Ja isto ne razumijem one koji ne razumiju druge, ali na drugim temama.Citiraj:
miniminia prvotno napisa
Tu mi je sve jasno.
:mrgreen:
Printable View
Ja isto ne razumijem one koji ne razumiju druge, ali na drugim temama.Citiraj:
miniminia prvotno napisa
Tu mi je sve jasno.
:mrgreen:
I ja...Citiraj:
n.grace prvotno napisa
miniminia, ajd pročitaj sve zadnje postove, naravno da razumijemo tuđe stavove, izbore u životu ali ovo je tema na forumu koja je namjenjena za "filozofiranje" kako cure kažu, samo to osvijesti i vidjet ćeš da nitko nikog ne osuđuje, niti gleda s visine, upravo suprotno.
ja sam se isto užasavala tih samo 4-5 sati radnim danom dok sam bila na porodiljnom (plakala sam na samu pomisao) al onda kad za to dođe vrijeme vidiš da nema druge ili se prilagodiš ili pukneš ko kokica? simple as that, nažalost je tako.
a tek vani to je živi užas,moja rođakinja u SAD-i ima čitavih 6 tjedana za bit s djetetom,tako je i u nekim zemljama EU, to je strava i užas nehumano do boli,...
i ružno je ako tvoja rođakinja to govori pred svojom starijom sestrom...
Citiraj:
lola_34 prvotno napisa
Lola 34 samo jedan veliki potpis na tebe. X
:kiss:Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Lili, no hard feelings...Naravno da filozofiramo... Eto sad ja filozofiram o tome kako ti ne razumiješ da netko želi biti doma s djecom, a napišeš kako se prilagodiš nečemu zbog čega si plakala :-P
Jao, ja imam prijateljicu u Švicarskoj, koja je bila 2 godine doma, a onda je počela raditi pola radnog vremena još dvije godine... Tako da mi se to čini prelijepo...
Evo, sorry, opet ja ulijećem, a nisam čak ni Lilin advokat :mrgreen:.Citiraj:
miniminia prvotno napisa
Ali - ne razumijem čemu se iščuđavati ako netko nešto ne razumije.
Pa onda mu objasniš ili daš svoj primjer ili -zaobiđeš temu.
Ali iščuđavati se nekome zato što nešto ne razumije, to mi je čudno :mrgreen:.
ma razumijem ja da ona ne razumije... nego samo želim osvijestiti njeno nerazumijevanje, kako bi se ono pretvorilo u razumijevanje...
razumiješ? :-)
Ovo mi je tu mač :lol:.
oprosti miniminia ajd mi daj citiraj te riječi kad sam ja rekla da ne razumijem da netko želi biti doma, Bože me sačuvaj, ja sam pitala iz kojeg razloga žena koja ima između 20-40 godina i djecu stariju od 3 godine (znači već polako kreću vrtić, škola,s njima je provela prve tri godine života, djeca su sve manje doma) se odlučila i dalje ostati doma i tako do duboke starosti,a to je velika razlika.Citiraj:
miniminia prvotno napisa
naravno da se prilagodiš nego što prvo iskusiš to novo iskustvo, shvatiš da i nije tako strašno kako si mislila i ideš dalje, život ide dalje i traži da budemo borci bar za bolje sutra, pa kasnije tražiš neko bolje rješenje al ne da ću stat i kukat nad samom sobom.
Da su neki doživjeli što smo ja i moja obitelj u ratu, rekli bi ja to ne bi preživjela, mnogi su mi to rekli, al mene je to sve ojačalo i imala sam osmijeh na licu češće od tih koji su se iščuđavali, da ne idemo OT sve ovisi kakva si osoba, kako ćeš si posložit stvari u glavi i životu, ja sam po prirodi vesela i optimistična i nastojim si ne komplicirat život ako nije nužno, nego ga živit i uživat sa svojom obitelji i prijateljima. Ovo je bio odgovor na "prilagodiš se na nešto zbog čega si plakala" samo ću reći ne daj Bože što čovjek izdržat može.
MarijaP, drago mi je da si uspjela.
miniminia, nemoj se ljutiti ali apsolutno nisi u pravu, zagovaraš jedno isključivo mišljenje i nitko ne smije reći nešto ako ti tako ne misliš, pa pogledaj molim te samo kako ti zboriš u svojim postovima od prapočetaka ove teme, sorry al sad si stvarno pretjerala...mogu reći da nisi fer i ograničeno promatraš svijet oko sebe, sorry, baš mi je žao da jednostavno ne čitaš između redaka...
