsinama - ne zbog zgrazanja ljudi nego zbog vrste i kolicine mikroorganizama koji se tamo mogu naci...

Sto se tice intelektualnog, emocionalnog i inog rasta, odgovorno tvrdim da me roditeljstvo obogatilo vise nego bilo sto drugo.

Sto se tice depresije - ona se treba lijeciti (naravno, bitna je i preventiva!), pa cak i medikamentima ako je potrebno (ovo mi je jako blisko struci, pa i profesionalno iza toga stojim).

Citiraj:

---

Phillis75 prvotno napisa

Moram još ovo dodati : balansiranje na rubu živaca nije nešto s čime se možeš ponositi i biti sretan da te je ojačalo a nije ubilo.

---

Mislim da je ovo najbitnija stvar:
osjećat se zadovoljno i ispunjeno. Osjećat da ti možeš ispuniti zadaću koja je pred tobom, sa svim dobrim i lošim danima. Tek tada postaješ uspješan u onom što radiš i tek tada možeš dati svoj maximum, bez obzira o kojem se "poslu" radilo.

Ja bih htjela napomenuti kako nas zaista ima vrlo različitih ljudi. Recimo, ja na obitelji sa troje i više djece gledam kao na nekakvu višu rasu. Naručito su mi visoko u očima mame i tate koji imaju četvero djece (naravno da nisu nekakvi teški socijalni slučajevi). Možda je to zato što je i nas četvero, a znam kako nam je do sada bilo dobro u životu u svim mogućim segmentima. Kako neki ljudi gledaju na bogataše tako ja gledam na obitelji sa više djece, eto ne znam bolje objasniti, sa velikim poštovanjem i divljenjem. S druge strane znam da ima ljudi koje na takve obitelji gledaju s podsmjehom jer su mojoj mami kad je ostala trudna sa zadnjim djetotom za vrijeme rata savjetovali abortus, podsmijavali joj se iza leđa i sl. Mene to nije ni malo diralo jer tko ima toliko drskosti i zlobe da ti nakon što mu priopčiš sretnu vijest kaže nešto u stilu joj pa zar opet, nećeš to ići očistiti :shock: taj ni ne zaslužuje ikakav interes s moje strane. Neću nikada zaboraviti kada mi je jedna forumašica na kavi kada sam ju pitala koliko djece ima i kada sam se iznenadila što ih ima troje rekla mi smo ti jako bogati :heart:

Htjela bih se zahvaliti svim trojkašicama i četvorkama na odličnim savjetima a naručito našem organizacijskom guruu litatli :mrgreen: Neke stvari ću i ja upotrijebiti na dvoje.
I hvala na čestitkama.

Mislim da nije zanemarivo to zajednistvo kod vise djece male razlike u godinama. To zaista bitno olaksava zivot (nije tajna samo u peglanju :mrgreen: ).

Moji su svi blizu i zaista su ekipa kojoj nikad nije dosadno. Ima losih dana, ali cini mi se da oni proizlaze vise iz razlika u spolu nego u dobi. Sinu ide na zivce kad cure slusaju Tošu pa se uvrijedjeno povuce. Moje najmladje dijete ima 1 godinu i 10 mjeseci i vidim da je i ona vec bez problema vazan sudionik igre (ako nista, ona im dodje ko necija beba).

Kad ja ne mogu biti s njima vani, ostavim ih sve cetvoro u dvoristu i zaduzim jednoga da bude šef koji ce paziti na najmladje.

Cesto mi se dogodi da ja osmislim neku zanimljivu aktivnost s djecom, a da me oni uopce ne trebaju jer imaju svoj plan.

Zapravo, kad razmisljam o zajednickom vremenu s djecom glupo mi je razmisljati u okvirima kreativnih radionica i igara. Mislim da je najvaznije s djecom zajednicki zivjeti zivot. Svaki moguc minut tog zivota. I dok kuham i dok vjesam robu i dok usisavam i dok pravim kolace - to su prilike za zajednistvo, za zabavu, za ucenje. Pa neka i traje duze, neka je neurednije, u konacnici je lakse. Nema strukturiranih aktivnosti, nismo u vrticu. I djeca su prisutnija, spremnija na suradnju kad su ukljucena u zivot. Makar samo usputnom pricom dok radis nesto u sto ih ne mozes ukljuciti.