Ovo je idealna mogućnost za mame s predškolskom djecom (mislim da to postoji u Austriji i još drugdje), ali je kod nas neizvedivo.Citiraj:
miniminia prvotno napisa
Da to postoji, prva bih stala u red da to ostvarim.
I jaCitiraj:
lola_34 prvotno napisa
Oprosti, ako sam te uzrujala, stvarno mi nije bila namjera.. Bit filozofiranja je konfrontiranje stavova... Ti si iznijela jednu tezu, ja sam iznijela pogled iz drugog kuta. Stvari čak i kad su crno bijele mogu biti različito gledane, vidi moj avatar...Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Lili, ha,meni se čini da te još drži entuzijazam, jer nema dugo da si sa porodiljnog.
Pa zato možda i ne možeš razumjeti. Ja sam evo 5 godina na poslu nakon porodiljnog
i uopće mi ne treba nabrajati razloge zašto netko želi biti doma.
U tih pet godina prošli smo puno boleština i operaciju,
stresa, zabrinutosti, i puno bi to bolje hendlala da nisam balansirala između
posla i obitelji. I zato su meni razlozi pro kućanica jasni ko dan.
A prije 5 godina i ja sam se veselila povratku na posao..
Netko je super rekao neko ima baku, netko ima super posao, divnog šefa, netko ima jedno netko troje djece .... Sve su te životne situacije toliko različite da sasvim sigurno ne možemo jedni drugima olako djeliti savjete baš kao ni recepte za antibiotike :) Dakle svatko mora prvo sam sa sobom zgruntati, pa s mužom pužom i financijama i onda dalje. Jedino je šteta ako ljudi imaju unaprjed previše predrasuda ili sebičnih planova koje ne žele mjenjati za dobro djece i obitelji, pogotovo ako to realne okolnosti zahjtevaju -sve ostalo je dobro ako je svima dobro :)
Ja sam prestala raditi i moram priznati da su dobre strane te situacije izronile na neočekivanim stranama, a i loše su izvirile mic po mic, ali ja sam se osobno toliko preporodila i stvari koje su mi najvažnije na svijetu su mi sad na mjestu tako da ne bih mjenjala natrag, ako ne budem morala baš za kruh i mljeko, uf nikako.
A što se tiče mirovine ima stvarno ok osiguranja i tih mirovinskih i ostalih financ.planova koji se mogu baš ljepo posložiti, mislim da se možeš osjećati sigurnije za mirovinu kad sam uplaćuješ nego kad ovisiš o državnim previranjima i kombinacijama. Kad se odlučiš biti kućanica moraš se sam pobrinuti za takve stvari, nema firme koja će se brinuti automatski. To je obiteljsko ulaganje da mama ne mora živjeti u neizvjesnosti ako se već odlučila posvetiti svojim najdražima u potpunosti. A mis FČ, a Bože moj - tko sam ja da sudim. Tko zna što je ženi bilo, mogli bi o bilo kome tako napisati nešto u novinama i svi bi to uzeli kao činjenicu. Tko zna
ajd hvala Bogu da se javila pikula i da nam može reći iz prve ruke, jel možeš molim te samo ukratko reći onako glavne + i - za biti kućanica i po tvom mišljenju iz kojeg razloga se žene na to odluče,ako nije preosobno zašto si ti tako odlučila,ako je preosobno zanemari. Najbitnije je da si se ti preporodila, što je to što je sda neusporedivo bolje nego prije a što baš i nije? hvala ti na odgovoru.
miniminia, upravo tako kopiram tvoje riječi "Ti si iznijela jednu tezu, ja sam iznijela pogled iz drugog kuta. "upravo to sam ja napravila a zbog različitih mišljenja, ti si skočila da imam predrasude što nemam, nego samo pokušavam shvatit, zar je tako teško prihvatit da netko samo pokušava razumjet druge ljude (za mene je to bit ljudskog odnosa), inače sve 5 draga, nadam se da smo rješili nesporazum, jel jesmo?
diana, možda si u pravu, možda entuzijazam brzo splasne, al kako reče pikula svi smo različiti iz različitih okruženja, s više ili manje djece, šefom/šeficom koji je divan ili je čudovište bez premca, mužem koji manje ili više pomaže itd itd. najbitnije da smo mi sami sretni i zadovoljni svojom odlukom kako živimo odnosno želimo živjet (bar u budućnosti).
Ja sam odlučila bit domačica. I pored završenog faxa, i unosnog posla. Al moje viđenje domačice je malo drugačije - koštalo me opomene, pa ne znam dal spadam u kategoriju pure housewife. I da, za sad još uvijek unovčim svoje hobije, čisto jer ljudi žele a ja imam. Uf ovo zvuči malo prostački - al nije to kunem se! :mrgreen:
Da se malo ukljucim. Pratim temu jer i sama se bavim slicnim razmisljanjima... Jos nemamo djece, ali kako sam se udala ja sam posao u kancelariji zamijenila poslom od kuce (isti je posao, samo sad ja sama krojim radno vrijeme, sto zaista ima velike prednosti). Zaradjujem, znam da nisam kucanica, ali mnogi iz moje okoline smatraju da jesam. Zato sto ne moram izaci iz kuce u odredjeno vrijeme, sto ne moram da se spremam i putujem na posao, vec nakon sto ispratim muza mogu raditi i u pidzami ako mi se tako hoce. Zato STO SAM DOMA. Ma, i sama se pomalo osjecam kucanicom kad pogledam sve prijateljice koje rade van kuce... Eh sad... Kada dodju djeca, nadam se sto prije, da nema ove mogucnosti rada od kuce, izabrala bih biti kucanica.
Zasto bih tako odabrala... zasto sam i sad odabrala rad od kuce? Osim sto su se kockice jednostavno poslozile na taj nacin, ovaj izbor donijela sam na primjeru, negativnom primjeru moje mame, koja se citav zivot do dana danasnjeg razapela da sve stima. Ustaje u 6 skuhati rucak za taj dan, radi stresan posao, kad dodje kuci tu je ciscenje, peglanje, ponovo kuhanje, kupovina, pranje rublja, kontrola zadace i propitivanje, odvodjenje na treninge i vracanje... U krevet ide iza ponoci. Divim joj se, ali ja ne bih mogla cini mi se... AKO NE MORAM...
I tu je sad kljucna tacka: suprug zaradjuje dovoljno da ja mogu razmisljati o opciji biti kucanica kad dodju djeca. Ne zato sto sam u poredjenu sa svojom majkom lijena, vec sto ne zelim biti pod stresom, nervozna, ne moci s djecom izaci raditi nesto jer ima hrpa posla u kuci za uraditi, jer ne zelim da mi neko drugi buducnosti odgaja dijete... Biti doma meni predstavlja dusevni mir. Jer ne moram trcati da nesto stignem. Jer imam vremena posvetiti se 100 posto obitelji nakon 16 00. Ne peglanju, niti kuhanju... to sve zavrsim prije nego muz dodje. I onda nas dvoje uzivamo.
On topic: ne, ne razmisljam sta bi u tom slucaju bilo da me muz ostavi ili mu se nesto ne daj Boze dogodi. To je zajednicko ulaganje u zajednicku vrijednost obitelji. Neko ulaze novac, a neko trud doma (ne mislim bukvalnu podjelu pola-pola).
Prezivjeli smo rat i znamo sta znaci izgubiti sve u jednom danu. A evo, opet, sve se steklo... Ja vjerujem da svako ima svoj udio na Ovom svijetu.
Citiraj:
pikula prvotno napisa
Ovo potpisujem od a do ž.
Ja obožavam biti doma.
Citiraj:
alef prvotno napisa
Ma nego što! Ako se može - zašto ne izabrati miran život, pun vremena za najbliže, brak, obitelj, djecu. To je predragocjeno. Predivno. Isprva se treba naviknuti, organizirati, ali kad se poslože kockice - to je život koji ja ne bih mijenjala ni za kakvu karijeru i uspjeh na svijetu. Naravno, da je nužno - išla bih raditi. Ali prije bih ispitala sve moguće mogućnosti da to bude nekako od doma, ili povremeno. Radije bih čistila po kućama pa da sama diktiram vrijeme nego imala uglednu karijeru u nekoj bijesnoj firmi koja me hoće cijelu. Eto, tako to sada izgleda nakon svog mog fakultetskog i postfakultetskog obrazovanja... što ćeš...
Ja sam kućanica. Imam 15 god.radnog staža ( od toga 3 god porođajnog za 3. dijete).