Ja nisam bila cool, postala sam to s djecom. I uz muza. Koji ih npr. nikad ne bi kupao (jer se tako bez veze iritira koža, jel te).

Bitno je i to sto imam svekrvu bez cije pomoci bi bilo jako tesko. Zapravo, da nemamo nju, ja bi sad vrlo vjerojatno bila na trogodisnjem porodiljnom i ne bi radila. Ovako mogu raditi.

Ja sam inace los organizator. Ima zena koje s takvom lakocom plesu po kuci i sve stizu i svasta znaju. Marta je jedna od njih i svaki put kad odem do nje pokupim neku novu foru koju implementiram u svoj neuredan zivot. Di bi mi bio kraj da posjetim litalu!

Marta, trikove na sunce! :mrgreen:

Ja sam svojim curama neki dan dala krpe da malo brišu po stanu.
Da vidim koja je bolja Peepeljuga!!! Da ih samo vidiš!

A sebi sam skuhala kavu 8) . I popila je u miru.

Citiraj:

---

Sramežljiva prvotno napisa

Citiraj:

---

Mejra's mommy prvotno napisa

JA sada ne smijem ni pomisliti na trece. Sto se moje psihe tice. Financijski smo spremni, stambeno isto (za mjesec selimo u svoju ogromnu kucu) ALI ne dolazi u obzir. Kontracepciju nikakvu ne koristimo da se desi plusic nesmijem ni pomisliti. Kako bi se tada osjecala? Neznam!

---

Mene uvijek zbune ovakve nelogičnosti. Ako ne koristiš kontracepciju, onda valjda znaš da je velika vjerojatnost trudnoće... Ništa osobno, stvarno, ali ne kužim, nema logike...

:? [/b]

---

Kontracepciju nikad nisam koristila u osam god braka i fala bogu jos nije bilo eksidenta!

Citiraj:

---

Zapravo, kad razmisljam o zajednickom vremenu s djecom glupo mi je razmisljati u okvirima kreativnih radionica i igara. Mislim da je najvaznije s djecom zajednicki zivjeti zivot. Svaki moguc minut tog zivota. I dok kuham i dok vjesam robu i dok usisavam i dok pravim kolace - to su prilike za zajednistvo, za zabavu, za ucenje. Pa neka i traje duze, neka je neurednije, u konacnici je lakse. Nema strukturiranih aktivnosti, nismo u vrticu. I djeca su prisutnija, spremnija na suradnju kad su ukljucena u zivot. Makar samo usputnom pricom dok radis nesto u sto ih ne mozes ukljuciti

---

najveća istina, "kvalitetno provodjenje vremena" je tješenje za kapitalizmom zarobljene roditelje, kao radi, sinko, radi, pa ona 2h s djetetom moš provest kvalitetno i nadoknadit vrijeme. Kako da ne. :cry:

Vraćam se na priče o kontracepciji. Nije to tako jednostavno. Što mene natjera u 39. godini života nakon dugog niza godina korištenja kondoma da u jednom trenutku odlučim da više neću stavljati gumu između ljubavi mene i MM-a? I dođe plusić...i sva prestrašena sam bila...kako ćemo? A danas gledajući stvar s vremenskim odmakom samo mogu reći da je tako moralo biti. I da, jako sam sretna što MM nije niti pomislio na bilo koju drugu varijantu nego da rodim. (Razumijem Phillis da joj je teško kad ona želi bebu, a muž ne. Ali to treba pregrmiti, sve će biti dobro.)
A danas kad vidim mog velikog sina od 15 godina na svom krevetu i malog od 15 mjeseci koji je svoju glavu stavio na rame velikome, kad tako zagrljeni gledaju nogomet, obuzme me milina. Jedan je visok preko metar osmadeset, a drugi skoro za metar manji. Ali braća! Tako su važni! A ovo s više djece s malom razlikom sam isto prošla. Nije mi bilo lako s blizancima, ali opet i da mogu ništa ne bih mijenjala.
A MC je super zapazila - okolina ti se ruga ako im dopustiš. Najefikasnije je predrasude i gluposti ignorirati.