Svjesno sam to odlučila . Imala sam dobar, ali zahtjevan posao, na koji sam voljela ići.
MM je dobio ponudu za posao koji donosi puno financijski, ali traži višemjesečnu odvojenost. I odlučili smo zajedno da djeca ne mogu biti bez oba roditelja. Mogućnost izgradnje kuće, novog auta i još jednog djeteta odjednom nam se širom otvorila. I ostvarila.
Lijepo mi je doma. Imam vremena za sve, pa i forum. I za kavu, i tečajeve stranih jezika. I putovanja (posjetiti muža). I honorarno raditi ono što znam, ali kad ja to želim. Mislim da su djeca sretna i ne iskorištavaju (previše) to što sam im stalno na raspolaganju.
Živimo dobro, ali treba isto paziti svaku kunu. Kad je MM otsutan, sve rješavam sama - i dobro i loše. Kad je doma, stalno smo skupa, pa nekako kad zbrojiš i podijeliš vrijeme, ipak smo dosta zajedno.
To je bio moj razlog za dati sporazumni otkaz. Meni nikad nije dosadno, ne smeta mi da sam (nekad) bez odraslog društva. Imam knjige, imam vas, a i prijateljice kad nađemo vremena. I svoj vrt i cvijeće i psića.
Lili75 to ti je moj odgovor. Pitam se ponekad jesam li dobro odlučila, ali za sada je sve OK, penzijica me čeka ako ostane ovakav zakon, a ja stvarno uživam biti kućanica ( kod mene to ne uključuje tip-top sređenu kuću:lol:).
Ma meni je to toliko lijepo, imati 24 sata dnevno na raspolaganju za svoju obitelj, milina...
Možda novinari opet koriste Rodu..:mrgreen:
http://www.vecernji.hr/zivot/idealna...-clanak-182757
X na ovo. Samo ja to zovem "stvarni život" i gle-živa sam i (prilično) zdravaCitiraj:
apricot prvotno napisa
i zapravo mi se od tog-stvarnog života-ne da praviti toliku dramu. to mi je onako strašno crni pogled na svijet.
ja ću dodati još jednu stvar, pitanje, zaista iskreno-već sam naglasila da respektiram bivanje doma iako ga nebi odabrala (osim pod mora se) nikad, tako da moje pitanje nije provokacija nikoje vrste:
misle li kućanice što sa sobom i svojim životom (pri tom mislim na kućanice koje imaju prihvatljivu alternativu, pristojan posao, obrazovanje), osim na to što bi bilo kad bi bilo, i na to što će biti kad bude? Činjenica da će djeca vrlo skoro pokušat biti što manje s vama-i da kolikogod netko bio kul i imao buran život kod kuće-jednom mora početi s drugačijim životom? Ako me kužite?
Što kad imate školarce kojima niste zanimljive osobito (je ni mom 5godišnjaku nisam više ludo zanimljiva, zanimljiviji su mu neusporedivo dečki oko zgrade), kad se treba ili vratit na tržište rada s 40, ili ostati u poziciji u kojoj nemaš osobitu količinu posla, brige, poante?
Mene bi to mučilo, npr. , da imam želju ostati doma, da ne moram slati dijete u jaslice (zapravo nemam, ja imam želju da su bake bliže, al nisu), mučilo bi me što će biti u budućnosti, što kad više ne budem za ništa, na poslu me ne žele jer sam prestara, a nemam nikakvo iskustvo, doma više nisam TOLIKO potrebna, što onda?
Naglašavam stvarno, TO NIJE PROVOKACIJA, samo dio rasprave o poziciji.
Da pokušam odgovoriti, ako sam dobro razumjela pitanje.Citiraj:
krumpiric prvotno napisa
U trenutku kad djeca sve manje trebaju mamu, a mama je doma, tu bi nastupili moji hobiji u prvi plan i neki sitni projekti koje bih željela ostvariti. Budući da se u svakom radi manje više o volonterskom radu, opet sam na početnoj poziciji - MM mora zarađivati dovoljno novaca da bih ja to mogla.
Uglavnom, uopće se ne boji da bi mi bilo dosadno u bilo kojem trenutku, uz malu djecu, a bome niti kad porastu.
Krumpirić, nije u redu od tebe da pretpostavljaš kako netko pravi. ili ne pravi dramu od nečega. I ne, nije "strašno crni" pogled na svijet, možda je samo jedan jako težak dan, ali ti nisi ta koja bi trebala suditi o tuđim osjećajima. Nemoj zamjeriti, pišem u dobroj namjeri.
ne, nismo se razumijeli skroz. Ja shvaćam da je fizički i psihički teško raditi i biti sam ( ili sa suprugom koji radi dosta) s djecom.
nije se radilo o priči o jednom danu-svi imamo dan D. I mjesec D. A nekad i D godinu. Radilo se o tipičnoj priči o životu-kakvu živi ovdje nas jako puno posto. Sami u gradu bez roditelja i pomoći ikakva tipa. S poslovima koji traže određeni dio nas. Manji ili veći, al određeni.
I dolazimo doma takvi da bi najradije legli i ugasili svjetlo na tjedan dana. Al ne može.
Htjela sam reći da je stvar u tome da je to naš život-i to su nam dobri dani. Loši su kad su djeca bolesna, kad smo mi bolesni, kad nema para, kad XYZ.
Ja želim na dobre dane gledati kao na dobre dane i naglašavati loše u tim dobrim danima-time neću postići ništa, to ne dolazi u obzir.
Valjda me sad kužiš??
Rekla bi da te jako dobro razumijem, možda me nitko ne gazi na poslu, al znam gaziti kilometražu i teren i gaziti se psihički. Svi mi nešto gazimo-zato i primamo plaću.
I imam dvoje i jedno još sisa i to dvoje treba na 2 dana ostavit tati i jaslicama/vrtiću jer ja moram na službeni put, i treba se u javnom WCu izdojit da ne plačeš od boli na seminaru.
I treba doć doma i dat im organskiuzgojenu hranu, jel, ne bilo šta, friško skuhanu. I treba nadoknadit i put i posao-pa sve to peglat, čistit, kuhat usput i raspremit se i sutra doć pravzdrav radit. I onda treba nespavat danima, jer štaš-dijete od godinu i pol mora nadoknadit jad i čemer neviđanja matere na 2 dana.
Eto, mogu i tako napisati. Al neću. Zašto bi?
Ja ne želim tako gledati na svoj život, a mislim da ni ti ne gledaš zapravo tako.
krumpos, daj napiši onaj drugačiji pogled na tu istu priču.
vjerujem da bi nam svima pomogao :heart:
zezaš me, a :mrgreen:Citiraj:
apricot prvotno napisa
šta se obično taj pogled ne javi kod sviju kad se dogode situacije iz prvog dijela posta? Ono, kad doma sjediš s bolesnim djetetom s temp 39 tjedan dana ili juriš na hitnu prestravljen ili trčiš i moliš za bolovanje, pa poželiš da je svakodnevni život svaki dan-samo svakodnevni život.
Evo, čisto ta moja sitna pričica gledana drukčijim očima. Ja dobivam redovna primanja, što nema ogroman broj ljudi kod nas. Imam posao u struci, što isto nema ogroman broj ljudi. Idem na seminar koji rezultira mojim osobnim napretkom. Gledam lijep grad ona 2-3 slobodna sata dnevno, popijem i najbolju kavu na svijetu u apsolutnom miru i tišini. Još dojim, i put prolazim bez velikih problema, pa se mogu pohvalit da sam i zbog toga sretna. Djeca imaju priliku imati i oca koji ih uspavljuje, nina i mazi, a ne samo mamu. I njemu se obraćaju kad ih boli trbuh i kad trebaju po noći piškit. Moja mi djeca pokazuju da im nedostajem i uživamo u susretu. Imam dovoljno da im mogu skuhat (il ja il otacim) zdrav ručak kad se vratim.
Muž mi ne nosi košulje na posao :mrgreen::mrgreen::mrgreen:
Sad sve ovisi jel dan D il nije.
Razumijem :-) I mogu ti reći da si me malo posramila s onom temperaturom od 39 odnosno činjenicom da je dobro zdravlje razlog za veselje svaki dan (ali opet, evolucijski je uvijek željeti više i više i više..., već se opravdavam :-p )
bilo bi divno kad bi stalno (i bez iznimke u vidu dana, mjeseca i godine D) razmišljali samo o tome što je u čemu (pa i u ljudima) dobro, još da mi je to postić :PCitiraj:
CEBELKA86 prvotno napisa
Mislim da je zapravo početna misao teme bila više: da li je žena koja ostane doma da bi odgajala djecu i osigurala obitelji miran i sređen život (što nije mala stvar) u opanosti da zakržlja u smislu sposobnosti preživljavanja bez muža.