Citiraj:

---

mirje prvotno napisa

Moje je mišljenje da je imati povjerenja u svoju djecu u ovakvim situacijama gotovo jednako važno kao i vjerovati u sebe.

---

mirje, ovo mi se tako svidjelo :love:

drago mi je da je topik opet zaplovio mirnim vodama :mrgreen:. sad kad vas citam, jedva cekam da rodim. sva sreca pa se necu nacekati. i valjda si necu skociti u usta, ko i obicno :mrgreen:

Citiraj:

---

Phillis75 prvotno napisa

Drage moje forumašice.

Molim vas brzu pomoć. !!!


:cry:

Već duže vrijeme vas čitam a sada imam problem i molim da mi se brzo javite kako bi ga riješila (nemam mnogo vremena).

Naime imam 32 godine, dvoje djece (prvi godina i 10mjeseci, drugi devet mjeseci) i opet sam trudna.
Nisam od onih "koliko Bog da", ni cigančica. Inteligentna sam, obrazovana (VŠS i trenutno pišem mr), ambiciozna. Nisam ni pomišljana na više od dvoje djece dok ih nisam rodila. Čak i prije nego sam zatrudnila mislila sam da ostajem samo na dvoje. A sad kad sam vidjela dvije plave linije na štapiću samo razmišljam kako želim to dijete.

Plus toga MM ne želi ni pomisliti na treće dijete jer imamo mali stan (60m2), puno godina (on 38 ) i tanke živce. A ko ih nema?

Molim Vas da mi date savjet bilo kakav?
Voljela bi ćuti mišljenje majki troje djece da li se to može izvesti a da se ne upadne u tešku depresiju ili slično.

Nemogu pričati sa nikim svojim jer ako odem na odbacivanje ne želim da mi nitko zna.

---

Ja dolazim iz obitelji s troje djece ogranicenih primanja i prakticki samo majke u kuci jer je tata radio na terenu i prakticki ga nije bilo, a kad ga je bilo, pripremao je ispite. Do mojeg osmog rodendana zivjeli smo u stanu od neznam kolko kvadrata ali imao je jednu (dnevnu) sobu, malu kuhinju, malu kupaonu i mali hodnik. Mama je isto radila, s tim da se dizala prije zore da bi nas mogla otpehacit do vrtica, nije imala ves masinu pa je iskuhavala pelene u loncu, a auto smo kupili tek negdje kad sam ja krenula u skolu (ja sam najstarija). Mora da nam je bilo tijesno al ja se te tjesnoce, nit da nam je ista falilo, uopce ne sjecam. Ma uopce. Iz perspektive djeteta nista sto nam je trebalo (al istinski trebalo) a da bi nam obitelj s manje djece ili vecih financijskih mogucnosti mogla kao dati, nije nam falilo.

I svo troje smo skroz uspjesne odrasle osobe.

Nemam vremena citat sad sve postove pa neznam je li odluka pala ili ne, ali ja se nadam da je vasa beba ipak na putu da postane dio vase obitelji.

U svakom slucaju zelim vam sve najbolje.

aha evo nasla sam, Phillis, imamo jednu slicnu pricu na forumu

http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...light=#1424717

:love:

Ipak nisam jedina.