Dakle da li bi se znale snaći i održati obitelj u slučaju da ih muž ostavi ili umre.
Pretpostavimo da bi dobivale alimentaciju ili penziju. A možda i ne bi.
Nekako smo se previše ovdje bacili na to je li kućanicama dosadno, jesu li ispunjene, da li je važnije biti uz djecu ili imat karijeru, svoje prihode i svoj život van kuće. A to je već stara pjesma.
Dok ova druga misao možda i nije toliko obrađena. Da li se kućanice i žene općenito nekad previše oslanjaju na muža?
Recimo znam žene koje ne voze auto (premda mnoge od njih imaju vozačku dozvolu), pa nakon smrti muža moraju uzeti dodatne satove vožnje ili se ni to ne usude.
Kako bi tek bilo ženi koja ostane bez muža, a ona nije radila već 10, 20 ili više godina? A mora uzdržavati djecu i sebe?
Gdje bi našla posao? Koji životopos bi mogla ponuditi?
Da dodam, ne mislim da su sve kućanice u takvoj opasnosti, i da automatski ne bi znala opstati sama.
Ali bilo bi ipak dobro, po mom mišljenju, da svaka žena koja odluči biti kućanica, ima i to na umu.
E sad kako održati svoju sposobnost snalaženja van svoga doma u takvoj situaciji?
Draga, ja ću ti pokušati reći što ja mislim.Citiraj:
krumpiric prvotno napisa
Pod prvo ja sam čvrsto uvjerena, ma znam, da djeci roditelji nikad nisu nezanimljivi - samo ako roditelji imaju snage, volje i ako žele staviti odgoj djece, užitak cijele obitelji, na prvo mjesto. Djeci su potrebna djeca da se s njima igraju, ali važnije, i rekla bih i slađe za djecu, je vrijeme koje provode u društvu odraslih koji ih uče životu, od pranja zubi do filozofije, od razgovora o tome zašto ne skidati gaće u parku do razgovora što sa životom, kako odabrati studij (to nije jedno poslijepodne razgovora), bračnog partnera, u što zapravo vjerujem, kako se istrenirati da se rano dižeš i vježbaš ujutro... odrasli ih mogu naučiti kako se smijati, biti vedar i optimističan... ja sam uvijek rado išla za starijim i mudrijim ljudima, i to radim danas i to mi je vrednije od naklapanja s vršnjacima - koji su više ili manje gdje i ja u tom nekom smislu znanja.
Da bude jasno - svima trebaju vršnjaci - ali s njima dijelimo svoje aktualno stanje - stariji su tu da nam daju perspektivu da nam pomognu da izrastemo u ono što možemo biti, ono najbolje što jesmo.
Mislim da je dio problema s današnjim klincima u tome što se roditelji nemaju vremena i snage baviti na pravi način, pa djeca vilene, onda ih strpamo u geto - park - veri se, ja pričam sa susjedom i onda idemo spavati. Tada tvrdimo da su druga djeca zanimljivija od roditelja - što jesu, ako roditelj nema što pružiti... a u današenjem sustavu u kojem smo objektivno roblje korporativnog kapitala i premorene smo od svega toga - zapravo i nemamo. Ne znamo baš puno toga osim preživljavati, raditi neki svoj uredski posao i doma voditi djecu u park i žaliti se da su nemogući.
Istina je da nas djeca različito trebaju u raznim periodima - i hvala Bogu da nije uvijek kao kad imaš bebu od godinu dana - ali uvijek nas trebaju,čak i više kako rastu. Trebaju nas da vide kako se živi, kako se gradi kuća, razvlači žice, i kako se majka nosi sa stresom, majstorima, kako se prasne u smijeh ako se nešto krivo napravi, a ne živčani se, trebaju nas da ih utješimo kad im majmun slomi srce (ne jedno poslijepodne, to zapravo traži puno vremena - ako hoćeš dijete naučiti o čemu se u odnosima zapravo radi - traži ulaganje u dubinsko povjerenje, razgovor koji se tiče svih nivoa života i odnosa...), trebat će nas kad oni dobiju djecu, pa ćemo kćeri čuvati djecu da ide k frizeru ili da joj skuhamo ručak.
I zapravo nije samo stvar u trebanju. Stvar je da život prođe ako samo jurcaš, a da ne stvoriš one fine mreže uspomena, onoga - iz dana u dan. Mi hodamo, jedemo, smijemo se, mi pričamo priče... ništa puno - samo život, prilika za ljubav, za mir, za spontanost, za štogod želimo - što se lakše može ako je majka doma, i napravi sve što dom zahtjeva u intervalima dok se dijete igra, pa je svo ostalo vrijeme slobodno.
To je jedan segment priče, ta predanost odgoju, ta kontrola djeteta, svijest o tome što sada misli, s kime se druži, što ga mori... što treba, o čemu sanja, gdje je zabrazdilo.
Drugi segment... eh, ta priča o domaćicama često se bazira na Peggy Bundy, a ustvari to nema veze s vezom. Porodiljni u socijalizmu je žene ostavio u uvjerenju da je biti doma pakao, što i jest - ako ti je cijeli život, ostvarenje, socijalni kontakti, samoostvarenje negdje drugdje. Ideja domaćice je posve nešto drugo od koncepta porodiljnog... znači - moje radno mjesto, moje ostvarenje je tu, doma, ja tu radim, stvaram, afirmiram, meni tu dolaze ljudi - tradicionalno gledano žena-domaćica je živa industrija. Ona ima svoje poslove - od vrta ili iznajmljivanja prostora, od šivanja do slikarstva, žene nisu bez posla - samo njihov posao nije u sustavu socijalističkog ili kapitalističkog bodovanja. Ona radi, stvara, ulaže i špara za svoj račun, na svoj način i puno puta su financijski učinci bolji od mižerije od 1000 kn penzije - ako je žena razborita i ako razumije o čemu se tu radi.
Nije žena doma zbog djece; pa da čeka da to prođe. U ekonomiji doma djeca su dodatak - žena doma radi najbolje što može ono što zna,kao suverena osoba sa svojim ingerencijama - a u vremenu koje ostane može realizirati svoje talente - slikati, svirati, podučavati klavir, strane jezike - ali u svom vremenu, na svoj način, pod svojim uvjetima. Tradicionalna ekonomija nije ženu tjerala u kuću da joj napakosti, nego da je zaštiti, tako da svoju djecu i svoje trudnoće, porode, dojenja može dostojanstveno nositi, bez da joj drugi nameću kad da se vrati na posao, kad da radi prekovremeno. U svoja četiri zida žena ima pravo i obavezu da svoje kućanstvo, svoj život, vodi tako da to bude najbolje za nju, muža i djecu.
Uopće, dakle, nije stvar o tome da se ne radi - nego da se radi za sebe, svoju obitelj, muža - na način na koji žena i muž dogovore i odluče.
Ako tako gledaš - to je zapravo zemlja dembelija, i zapravo one sirote žene koje su krenule u tvornicu išle su jer nisu imale mogućnosti da sebi stvore dom kao bazu za svoje privređivanje, rad i ostvarenje u kojem bi bile poštovanije, slobodnije, nagrađenije - dijelom jer su poticale iz najsiromašnijih dijelova naroda koji nije imao ni kvadrat zemlje, dijelom loših bračnih odnosa i rasporeda moći koji nije doprinosio suvislom ženskom ostvarenju - potonje je istina koja i danas stoji, pa čak i tradicionalna Crkva stoji na poziciji da žena, ako želi, ima puno pravo sudjelovati na tržištu rada. Koji su problemi te odluke, sve mi znamo. Znamo i prednosti.
Ali se često pometu istine o tome tko je domaćica, i stereotipizirana slika zamućuje potencijal slobode koja tu stoji - za ženu, djecu i obitelj.
Domaćica bi zapravo bila žena koja svoje djelovanje bazira od doma, u skladu sa svojim talentima i mogućnostima, koja prije svega služi obitelji i djeci u smislu fizičke, materijalne, duhovne skrbi - a kako točno će to činiti - to ovisi o svakoj o nas.
Nije uopće nepoznat podatak koliko žena koja je doma može privrediti i uštedjeti, tako da je argument novaca zapravo dosta labilan; hoće li ona uložiti u nekretnine, ili u osiguranje, pa biti više osigurana od državne penzije - to ovisi samo o njoj i o mužu. Nažalost, o tome se tako ne razmišlja, nego još uvijek smatramo da trebamo od države dobiti bodove, kao pionirke.