Ma nisi jedina.
Sad ću se vratiti malo predrasudama.Sjetila sam se da sam jednom,kad sam tek rodila drugo dijete i mislila kako to sve skupa izgleda drugima (jer ja imam problem da ljudi misle da sam im sestra a kad čuju da me zovu mama onda se tek naslušam komentara jer zaključe da sam rodila prvo sa 14,Glup osjećaj) upoznala jednu curu koja ih je imala četvero.Kažem curu jer bila je jako mlada,prekrasna,zgodna,blaga,nježna,ma sve 5 i nisam mogla vjerovati da im četvero djece.Ta osoba je razbila moje predrasude o nekim stvarima i navela me na preispitivanje same sebe i vlastite ograničenosti.I ja sam mislila da u današnje vrijeme puno djece imaju ili jako siromašni ili prebogati pa da u nijednom slučaju djeca ne profitiraju.Ali srećom,nije tako.Nažalost,jako puno ljudi ipak ima iskrivljenu sliku o svemu tome i odlučiš li se (ja navijam da jesi) za roditi moraš biti spremna na svakakve komentare

Nema nijedne mame blizića ili trojčeka na temi? Čudno jer iako smo iz neke druge priče opet možemo pomoći i oko organizacionih trikova i oko razumevanja pojmova ''dve/tri bebe'', ''mnogomesečno nespavanje'', ''plačljivi duet''...

Kažem iz neke druge priče jer je mamama blizanaca u neku ruku definitivno lakše nego mamama pseudoblizanaca. Ipak, imamo i mi kriznih momenata - dvostruke kolike, dvostruko prohodavanje, dvostruko skidanje pelena i štatijaznam. Dovoljno da razumemo Phillis i njene dileme.

Ono što mogu definitivno da potvrdim nakon 2 godine nespavanja i hendlanja dva deteta istog uzrasta jeste da se sve muke zaborave. I to do te mere da poželim da opet prođem isto. Pisala sam već na Blizancima da me negde u Beogradu čekaju smrzlići koji su preostali iz IVF-a i kojima 'rok' ističe za godinu dana. I zovu me već duže vreme i to sve glasnije kako se bliži leto. Na ozbiljnom sam putu da probam da iskoristim barem jedan par (ili sve ako ne uspe iz prve). Fora je što su zamrznuti u parovima pa postoji verovatnoća da mi se opet dese blizanci. I neka, navijam za to.

A tata? Tata je kategorički tvrdio da mu, nakon rođenja dva zdrava deteta, smrzlići neće trebati. Ipak je uredno plaćao rentu svake godine. I štrecnuo se kad sam mu pre nekoliko meseci pomenula naredni mart. Vidim mu u očima da je prestao da ih gleda kao embrione i u sebi počeo da ih naziva svojom decom. I daće dobri Bog da barem neko doživi da se rodi i proživi srećan život pored svoja dva velika brata.

Clumsy mom :love:

clumsy mum, rasplakala si me :love:

Citiraj:

---

vanjci prvotno napisa

clumsy mum, rasplakala si me :love:

---

i mene :heart:

clumsy mom prekrasno :heart:
čitajući postove nekih cura ovdje, čovjek jednostavno dobije želju za još jednom bebicom.

Citiraj:

---

phillis prvotno napisa

tu sam i spremna na razgovor o izazovu majčinstva

---

drago mi je da si ostala :)

Ja imam (samo) dvoje, ali sam slobodni umjetnik pa mi je urednost kontraindicirana :) Ni ja ne peglam, ali nisam sretna s tim kako mi izgledaju ormari - s obzirom na to da mi je majka prof. filozofije ni otud nema pomoći :) Dakle - da ne bi netko pomislio da uspoređujem mačku s djetetom ovo se odnosi na praktične savjete u organizaciji svakodnevice - moj muž hoće mačku iz nekih njemu užasno važnih romantičnih i nostalgičnih razloga, a ja sam rekla ok, ali u ovakav stan ne može nema cm2 slobodnog prostora - od sad se igramo pospremanja umjesto vodenih bojica i, nema više rezuckanja papira po podu isl. Ja sam stvorila ovisničku vezu o flylady i shvatila da u mom stanu ima skrivenih kvadrata, au danu vremena - a djeca su jednako velika kao što su i bila - jedino sad imamo kozice pa smo malo zapeli, ali jedino što sam zapravo promjenila sam ja- ja sam bila kaotična majka umjetnica koja istrči van kad je ljepo, da djetetu od dvije godine da radi slike s tušem i sl. Sad su nam red, rutina i organizacija na vrhu prioriteta i da vidiš - sve se može kad se hoće. Hoću reći ponekad (kad klinci više nisu bebe) prostor se može stvoriti ako se promjene neke navike.
Ovo se ne odnosi na Phylis i troje tako malih, više na nas s više klinaca zapele između pospremanja, posla i igranja