Prioriteti dakle idu ovako nekako - briga o obitelji i domu, privređivanje, ušteda, štednja, a zatim samorealizacija... eto, to je nekako istina o ženama-domaćicama. Svaka je drugačija. Neka ima vrt i kokoši, neka prodaje oslikanu svilu. Neka ima doma djecu koju čuva, neka pomaže mužu s papirima, neka doma daje poduku iz onoga iz čega je stručna. Neka, jako bogata, vodi dobrotvorne ustanove, okuplja bogataše i skupljaju novac za potrebite.
Tako da mislim da ne postoji ideja - neću doma više biti potrebna. Nego - kako da stvorim svoj dom, pridonesem, da se osiguram za starost, kako da uštedim, što dobroga da napravim za svoje, za siromašne, za zajednicu. To je gdje živim, tu radim, tu stvaram, to je moje radno mjesto, ako hoćeš - moja firma.
Uz to, biti doma znači da si i chef, i dizajner, i modni kreator (ako hoćeš, ništa nije pod obavezno), ili poliglot u nastanku, ili vrtlar, književni kritičar svojoj djeci i mužu, frizerka, pjevačica uz gitaru u krugu prijatelja, učiteljica života, filozofije, stranih jezika svojoj djeci... lista je beskonačna - sve što čini život, ti možeš to razvijati, učiti, stvarati; za sebe, ili za prodaju drugima. Ili za robnu razmjenu, što žene tradicionalno rade i super je.
Ne mora sve biti preko pdv-a, pa da vrijedi i da donosi vrijednost.
Na svu ovu filozofiju ima i ozbiljnih ekonomskih studija koji pokazuju zamke two-income brakova; npr. ako žena ne radi, ona je rezerva snage - da muž više ne može, ona se zaposli - i prihodi su i dalje dovoljni - dok suvremeni parovi često troše kompletna dva prihoda - i time su stalno na rubu u slučaju bolesti, smrti ili otkaza onoga drugoga.
Evo, cijela google stranica o ONE INCOME TRAP - http://www.google.com/search?client=...utf-8&oe=utf-8 - projekt jedne sveučilišne profesorice koja je istraživala razloge čestog bankrota srednje klase.
pomikaki to je dobro pitanje. Ja ga ostavljam duboko u prikrajku i nadam se duboko da nikad neću morati na njega odgovoriti.
Vozim i brinem se o svemu dok je muž odsutan, ali ne zarađujem. Vjerujem da sila ne pita i da se svaka žena i majka pobrine za sebe i djecu ako mora. Tu je i šira obitelj, neće valjda ostaviti nikoga na cjedilu, dok se ne snađe. Samo dok je zdravlja, uvijek je izlaza.
Optimizam i lijepe misli.
Pozdrav krumpiriću (krumpirici?), zanimljivi su mi tvoji postovi.
ifigenija, tek sad sam vidjela tvoj post. Dugačak, ali svaka čast. Naročito ono koliko nas djeca trebaju dok rastu. Istina.:yes:
Ja mislim da uglavnom niko od nas ne poklanja preveliku paznju crnim scenarijima koji ce se eventualno dogoditi sutra ili za mjesec ili za 20 ili 30 godina. Da, moze se dogoditi da muz umre ili ode (ne daj Boze)... ali moze se dogoditi i saobracajna nesreca u kojoj cemo npr. isto ne daj Boze, izgubiti noge. Ok, vjerovatnoca je na strani prvog scenarija, ali ja ih gledam na isti nacin. Da, vjerovatno je tesko snaci se u novoj situaciji... Ali zato sam u proslom postu i ponudila primjer ratnog stradanja. Muzeva porodica izgubila je 2 kuce, sa svim unutra, auto, ustedjevinu, sve materijalno dakle, sto nista ne bi znacilo da u sto vrijeme nisu izgubili i oca... i sve to materijalno se nadoknadilo. Usput, da, svekrva mi je bila kucanica i jos je...Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Sta hocu da kazem.
Ni mužu nije lako ako ostane sam, ni ženi. Naravno da je u dvoje bolje.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Ali zašto ta ideja da je kućanica nužno OVISNA na tako očajan način (kao da žena koja ima s mužem kredit koji se može izdržati uz dvije plaće isključivo nije u istoj poziciji kao kućanica)?
I nitko ne prikuje ženu na kauč.
Raditi doma, od doma, za dom ne znači nemati kontakt sa vanjskim svijetom, niti se zaboraviti, niti ne ulagati u svoje obrazovanje, kontakte, poslove...