Ja imam dvije cur od skoro 5 i skoro 9 godina i kad pomislim na još jednu bebu, doslovce, ali doslovce me počinje oblijevati hladan znoj i diže mi se želudac na pomisao o ponovnoj trudnoći, porodu, oporavku nakon poroda, neprospavane noći, kašice....Užas! Volim svoju slobodu, svoj komoditet sad kad su cure već velike i možete me linčovati, ali da ostanem ponovno u drugom stanju (za sad) definitivno bi išla na abortus (iako uzimamo sve mjere predostrožnosti, ali nikad se ne zna :mrgreen: ). Ne mogu zamisliti ponovni gubitak teško stečene slobode. Z adijete treba puno više od same ljubavi jer se od ljubavi ne živi, a i ja želim normalan život, priuštiti si i masažu, putovanje, lijepu garderobu...

Ma zašto bi neko nekog linčovao? Meni se jedna prija žalila da joj je dijete (2 god) uništilo život, druga kaže da ne bi mogla psihički podnijeti rođenje drugog djeteta jer joj je dosta skupljanja igračaka. Sto ljudi sto ćudi... A ovo o oduzimanju i sticanju slobode već je druga tema...

Moram dodati da mi se cini kako se ova tema posmatra dosta crno-bijelo. Kao da se bira izmedju lagodnog zivota i uzivancije sa dvoje djece i neimastine, haosa i zrtvovanja sa troje. Mislim da to uopste nije tako i da porodice sa troje djece mogu živjeti isti tako "normalno" (kako kaze iridana 2666) kao i one sa dvoje. Mislim da broj djece nije odlucujuci faktor u tome kakav zivot vodimo, ima tu mnogo drugih stvari.

Ovaj topic se svačime bavio od predrasuda, sjajnih "recepata" kako hendlati djecom do vjerskih pitanja. Kako vrijeme polako prolazi, a vaših komentara je sve više i sve su raznolikiji tako se pitanje kojim se ovdje trebalo baviti konačno iskristaliziralo a on glasi :

Koliko smo spremni trpiti kao roditelj i osoba za dobrobit djece?

Tu nije bitno da li se radi o jednom djetetu ili više njih (vidjeli smo da neke s četvoro bolje prolaze nego neke s jednim).
Tu je bitno da smo svi različiti i imamo različite sposobnosti nositi se s određenim situacijama:
- nespavanje
- dječji plač
- bolesti
- zahtjevna djeca
- itd.

Moja situacija je takva da je "teška" iz razloga što je razlika među djecom tako mala, a mala djeca su zahtjevnija nego velika. Kada postoji razlika od barem pet godina, djete od pet godina možeš očekivati da će ti i pomoći oko bebe. Dijete od dvije do tri godine će na prinovu u obitelji vjerojatnije reagirati ljubomorom i povećanom potrebom za pažnjom.

Na odluku o trećem djetetu vjerojatno odlučuje činjenica kakva su prva dva. Ako su "dobra" lakše se odlučiti za treće. Ako si zaboravio muke prve godine (nespavanje, kolike, izbijanje zuba, bolesti, nošenje, zahtjevnost - svakih pola sata mu nešto treba, pelene, bočice i dudice) lakše ćeš se odlučiti na treće.

A postoje i čisto egoistični razlozi kao što su financije, izgled, lakša organizacija i slično.

Ništa nije za suditi i čak slične situacije mogu rezultirati različitim odlukama.


Pitanje ostaje da li je novi život važniji od svega nabrojanog?

Citiraj:

---

Phillis75 prvotno napisa

Pitanje ostaje da li je novi život važniji od svega nabrojanog?

---

a na to pitanje svaka obitelj odgovara sama. :)

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

Citiraj:

---

Phillis75 prvotno napisa

Pitanje ostaje da li je novi život važniji od svega nabrojanog?

---

a na to pitanje svaka obitelj odgovara sama. :)

---

Litala :heart: , divim ti se na 4 mala anđela i čudim se ženama sa više djece otkud im snage. Moja mama je imala nas troje, ali među nama je bila velika rezlika (4 i pol god između mene i seke, i 12 godina između mene i brata tje 8 godina između njega i naše sestre) i ja sam joj bila ogromna pomoć, a da ne pričam da me takoreći odgojila moja nona (mamina mama) i da smo sestra i ja svako ljeto išle sa tatom ili mojom strinom 2 mj na brod pa je mama imala svo vrijeme za sebe, a svako godišnji bi moji otišli nekamo na 15 dana sami, bez nas. Imali smo sreću da nismo materijalno u ničemu oskudijevali, ali onda je bilo onda, a sada je daleko drukčija situacija (zaposlenja, plaće i ostalo).
Uz to, MM i ja nemam ničiju i nikakvu pomoć oko djece, kućanstva i ostalog. Dakle, isključivo se oslanjamo jedno na drugo, a djecu moram vući i ginekologu pa se starija igra sa mlađom u čekaonici dok sam ja ordinaciji (MM radi 2 posla). Više nemam snage, volje, tankih sam živaca, mlađa je jako osjetljivog zdravlja, starija karakterno jako zahtjevno i hiperaktivno dijete... Ponekad poželim još jedno dijete, ali da ga dobijem gotovo sa 5 godina :mrgreen: . Ja bih posvojila starije dijete, ali MM ni čuti.

zato i kazem da je odgovor na to pitanje u obitelji samoj.


makar, sad kad ponovno citam, grubo zvuci to pitanje. :/ mogla bih cak reci da cemo se svi sloziti da je novi zivot uvijek vredniji od gore nabrojanog. ono sto svaka obitelj za sebe mora odgovoriti jest - imamo li snage?


da je meni netko, kad sam prvi put bila trudna rekao: da, dijete imati je super, lijepo, ispunjavajuce, ali i - naporno, nespavajuce, frustrirajuce, ponavljajuce, na trenutke monotono, na trenutke prezahtjevno, ponekad idealno, ponekad bolno...

bilo bi mi lakse. ne bih gubila energiju na "prepoznavanje" toga, na prihvacanje toga kao neceg sto je normalno pri odrastanju, pri odgoju, pa i pri onom najbanalnijem u svemu tome (mijenjanju pelena, uspavljivanju, spremanju ruckova...)


u prve dvije godine ti moras dijete bar 700 puta uspavati (mozda koji put klone i samo ;)), bar 700 (ili 1500 ili 5000) puta nocu probuditi, bar 350 vecera i dorucaka i ruckova iskemijati, bar 1500 puta usranu guzicu oprati, bar 700 masina robe oprati... o onome koliko puta ces ponoviti: ne trci na cestu, daj mi ruku, ne diraj - vruce je, ne naginji se - visoko je, ne skaci, sidji poooooako dolje, ne! vlakicem bebu po glavi.... da ni ne govorim...


kad vec imas dijete, onda dio toga vec znas (ovisno koliko je to prvo dijete staro...), i iz toga ide i onaj strah kako ces to ishendlati ali i ono odusevljenje koje ti dijete mami iz umornih kostiju i ociju koje se drze otvorene cackalicama...

i jos nesto - mm i ja smo sami ;)

moja je mama 15ak km od nas, nema auta i dolazi nam u posjetu desetak puta godisnje. mi odemo njoj cesto, ali mozda desetak puta godisnje, recimo, kod nje rucamo. klinci znaju kod none prespavat, maksimalno jednom mjesecno.

mm-ov otac je na drugom kontinentu.


sve rodjendane organiziramo i realiziramo sami, uvijek festu za sve prijatelje, cesto ljeti i "no-reason" rostiljanje... s gustom i zadovoljstvom...

Citiraj:

---

Moja situacija je takva da je "teška" iz razloga što je razlika među djecom tako mala, a mala djeca su zahtjevnija nego velika.

---

Ja se s ovim ne bih slozila, moji su generacijski svatko u svojoj fazi znaci skolarac, vrticarac i beba. Mala djeca mozda zahtjevaju vise "fizicke" brige, ali starije djete treba roditelja koji ce ga povesti u kino, tri put tjedno na sport, gledati njegove utakmice, raditi s njim zadace, otici u skolu na informacije, razgovarati s njim o promjenama u njegovorm zivotu, imati za njega puuuuno strpljenja u nekom predpubertetskom ponasanju.....
Tako da sve ima svoje prednosti i mane. Kad je mala razlika u kratkom razmaku se rijesis pelena, prohodavanja, bolesti i slicno. tesko je prvih par godina a kad svi prodju dvije onda je lakse. Ja se evo nisam naspavala vec osam godina, a skoro toliko nosam pelene, navecer moram doma biti oko 8 najkasnije....a opet stignemo i svugdje s njima. Moj stariji nikad nisu nigdje prespavali osim s nama. Ni nama nitko ne pomaze, ali meni se sve cini lako dok su svi zdravi, kad je jedan bolestan onda mi je koma.

eh, pobjeze mi opet misao :roll: (tu je onih preko nekoliko tisuca neprospavanih noci ;))

htjela sam reci - mi smo svu svoju energiju okrenuli prema obitelji. jer smo tako zeljeli, jer u tome uzivamo. nemamo poslovnih ambicija, nemamo znanstvenih ambicija. nasa je ambicija - obitelj. sto ne znaci da drugi grijese - nitko ne grijesi dok god svoj zivot prilagodjava onome sto moze i zeli. grijese oni koji se krivo procijene pa na koncu price netko pati - ili djeca jer ne dodju na red, ili roditelj jer se ne ispunjava onako kako bi trebao...

uskladiti to sve je umijece. nije neka vrhunska znanost, samo je umijece gledanja u sebe i razumijevanja onog sto zelis od zivota. i sada u ovom trenutku, i u onom trenuku, za dvadeset godina, kad ti ovi mali dijelici zivota odu od kuce... a ispunjen se moras osjecati i sada i onda i u medjuvremenu...

:heart:

litala, sta znaci da nemate poslovnih ambicija? jesi li mislila na "karijeru" ili posao uopste? pretpostavljam da se necim morate baviti

joj, litala, :heart:

Citiraj:

---

Phillis75 prvotno napisa

Toliko smo planova imali ja i suprug. O evenutalnoj kupnji neke zemlje ili kućice, o većem autu, o posjetu Plitivica, zološkog vrta u Zagrebu kad djeca porastu i sličinim stvarima.
Ja jednostavno neznam kako žive ljudi sa troje djece. One koje ja poznajem uglavnom su lošije obučeni, sa nerješenim stambenim pitanjem, ne putuju mnogo.

Strah me je što nosi ta situacija. Da li uopće smijem birati između nekog dobrog standarda za dvoje djece (pružiti djeci i ugodno djetinjstvo, priliku za fakultet ili dati financijsku podlogu za vlastiti život) ili skromno živjeti sa troje. Da li takva odluka donosi kajanje?

---

Meni se ne sviđa što se sve svodi na materijalne stvari, auto, "lijepa odjeća", što mi izgleda jako sebično, ja ih imam četvero u malim razmacima 8, 5.5, 4.5, 5mj i znalo je biti teeeško, treća nam nije došla planirana, a četvrti je što ljudi ne mogu vjerovati, ali sve je sa nekim razlogom, i za sve Bog da snage,
neću ti opisivati svoj dan kako izgleda, jel bi predugo trajalo, a i živjeli smo u potkrovnom stanu od 60 kvadrata, ali gdje čeljad nije bijesna,ni kuća nije tjesna
Nadam se da si odlučila zadržati to dijete :heart:
Sjetila sam se jedne poznanice, koja je bila u istoj situaciji kao i ti sada, i već je bila odlučila otići na abortus, ali se u zadnji čas predomislila, i sada to dijete ima 6 godina, i ja kad god ju vidim si mislim, kako je skoro bila "ubijena"...